Ovo je članak o povijesti Hrvata Bosne i Hercegovine. Ovaj članak je dio serije o povijesti Hrvata Bosne i Hercegovine, koja ima posebne, detaljne članke za sve ove teme. Ovaj članak se bavi poviješću hrvatskog naroda na teritoriju današnje Bosne i Hercegovine, od njegova dolaska na to područje do danas.

Srednjovjekovna Bosna i Osmansko Carstvo

Srednjovjekovna bosanska država

U VII. stoljeću Slaveni naseljavaju područje sadašnje Bosne i Hercegovine. Tijekom toga i sljedećih stoljeća Slaveni asimiliraju zatekle Kelte, Ilire i Rimljane, primaju kršćanstvo te, uz razvitak vlastite kulture i umjetnosti, oblikuju političke institucije i, konačno, vlastitu državu. Osnovna značajka toga perioda je djelomična izoliranost cijele regije od glavnih europskih kulturnih i političkih strujanja, što je rezultiralo relativno malom brojkom profanih i sekularnih spomenika (izuzetak su pučki nadgrobni spomenici – stećci ili dolmeni, kojih ima nekoliko desetaka tisuća i koji su svojevrsna narodna umjetnička ostavština). Područje današnje Bosne i Hercegovine je bilo podijeljeno u nekoliko zasebnih upravnih jedinica (Bosna, Hum, Travunja, Usora i Soli, Završje, Donji kraji), a nakon turskih osvajanja upravnom jedinicom postao je i veliki teritorij zapadno od tadašnje Bosne, povijesnog naziva Turska Hrvatska. U to vrijeme Bosna je obuhvaćala oko 20% sadašnje Bosne i Hercegovine i franjevci su joj od milja pridjenuli naziv "zemljica" (to horion). Na ovom mjestu treba spomenuti da je i na vrhuncu teritorijalne ekspanzije, za vrijeme dinastije Kotromanić, područje bosanskoga kraljevstva uključivalo oko 70% današnje BiH uz znatan dio Crne Gore i Hrvatske.HercegBosna.org Rano srednjovjekovlje: Slaveni i "zemljica Bosna" mini|desno|Stećci (Radimlja kod Stoca) mini|desno|Hrvojev misal, XV. stoljeće Stanovništvo je bilo slavensko, po svojim etničkim i vjerskim značajkama pripadajući istom etničkom supstratu kao i Hrvati. Osim samoga spomena hrvatskoga imena, to se vidi u mnogobrojnim etno-kulturnim obilježjima, kao što su jezik (čakavstina i štokavska ikavica, te zapadna ijekavština, što su sve karakteristike hrvatskoga jezika), glagoljsko i zapadnoćirilsko pismo (tzv. bosančica ili hrvatska ćirilica) kojim su pisane isprave, djela vjersko-nabožnog i umjetničkog sadržaja, a koje je istovjetno hrvatskoj ćirilici koja se rabila u Dalmaciji i sjevernohrvatskom primorju, pripadnost zapadnom civilizacijskom krugu, što se očituje u zapadnom katoličkom kršćanstvu (hrvatska Dalmacija i Bosna su potpadale pod istu vjersku jurisdikciju – Splitsku odnosno Dubrovačku dijacezu), te umjetničkim oblicima zapadne provenijencije (Romanika). Politički, većina je sadašnje Bosne i Hercegovine (uz kratke intervale, kao za vrijeme srpskog župana Časlava Klonimirovića ), pripadala hrvatskoj državi, bilo za vrijeme hrvatskih narodnih vladara Trpimirovića (IX. – XII.), bilo kao dio Hrvatsko-ugarskog kraljevstva. Jedan od simbola političkih veza Hrvatske i Bosne je i titula "ban", koju su bosanski vladari nosili od najranijih vremena. Svi bosanski kraljevi su bili katolici, i često (ne uvijek) se nalaze u rodoslovima hrvatskih dinastija. Kulturna strujanja, pogotovo za vrijeme posljednjih 150 godina predosmanske Bosne, sve su više isticala te značajke, tako da najznačajnija djela bosanske umjetnosti i pismenosti čine u Splitu nastali umjetnički rukopisi Hrvojev misal i Hvalov zbornik, iluminirani vjerski tekstovi stvoreni po narudžbi splitskog hercega i bosanskoga vojvode Hrvoja Vukčića Hrvatinića, "neokrunjenog kralja Bosne", te romanički zvonik i portal u Jajcu.

Istočna područja današnje Bosne i Hercegovine, prije svega Podrinje, Hum i Travunja (koji otprilike odgovaraju istočnoj Hercegovini i dijelu Crne Gore) su tek od XVI. stoljeća postali u velikoj mjeri pravoslavni (Podrinje je to bilo i prije). Asimilacijom pravoslavnih Vlaha, utjecaj srpske države i kulture se proširio i na taj dio zemlje, što je posebno došlo do izražaja nakon osvajanja toga područja od strane prvog bosanskog kralja Tvrtka Kotromanića, koji je uzeo u službu srpske pisare, pa, iako je centar njegovih političkih i kulturnih težnji ostao vezan za hrvatsko-katolički zapad (sam Tvrtko je bio i ostao katolik), određen broj bizantskih i srpskih civilizacijskih obilježja vidljiv je na njegovom dvoru.

Specifičnost srednjovjekovne Bosne čini hereza Bosanskih krstjana, koje su starija znanstvena istraživanja smatrala ogrankom dualističko-gnostičke sekte potekle od bugarskih Bogumila, no po općenito prihvaćenim novijim znanstvenim spoznajama radi se o vjerskoj sljedbi nastaloj iz zapadnog kršćanstva koja je kao osnovu imala nerazvijenu katoličku teologiju (uz neke organizacione elemente preuzete iz pravoslavnog monastva), a nastala je i održavala se zbog relativne izoliranosti bosanskog područja. Krstjani (kojima su pripadali, bar nominalno, i neki istaknuti bosanski velikaši kao vojvoda Hrvoje), nikad nisu činili većinu stanovništva, niti su stvorili vjersku organizaciju na državnoj razini, te su prirodno nestajali misionarskim radom dominikanaca i, posebno, franjevaca. Ostatak je progutala turska invazija.HercegBosna.org Zrelo srednjovjekovlje: Integracija, ekspanzija i rastakanje

Osmansko razdoblje mini|desno|Stradanje i raseljavanje Hrvata od strane Osmanlija Godine 1463. u munjevitom ratu, u svibnju i lipnju, nakon skoro osam desetljeća sustavnoga pustošenja i osvajanja, Turci su osvojili Bosansko kraljevstvo. Nakon što su izaslanicima bosanskoga kralja Stjepana Tomaševića obećali petnaestogodišnje primirje, velika je turska vojska u jačini od 150.000 ljudi u prvoj polovici svibnja krenula iz Drinopolja i kroz Skoplje, Kosovo i Sjenicu izbila na granice bosanskoga kraljevstva te kroz Podrinje provalila u središnju i gornju Bosnu. Za kratko vrijeme turski su osvajači osvojili tri glavna bosanska grada: Bobovac, Jajce i Ključ, a potom, pod prisilom, po kraljevoj zapovijedi, Turcima su se predali i ostali bosanski gradovi. Tada su Turci, po različitim podatcima, 100.000 domaćeg hrvatskog stanovništva odveli u zarobljeništvo i 30.000 mladića u janjičare. Turski pokušaj da tada osvoje i Hercegovinu ostao je bez uspjeha. Kralj Stjepan Tomašević je pogubljen pod Jajcem, nakon što je izdao zapovijed o predaji svojih gradova turskom osvajaču.

Prema turskim službenim podatcima: U Milodražu, između Fojnice i Visokoga, 28. svibnja, turski sultan Mehmed II. Osvajač, na traženje fra Anđela Zvizdovića, koji je zatražio slobodu vjerskog rada i slobodno ispovijedanje vjere katolicima u Bosni, izdao svečanu povelju – "Ahd-namu", kojom je franjevcima zajamčio slobodu rada u svom carstvu i slobodan povratak izbjeglih franjevaca. Razdoblje od 1463. do 1878. godine karakterizira stradanje i raseljavanje domaćeg hrvatsko-katoličkog stanovništva i plemstva, kao i islamizacija koja je uhvatila korijen zbog vise čimbenika, među kojima su najvažniji vjerski progon i nasilje, te inferiorni društveni položaj kršćana opterećenih raznim nametima, kao i institucija "devširme", prislinog odvođenja kršćanske djece i odgoja u islamskom duhu.

Nakon pada Srebreničke banovine 1520. godine Osmanlije su sve do austrougarske okupacije sustavno sprovodili genocid i kulturocid. Genocid jer je u osvajanjima i nasilnoj islamizarciji poginulo tisuće nevnih civila, iseljeno ili su ih Osmanlije odveli i roblje. Osmanska vlast bila je i kulturocid, jer su sustavno uništavajući sve tragove materijalne i nematerijalne kulture Hrvata Posavine i Bosne i Hercegovine. Duhovna i kulturna sjedišta, brojni samostani i crkve kojima je Bosna, Hercegovina i Posavina obilovala, nestali su u ognju, okupatori su promijenili imena naselja. Mali je dio hrvatskog katoličkog stanovništa preživio i ostao, stoljećima trpeći zulum, što se duboko urezalo kolektivno sjećanje naroda koje je živo i danas.Forum hrvatskih integralista Vincent Rokvić i Posavski-obzor.info: O promjeni imena Donja Mahala 22. prosinca 2011. (pristupljeno 29. svibnja 2017.)

Dok su katolici potjecali skoro potpuno od autohtonog hrvatskog stanovništva, pravoslavni dio pučanstva su bili Vlasi i Srbi koji su se, zaštićeni turskim sustavom "milleta" širili iz postojbine u Podrinju, istočnoj Hercegovini i Crnoj Gori na ratom opustošena područja Turske Hrvatske (današnja Bosanska krajina). Osmanskom Carstvu veći dio tog perioda nije prijetila opasnost od neke pravoslavne vojne sile, pa su bili benevolentni prema srpskoj pravoslavnoj Pećkoj patrijaršiji, za razliku od Rimokatoličke crkve i njenih pripadnika, koji su bili najsumnjiviji vjerski element zbog trajnog ratnog stanja između Osmanlija i katoličkih država kao Habsburškog Carstva, Venecije (manjim dijelom), te Španjolske i drugih europskih država. Muslimani su većinom potjecali od autohtonog katoličkog (dijelom i krstjanskog, koje je posve nestalo turskim osvajanjem) stanovništva koje nije moglo izdržati pritisak vjerskih progona) te, manjim dijelom od islamiziranih pravoslavnih Vlaha i doseljenih Albanaca, kao i turskih i drugih azijskih doseljenika (općenito se smatra da ta kategorija nije pretežno zastupljena u etnogenezi Bosanskih Muslimana).

Od 1788. do 1791. godine traje habsburško-turski rat u koji je Monarhija ušla kao ruski saveznik. Monarhija je u rat ušla s 245.000 ljudi i 1150 topova. Austrijska vojska je zaglibila u petomjesečnoj opsadi tvrđave u Bosanskoj Dubici, na sadašnjoj granici Hrvatske i Bosne. Bečki dvor, koji je u ovaj rat ušao s naumom da vrati što je izgubio 1739., usprkos pojedinačnih uspjeha kao kasniji prodor u veći dio Bosne, ni ovaj puta nije bio bolje sreće. Jedini teritorijalni dobitak je bio uključivanje dijelova sadašnjih Like i Korduna u Hrvatsku. U razdoblju 1791. – 1815. dolazi do "prekrajanja" granica u i oko Bosne pod utjecajem Francuske revolucije i Napoleonovog carstva. Nakon kratkoživućih Ilirskih pokrajina dolazi do uspostave austrijske vlasti u kontinentalnoj Hrvatskoj i Dalmaciji. Istočno od Bosne i Heregovine, u Srbiji je izbio ustanak protiv Osmanskog Carstva, u kojem su srpske snage nakon početnih uspjeha (turske su snage doživjele poraz u nekoliko navrata) i općenacionalnog rata u kojem je lokalno muslimansko stanovništvo pobjeglo ili protjerano većinom u Bosnu i Hercegovinu, doživjele osipanje i slabljenje. No, sultanovim priznanjem samouprave Smederevskom sandžaku 1815. godine, položeni su temelji srpske države. mini|desno|Osmansko razdoblje ostavilo je brojne posljedice na Bosnu i Hercegovinu i njezine stanovnike. Stanovnici Mostara (period 1890. – 1910.) 12-32 godine nakon odlaska Osmanlija. Od 1813. do 1818. Bosnu i Hercegovinu zahvatila je epidemija kuge. Zbog nepostojanja popisa stanovništva, U Bosni i Hercegovini tada nisu postojali popisi stanovništva izuzev popisa katolika čiji je broj sa 114.391 (1813.) pao na 50.928 (1818.), tj. za 56 %.