Humanističke znanosti su znanstvene discipline koje proučavaju postojanost i bit čovjeka, tj. iskustvo bivanja čovjekom, koristeći se analitičkim, kritičkim i spekulativnim (misaonim) metodama istaknutim u većini empirijskih pristupa prirodnih i društvenih znanosti. Latinska riječ humanus znači ljudski, uljudan. Od te riječi potječe riječ humanizam koja ima više značenja. Spoznajna teorija humanizmom označava naglašavanje ljudskih temelja svake spoznaje. Izvori tog značenja vidljivi su već kod Protagore („Čovjek je mjera svih stvari“ ). Spoznaja proizlazi iz čovjeka i vrijedi samo za njega. U etici riječ humanizam predstavlja učenje da se svi društveni odnosi moraju zasnivati na uvažavanju i toleriranju ljudske prirode kao specifične vrijednosti u svakom čovjeku pojedincu. Etički humanizam je svjesna afirmacija čovjeka, koja isključuje sve što čovjeka otuđuje od njega samoga time što ga želi podrediti nadljudskim silama i načelima ili ga iskorištava neljudskim postupcima.
U povijesnom smislu, humanitas (čovječanstvo, čovječnost, čojstvo, humanitet) je osjećanje jedinstva ljudskog roda s ciljem da među ljudima zavladaju što uspravniji i snošljiviji odnosi. U kulturnoj povijesti srednjeg vijeka humanizam je razdoblje obilježeno nastojanjem da se upozna i objasni klasična rimska i grčka (humana) književnost. Primjeri disciplina povezanih s humanističkim znanostima su antički i moderni jezici, književnost, povijest, filozofija, religija, vizualne i izvođačke umjetnosti (uključujući glazbu). Dodatne discipline koje su ponekad uključene u humanističke znanosti su antropologija, nauke o prostoru, komunikaciji i kulturi, iako su često smatrane društvenim znanostima. Ljudi koji se bave humanističkim znanostima nazivaju se humanisti. Međutim, taj termin također opisuje filozofsko stajalište humanizma, što neki antihumanisti negiraju i odbijaju. Humanisti su pripadali posebnoj društvenoj kategoriji. Izdvojilo ih je bavljenje antičkom kulturom i zajednički interes za proučavanje. Ideal im je svestrani čovjek (l'uomo universale) koji je razvio sve svoje umne sposobnosti i postao slobodan duh. Humanistička područja su nauka o klasici, povijest, jezici, pravo, književnost, umjetnosti izvedbe (glazba, kazalište(gluma), ples), filozofija, religija, vizualna umjetnost (povijest vizualne umjetnosti, vrste medija, slikanje), povijest humanističkih znanosti, suvremene humanističke znanosti(humanističke znanosti u SAD-u, digitalno doba, opravdavanje postojanja humanističkih znanosti, građanstvo, razmišljanje o sebi i humanističke znanosti, istina, značenje i humanističke znanosti, zadovoljstvo potraga za znanjem i humanistička učenost, romantizacija, odbijanje humanističkih znanosti.)
Znanost o klasici
Znanost o klasici, u zapadnoj teoretskoj tradiciji, odnosi se na klasičnu antiku, na antičku Grčku i Rim i njihove kulture. Klasične nauke su prvobitno smatrane jednim od temelja humanističkih znanosti, ali važnost im je potisnuta tijekom 20. stoljeća. Unatoč tomu, utjecaj ideja tih nauka na humanističke znanosti,poput filozofije i književnosti, ostaje jak. Općenito govoreći, „klasika“ su osnovne pisane baštine starih, velikih kultura. (U ostalim velikim naučavanjima „klasika“ bi se na primjer odnosila na Vedu i Upanišade u Indiji, ep o Gilgamešu iz Mezopotamije, kao i Egipatska knjiga mrtvih.)
Povijest
Povijest čine sistematski prikupljene informacije o prošlosti. Kada se riječ povijest koristi kao naziv za znanstvenu disciplinu, tada znači nauka i interpretacija zapisa od strane ljudi, obitelji i društva. Za znanje povijesti se kaže da često obuhvaća znanje o događajima iz prošlosti i sposobnost razmišljanja o njima. Tradicionalno, nauka povijesti se smatra dijelom humanističkih znanosti. Međutim, u modernim akademskim krugovima povijest je klasificirana kao društvena znanost, pogotovo kad je fokus na kronologiji.
Jezici
Dok je znanstveno proučavanje i učenje jezika poznato kao jezikoslovlje i pripada društvenim znanostima, učenje individualnih modernih i starih jezika formira okosnicu modernog studiranja humanističkih znanosti. Otkad su mnoga područja humanističkih znanosti poput književnosti, povijesti i filozofije bazirana na jeziku, promjene unutar jezika mogu imati apsolutan utjecaj na ostale humanističke znanosti. Književnost, koja pokriva različitu uporabu jezika uključujući vrste proze(kao roman), poezije i drame, također leži u srču modernih humanističkih znanosti. Razina sveučilišnog programa u stranim jezicima obično uključuje nauku o važnosti književnosti u tom jeziku kao i samu važnost tog jezika (gramatika, vokabular).
Pravo
Pravo u uobičajenom načinu govora, znači pravilo koje je (suprotno etičkim pravilima) moguće provesti pomoću različitih institucija. Nauka prava prelazi granice između društvenih i humanističkih znanosti, ovisno o pogledu istraživanja. Pravo se ne može uvijek provesti, pogotovo u kontekstu međunarodnih odnosa. Definirano je kao sustav pravila, kao interpretirajući koncept za postizanje pravde, kao autoritet posredovanja u ljudskim interesima, pa čak i kao naredba suverenosti, vraćena kao prijetnja sankcijom. Međutim, pravo se može smatrati kao potpuna ,centralna i društvena institucija. Pravo pripada politici jer ga ona stvara. Pravo je filozofija, jer ga oblikuju moralna i etička uvjerenja. Pravo govori mnogo o povijesti jer statuti i kodifikacija potječu iz prošlosti. Pravo je i ekonomija, jer svako pravilo u vezi ugovora, delikta, prava vlasništva, prava rada i društvenog prava i mnogih drugih mogu imati snažan utjecaj na raspodjelu dobara.
Književnost
Na književnost se može gledati kao na kolekciju priča, pjesama i drame koja se okreće oko pojedinih tema. U tom slučaju, priče, pjesme i drame mogu i ne moraju imati nacionalnu implikaciju. Zapadni kanonik formira takvu književnost. Termin književnost ima različita značenja ovisno o tome tko se njime koristi i u kojem kontekstu. Može označavati svaki simbolični zapis i obuhvaćati sliku, skulpturu i slova. Ljudi mogu primijetiti razliku između književnosti i nekog popularnog oblika pisanog djela. Termini poput književna fikcija i književna vrijednost često služe pri razlikovanju individualnih djela.
Izvedbene umjetnosti
U izvedbenim umjetnostima umjetnik koristi svoje vlastito tijelo, lice i prisutnost kao sredstvo za stvaranje umjetničkog djela. Izvedbene umjetnosti uključuju akrobaciju, zabavljanje publike, ples, mađioničarske trikove, glazbu, operu, film, žongliranje, kazalište... Umjetnici koji sudjeluju u ovim umjetnostima ispred publike, nazivaju se izvođači, uključujući glumce, komičare, plesače, glazbenike i pjevače te one koji pišu pjeseme i pomažu iza pozornice. Izvođači često prilagođavaju svoj izgled kostimima i maskiranjem(šminkom)... Razlikujemo i umjetnost performansa koju označava umjetnička situacija za koju je bitno određeno vrijeme i prostor, glumci i njihov odnos s publikom.
Glazba
Glazba je uglavnom fokusirana na dvije stvari, glazbenu izvedbu (naglasak na orkestralnu i koncertnu dvoranu) i glazbenu edukaciju. Učenici uče svirati instrumente, ali stječu i teorijska znanja o glazbi i njezinoj povijesti. U slobodnoj umjetničkoj tradiciji, glazba se koristi za širenje znanja muzički nenadarenima, učeći ih koncentraciji i slušanju.
Kazalište
Kazalište je grana umjetnosti izvedbe i odnosi se na glumu i izvođenje ispred publike koristeći kombinaciju govora, glazbe, gesti, plesa... Osim standardnog narativnog dijaloga, kazalištu pripada opera, balet, mimika, kabuki, klasični indijanski ples, kineska opera, krabuljni ples i pantomima.
Ples
Ples se općenito odnosi na ljudske pokrete kao način izražavanja ili kao prikaz socijalnog, duhovnog stanja. Ples se koristi za opis metoda neverbalne komunikacije između ljudi ili životinja, kretnju u neživim objektima, određene glazbene forme ili žanra. Koreografija je umjetnost stvaranja plesa, a osoba koja ju stvara se naziva koreograf. Definirati što ples jest ovisi o društvenim, kulturnim, estetskim, umjetničkim i moralnim načelima i sežu od funkcionalnih pokreta (kao što su narodni plesovi) do kodificiranih, virtuoznih tehnika poput baleta.
Filozofija
Filozofija je općenito nauka o egzistenciji, znanju, istini, pravednosti, dobrom i lošem, ljepoti(estetici), ispravnosti, zakonitosti, mišljenju i jeziku. Nesumnjivo, mnoge druge discipline proučavaju upravo te stvari. Međutim, filozofija se razlikuje od ostalih načina označavanja tih problema svojim kritičkim, općenito sistematskim pristupom i svojim osloncem na razumne argumente, umjesto na eksperimente. Etimologija riječi filozofija potječe iz antičke Grčke i znači ljubav prema mudrosti. Prema Immanuelu Kantu, filozofija je podijeljena na tri znanosti: fiziku, etiku i logiku. Od kalsične antike, kao što primjećuje Kant, filozofija je uključivala danas odvojene znanosti kao što je fizika, psihologija i lingvistika. Glavna područja filozofije su logika, etika, metafizika i epistemologija. Većina tih područja bavi se pitanjima poput:što bismo trebali činiti? Što je dobro da činimo? U što bi čovjek trebao vjerovati? I dok su određene znanosti usmjerene prema određenim temama ipak im se mnoga problematika poklapa s filozofijom. Na primjer, lingvistika proučava jezik, uključujući i semantiku(značenje, smisao). Međutim, i filozofi i lingvisti proučavajhu značenje/smisao. Njihovi pristupi tom objektu proučavanja su drugačiji. Dapače, zajednički im je cilj stjecanje znanja o smislu i značenju riječi i drugih lingvističkih fenomena. Još od ranog dvadesetog stoljeća, filozofija koja je podučavana na sveučilištima (pogotovo u engleskim govornim područjima svijeta) je postala puno više "analitička" u jednom smislu te riječi. Analitičku filozofiju prepoznajemo po čistoj i rigoroznoj ispitivačkoj metodi koja naglašava upotrebu logike formalnijih metoda zaključivanja. Ova metoda ispitivanja duguje puno radovima filozofa kao što su Gottlob Frege, Bertrand Russell, G.E. Moore i Ludwig Wittgenstein.
Religija
Mnogi povjesničari smatraju da religioznost potječe iz neolitika. Mnoge religije iz tog perioda govore o Majci Božjoj i Nebeskom Ocu te obožavanju Sunca i Mjeseca kao božanstava. Nove filozofije pojavile su se i na istoku i na zapadu, pogotovo u 6. stoljeću prije Krista. S vremenom su se u svijetu razvile raznolike religije – od kojih su hinduizam i budizam u Indiji i zoroastrizam u Perziji neke od najranijih velikih vjera. Na istoku, tri škole mišljenja dominirale su kineskim mišljenjem (razmišljanjem) sve do današnjice. To su taoizam, legalizam i konfucionizam. Konfucionizam, koji je uzeo primat, se ne oslanja na moć zakona, već na snagu i primjer tradicije za političku moralnost. Na zapadu, grčka filozofska tradicija, predstavljena djelima Platona i Aristotela, proširena je diljem Europe i Bliskog Istoka osvajanjima Aleksandra Makedonskog u 4. stoljeću pr. Kr. Abrahamske religije su religije izvedene iz zajedničke drevne semitske tradicije koju su njeni slijedbenici povezali s Abrahamom (oko 1900. pr. Kr.), patrijarhom čiji je život prepričan u Hebrejskoj Bibliji/Starom zavjetu, prikazanim u Kuranu kao prorokom, kao i u Knjizi Postanka 20:7. To čini veliku grupu povezanih uglavnom monoteističkih religija, koje općenito uključuju Judaizam, Kršćanstvo i Islam i broji oko polovice vjerskih slijedbenika u svijetu.
Likovna umjetnost