Nikola Milićević (Zvečanje, kraj Omiša, 27. studenoga 1922. – Zagreb, 1. ožujka 1999.) - hrvatski pjesnik, prevoditelj i javni djelatnik.
Nakon studija književnosti radio je kao novinar i jezični urednik, a zatim kao sveučilišni nastavnik. Kao pjesnik pripadao je krugovašima. U prvoj fazi svojeg pjesništva bio je svezan uz zavičajne motive, dok poslije tematizira intimnu sferu. Dijelom je pod utjecajem Lorce, a spaja tradicionalni izraz s modernim senzibilizmom. Pisao je i putopisnu i autobiografsku prozu (Sa stola i koljena, 1965.). Bio je vrstan prevoditelj i antologičar (Antologija svjetske ljubavne poezije, 1968.; Zlatna knjiga španjolske poezije, 1973.).
Djela
Zlatna grana (1952.) Obećanja žute zore (1956.) Prah zemaljski (1974.) Nepovrat (1984.) Pjesme iz tišine (1994.)
Neka njegova djela je u njenoj antologiji Żywe źródła iz 1996. s hrvatskog na poljski prevela poljska književnica i prevoditeljica Łucja Danielewska.
Nagrade i priznanja 1972. - godišnja Nagrada Vladimir Nazor za književnost 1994. - Nagrada Vladimir Nazor za književnost za životno djelo.
Vanjske poveznice Ezgeta Modra elegija
Kategorija:Hrvatski pjesnici Kategorija:Hrvatski putopisci Kategorija:Hrvatski prevoditelji Kategorija:Dobitnici Nagrade Vladimir Nazor za književnost