mini|220px|Slika različitih etničkih skupina iz obje Amerike, početak 20. stoljeća mini|Mogući put naseljavanja Amerike iz Azije preko Beringovog prolaza. Indijanci su zajednički naziv za prastanovnike Amerike, raznorazne narode mongoloidnog izgleda raširene od arktičke Kanade i Aljaske do Ognjene zemlje (Tierra del Fuego) u Čileu i Argentini. Međusobno se razlikuju po jezicima, kulturi i fizičkom izgledu. Većinom su to bila lovačko-sakupljačka društva kao Nambikwara i Ges iz Brazila i Shoshoni iz Kalifornije i Nevade. Neki su bili ribari (Indijanci Chinook iz države Washington ili Alacaluf, Yahgan i Guato) iz Južne Amerike. U njihove najrazvijenije narode koji su uspjeli podići visokorazvijene civilizacije spadaju narodi Olmeka, Tolteka, Maja i Asteka) iz Meksika te Inka iz Perua.
Danas su mnogi smješteni po rezervatima, osobito u Kanadi, Sjedinjenim Državama i Brazilu. Prvi se put spominju otkrićem Amerike 1492. godine (Kristofor Kolumbo).
Suvremeni Indijanci službeno su kršćani ali se drže i domorodačkih vjerovanja. Govore vlastitim jezicima a uz njih i engleskim, španjolskim, portugalskim, francuskim ili nizozemskim. Najrasprostranjeniji indijanski jezik je kečuanski (jezik starih Inka) kojim danas govori oko 10 000 000 ljudi. U SAD-u su pod imenom Native Americans, a u Kanadi pod imenom First Nations zajedno pobrojeni Indijanci i Eskimi. U podacima o Grenlandu misli se na Eskime. Domorodačko stanovništvo posve je izumrlo (radi bolesti, ropstva i ubojstava) na području današnjih karipskih država (Antigva i Barbuda, Bahami, Barbados, Kuba, Dominika, Dominikanska Republika, Grenada, Haiti, Jamajka, Portoriko, Sveti Kristofor i Nevis, Sveta Lucija, Sveti Vincent i Grenadini, Trinidad i Tobago). Domoroci su sasvim iščezli i u Urugvajuwww.cia.gov , "URUGUAY", objavljeno 22. ožujka 2016., pristupljeno 21. travnja 2016. i u velikim dijelovima Argentine (Patagonija, Ognjena zemlja).
Nepoznato je koliko je Indijanaca živjelo na američkom kontinentu u trenutku Kolumbova dolaska. Procjene se kreću od manje od 10 000 000 do više od 100 000 000.
Ime Ime su dobili po Indiji jer se mislilo da se radi o obali Indije, a ne o novootkrivenom kontinentu Americi. Amerikanci ih u novije vrijeme (službeno) više ne nazivaju Indians nego Native Americans, američkim domorocima. Nazivi Redskins ili Peaux-Rouges, odnosno Crvenokošci, podrugljivi su. U Kanadi se danas često nazivaju i prvim narodom, odnosno prvim narodima, ili skraćeno FN, od First Nation.Ministarstvo za Indijance i sjever Republike Kanade , Prvi narodi - nazivlje, 10. siječnja 2012. (pristupljeno 8. travnja 2017.)
Klasifikacija Indijanska plemena obično se klasificiraju prema jezičnim porodicama. Osobit doprinos dali su u ovome poslu Alexander F. Chamberlain, John Wesley Powell (1892; 58 porodica u Sjevernoj Americi), Benjamin Lee Whorf, Paul Rivet, A. L. Kroeber, Edward Sapir, Terrence Kaufman (1990).
Gospodarstvo
mini|lijevo|Tipi šatori, Edward S. Curtis
Indijanci su, često se kaže, djeca prirode. Ovisni su o njoj i žive u skladu s njezinim zakonima. Na cijelom području od Aljaske do Tierra del Fuego (Ognjena Zemlja) nema nijednog zabilježenog slučaja da su ugrozili prirodu na neki način. Bogata mitologija američkih Indijanaca uči nas koliko oni poštuju zemlju. Ona nije ničije vlasništvo, a mi smo je samo iznajmili dok živimo na njoj. Veliki duh ustupio nam je zemlju kao i biljkama i našoj braći životinjama.
Ipak da bi čovjek mogao preživjeti mora se hraniti i napraviti sebi zaklon. On zato moli i traži oprost, moli duha stabla, medvjeda ili bizona da mu oprosti što ga mora ubiti. Zato Indijanac ubija samo onoliko koliko mu je potrebno da bi preživio. Indijanci u svojim mitovima poznaju mnoge heroje kulture koji su ih naučili napraviti oružje, oruđe i naučili ih lovu, ribolovu, obradi tla i kako treba postupati prema prirodi. Ako bi lovac ulovio više nego što mu je potrebno, ili nije zahvalio životinji što mu je ona dopustila da je ubije, on više nikada neće imati sreće u lovu.
Indijanac može uloviti životinju samo ako mu to ona dozvoli. I životinje i ljudi imaju svoje zaštitnike, njihova pravila moraju se poštovati. Naseljavanjem bijelog čovjeka u Americi dolazi do naglog uništavanja prirode. Indijanac je odmah uočio kako on loše djeluje na prirodu. Ruše se šume, istrebljuju životinje, truju rijeke. Prvo pismo upozorenja uništavanja majke zemlje poslao je američkom predsjedniku legendarni indijanski poglavica Seattle. I dan-danas Indijanci na području brazilskih prašuma prosvjeduju kod vlade protiv uništavanja kišnih šuma, a slično i danas sjevernoamerički Indijanci neprekidno upozoravaju vlasti da se sačuva svijet divljine koji se nemilice uništava. Odjeka od onih koji su u stanju nešto poduzeti nema. Visokocivilizirani narodi izgleda nisu još dostigli stupanj svijesti američkog 'divljaka', kako ih oni vole nazivati.
Lov i ribolov
mini|220px|Američki bizon, najpoznatija lovina prerijskih Indijanaca od koje im je ovisio opstanak.
Lov je jedna od osnovnih djelatnosti takozvanih 'primitivnih' naroda, nalazimo ga od vremena pojave čovjeka. Kamen i toljaga bili su glavno oružje koje se koristilo u lovu. Nekome od naših predaka palo je na pamet da nađeni kamen prilagodi i umjetnom obradom dobije od ivera nož ili da od obla kamena dobije mlat privezavši ga žilama ili kožnim trakama za drveni nastavak. Kroz povijest američkih domorodaca, još od vremena postojanja mamuta, možemo pratiti razvoj oružja američkog domoroca. Koplje, luk i strijela, tomahawk, atl-atl, puhaljka (serbatana), bola i praćka oružja su koja se javljaju u raznim krajevima Amerike. Većini društava kod Indijanaca lov je bio glavno ili jedno od najvažnijih zanimanja. Nijedno društvo nije bilo isključivo lovačko. Ne smijemo zaboraviti da Indijancima dugujemo neke od najvažnijih kultura bez kojih danas ne možemo, to su krumpir (kojega smo dobili od Inka), rajčica, grah, kukuruz i zloglasni duhan, kojime kao da su nam se osvetili za sve nepravde koje su im nanesene. Bizon je bio glavna lovina prerijskih Indijanaca, a lovio se lukom i strijelom i kopljima. Bizonovo meso Indijanci su znali konzervirati uz pomoć nekih začina i ovu smjesu čuvati u kožnim vrećicama poznatim kao parfleche. Ovakvu hranu Indijanac je nosio sa sobom prilikom dužeg odsustva. Meso je ipak u većini slučajeva nadopunjavalo biljnu hranu koje su žene pribavljale sakupljanjem ili uzgojem. Sjeverna Amerika bogata je i drugom divljači, to su jeleni, sobovi i losovi, medvjedi, ali i manja divljač, rakun, zec, dabar, vidra i ptice.
Kože i krzna bile su im potrebne za izradu odjeće, obuće, pokrivače. Neke grupe Indijanaca, osobito u hladnim predjelima živjela su uglavnom od životinjskog mesa, ali ta su plemena uz lovačko zanimanje imala i razvijen ribolov. U Južnoj Americi u područjima kišnih šuma (selvasa), lov je također jedna od važnijih aktivnosti Indijanca, i ovdje on dopunjava svoj "stol" biljnim proizvodima oko kojih se staraju žene. Glavna su lovina ovih Indijanaca, ne računajući i značajno ribarstvo, tapir, majmuni, ptice, kornjače i druga divljač. Luk i strijela i puhaljka glavna su im oružja. Što se strijele tiče ima ih više vrsta, onih koje služe za lov na krupnu divljač, s oštrim vrhom, strijele s tupastim vrhom kojima se love ptice. Strijela koja se koristi u ribolovu ima pilasti oblik. Otrov, posebno kurare, Indijanci su koristili prilikom lova na veću divljač. Otrov timbu Indijanci bi bacali u rijeku i kada riba ispliva jednostavno bi je pokupili.
U pustinjskim i polupustinjskim predjelima siromašnih izvorima hrane, Indijanci bi se organizirali po malenim skupinama koje su se lakše mogle prehraniti, ovo osobito vrijedi za sjevernoamerička plemena Zapadnih Šošona, kod brazilskih Nambikwara, ili kod čileanskih Alacalufa koji su živjeli od ribe i sakupljanja priobalnih životinja.
Poljoprivreda i sakupljanje
mini|220px|Korijen manioke, "žitarica" je Indijancima iz tropske Južne Amerike od kojih peku okrugle plosnate lepinje. Njezin se otrov sakupljao i nakon iskuhavanja koristio kao začin.
Poljoprivreda i sakupljanje također su značajni za opstanak ovih Indijanaca. Neka plemena kao što su Muskogee, Seminole, Irokezi, kao i Quechua i Maya Indijanaca imala su veoma razvijenu poljoprivredu. Kod Maya postojao je sistem 'milpa', u Quechua se zemlja obrađivala po sistemu 'ayllu'. Ne treba zanemariti ni polja Indijanaca u bazenu Amazone, koji su znali i smrtonosno otrovne biljke naročitim postupkom pretvoriti u hranu.
To je naravno manioka, čak se i njezin otrov (cijanovodična kiselina) nije bacao nego su od njega kuhanjem pravili začin. Polja ovih plemena iz Amazonije, putopisci redovito opisuju kao veoma čista, bez korova koji bi u europskim njivama rastao po njima. Sakupljanje je prisutno svugdje gdje je prilika da se ima što sakupljati. Indijanci su sakupljali i divlje bilje, divlje plodove, gljive, sjemenke, ličinke, razne insekte (kukce) i ostalo. Na sakupljanju osobiti prosperitet imala su kalifornijska plemena čija je zemlja obilovala žirom i divljim kestenom, od čega su Indijanci Pomo, Miwok, Karok i drugi proizvodili pogačice, i prema Evi Lips, bili veoma ugojeni. I Chippewa i Menominee Indijanci sakupljali su divlju vodenu rižu, po rižinim jezerima u Wisconsinu i Minnesoti. Ova plemena Lipsova ne naziva sakupljačima nego "narodima žeteoci", jer se ovdje nije trebalo puno truditi da bi se napunile pune torbe, svojim bogatstvom priroda je hranom opskrbljivala plemena Kalifornije i Velikih jezera.
Sakupljanje je ipak plemenima Zapadnih Šošona gotovo jedini način da prežive. Škrta priroda nudila im je tek ono što pustinja može ponuditi. Ipak oni nisu nestali s tog područja i živjeli su od njenih darova sve do zatvaranja u rezervate.
Život i običaji
Indijanci se međusobno razlikuju jedni od drugih izgledom i običajima. Zemljopisno-klimatski uvjeti, glavni su čimbenik sličnosti njihovih kultura, odnosno pripadnosti nekom kulturnom pojasu. mini|Kultura Huari, Peru. Klan, pleme i konfederacija
mini|Ocaina. mini|220px|Lula mira plemena Sioux
Institucije i obrasce kulture koje nalazimo kod Indijanaca obiju Amerika, nalazimo širom svijeta. Klan i pleme, tajna društva, parnu kupelj, tabu ili matrifokalnost i drugo nalazimo po raznim dijelovima zemlje. Institucije klanova nalazimo i u Africi, i u Australiji, Amerikama, kao i u Škotskoj. Kod Planinskih Škota što su iz Irske emigrirali oko 375. i koji su zamijenili Pikte, klan označava obitelj s istim imenom (prezime), u stara vremena on nije bio prisutan u nizinskom području. Nalazimo ga kod snažnih i velikih plemena (septova), nezavisnih i često u ratu jedni protiv drugih.