Charles André Joseph Marie de Gaulle (Lille, 22. studenog 1890. – Colombey-les-deux-Eglises, 9. studenog 1970.), u Francuskoj često nazivan Général de Gaulle, je bio francuski general i državnik, vršitelj dužnosti 18. predsjednika Francuske.
Prije Drugog svjetskog rata, de Gaulle je bio poznat kao vojni taktičar za oklopno ratovanje te se zalagao za koncentrirano korištenje oklopnih i zračnih snaga. Tijekom rata dosegao je čin brigadnog generala te je bio predsjednik vlade Slobodne Francuske koja je bila u egzilu. Između 1944. i 1946., nakon oslobođenja Francuske od Osovinske okupacije, bio je predsjednik Privremene vlade.
Pozvan da nakon Alžirskog puča 1958. formira novu vladu, inspirirao je novi ustav, te je 1959. stupio na dužnost 1. predsjednika, 18. ukupno, Pete Republike. Njegova politička ideologija je znana kao gaullizam (francuski Gaullisme), a izvršila je velik utjecaj na modernu francusku politiku. Gaullizam, koji je sebe izdigao iznad političkih stranaka i ljevičarsko-desničarskih distinkcija, primarno je karakteriziran željom za samostalnošću unutar okvira hladnog rata, ekonomskim dirigismom i volontarizmom. Iako su većina golista bili ljevičari, ideologija se smatra socijalkonzervativnom, te se navodi kao službena inspiracija za kasniju RPR i današnji UMP, no postoji velika razlika između tih "neogaullističkih" stranka i izvorne ideologije.
Mladost Charles de Gaulle rođen je kao treće od petoro djece u socijalkonzervativnoj obitelji rimokatoličke vjere. Rođen u Lilleu 22. studenoga 1890., de Gaulle je odrastao i školovao se u Parizu te kratko vrijeme u Belgiji.
Očeva obitelj bila mu je plemićkog podrijetla iz Normandije i Burgundije, a obitelj s majčine strane bila je obitelj bogatih industrijalaca iz Lillea.
Dodatak de u de Gaulle nije plemićki dodatak, iako je obitelj de Gaulle bila viteškog podrijetla. Najstariji poznati de Gaulle služio je na dovru kralja Filipa II. još u XII. stoljeću. Vjeruje se da je prezime de Gaulle nastalo od njemačkog prezimena de Waulle, što znači zid. Većina starog francuskog plemstva bila je franačkog ili germanskog podrijetla te je često imala germanska prezimena.
De Gaulleov djed Julien-Philippe bio je povjesničar, baka Josephine-Marie književnica koja je pisala pjesme nadahnute kršćanskom vjerom, a otac Henri profesor u privatnoj katoličkoj školi (isusovci) koji je kasnije sam osnovao takvu školu. Na njega je utjecao također njegov stric istog imena, Charles de Gaulle, koji je bio povjesničar i strastveni keltist koji je pisao knjige i pamflete zalagajući se za ujedinjenje Velšana, Škota, Iraca i Britanaca u jedan narod.
Političke debate bila su česta pojava u Charlesovom domu, te je on već kao mlad upoznat s važnim konzervativnim djelima i autorima. Obitelj je bila vrlo patriotski nastrojena, te je Charles odgojen u kultu Nacije. Sam de Gaulle je u svojim memoarima napisao:
Iako tradicionalistička i monarhistička, obitelj de Gaulle je bila i legalistička, te je poštivala institucije Francuske Republike. Socijalne i političke ideje obitelji bile su više liberalne, pod utjecajem socijalno osvještenog katolicizma (Rerum novarum), dok je moralno i religiozno obitelj bila konzervativnija. Tijekom afere Dreyfus obitelj se odvojila od nacionalkonzervativnih krugova te je, iznenađujuće, podržala Alfreda Dreyfusa. Charlesova obitelj je tijekom njegova života bila uvijek spremna pomoći, davala je potporu i bila je darežljiva prema njemu.
Vojna karijera mini|De Gaulle za vrijeme inspekcije vojskelijevo|mini|De Gaulle s još jednim časnikom francuske vojskelijevo|mini|De Gaulle i William Lyon Mackenzie King 1944. Mladi de Gaulle se odlučio za vojnu karijeru, te je četiri godine proveo u vojnoj školi Saint-Cyr. Diplomiravši 1912., pridružio se pješaštvu, a ne elitnim postrojbama.
Tijekom Prvog svjetskog rata, tada, satnik de Gaulle teško je ozlijeđen tijekom stravične bitke za Verdun, te je smatran mrtvim. No, na bojištu su ga našli, ali i zarobili, Nijemci. Nakon pet neuspjelih pokušaja bijega, odveden je u Ingolstadt, gdje je upoznao ruskog poručnika Mihaila Tuhačevskog.
I nakon rata, de Gaulle je ostao u vojsci, uspješno služeći pod generalima kao što su Maxime Weygand i Philippe Pétain. Tijekom Poljsko sovjetskog-rata (1919. – 1921.), volontirao se za francusku misiju u Poljskoj, gdje je djelovao kao instruktor pješaštva u Poljskoj vojsci. Istaknuo se u operacijama oko rijeke Zbrucza, te je odlikovan najvećim poljskim vojnim odlikovanjem - medaljom Virtuti Militari.
Unaprijeđen je u zapovjednika, te mu je ponuđena daljnja karijera u Poljskoj, no odlučio se vratiti u Francusku, gdje je predavao na prestižnoj École Militaire, postavši tako protégé svog starog zapovjednika, Philippea Pétaina. Poljsko sovjetski rat je zbog svoje upotrebe tenkova i brzih menavara uvelike utjecao na de Gaullea. Uzimao je i lekcije, za vlastitu političku i vojnu karijeru, od slavnog poljskog maršala Józefa Piłsudskog, koji je, desetljećima prije de Gaullea, želio stvoriti federaciju europskih država (Międzymorze).
De Gaulle je, temeljeno na njegovom iskustvu iz rata u Poljskoj (koje je bilo uvelike drugačije od onog iz Prvog svjetskog rata), počeo pisati knjige i članke o reorganizaciji vojske, pogotovo u svojoj knjizi Vers l'Armée de Métier, u kojoj je predlagao osnivanje profesionalne mehanizirane vojske s posebnim oklopnim jedinicama, sličnoj onoj iz teorija koje je oprimjeravala Maginotova linija.
Dok su poglede slične de Gaulleovima podržavali generali kao što su Britanac John Frederick Charles Fuller, Nijemac Heinz Guderian, Amerikanci Dwight D. Eisenhower i George S. Patton, Rus Mihail Tuhačevski i Poljak Władysław Sikorski, većinu de Gaulleovih teorija su odbili mnogi časnici, uključujući i njegovog mentora, Péteina, što je uzrokovalo slabljenje njihovih prijateljskih odnosa.
De Gaulle je pri kraju 1934. i na početku 1935. bio u kontaktu s nonkonformističkom grupom Ordre Nouveau.Odlomak iz knjige Jean-Louisa Loubeta del Baylea o nonkonformistima iz 1930-ih - EHESS
Kada je izbio Drugi svjetski rat, de Gaulle je bio samo pukovnik, ponajviše što je tijekom 1920-ih i 1930-ih antagonizirao vojne vođe. Nakon njemačkog probitka kod Sedana 15. svibnja 1940., konačno je dobio zapovjedništvo nad 4. oklopnom divizijom.
Dana 17. svibnja 1940., de Gaulle je napao njemačke tenkove kod Montcorneta. Kako je napao sa samo 200 tenkova i bez zračne potpore, taj napad nije uvelike utjecao na njemačko napredovanje. Bilo je nekakvog uspjeha 28. svibnja, kada je de Gaulle prisilio njemačko pješaštvo na povlačenje kod Caumonta. Ovo je bio jedan od rijetkih francuskih taktičkih uspjeha protiv Nijemaca tijekom cijele vojne kampanje. Premijer Paul Reynaud ga je postavio za izvršnog brigadnog generala (iako je znan samo kao général de Gaulle).
Dana 6. lipnja, Paul Reynaud ga je postavio za dotajnika državne obrane i rata, te ga je postavio kao glavnog za koordinaciju s Ujedinjenom Kraljevstvom. Kao mlađi član vlade, neuspješno se protivio kapitulaciji, te se zalagao da se vlada preseli u Sjevernu Afriku, te da Francuska svoj rat vodi najbolje što može iz svojih kolonija. Služio je kao koordinator s britanskom vladom, a u jutro 16. lipnja je u Londonu, zajedno s britanskim premijerom Churchillom, predložio političku uniju između Francuske i Britanije. Taj projekt bi, tijekom rata, spojio Francusku i Ujedinjeno Kraljevstvo u jednu državu, s jednom vladom i jednom vojskom. To je bio zadnjeminutni pokušaj da se ojača volja onih članova francuske vlade koji su podržavali daljnju borbu protiv Trećeg Reicha.
Avionom se vratio natrag u Bordeaux (privremeno središte vlade), no odmah je saznao da je njegov mentor Philippe Pétain postao premijer u namjeri da pokrene suradnju s Nijemcima i prekine bitku.
Tog dana, de Gaulle je donio najvažniju odluku u svom životu, ali i u modernoj francuskoj povijesti: odbio je prihvatiti kapitulaciju Francuske i pobuniti se protiv legalne (no u njegovim očima nelegitimne) vlade koju je vodio Pétain, te nastaviti borbu protiv Hitlerove Njemačke. U jutro 17. lipnja, sa 100.000 franaka u džepu (koje mu je dao Reynaud), de Gaulle je iz Bordeauxa avionom pobjegao u London, za dlaku izbjegavši njemačke avione. De Gaulle je odbio kapitulaciju Francuske i stvorio novu vladu koja će se boriti protiv Trećeg Reicha, znanu kao Vladu Slobodne Francuske.
Slobodna Francuska
lijevo|mini|Američki predsjednik Franklin Delano Roosevelt, britanski premijer Winston Churchill, te francuski vođe Charles de Gaulle i Henri Giraud na konferenciji u Casablanci. Dana 18. lipnja, de Gaulle se pripremio obratiti francuskom narodu putem BBC-jeva radija, u Londonu. Britanski kabinet je pokušao zaustaviti razgovor, no odobrio ga je Churchill. De Gaulleov Apel od 18. lipnja je bio emitiran u cijeloj Francuskoj, no čuo ga je jako malen broj ljudi. Čak i Francuzi nisu toliko znali o de Gaulleu u to doba, pa im je njihov govor, u najmanju ruku, djelovao kihotičan. Fraza "Francuska je izgubila bitku, ali ne i rat", koja se pojavila po posterima diljem Britanije, je često krivo asocirana s govorom na radiju, no te riječi ipak skupljaju duh de Gaulleove pozicije. De Gaulle je bio aktivan član Pokreta otpora protiv njemačke okupacije, te je izjavio: "Vatra francuskog otpora ne smije se ugasiti". No de Gaulle je mislio na oružani otpor, no kada su mnogi francuski vojnici objavili da nemaju sredstava za daljnje ratovanje, većina Francuza okrenula se na moralni otpor, na de Gaulleovo razočaranje. mini|De Gaulle dobiva dobrodošlicu od generalnog-guvernera francuske slobodne Afrike Ebouea u Francuskoj Gvineji. Jako malo ljudi je čulo taj govor jer je BBC slabo slušan u Francuskoj, a većina onih koji su htjeli slušati bili su u izgnanstvu. No, odlomci govora su tiskani u francuskim novinama u neokupiranom, južnom, dijelu Francuske, a sam govor je nekoliko dana za redom repriziran na BBC-u, dok je de Gaulle održao još nekoliko govora tijekom sljedećih noći.
Ubrzo, među svim kaosom u Francuskoj, vijest da je jedan francuski general u Londonu i da odatle širi želju za nastavkom rata i borbom protiv fašističke okupacije, brzo se proširila. Taj govor je i do danas jedan od najpoznatijih govora u francuskoj povijesti.
U Londonu je de Gaulle osnovao i vodio pokret Slobodne Francuske. Dok je SAD i dalje priznavao Vichyevsku Francusku, Churchill se priklonio de Gaulleu, i jedno vrijeme zadržao odnose s Vichyevsom Francuskom, no na koncu je ipak priznao Slobodnu Francusku.
Dana 4. srpnja 1940., vojni sud u Toulouseu je osudio de Gaullea in absentia na 4 godine zatvora. Na drugom suđenju vojnog suda, održanom 2. kolovoza 1940., de Gaulle je osuđen na smrt zbog izdaje.
U razgovorima sa SAD-om i Ujedinjenom Kraljevstvom, de Gaulle je svaki put zahtijevao potpunu slobodu planiranja i napadanja u Francusku korist, tako da je stalno bio na granici da mu Saveznici ukinu suradnju. De Gaulle je razvio veliku sumnju, pogotovo prema Britancima, jer je mislio da žele ukrasti francuske kolonije na Levantu. Clementine Churchill, koja se divila de Gaulleu, jednom ga je upozorila: "Generale, ne smijete mrziti svoje prijatelje više nego što mrzite svoje neprijatelje". De Gaulle je poznato odgovorio: "Francuska nema prijatelja, samo interesa". lijevo|mini|De Gaulle u Normandiji 1944. Situacija je unatoč svemu bila kompleksna, a de Gaulleovo nepovjernje prema namjerama Britanije i Amerike prema Francuskoj je bilo paralelno s nepovjerenjem američkog političkog vrha prema Slobodnoj Francuskoj, koje je rezultiralo time da taj isti vrh nije duže vrijeme priznao de Gaullea i SF kao predstavnike Francuske, nego Vichyevsku Francusku.
Churchill je često krivo citiran kako je za suradnju s de Gaulleom rekao: "Od svih križeva što sam nosio tijekom rata, najteži je onaj Lorraineski" (time govoreći o simbolu Slobodne Francuske). Tu rečenicu je zapravo rekao general-bojnik Edward Spears. mini|De Gaulle govori na balkonu gradske vijećnice u Cherbourg, 20. kolovoza 1944.