Božićna pobuna, organizirana uoči Božića u prosincu 1918. po Julijanskom kalendaru, tj. u siječnju 1919. po Gregorijanskom kalendaru, uvod je u oružani otpor dijela Crnogoraca protiv srpske okupacije njihove domovine na koncu Prvoga svjetskog rata i odluke nelegalne Podgoričke skupštine o „prisajedinjenju” Kraljevine Crne Gore Kraljevini Srbiji.
Unatoč činjenici da je zamišljena na širokoj osnovi, Božićna pobuna nije, za crnogorske ustanike, dala očekivane rezultate. No, oružani otpor srpskoj vlasti i njihovim pristašama u Crnoj Gori potrajao je različitim intezitetom do 1929. godine. Sukobi u Crnoj Gori, potaknuti Božićnom pobunom, prvi su i - u vrijeme njihova trajanja - jedini primjer masovnoga oružanoga otpora srpskoj politici u Kraljevini SHS.
Povijesni kontekst 170px|mini|Crnogorska vojska uoči Prvog svjetskog rata Početkom 1916. Kraljevina Crna Gora, saveznica sila Antante, pred snažnim naletom združenih austrougarsko-njemačkih trupa je potpisala kapitulaciju. Prijelomni događaj je, paradoksalno, bila pobjeda Crnogorske vojske za pravoslavni Božić 1916. na Mojkovcu, kojom je osigurano evakuiranje Srpske vojske za Albaniju i dalje na Solunski front.O crnogorskoj tragediji u Mojkovačkoj bitki
U vrijeme Mojkovačke bitke, austrougarske postrojbe su, na južnoj fronti, izvršile prodor u prijestolnicu Cetinje, a potom i u Podgoricu, te nastavile ofenzivu prema Skadru. Time je odsječena odstupnica glavnini Crnogorske vojske za evakuiranje na Solunski front. Pogrešnom grupiranju Crnogorske vojske u tim odsudnim trenutcima doprinio je Petar Pešić, pukovnik Srpske vojske, koji je imao dužnost načelnika Glavnoga stožera Crnogorske vojske.
Monarh Nikola I. Petrović je, s dijelom crnogorske kraljevske vlade, uoči kapitulacije, napustio domovinu i uputio se preko Italije u Francusku.
Kraljevina Crna Gora je okupirana. No, poput drugih saveznica Antante pod okupacijom čiji su se monarsi i vlade našli u egzilu (Kraljevina Belgija, Kraljevina Srbija), tako je i crnogorski monarh Nikola I. s vladom nastavio održavati legitimitet Kraljevine Crne Gore. Pri crnogorskom Dvoru u egzilu su i nakon formalnog kraja Prvog svjetskog rata bili ostali delegirani inozemni veleposlanici.
Komitski pokret
Kraljevina Crna Gora je, po međunarodnom ratnom pravu, ostala u statusu zaraćene strane. Veliki dio crnogorskih časnika, te drugih uglednika, bio je po okupaciji od 1916. interniran u logore u Austriji i Madžarskoj. Represalije su povećane kada se general Radomir Vešović, crnogorski ministar obrane, nakon ubojstva austrijskoga časnika, odmetnuo u šumu. Njegov primjer su slijedili brojni drugi Crnogorci koji su dobili naziv - komiti. Najveći broj poznatijih crnogorskih komita produžit će oružanu borbu i nakon što je Kraljevina Srbija listopada 1918. reokupirala Kraljevinu Crnu Goru (komiti Savo Raspopović, Todor Dulović, Milutin Bašović, itd.).
Reokupacija Crnogorske komitske postrojbe su početkom listopada 1918. uz mjestimične borbe oslobodile od austrougarske vojske u povlačenju najveći dio teritorija i mjesta Kraljevine Crne Gore. No, načelnik srpskog Glavnog stožera, vojvoda Živojin Mišić, dao je nalog svojim snagama, pod nazivom Jadranske trupe, iz Peći (Kosovo) da hitno krenu k Crnoj Gori i reokupiraju je.Naredba srpskog generala Mišića od 19. studenog 1918. da se silom uguši svako agitiranje za restauriranje Kraljevine Crne Gore
Sa srpskim trupama su u Crnu Goru pristigle i četničke formacije Koste Pećanca. U Crnoj Gori je uvedena srpska vojna uprava i policijski sat.Srpska okupacijska naredba o zavođenju policijskog sata (23. listopada 1918. godine) Dio daleko malobrojnijih savezničkih postrojbi Francuske, SAD i Italije također je razmješten u Crnoj Gori.Prof. dr Gavro PERAZIĆ: OKUPACIJA CRNE GORE NAKON PODGORIČKE SKUPŠTINE (1918-1919. GODINE) SA STANOVIŠTA MEĐUNARODNOG PRAVA
Srpske vojne vlasti su pozvale crnogorske komite da polože oružje. Napetost je rasla,Iz memoara srpskog generala Dragutina Milutinovića jer su očekivanja bila da Srbi napuste Crnu Goru, te da se u nju vrati Nikola I. i da se Kraljevina Crna Gora restauira i/ili, u drugoj inačici, nakon toga kao zasebno definiran entitet s konfederalnim statusom poveže s novom jugoslavenskom državom. U studenom 1918. je organizirana, financirana i srpskim vojnim prisustvom osigurana nelegitimna Podgorička skupština na kojoj je proglašeno "bezuvjetno pripajanje () Crne Gore Srbiji".
Elitni crnogorski časnici i narodni uglednici najvećeg ranga, njih nekoliko stotina pod prisegom Nikoli I. i vjerni Kraljevini Crnoj Gori, nakon Podgoričke skupštine su pristizali iz raspuštenih austrougarskih logora. Oni su, skupa s najvećim brojem crnogorskih komita, uz pomoć eks-ministra Jovana Plamenca, započeli s pripremama oružanog ustanka radi izbacivanja Srba iz Crne Gore. Uoči Božićne pobune, Plamenac u jednom pismu izvješćuje svoje suradnike o ciljevima borbe (citat izvorno):Neke činjenice o Božićnoj pobuni
Izvješće o unižavanju Crkve i naroda mini|230px|desno|Stranica iz knjige "Nekoliko stranica iz krvavog albuma Karađorđevića", poglavlje "a. Zločini prema pojedincima u namjeri da unize ugled crkve i države" Crnogorski časnici i uglednici Milisav Nikolić, poslanik i biv. potpredsjednik N. Skupštine, Krsto Popović, komandir, Nikodim Janjušević, monah - nastojnik manastira Župa nikšićka. Vasko Marojević, biv. plemenski kapetan, Pero Vuković, komandir, Novica Radović, pričuvni inženjerski komandir, Nikola Kašćelan, komandir, Dimitrije Nikolić, biv. sudac, Andrija Dragutinović, komandir, Radojica Nikčević, kapetan i Mašan Borozan, kapetan, podnijeli su 21. srpnja 1920. izvješće crnogorskoj kraljevskoj vladi u egzilu o srpskom teroru u njihovoj oblasti, Njihovo izvješće je tiskano u knjizi Nekoliko stranica iz krvavog albuma Karađorđevića (Rim, 1921.). U poglavlju 3.a. Zločini prema pojedincima u namjeri da unize ugled crkve i države koji obuhvaća i događaje uoči Božićne pobune (cit. kao u izvorniku):Nekoliko stranica iz krvavog albuma Karađorđevića, poglavlje a. Zločini prema pojedincima u mjeri da unize ugled crkve i države, Rim, 1921.
Zahtjevi i uhićenja
Pobuna je planirana bez znanja i odobrenja Nikole I. koji je o njoj informiran naknadno.
Dan pobune je bio planiran za 21. prosinac 1918. godine. Koncentrirano je oko 4.000-5.000 slabo naoružanih no ratovanju vičnih Crnogoraca. Dva dana uoči pobune, ustanici su informirali francuskoga generala Pola Venela, nominalno šefa svih savezničkih trupa u Crnoj Gori koji je boravio u Kotoru, o svojim zahtjevima. U osnovi isti zahtjevi su ponovljeni francuskom generalu i 22. prosinca 1918., kada su borbe započele, a formulirao ih je vojni vođa Krsto Popović.
U njima je istaknuto kako je tzv. Podgorička skupština sazvana protivno ustavnim odredbama Kraljevine Crne Gore, što je osnovni razlog da se „digne opći pokret i ustanak u Crnoj Gori“. Zatraženo je:
Poništenje odluka tzv, Podgoričke skupštine; Restauriranje Kraljevine Crne Gore; Evakuiranje srpskih trupa s crnogorskoga teritorija; Provedba općih i slobodnih izbora na kojima je jedino moguće utvrditi način unutarnje uprave i formi budućega ujedinjanja.
Srpske trupe su, doznavši za planove ustanika, otpočele s uhićenjima. Kod Podgorice je uhićen general Milutin Vučinić, kao i oko 120 drugih crnogorskih časnika i uglednika.
Koncentriranje Sinkroniziranom operacijom 21. prosinca 1918. su blokirane najvažnije komunikacije i opkoljeni važniji crnogorski gradovi: Cetinje, Nikšić, Danilovgrad, Virpazar, Rijeka Crnojevića, zatim Kolašin (područje plemena Rovca), te djelomično i Podgorica (gradovi na Crnogorskom primorju su bili pod ne-srpskom savezničkom okupacijom).170px|mini|Krsto Popović, zapovjednik glavnine crnogorskih postrojbi u Božićnoj pobuni Sektor Podgorica – Danilovgrad: U pripremama Božićne pobune na ovom području sudjelovali su: bivši ministar Savo Vuletić, časnici Andrija Raičević, Pero Vuković, Božina Bašović, Marko Šušović, Blažo Vukašinović, Tomaš Grujović, Panto Savović, Radovan Savović, Pero Vukovićem, Petar Savović, Stevan Radović, Blažo Marković, itd. Unatoč uhićenju generala Vučinića (zadužen za ovo područje), te uhićenja desetine njegovih najbližih suradnika, blokirana je naznačenog datuma komunikacija Podgorica – Danilovgrad – Nikšić. Bojnici (crnog. - komandiri) Stevan i Bogdan Radović su je presjekli kod Spuške glavice a kapetan Mato Raičević zaposjeo je dominantnu kotu Velje brdo nad Podgoricom. Ukupno je na ovom sektoru bilo oko 500 crnogorskih ustanika.
Sektor Nikšić: Grad Nikšić je opkoljen, a crnogorske postrojbe su na tom odsjeku pripremili i predvodili vojvode Đuro i Marko Petrović, bojnik Šćepan Mijušković, bivši ministar Marko Đukanović, komita Milisav Nikolić, bojnik Đuro Jovović, časnici Dragiša i Antonije Bojović, Vasko Marojević, Živko Nikčević, svećenik Nikodim Janjušević,itd. Ukupno je na ovom dijelu fronte bilo oko 1.000 crnogorskih ustanika.
Sektor Virpazar: Ovo područje imalo je stratešku važnost zbog Željezničke pruge Bar – Virpazar. Blokiran je naznačenog datuma a ustanike su predvodili Jovan Plamenac, bojnik Petar Lekić, satnici Đikan Vukmanović, Milo Leković, Marko Vučeraković, Risto Hajduković, Petar Vuleković, itd. Ukupno je kod Virpazara bilo oko 400 crnogorskih ustanika.
Sektor Rijeka Crnojevića: Na tom je području bilo bitno presjeći komunikaciju Cetinje – Podgorica i Cetinje – Virpazar. Zapovjedali su crnogorski serdar Jokov Jovićević, bojnik Đuro Šoć, satnik Jovan Vujović, itd. Ukupno oko 600 crnogorskih ustanika.
Sektor Rovca: Ustanici su u području Rovaca preuzeli potpunu kontrolu i zadržali je nakon slamanja Božićne pobune. Tijekom 1919. formira se i Rovačka republika koju će srpske trupe, uz masovne represalije, do 1920. uništiti. Zapovjednik u Božićnoj pobuni u Rovcima je bio bojnik Ivan Bulatović a snage su brojale oko 400 crnogorskih ustanika.
Sektor Cetinje: U crnogorskoj prijestolnici, Cetinju, gdje je nezadovoljtvo srpskom okupacijom bilo najjače (zbog čega u njemu i nije održana prisajediniteljska, tzv. Podgorička skupština), rješavala se sudbina Božićne pobune. Zapovijedao je Krsto Popović, sa Štabom crnogorskih ustanika (njihov službeni naziv naznačen u očuvanoj arhivi) u selu Bajice pokraj Cetinja. Njegovi najbliži suradnici na Cetinju su bili bojnik Petar Gvozdenović, bojnik Petar Lompar, Milo Martinović, satnici Đuro Drašković, Dušan Vuković, Andrija Dragutinović, Niko Kašćelan, Đuro Kapa, Marko Martinović, Ilija Bećir, itd. Oko Cetinja je bilo koncentrirano oko 2.000 crnogorskih ustanika.
Borbe mini|270px|desno|Naslovnica talijanskog nedjeljnika “La tribuna illustrata” u br. od 30. ožujka – 6. travnja 1919. godine pod naslovom “Combattimento presso Podgoritza tra insorti montenegrini e l’ esercito serbo” - “Borbe kod Podgorice između crnogorskih pobunjenika i srpske vojske” Do kulminacije oružane borbe je došlo 24. prosinca 1918. i potrajala je narednih nekoliko dana. Najžešće je bilo kod Cetinja, gdje je Srpskom vojskom i postrojbom njihovih naoružanih pristaša Crnogoraca, opskrbljenim topništvom i mitraljezima, zapovijedao general Dragutin Milutinović. Ustanici predvođeni generalom (u to vrijeme s činom kapetana) Krstom Popovićem u nekoliko su navrata pokušali slomiti otpor srpskih trupa unutar Cetinja. No, na Cetinje je, u najkritičnijem trenutku bitke, pristigao iz Kotora francuski general Venel. On je od crnogorskih ustanika zatražio deblokadu komunikacije Kotor-Cetinje te trenutnu obustavu borbi i polaganje oružja. Ustanici se, suočeni s opcijom da francuske postrojbe oružano podrže Srbe, odlučuju povući se s položaja, kako kod Cetinja, tako i na drugim sektorima. Dijelom se evakuiraju u Italiju, gdje je formirana nova crnogorska vojska, a dijelom se odmeću u komite.
Mrtvi i ranjeni Srpske trupe i njihove crnogorske pristaše su imale u Božićnoj pobuni 16 poginulih i 63 ranjena;
Crnogorske ustaničke trupe su u Božićnoj pobuni imale 29 poginulih i nepoznat broj ranjenih.
Apel Nikole I. mini|Nikola I. Petrović