Aleksandar Sergejevič Puškin (rus. Алекса́ндр Серге́евич Пу́шкин; Moskva, 6. lipnja 1799. – Sankt Peterburg, 10. veljače 1837.), ruski pjesnik, dramatičar i prozaik.
Aleksandar Puškin ima ugled velikog ili izvanrednog ruskog pjesnika,Enciklopedija Krugosvet, Puškin, Aleksandr Sergejevič , preuzeto 29. studenog 2012. te ga se smatra utemeljiteljem suvremenog književnog ruskog jezika.Vinogradov, V.V., Tomaševskij, B., Voprosy jazyka v tvorčestve Puškina, u: Puškin: Issledovanija i materialy, AN SSSR, 1956., str. 126-184 Puškin je među prvima u Rusiji počeo pisati narodnim jezikom i distancirao se od književnosti romantizma popularne u Zapadnoj Europi. Stvorio je stil koji je miješao satiru, romantiku i dramu.
Najpoznatija djela su mu: Jevgenij Onjegin, Boris Godunov, Pikova dama i Bajka o ribaru i ribici.
Životopis Podrijetlo Aleksandar Sergejevič Puškin potječe od razgranatog plemićkog roda Puškina bez titule, koje prema genealoškom tumačenju vuče podrijetlo od "muža čestita", viteza Ratmira (Ratše), suvremenika Aleksandra Nevskog.Lukomskij, V.K., Arhivnyje materialy o rodonačaljnike Puškinyh - Radše // Puškin: Vremennik Puškinskoj komissii / AN SSSR, 1941., br. 6., str. 398-408, 398 Puškin je često pisao o svojem rodoslovnom stablu u stihovima i u prozi; vidio je u svojim precima primjer drevnog roda, istinske "aristokracije" koja je časno služila domovini, no nije razvijala odnos vladara i "progonjenog". Više puta se obraćao (uključujući i u umjetničkom obliku) i liku svojeg pradjeda po majci – Afrikanca Ibrahima Petroviča Hanibala, koji je postao sluga i pitomac Petra I., a zatim vojni inženjer i general.Stark, V.P., Puškiny v "Istorii Petra" i "Istorii Pugačova" // Puškin: Issledovanija i materialy, RAN, Nauka, 2004., tom XVI/XVII., str. 188-197 Sin Ibrahima Hanibala je ruski visoki vojni časnik Ivan Abramovič Gannibal, Puškinov prastric.
Puškinov djed po ocu, Lav Aleksandrovič, bio je topnički pukovnik, kapetan garde. Puškinov otac Sergej Ljvovič (1767. – 1848.) bio je svjetski dosjetljivac i pjesnik-amater, a majka, Nadežda Osipovna Hanibal (1775. – 1836.), Hanibalova unuka. Stric po ocu, Vasilij Ljvovič, (1766. – 1830.), bio je poznati pjesnik iz kruga Karamzina. Od djece Sergeja Ljvoviča i Nadežde Osipovne, osim Aleksandra, preživjeli su kćer Olga (udana Pavliščeva, 1797. – 1868.) i sin Lav (1805. – 1852.).Lotman, J., Aleksandr Sergejevič Puškin: Biografija pisatelja, u: Puškin: Biografija pisatelja; Statji i zametki, 1960-1990: "Jegenij Onegin", Iskusstvo-SPB, 1995.
Djetinjstvo Puškin se rodio 6. lipnja (26. svibnja) 1799. u Moskvi. U matičnoj knjizi crkve Bogojavljenja u Jelohovu (sada se na njezinom mjestu nalazi Bogojavljenska katedrala) 8. lipnja 1799., između ostalih, nalazi se ovakav zapis: 27. svibnja. Na dvoru koleškog registratora Ivana Vasiljeva Skvarcova u njegova stanara Mojora Sergija Ljvoviča Puškina rodio se sin Aleksandar. Kršten je 8. lipnja. Kum je grof Artemij Ivanovič Voroncov, kuma je majka spomenutog Sergija Puškina udovica Olga Vasiljevna PuškinaAšukin, N.S., Puškinskaja Moskva, Akademičeskij projekt, 1998., Ljetne je mjesece (1805. – 1810.) budući pjesnik obično provodio kod svoje bake po majci, Marije Aleksejevne Hanibal (1745. – 1818., rođenoj Puškin,Russia Today, Prošlost Rusije: Rodoslovno stablo A. Puškina (do 5. generacije) iz drugog ogranka roda) u podmoskovskom selu Zaharovo, blizu Zvenigoroda. Rani dječji dojmovi odrazili su se u prvim poemama koje je napisao nešto kasnije (Monah, 1813.; Bova, 1814.), u licejskim stihovima Poslanica Judinu (1815.), San (1816.). Baka Marija Aleksejevna je pisala o svojem unuku: Ne znam što će biti od mojeg starijeg unuka. Dječak je pametan i voli knjige, no loše uči, rijetko prođe lekciju kako treba; ne možeš ga potaknuti, natjerati da se igra s djecom, ali se odjednom tako razmaše i ushoda da ga ničim ne možeš umiriti; ide iz jedne krajnosti u drugu, kod njega nema sredine.
Mladost 230px|lijevo|thumb|Autoportret Puškina Puškin je proveo šest godina u Carskoselskom liceju otvorenom 19. listopada 1811. Ovdje je mladi pjesnik proživio događaje domovinskog rata 1812., te je tu bila otkrivena i visoko vrednovana njegova pjesnička nadarenost. Sjećanje na godine provedene u Liceju, na licejsko bratstvo, zauvijek je ostalo u duši pjesnika.
U licejskom razdoblju Puškin je napisao mnogo stihova. Nadahnuće je pronalazio u francuskim pjesnicima XVII. i XVIII. stoljeća, s kojima se upoznao u djetinjstvu čitajući knjige u očevoj biblioteci. Najdraži autori mladog Puškina bili su Voltaire i Évariste Désiré de Forges Parny. U njegovoj ranoj lirici spojile su se tradicije francuskog i ruskog klasicizma. Učitelji Puškina-pjesnika postali su Konstantin Batjuškov, priznati majstor "lake poezije", i Vasilij Žukovski, glava ruskog romantizma. Puškinska lirika u razdoblju od 1813. do 1815. prožeta je motivima prolaznosti života koja je nametala žudnju za užitkom radostima postojanja. Od 1816., odmah iza Žukovskog, on se okreće elegijama, u kojima razvija motive karakteristične za taj žanr: nerazdvojna ljubav, odlazak mladosti, polagano umiranje duše. Njegova je lirika još uvijek oponašateljska, puna književnih konvencionalnosti i klišeja, no ipak mladi pjesnik izabire svoj posebni putBlagoj, D., Stihotvorenija Puškina, u: Sobranije sočinenij A.S. Puškina v 10 tomah, Goslitizdat, 1959. Ne ograničavajući se komornom poezijom, Puškin se okrenuo složenijim temama, društveno važnim. Uspomene u Carskom selu (1814.), koje je pohvalio Gavrila Deržavin, – početkom 1815. Puškin je čitao pjesmu u njegovoj nazočnosti, posvećenu događajima Domovinskog rata 1812. Pjesma je bila objavljena 1815. u časopisu Rossijskij muzeum, i potpisana njegovim punim imenom i prezimenom. A u puškinskoj poslanici Liciniju kritički je prikazan suvremeni život Rusije, gdje je u liku "miljenika despota" prikazan general Aleksej Arakčejev. Već je na početku svog stvaralaštva pokazivao interes za ruske pisce-satirike 20. stoljeća. Utjecaj Fonvizina osjeća se u satiričnoj poemi Tenj Fonvizina (1815.); sa stvaralaštvom Radiščeva povezani su Bova (1814.) i Bezverije.
U srpnju 1814. Puškin se prvi put pojavio u tisku u moskovskom časopisu Vjesnik Europe. U trinaestom broju se nalazila pjesma Prijatelju stihotvorcu pod pseudonimom "Aleksandr N.k.š.p." (sastavljenom od suglasnika prezimena pjesnika, poredanih unazad).
Dok je još uvijek bio pitomac Liceja, Puškin je ušao u literarni kružok Arzamas koji je istupao protiv rutine i arhaičnosti u književnom djelu, te je aktivno sudjelovao u polemici s društvom Ljubitelji ruske riječi, koje je branilo klasicističke kanone prošloga stoljeća. Privučen stvaralaštvom najistaknutijih predstavnika novog književnog pravca, Puškin je u to vrijeme bio pod snažnim utjecajem poezije Batjuškova, Žukovskog, Davidova.Vinogradov, V., Stilj Puškina, OGIZ, 1941. Potonji je na početku imponirao Puškinu temom odvažnog ratnika, a zatim nečim što je sam pjesnik nazivao "okretanjem stiha" – naglim promjenama raspoloženja, ekspresijom, neočekivanim spajanjem likova. Kasnije je Puškin govorio da je, oponašajući u mladosti Davydova, "usvojio njegovu maniru zauvijek".Vjazemskij, P.P., Aleksandr Sergejevič Puškin po dokumentam Ostafjevskogo arhiva i ličnym vospominanijam, 1826-1837, Akademičeskij projekt, 1880.
Rano zrelo doba 250px|desno|thumb|Puškinova soba u Carskom selu. Puškin je završio školovanje u liceju u lipnju 1817. s činom koleškog zapisničara (10. razreda prema tabeli rangova), te je bio postavljen na dužnost u ministarstvo vanjskih poslova Ruskog Carstva. Postao je stalni posjetitelj kazališta, sudjelovao u sjednicama Arzamasa (u koji je primljen izvanredno, još kao učenik Liceja), 1819. je postao član književno-kazališnog društva Zelena lampa, kojim je upravljala tajna dekabristička organizacija Sojuz blagodenstvija. Iako nije sudjelovao u djelovanju prvih tajnih organizacija, Puškin je prijateljevao s mnogim aktivnim članovima dekabrističkih društava, pisao političke epigrame i stihove, npr. Čaadajevu (Nas tiha slava, ljubav, nada..., 1818.), Sloboda (1818.), N.J. Pljuskovoj (1818.), Selo (1819.), koji su se širili u prijepisima. Tih je godina bio zauzet radom nad poemom Ruslan i Ljudmila, koju je bio započeo u Liceju i koja je odgovarala programatskom stavu književnog društva Arzamas o potrebi da se stvori nacionalna junačka poema. Poema je bila objavljena u svibnju 1820. (prema prijepisima je bila poznata i ranije), te je izazvala različite, ne uvijek dobronamjerne, reakcije. Već nakon progonstva Puškina započele su rasprave o poemi. Neki su kritičari bili revoltirani snižavanjem uzvišenog kanona. Miješanje rusko-francuskih načina književnog izražavanja s prostim narodskim govorom i folklornom stilistikom izazvalo je prijekore čak i zaštitnika demokratske narodnosti u književnosti. Takve je prigovore sadržavalo pismo Dmitrija Zikova, književnog sljedbenika Pavla Katenina, objavljeno u časopisu Sin domovineZykov, D.S., Pis'mo k sočinitelju kritiki na poemu "Ruslan i Ljudmila", Syn otečestva, 1820., tom 64, br. 38, Temeljna elektronička knjižnica "Ruska književnost i folklor", preuzeto 8. siječnja 2020.
Na jugu (1820. – 1824.) U proljeće 1820. Puškina je pozvao vojni upravitelj gubernije Petrograda, grof Mihail Miloradovič radi objašnjenja svojih stihova (uključujući epigrame o Arakčejevu, arhimandritu Fotiju i samom Aleksandru I.), nespojivih sa statusom državnog činovnika. Radilo se o njegovom progonstvu u Sibir ili zatočenju u manastiru na Soloveckim otocima. Kazna je bila umanjena samo zahvaljujući nastojanjima prijatelja, prvenstveno Karamzina. Premjestili su ga iz prijestolnice na jug u kišinjevsku kancelariju generala Ivana Inzova.
Na putu do mjesta službe Aleksandar Sergejevič je obolio od upale pluća, nakon kupanja u Dnjepru. Radi oporavka obitelj Rajevski ga uzima krajem svibnja 1820. sa sobom na Kavkaz i u Krim. Putem su se zaustavili u Taganrogu, u bivšem domu gradonačelnika generala Petra Papkova.
Puškin u Krimu 230px|thumb|Konstantin Somov: Puškin U Feodosiju je Puškin doputovao 16. kolovoza 1820. godine. Napisao je svom bratu Lavu: "Iz Kerča smo doputovali u Kafu, zaustavili se kod Bronevskog, čovjeka poštenog po besprijekornoj službi i po siromaštvu. Sada mu se sudi – i, poput starca Vergilija, ima vrt na obali mora, nedaleko od grada. Grožđe i bademi čine njegov dohodak. Nije pametan čovjek, no dobro poznaje Krim. Zemlji važnoj i zapuštenoj. Otuda smo se morem otputili mimo južnih obala Tauride, u Gurzuf, gdje se nalazila obitelj Rajevskog. Noću sam na brodu napisao elegiju koju ti šaljem.", Puškin, A.S., Pis'mo Puškinu L.S., 24 sentjabrja 1820 g. Iz Kišineva v Peterburg, Puškin A.S., Polnoje sobranije sočinenij: V 10 t. Nauka, Leningrad, 1979, tom 10., str. 18 Nakon dva dana Puškin je zajedno s Rajevskim morem otputovao u Gurzuf.
Puškin je proveo u Gurzufu nekoliko ljetnih i jesenskih tjedana 1820. godine. Zajedno s Rajevskim se zaustavio u domu Armanda Emmanuela du Plessisa, vojvode od Richelieua; pjesniku je bila dana na raspolaganje mansarda s pogledom na zapad. Živeći u Gurzufu, pjesnik je puno šetao primorjem i planinama, jahao na vrh Aju-Daga i čamcem plovio do rta Suuk-Su.
U Gurzufu je Puškin nastavio rad nad poemom Kavkaski zarobljenik, napisao nekoliko lirskih stihova; neki od njih su posvećeni kćerima N. Rajevskog – Jekaterini, Jeleni i Mariji (budućoj supruzi dekabrista Sergeja Volkonskog). Ovdje se pojavila zamisao poeme Bahčisarajska česma i romana Jevgenij Onjegin. Puškin se pred kraj života prisjećao Krima: "Tamo je kolijevka mojeg Onjegina".
U rujnu 1820. na putu prema Simferopolju zaustavio se u Bahčisaraju. Iz pisma Deljvigu: