mini|250px|Hrvatska zastava s grbom s prvim bijelim poljem danas je jedan od simbola hrvatskih nacionalista Hrvatski nacionalizam je nacionalizam hrvatskoga naroda. Slično nacionalizmima niza naroda na prostoru od Baltika do Egejskog mora koji su 19. stoljeće dočekali u sastavu Ruskog, Austrijskog i Turskog Carstva, nadahnut je borbom za neovisnu nacionalnu državu.
Hrvatski nacionalizam temelji se na ideji hrvatskog državnog prava, prema kojemu se "hrvatskim prostorom" smatraju sva područja koja su se nalazila u sastavu srednjovjekovne hrvatske države, ali i područje zapadne Istre koje je u srednjem vijeku bilo dijelom Mletačke Republike, koja je bila višenacionalna država koja je zahvaćala područja naseljena Grcima, Hrvatima, Albancima i drugim narodima, iako su većinu plemstva činili Talijani.
U 19. stoljeću, kada su nacionalizmi većih susjednih naroda željeli podijeliti hrvatski narodni prostor i prisvojiti njegove dijelove u vlastite nacije (mađarsku, talijansku, njemačku, srpsku), osobito se naglašavalo da je Hrvatska jedna od rijetkih europskih kraljevina. Ovaj je stav Hrvatskog državnog prava sadržan u riječima bana Ivana Erdődyja (1733. – 1806.): »Regnum regno non praescribit leges«.
Te su riječi simbolično potvrdile ostvarenje cilja na kojem su hrvatski nacionalisti radili dugo vremena kada ih je na konstituiranju prvog Sabora demokratske i neovisne Hrvatske 1990. godine izrekao hrvatski predsjednik Franjo Tuđman (1922. – 1999.). Znameniti govori iz povijesti saborovanja: Govor Franje Tuđmana u Saboru 30. svibnja 1990., službene stranice Hrvatskog Sabora, pregledano 31.8.2013.
Okolnosti u kojima se razvija hrvatski nacionalizam
Tijekom mnogobrojnih uzastopnih ratova u 15. i 16. stoljeću Osmanlijsko Carstvo je osvojilo većinu povijesnog hrvatskoga prostora. Tek pred kraj 17. stoljeća, znatni dio tog prostora oduzet je Turskoj da bi postao dijelom Habsburške Monarhije. Za vrijeme osmanlijske okupacije, dijelove Hrvatske naseljavali su i Srbi (područje tzv. Vojne krajine), i pripadnici te etničke grupe su ondje ostali prisutni i kasnije u vrijeme austrougarske vladavine. thumb|right|Rana inačica Hrvatskog grba iz 1495. u austrijskom gradu Innsbrucku. Hrvatski nacionalizam – kao zamisao karakteristična za građanska društva kakva nastaju pod utjecajem Prosvjetiteljstva u 18. i 19. stoljeću – dijeli projekte analogne nacionalizmima drugih srednjoeuropskih naroda koji se u tom trenutku nalaze pod vlašću Austrije i Rusije: osobito je živa razmjena ideja s češkim, slovačkim, slovenskim i mađarskim nacionalistima (s ovima zadnjima, često u neprijateljskim terminima). U tim okolnostima nastaje 1830- ih godina Ilirski pokret, koji zadaje temeljne kulturalne oblike koje hrvatski nacionalizam zadržava do danas. U turbulentnim okolnostima revolucionarne 1848. godine, Hrvatska prolazi političku transformaciju u kojoj se političku klasu umjesto plemićkim nasljeđivanjem (plemstvo je u ranijim stoljećima imalo presudnu ulogu u očuvanju hrvatstva; takvu ulogu im na razini stereotipa do danas priznaje pučka kultura na primjeru povijesnih velikana poput Nikole Šubića Zrinskog) formira na općim narodnim izborima. Tako se formira Hrvatski sabor 1848., koji tada suvremene (na europskoj razini) nacionalističke ideje izražava u Manifestu naroda hervatsko-slavonskog. Osoba bana Josipa Jelačića i odsječak povijesti oko 1848. godine ostaje do danas neraskidivo vezana uz hrvatski nacionalizam i zapravo uz bilo kakvo samoshvaćanje hrvatskog naroda.
Hrvatsko povijesno pravo zahtijeva osobito da se dio Hrvatske u sastavu tzv. Vojne krajine pripoji Hrvatskoj, bez obzira na to što je ondje živjelo dosta Srba – oko polovice. Među Srbima s tog područja je postojala nezanemariva skupina onih koji su vidjeli mogućnost pomirivanja svojeg srpskog etničkog podrijetla i pripadnosti hrvatskoj političkoj naciji; među njima se ističe važni hrvatski pjesnik (i general austrijske vojske) Petar Preradović (1818. – 1872.).
Dio hrvatskoga nacionalizma podupire i teoriju da Srbi na prostoru Velike Hrvatske "nisu Srbi već pravoslavni Hrvati, jer samo jedna nacija, prema hrvatskom nacionalizmu, smije biti u Hrvatskoj". Takvoj ideji u prilog ide i činjenice da je tijekom povijesti bilo nerijetkih epizoda popravoslavljivanja katoličkoga stanovništva na hrvatskim područjima pod turskom vladavinom Domagoj Vidović, "Pregled toponimije jugozapadnoga dijela Popova", Folia onomastica Croatica, No.19 Prosinac 2011) – te se može pretpostaviti da među precima etničkih Srba u Hrvatskoj ima Hrvata u određenom udjelu. mini|lijevo|Dr. Ante Starčević, kojega Hrvati zovu i "ocem domovine", najveći je ideolog hrvatskog nacionalizma
Odnosi Hrvatske i Hrvata sa susjednim narodima su tijekom čitavog 19. i 20. stoljeća bili komplicirani, i često za projekte hrvatskih nacionalista krajnje nepovoljni: to možemo na plastični način prepoznati na znamenitim govorima u Hrvatskom saboru, "Znameniti govori iz povijesti saborovanja", službene stranice Hrvatskog sabora, pristupljeno 01.09.2013., Folia onomastica Croatica, No.19 Prosinac 2011) među kojima u onome Ante Starčevića iz 1861. god. možemo čitati: Ako bi tko mislio, da je Austria tu zapoved, koju jedni smatraju za predlog prestolja, izdala u otčinskoj želji, za da se s narodi Ungarie i poimenice s pukom magjarskim, kon po sve nas škodljive smutnje i omražnje, pomirimo i poprijateljimo, ja kažem, da bi mi svi Austrii bili zahvalni, kad bi nam ona bila, namesto što je tu zapoved izdala, naša starinska, naša zakonito stečena, nu nezakonito oteta prava povratila; ja izpovedam da od kako nas Austria s onimi narodi pomiriva, mi smo sve time zavadjenii, čime smo bližje našega skupna zatora. "Bosansko pitanje" Hrvatsko povijesno pravo govori da je i Bosna i Hercegovina povijesna Hrvatska, jer je ta država bila dio srednjovjekovne Hrvatske kraljevine (u tom smislu, teritorij današnje Republike Hrvatske predstavlja rubna područja povijesne Hrvatske, a BiH njen središnji dio) – zapadni dijelovi današnje BiH (od Jajca do Bihaća) su zapravo i bili najnapučeniji, te u svakom drugom pogledu "središnji" dijelovi Hrvatske do 15. stoljeća. Bosansko plemstvo je bilo posve svjesno svoje hrvatske etničke pripadnosti, što na anegdotalnoj razini vidimo u povijesti Hrvatinića, moćne i ugledne velikaške obitelji kojoj ime duguje Hrvatinu Stjepanoviću, vazalu hrvatskog bana Pavla I. Šubića, a čiji se povijesno najuočljiviji pripadnik zvao – Hrvoje Hrvatinić.
U ustavu Stranke prava – koja je u drugoj polovini 19. stoljeća postala glavno žarište hrvatskog nacionalizma – 1880-ih stajalo je:
Ideja o hrvatskoj naciji u kojoj bi bila uključena kako katolička, tako i muslimanska komponenta proizašla iz povijesnog hrvatskog naroda i područja, imala je svoje pobornike i među muslimanima – primjeri su muslimanski intelektualac i značajni hrvatski književnik Safvet-beg Bašagić (1870. – 1943.) i njegov suvremenik reis-ul-ulema (vrhovni vjerski vođa muslimana u državi) Fehim ef. Spaho (1877. – 1942.); potonji u radu „Hrvati u Evlija Čelebijinu putopisu“ nedvosmisleno dokazuje da su bosanski muslimani sebe u 16. stoljeći zvali, a i od Turaka bili prepoznavani – Hrvatima. tekst izvorno objavljen u časopisu Hrvatsko kolo, knj. XIII, 1932., 41-50.; usp. "Simpozij o Evliji Čelebiju", Marta Andrić, Scrinia Slavonica, Vol.12 No.1 Rujan 2012. »Politički utjecaji i naša vjersko-prosvjetna i imovinska uprava«, Muslimanska svijest (Sarajevo), 18. VI. 1936., citat prema Zlatko Hasanbegović, »Spahina« Islamska vjerska zajednica. Između obnove vakufske autonomije i stranačkog nadzora 1935.-1938., citat na str. 501) U Sarajevskoj "Muslimanskoj svijesti" možemo 1936. godine naći, gdje se čitatelje poziva sljedećim riječima: "Danas stojimo pred izborima za visoke vjerske predstavnike ...najuljudnije molimo one koji će izbore provoditi, da ne padaju u staru pogrešku, da u ove izbore ne miješaju, makar sasvim posredno politiku. Mi kao osvjedočeni hrvatski nacionalisti, iako se aktivno zanimamo politikom, molimo sve, koji će u ovom pogledu imati utjecaja, da se konačno odluče protiv političkog mešetarenja našom vjerskom zajednicom. Konačno je vrijeme, da uvidimo, da su u vjerskoj upravi potrebni mir, staloženost i sposobnost, da bi mogla poći naprijed." »Politički utjecaji i naša vjersko-prosvjetna i imovinska uprava«, Muslimanska svijest (Sarajevo), 18. VI. 1936., citat prema Zlatko Hasanbegović, »Spahina« Islamska vjerska zajednica. Između obnove vakufske autonomije i stranačkog nadzora 1935.-1938., citat na str. 501)
Idejna razmimoilaženja
Treba spomenuti da je nastojanje za Veliku Hrvatskoj najjače izraženo u političkim nastojanjima frankovske frakcije Hrvatske stranke prava i da se jedini kontinuitet između Starčevićeva pravaštva i kasnije NDH ostvaruje putem ideja te jedne pravaške frakcije. Glavnina političke klase u Hrvatskoj početkom XX. stoljeća je anticipiralo pad Austro-Ugarske i priklanjalo se ideji da bi jedna jugoslavenska zajednica bila bolji okvir za Hrvatsku. Taj tzv. "novi kurs" podržavala je čak i Stranka prava na čelu s Franom Supilom – koji kasnije tijekom I. svjetskog rata prebjegava na (Austriji) neprijateljsku stranu, i zajedno s istaknutim pravašem Antom Trumbićem sudjeluje u radu Jugoslavenskog odbora – da bi već 1916. godine razočarano konstatirao da se Hrvatskoj u "savezu" sa Srbima očito spremaju crni dani i svojom ostavkom u tom političkom tijelu demonstrirao otklon od takvog jugoslavenskog projekta. Jugoslavenskoj ideji posve neskloni Stjepan Radić se u konfrontaciji s pobjedničkim srpskim nacionalizmom nakon I. svjetskog rata ograničavao na ideju Hrvatske koja obuhvaća Hrvatsku, Slavoniju i Dalmaciju. Josip Butorac, »Ivan Mužić, Hrvatska politika i jugoslavenska ideja«, CRKVA U SVIJETU, Vol.4 No.5-6 Prosinac 1969.)
Nasuprot takvim idejama ("jugoslavenskoj" i "malohrvatskoj") pretežnog dijela hrvatske inteligencije i političke klase, za ideju Velike Hrvatske se zalagao i znameniti dr. Ivo Pilar, koji je 1910. godine pokrenuo u Sarajevu i Hrvatsku narodnu zajednicu, pravašku stranku koja je okupila i hrvatske nacionaliste muslimanske vjeroispovijesti. Jure Krišto, »Ivo Pilar i suvremena hrvatska geopolitika«, PILAR - Časopis za društvene i humanističke studije, Vol.I No.1(1) Studeni 2006.) Spomenimo također da Augustu Cesarcu, paradigmatskome ljevičarskom piscu, nije bilo strano divljenje nacionalističkom pravaškom revolucionaru Eugenu Kvaterniku čiji je život obradio u drami "Sin domovine." Slika ideoloških strujanja jest dakle vrlo kompleksna.
Između dva svjetska rata, najradikalniji hrvatski nacionalisti povezuju se sa stranim silama koje imaju osobito napete odnose s Kraljevinom Jugoslavijom – te se ustaše vojno organiziraju i za oružani sukob s Jugoslavijom pripremaju najprije u Mađarskoj, a potom u Italiji. Kako se u Europi očekuje geopolitičko "preslagivanje" u strateškoj suradnji Njemačke i SSSR-a – koja je postupno rasla od Ugovora u Rapallu 1922. godine do Pakta Ribbentrop-Molotov iz 1939. godine, što je predstavljao izravni uvod u zajedničku agresiju te dvije velesile na sve istočnoeuropske zemlje čije su granice bile uspostavljene Versajskim ugovorom nakon I. svjetskog rata – ustaše se nadaju da će u toj novoj geopolitici uspjeti izboriti dobar ishod za Hrvatsku.
Najveći dio Hrvata se između dva svjetska rata okuplja oko Hrvatske seljačke stranke, koja sa Srbima dogovara projekt Banovine Hrvatske, kao rješenje budućnosti Hrvatske unutar Jugoslavije – gdje je žele vidjeti diplomacije Velike Britanije i Francuske.
20. stoljeće Drugi svjetski rat