Upravljanje u krizama (upravljanje u izvanrednim situacijama) je disciplina koja se bavi rizicima i njihovim izbjegavanjem. U ovu disciplinu spadaju pripreme za katastrofe prije nego što se one dogode, odgovor na njih (npr. hitna evakuacija, karantena, masovna dekontaminacija itd.) kao i potpora društvu te ponovna izgradnja društva nakon pojave prirodnih ili antropogenih nesreća. Općenito govoreći svako upravljanje u krizama kontinuirani je proces u kojem svi pojedinci, grupe i zajednice upravljaju rizicima radi izbjegavanja ili ublažavanja učinka katastrofa koje nastaju navedenim rizicima. Poduzete akcije ovise djelomično o percepciji rizika onih koji su njima izloženi. Učinkovito upravljanje u kriznim situacijama počiva na temeljitoj integraciji hitnih planova na svim razinama uključivanja vlasti i nevladinih organizacija. Aktivnosti na svakoj razini (individualnoj, grupnoj, zajedničinoj) utječu na sve ostale razine. Obično odgovornost za vladino upravljanje u krizama počiva na institucijama za civilnu obranu ili unutar konvencionalne strukture hitnih službi. U privatnom sektoru upravljanje u kriznim situacijama ponekad se naziva planiranje poslovnog kontinuiteta.

Upravljanje u krizama jedan je od mnogih termina koji su od kraja hladnog rata počeli zamjenjivati civilnu obranu čiji je originalni fokus bila zaštita civila od vojnog napada. Moderno razmišljanje fokusira se na općenitiju namjeru zaštite građanskog stanovništva u vremenima mira kao i u vremenima rata. Drugi postojeći termin, civilna zaštita, ima široku uporabu unutar Europske unije i odnosi se na sustave i resurse koje je odobrila vlada sa zadaćom zaštite civilnog stanovništva primarno u prirodnim i antropogenim nesrećama. Unutar zemalja EU-a terminom upravljanje krizama ističe se politička i sigurnosna dimenzija više od mjera zadovoljenja neodgodivih potreba civilnog stanovništva. Akademski trend kreće se prema uporabi termina redukcije rizika katastrofa, posebice za upravljanje u krizama u kontekstu upravljanja razvojem. Stoga je ovdje fokus postavljen na aspekte mitigacije (ublažavanja) i pripravnosti ciklusa hitnosti (vidi dolje).

Karakteristike kriznih situacija: negativan događaj se pojavi i toliko je značajan da može ugroziti opstanak organizacije, postoje osjećaji hitnosti, iznenađenja i velike opasnosti, ostavljajući malo vremena za odluke, postojeći osjećaj nesposobnosti da se suočimo s kriznom situacijom presudne promjene su opasne i mogu imati pozitivne ili negativne posljedice krizne situacije su dinamične, tečne i nestabilne

Faze i profesionalne aktivnosti Priroda upravljanja u krizama ovisi o lokalnim ekonomskim i socijalnim uvjetima. Neki eksperti za pomoć u nesrećama poput Freda Cunyja opazili su kako su u biti jedine realne nesreće, one ekonomske. Eksperti poput Cunyja dugo su vremena smatrali kako ciklus upravljanja hitnim situacijama mora uključivati dugoročan rad na infrastrukturi, osvješćivanju javnosti, pa čak i oko problema ljudske pravde. Ovo je posebice važno u državama u razvoju. Proces upravljanja u krizama uključuje četiri faze: mitigaciju (ublažavanje) pripravnost odgovor oporavak

Mitigacija Mitigacijskim naporima nastoji se spriječiti da opasnosti prerastu u sveopću katastrofu ili se pokušavaju reducirati učinci već nastalih katastrofa. Mitigacijska faza razlikuje se od ostalih faza po tome što se fokusira na dugoročne mjere reduciranja ili eliminiranja rizika. Implementacija mitigacijskih strategija može se smatrati dijelom procesa oporavka ako se primjenjuje nakon pojave katastrofe. Mitigativne mjere mogu biti strukturalne ili nestrukturalne. Strukturalne mjere koriste tehnološka rješenja poput protupoplavnih kanala i brana. Nestrukturalne mjere uključuju legislativu, planiranje uporabe zemljišta (npr. označavanje nebitnih zemljišta poput parkova za uporabu kao poplavnih zona), te osiguranje. Mitigacija je najbolja troškovno-učinkovita metoda za reduciranje učinaka opasnosti, no nije uvijek pogodna. Mitigacija uključuje osiguravanje regulacija koje razrađuju evakuaciju, sankcije protiv onih koji odbijaju poštovati regulacije (poput mandatornih evakuacija), te komunikaciju potencijalnih rizika za javnost.Lindell, M., Prater, C., and Perry, R. (2006). Fundamentals of Emergency Management. Retrieved January 9, 2009 at: http://training.fema.gov/EMIWeb/edu/fem.asp . Neke strukturalne mitigacijske mjere mogu imati štetan učinak za ekosustav.

Prekursorska aktivnost za mitigaciju je identifikacija rizika. Procjena fizičkih rizika odnosi se na proces identifikacije i evaluacije opasnosti. Rizik specifičan za opasnosti () kombinira vjerojatnost i razinu utjecaja specifične opasnosti. Donjom jednadžbom iskazuje se kako opasnost pomnožena s ranjivošću populacije na tu opasnost daje odnosno stvara rizik. U modeliranju katastrofa što je veći rizik, veći su i mitigacijski i pripravnosni napori za označavanje hitnosti ranjivosti specifičnih za opasnosti. Štoviše, ako ne postoji nikakva ranjivost, onda ne postoji niti rizik, npr. potres koji se javlja u pustinji gdje nitko ne živi.

Pripravnost U fazi pripravnosti upravitelji u kriznim situacijama razvijaju akcijske planove za trenutak nastanka katastrofe. Uobičajene mjere pripravnosti uključuju: komunikacijske planove s lako razumljivom terminologijom i metodama. prikladno održavanje i treniranje službi za upravljanje u krizama, uključujući masovne ljudske resurse poput timova za hitni odgovor u zajednicama. razvoj i uvježbavanje metoda hitnog upozoravanja stanovništva kombiniranih sa skloništima za hitne situacije i evakuacijskim planovima. skladištenje, inventarizacija i održavanje zaliha i opreme za krizne situacije.MODELING CRITICAL VACCINE SUPPLY LOCATION: PROTECTING CRITICAL INFRASTRUCTURE AND POPULATION IN CENTRAL FLORIDA Paul J. Maliszewski (2008) razvoj organizacija treniranih volontera među civilnim stanovništvom. (Profesionalni radnici za hitne slučajeve ubrzo ponestanu u masovnim hitnim situacijama pa su utrenirani, organizirani i odgovorni volonteri krajnje vrijedni. Organizacije poput Community Emergency Response Teams i Crvenog križa gotovi su izvori utreniranih volontera. Njihov sustav upravljanja u krizama dobio je visoke ocjene od Kalifornije i FEMA-e.)

Drugi aspekt pripravnosti je predviđanje broja žrtava, odnosno istraživanje očekivanog broja umrlih ili ozlijeđenih u određenim vrstama događaja.

Odgovor thumb|200px|Jedinica brazilske civilne obrane (port. Defesa Civil) odgovara na hitno stanje u São Paulu. Faza odgovora uključuje mobilizaciju potrebnih hitnih službi i prvih osoba koje dolaze u područje pogođeno katastrofom. U ovu fazu vjerojatno će biti uključen i prvi val glavnih hitnih službi kao što su vatrogasci, policija i hitna medicinska pomoć. Kada se provodi kao vojna operacija, onda se koristi termin operacija pomoći u nesrećama (DRO, engl. Disaster Relief Operation) nakon koje može uslijediti neborbena operacija evakuacije (NEO, engl. Non-combatant evacuation operation). Potporu im mogu pružiti brojne sekundarne hitne službe poput specijalističkih spasilačkih timova.

Dobro uvježbani plan za hitne situacije razvijen kao dio faze pripravnosti omogućuje učinkovitu koordinaciju spašavanja ondje gdje je to potrebno, a napori u traganju i spašavanju mogu započeti vrlo rano. Ovisno o ozljedama koje žrtva pretrpi, vanjskoj temperaturi te žrtvinom pristupu zraku i vodi, ogromna većina stradalih u nepogodi umrijet će unutar 72 sata nakon nastanka nepogode.

Organizirani odgovor na značajne nesreće – prirodne ili terorističke – temelji se na postojećim organizacijskim sustavima i procesima upravljanja u krizama: federalni plan odgovora (FRP) i sustav zapovjedanja incidentom (ICS). Ovi sustavi su utvrđeni kroz ravnatelje Sjedinjenog zapovijedanja (UC) i Uzajamne pomoći (MA).

Oporavak Cilj faze oporavka je povratak pogođenog područja u njegovo prvobitno stanje. Od faze odgovora razlikuje se po svom fokusu; napori oko oporavka usmjereni su pitanjima i odlukama koje se moraju donijeti nakon što su naznačene neodgodive potrebe. Napori oko oporavka primarno su zaokupljeni akcijama koje uključuju ponovnu izgradnju uništenih nekretnina, ponovno zapošljavanje, te popravak ostale bitne infrastrukture. Važan aspekt učinkovitih napora oko oporavka je iskorištavanje prednosti 'prozora mogućnosti' za implementaciju mitigativnih mjera koje bi inače bile nepopularne. Civili u pogođenom području vjerojatnije će prihvatiti mitigativnije promjene kada im je nedavna katastrofa ostala u svježem sjećanju.

U Sjedinjenim Državama Nacionalni plan odgovora diktira kako će se resursi osigurani Zakonom o domovinskoj sigurnosti iz 2002. koristiti u naporima oko oporavka. Često je federalna vlada ona koja često osigurava većinu tehničke i financijske pomoći u naporima oko oporavka u Sjedinjenim Državama.

Faze i osobne aktivnosti Mitigacija Osobna mitigacija uglavnom se svodi na poznavanje i izbjegavanje nepotrebnih rizika. U to je uključena procjena mogućih rizika za osobno/obiteljsko zdravlje i osobnu imovinu.

Primjer mitigacije bilo bi izbjegavanje kupovine nekretnina koje su izložene opasnostima, npr. nalaze se na poplavnim nizinama ili u područjima klizanja tla. Vlasnici kuća ne moraju biti svijesni izloženosti svoje imovine opasnostima sve dok ih one ne pogode. To se ipak može spriječiti unajmljivanjem specijalista koji provode istraživanja za identifikaciju i procjenu rizika. Uzimanje osiguranja koje pokriva najistaknutije identificirane rizike uobičajena je protumjera.

Osobna strukturalna mitigacija u područjima sklonima potresima uključuje instalaciju potresnog ventila koji trenutačno prekida opskrbu nekretnine prirodnim plinom, zatim seizmičku prilagodbu nekretnine te osiguravanje predmeta unutar građevine radi poboljšanja seizmičke sigurnosti kućanstva. Potonje može uključivati zidno montiranje i fiksiranje namještaja, hladnjaka, grijača vode i ostalih lomljivih predmeta, te postavljanje sobnih kvaka. U područjima sklonima poplavama kuće se mogu graditi na stupovima kao u velikom dijelu južne Azije. U područjima gdje su učestali dugotrajni nestanci električne struje primjer optimalne strukturalne mitigacijske mjere je instalacija generatora. Konstrukcija podruma protiv oluja i skloništa protiv padalina dodatni su primjeri osobnih mitigativnih akcija.

Mitigacija uključuje strukturalne i nestrukturalne mjere poduzete za ograničavanje učinka nesreće.

Strukturalna mitigacija:- Ovo uključuje prikladan izgled građevine, posebice kako bi bila otporna na nesreće.

Nestrukturalna mitigacija:- Ovo uključuje mjere koje se poduzimaju za sve ostalo što ne uključuje poboljšanje strukture građevine.

Pripravnost Više informacija: pripravnost na uragane i pripravnost na potrese

Za razliku od mitigacijskih aktivnosti, koje su usmjerene na sprječavanje nastanka nesreća, osobna pripravnost fokusira se na pripremu opreme i procedura za uporabu nakon pojavljivanja nesreće, odnosno njihovo planiranje. Mjere pripravnosti mogu postojati u mnogo oblika uključujući konstrukciju skloništa, instalaciju alarmnih uređaja, stvaranje pričuvnih neophodnih usluga (npr. struje, vode, kanalizacije), te uvježbavanje planova evakuacije. Dvije jednostavne mjere mogu pomoći pripremiti pojedinca za preživljavanje događaja ili evakuaciju ako je ona neophodna. Za evakuaciju može se pripremiti opskrbna oprema za krizne situacije, dok se za svrhe skrivanja u skloništu mogu stvoriti opskrbne zalihe. Vlasti često zagovaraju pripremu opreme za preživljavanje kao što je "72-satna oprema". Ona može uključivati hranu, lijekove, baterije, svijeće i novac.

Odgovor