mini|Par kontaktnih leća postavljenih konkavnom stranom prema gore mini|Svijetlo plave kontaktne leće za jednodnevno nošenje, u originalnom pakovanju Kontaktne leće su korektivne, kozmetičke, ili terapijske leće stavljene na rožnicu oka. Moderne meke kontaktne leće su izumili češki kemičari Otto Wichterle i Drahoslav Lim, kao i prvi gel koji je korišten kao materijal za njihovu izradu.
Kontaktne leće obično služe korektivnoj svrsi kao i uobičajene naočale, ali neke su lagane i na prvi pogled nevidljive - mnoge komercionalne leće su blijedo plave boje sto ih čini vidljivijima kad se urone u tekućine za čišćenje i pohranu. Neke kozmetičke leće su namjerno obojene da bi izmijenile boju oka.
Ustanovljeno je da 125 milijuna ljudi diljem svijeta koristi leće (2%), uključujući 28 do 38 milijuna u SAD-u i 13 milijuna u Japanu. Vrste leća koje se propisuju se dosta razlikuju među državama, primjerice tvrdih leća je propisano više od 20% u Japanu, Nizozemskoj i Njemačkoj, no manje od 5% u Skandinaviji.
Ljudi se odlučuju na nošenje kontaktnih leća zbog mnogo razloga, često zbog njihovih karakteristika, poput naizgledne nevidljivosti i praktičnosti. Uspoređujući ih s naočalama, kontaktnim lećama manje smetaju vremenske nepogode, ne zamagljuju se i osiguravaju veće vidno polje. Pogodnije su za sportske aktivnosti. No, neka oftalmološka stanja poput keratokonusa i anizokorije ne mogu biti ispravljene lećama.
Povijest mini|Adolf Fick je 1887. po prvi put uspješno koristio kontaktne leće, načinjene od puhanog stakla Adolf Fick je 1887. bio prvi koji je uspješno postavio kontaktne leće, koje su bile načinjene od smeđeg stakla.
Leonardo da Vinci je često hvaljen za radove o općim principima kontaktnih leća u svom radu iz 1508. Codex of the eye, Manual D, gdje je opisivao metodu direktne promjene moći rožnice stavljajući oko u zdjelu vode. No Leonardo ipak nije preporučio svoju ideju za ispravljanje vida - više se zanimao za mehanizam akomodacije oka.
René Descartes je postavio svoju ideju 1636., koristeći staklenu cijev punu tekućine koju je postavio u direktni kontakt s rožnicom. Drugi kraj je bio sastavljen od čistog stakla, oblikovan da popravi vid, no ideja je bila nepraktična i neuporabljiva, jer treptanje nije bilo moguće.
Izvodeći eksperimente u vezi mehanizma akomodacije, znanstvenik Thomas Young je 1801. godine konstruirao čašicu za oko punu tekućine, kao preteču modernih kontaktnih leća. Na bazi te očne čašice, Young je postavio mali mikroskop. No, Youngov izum, kao ni Leonardov, nije bio sastavljen da popravi pogreške u refrakciji oka.
John Herschel je u svojim bilješkama Enciklopedije Metropolitane iz 1845., je predložio dvije ideje za korekciju vida: sferična kapsula stakla punjena životinjskom hladetinom, te model rožnice koji se može postaviti na neku vrstu transparentnog medija. Iako Herschel nikad nije testirao svoje ideje, njih su kasnije bili unaprijeili neki neovisni izumitelji kao sto su Mađar Dallos (1929.), koji je usavršio metodu pravljenja kalupa sa živog oka. To je omogućilo izradu leća koje su po prvi put pristajale obliku pravog oka.
Godine 1887. njemački puhač stakla, F.E. Muller proizveo je prvo podnošljivo pokrivalo za oko kroz koje se moglo vidjeti. Iduće godine, njemački fiziolog Adolf Eugen Fick je konstruirao i postavio prve uspješne kontaktne lece. Dok je radio u Zürichu, opisao je afokalne kontaktne ljuskice za bjeloočnicu, kojima je mjesto bilo na manje osjetljivom obruču tkiva oko rožnice, i ispitivao je njihovo postavljanje, najprije na zečevima, pa na sebi, te potom na maloj grupi dobrovoljaca. Te su leće bile izrađene od teškog smeđeg stakla i bile su promjera 18-21mm. Prazan prostor između rožnice i stakla Fick je ispunio s otopinom dekstroze. Publicirao je svoj rad, Contactbrille", u časopisu Archiv für Augenheilkunde u ožujku 1888.
Fickove leće su bile velike, nespretne, i mogle su biti nošene samo nekoliko sati. August Müller u Kielu, u Njemačkoj, je ispravio svoju vlastitu kratkovidnost s pogodnijom kontaktnom lećom od smeđeg stakla iz svoje vlastite izrade 1888. godine.
Također u 1887, Louis J. Girard je izumio sličnu formu bjeloočničnih kontaktnih leca, koje su nastale iz puhanoga stakla, i ostale su jedina forma kontaktnih leća sve do 1930-tih kada je bio izumljen polimetil-metakrilat (PMMA ili Perspex/Plexiglas), omogućujući razvitak plastičnih kontaktnih leća po prvi put. 1936, optometričar William Feinbloom je predstavio plastično-staklene, lakše i pogodnije leće.
1949 su razvijene prve rožnične leće. Bile su mnogo manje od prethodnih bjeloočničnih leća, i bile su postavljene samo na rožnici za razliku od bjeloočničnih koje su zauzimale cijelu vidljivu površinu oka, i mogle su biti nošene do 16 sati dnevno. PMMA rožnične leće su postale prve leće s masivnim odazivom 1960-tih.
Jedna važna mana PMMA leća je da zrak ne može proći kroz leću i ne dolazi do spojnice i rožnice, što može uzrokovati određen broj kliničkih problema. Pri kraju 1970-ih, te tijekom 1980-tih i 1990-tih, određen broj ipak tvrdih materijala koje propuštaju kisik je bio razvijen kako bi se prevladao problem. Zajedno se ovi polimeri nazivaju RGP materijalima ili lećama, po engl. "rigid gas permeable". Iako svi navedeni tipovi leća – bjeloočnični, PMMA i RGP, se mogu kolektivno nazivati teškim, ili tvrdim lećama, termin teške se danas koristi za originalne PMMA leće koje se još uvijek ponekad koriste i nose, dok se naziv tvrde može koristiti za bilo koji navedeni tip leća. Teške (PMMA) leće su zapravo podvrsta tvrdih leća. Ponekad naziv gas permeable (one koje propuštaju kisik), se koristi za RGP leće, ali to moze biti zavaravajuće, jer meke leće također propuštaju kisik omogućavajući mu da dođe do površine oka.
Važan preokret u mekim lećama su napravili češki kemičari Otto Wichterle i Drahoslav Lim koji us izdali djelo hidrofilni gel za biološku uoptrebu u časopisu Priroda 1959. To je vodilo do pojave prvih mekih leća u nekim zemljama u 1960-ima i do prvog odobrenja Američke udruge za hranu i administracije (FDA) Soflens materijala 1971. godine. Te su leće uskoro češće propisivane nego tvrde leće, uglavnom zbog veće udobnosti mekih leća, za usporedbu, tvrde leće zahtijevaju period adaptacije prije nego što se postigne puna udobnost. Polimeri od kojih su izgrađene meke leće su se još poboljšali idućih 25 godina, posebice u povećanju intenziteta permeabilnosti kisika mijenjajući sastav polimera.
Godine 1999. se dogodio važan korak u razvoju leća - puštanje prvog silikonskog hidrogela na tržište. Ti novi materijali su utjelovili prednosti silikona, koji ima veliku permeabilnost za kisik, s udobnošću i kliničkim performansom konvencionalnog hidrogela koji se upotrebljavao zadnjih 30 godina.
mini|Kontaktne leće, osim onih kozmetičkih, sasvim su nevidljive kad se stave na oko
Vrste kontaktnih leća Kontaktne leće mogu se podijeliti na više načina.
Prema funkciji
Korektivne kontaktne leće
Korektivne kontaktne leće su leće konstruirane u svrhu korekcije vida. Kod mnogih ljudi naime postoji nepodudarnost između refrakterne sposobnosti oka i duljine oka, što dovodi do refrakterne greške. Leća neutralizira takvu nepodudarnost te ostvaruje točan fokus svijetla na retinu. Stanja koja su rješiva uporabom kontaktnih leća su miopija (kratkovidnost), hipermetropija(dalekovidnost), astigmatizam i prezbiopija. Korisnici leća ih obično moraju odstraniti iz oka noću ili svakih nekoliko dana, ovisno o vrsti same leće. U posljednje vrijeme raste interes za ortokeratologiju, korekciju miopije noćnim izravnavanjem rožnice (kornea), omogućavajući tako normalan vid bez uporabe korektivnih sredstava danju. Za one koji pate od bolesti deficijencija boje, razvijena je crveno obojana “X- Chrom” kontaktna leća. Iako ovaj tip leće ne može u potpunost vratiti vid za boje, ipak pomaže u određenom broju slučajeva. ChromaGen leće koje su se pokazale vrlo dobrim u korekciji vida za boje, istodobno su uzrokovale lošiji vid noću, što se također treba uzeti u obzir. Kasnija istraživanja koja su se bavila ovim lećama, obuhvaćala su radove s disleksičarima, i to po principu randomiziranih, dvostruko slijepih testova, prikazivajući pritom značajna poboljšanja u čitanju u odnosu na korištenje placeba ili čitanja bez pomagala. Uspjeh je potvrđen izdavanjem FDA odobrenja u SAD- u.
Kozmetičke kontaktne leće
Dizajnirane su za promjenu izgleda oka. Ovakve leće također mogu popraviti vid, no takva korekcija je ograničena zbog samog dizajna istih.U SAD- ovakve leće često nazivaju dekorativnim lećama. Filmske kontaktne leće su tip leća koje se primarno koriste u zabavnoj industriji za promjenu izgleda oka, bilo su smislu estetike,bilo u horor filmovima gdje se postiže efekt demonskog, zamagljenog, beživotnog. Moguća je i zloupotreba kod korištenja nekih droga, kako bi se postigao “normalan” izgled oka( bez promjene u zjenicama). Skleralne leće pokrivaju “bijeli” dio oka, te se također koriste u svrhe filma. Nedostatak im je da se teško stavljaju, skidaju, te se ne smiju nositi duže od tri sata jer mogu imati negativnu reperkusiju na vid. Slične leće posjeduju više medicinska svojstva. Naprimjer neke od njih mogu povećati šarenicu (iris) ili prekriti defekte, aniridiju (nedostatak šarenice) ili diskoriju (oštećenje šarenice). Iako su mnogi brandovi leća blago obojani radi lakšeg korištenja, leće korištene za promjenu boja oka su vrlo malo u uporabi;čine samo 3% zastupljenosti prodaje u 2004. godini
Terapeutske kontaktne leće
Meke leće se često koriste u liječenju ne-refraktornih poremećaja oka. Zavojna kontaktna leća štiti bolesnu ili oštečenu rožnicu (korneu) od neprestanog podražaja vjeđe, dopuštajući tako oporavak rožnice. Bolesti u kojima se koriste ovakve leće su:bulozna keratopatija, suhoća očiju, ulkusi i erozije rožnice, keratitisi, kornealni edem, descemetokele, kornealne ektazije, Moorenov ulkus, prednja kornealna distrofija, neurotrofični keratokonjuktivitis. Također postoje kontaktne leće koje služe za otpuštanje lijekova u oko.
Prema materijalu
Kontaktne leće, jednom stavljene u oko postaju gotovo nevidljive. Prve generacije kontaktnih leća bile su izrađene od stakla, uzrokovale su iritaciju očiju, te se samim time nisu mogle dugo nositi. No kada je Wiliam Feinbloom predstavio leće konstruirane od polymethyl methacrylate (PMMA or Perspex/Plexiglas), one su postale puno prikladnije. Ovakve leće se popularno nazivaju tvrde leće.
Da ne bi sve bilo idealno, i PMMA leće imaju svoje nedostatke; ne dopuštaju prolaz kisika do kornee što može u nekim slučajevima uzrokovati kliničke poremećaje. U kasnim 70- im, kroz 80-e, a pogotovo 90- ih godina radilo se na usavršavanju kako proizvodnje, tako i materijala. Napredak je ostvaren u vidu polimera koji su bili dovoljno otporni, a opet su propuštali kisik. Nazvani su 'RGP' (rigid gas permeable) materijali ili leće. Jedna od prednosti tvrdih leća jest da zbog svoje građe ne apsorbiraju pare ni kemikalije što je značajno kod nekih zanimanja (brodogradnja, stolari…). Tvrde leće nude brojne jedinstvene osobine. Primjerice, sposobne su nadomjestiti prirodni oblik rožnice s novom refrakternom površinom. U praksi to znači da ove leće mogu pružitit izvrsnu korekciju vid u ljudi koji imaju astigmatizam ili premećeni oblik rožnice kao kod keratokonusa. Dok su rigidne leće u uporabi oko 120 godina, meke su mnogo recentnijeg datuma izrade. Najveći korak naprijed u njihovom razvoju učinio je Otto Wichterle. On je omogućio lansiranje prve mekane (hidrogelske) kontaktne leće u nekim državama SAD-a, 1960-ih te FDA odobrenja Soflens materijala (polimacon) 1971. godine. Mekane su leće za razliku od tvrdih instant- udobne, dok tvrde zahtijevaju period adaptacije. Polimeri za izradu su u zadnjih 30 godina poboljšavani, pogotovo u vidu permeabilnosti za kisik.