M551 Sheridan je bilo oklopno zračno-desantno vozilo razvijeno u SAD-u. Nazvano je prema generalu Philipu Sheridanu. Dizajnirano je kako bi imalo i zračno-desantne i plovne sposobnosti. Naoružan je s MGM-51 Shillelagh topničkim raketnim sustavom.http://www.globalsecurity.org/military/systems/ground/m551a1.htm

Ideja

Već je početkom pedesetih godina 20. stoljeća bilo jasno da je vrijeme pregazilo američki laki tenk M24 Chaffee čija je serijska proizvodnja počela u ožujku 1944. Ta je činjenica postala bolno očita u Korejskom ratu gdje su sjevernokorejski i kineski tenkovi T-34 bez problema uništavali Chaffeeje. Jedini američki tenk koji se u tom trenutku uspješno mogao suprotstaviti "tridesetčetvorkama" bio je M26 Pershing. Pershing je imao dovoljno debeli oklop da bi se mogao nositi s 85 mm topom T-34, a i sam je imao učinkovit top od 90 mm. Jak oklop i veliki top neizbježno su donijeli i veliku masu od 42 tone. To je ipak bila prevelika masa za tadašnje desantne čamce, a istodobno su se postrojbe raspoređene u Koreji bunile da je masa Pershinga ponekad prevelika za tamošnje slabe prometnice, posebice mostove. Razvoj nasljednika Pershinga započeo je još 1947. pod oznakom T37. Novi je tenk trebao zadržati (relativno) malu masu ali dobiti moćni top kojim bi mogao uništavati sovjetske T-34. Tijekom 1949. projekt je djelomično promijenjen te je dobio oznaku M41, a naknadno i ime Walker Bulldog. Razvoj novog američkog lakog tenka ponešto se odužio jer su ga projektanti u zadnji tren, na osnovu iskustava iz Koreje, morali doraditi. Serijska proizvodnja M41 počela je 1951. a već do 1953. zamijenio je sve M24. U odnosu na M24 M41 je imao veću paljbenu moć i prihvatljivu masu od 23,5 tone. U operativnu je uporabu ušao prekasno da bi se rabio u Korejskom ratu, ali je zato u velikom broju predan vojsci Južnog Vijetnama. Vijetnamski je rat bio najsvjetliji trenutak Bulldogove "karijere". Mala masa omogućili su mu kretanje i po mekanijim terenima, a top od 76 mm imao je dovoljno ubojite moći uništiti sjevernovijetnamske T-54.

Još dok je M41 ulazio u serijsku proizvodnju počela je potraga za njegovim nasljednikom. Novi laki tenk morao je imati moćnije oružje i manju masu (oko 17 tona). Novi je tenk dobio radnu oznaku T92. Razvoj T92 je tekao bez većih poteškoća i vjerojatno bi ušao u operativnu uporabu da se početkom 1957. nije pojavio sovjetski laki tenk PT-76. Revolucionarna novost koju je PT-76 donio bila je mogućnost plovidbe. Američki Kongres je odmah zatražio da istu sposobnost dobije i T92. Kad je postalo jasno da to nije moguće, Kongres je zaustavio financiranje njegovog razvoja.

Početak razvoja

Prestankom razvoja T92 tenka, američka vojska, a posebno zračno-desantne snage, ostale su bez budućeg lakog tenka sposobnog za zadaće borbenog izviđanja, a koje će osim male mase imati veliku pokretljivost i paljbenu moć na razini tadašnjih najsuvremenijih tenkova. Novo je vozilo trebalo imati dovoljno malu masu da se može spuštati padobranima i, po ugledu na PT-76, mogućnost plovidbe. Zbog toga je u kolovozu 1959. objavljen zahtjev za novim oklopnim vozilom koje će imati najnaprednije borbene mogućnosti u odnosu na borbena vozila iste namjene i veličine. Iza toga se skrivala želja za razvojem lakog oklopnog izvidničkog vozila s nadmoćnom paljbenom moći. U lipnju iduće godine tvrtka Allison Division of General Motors dobila je ugovor za razvoj novog borbenog vozila nazvanog Armored Reconnaissance Airborne Assault Vehicle (ARAAV). Na taj je način izbjegnuta riječ tenk što je značilo da se od novog vozila ne očekuje da će u svim pogledima imati odlike klasičnog tenka. Prvi od jedanaest prototipova, označenih kao XM551, dovršen je 1962.

U samom početku javio se problem kako u vozilo, čija masa nije smjela biti veća od 17 tona, ugraditi top čija će ubojita moć biti na razini tadašnjih tenkovskih topova kalibra 105 mm. Kao rješenje ponuđen je top/lanser projektila M81 kalibra 152 mm. Isti će se top kasnije ugrađivati i u tenk M60A2, a njegova poboljšana inačica i u eksperimentalni tenk MBT 70. M81 je imao veliki kalibar ali vrlo kratku cijev te je granate ispaljivao vrlo malom početnom brzinom, nedovoljnom za ozbiljniju borbu protiv tenkova. Zbog toga je paralelno s njim razvijan i protuoklopni vođeni projektil Shillelagh. U početku razvoja činilo se da Shillelagh nikada neće ući u operativnu uporabu te je američka vojska i službeno potvrdila da će nastaviti s razvojem Sheridana bez obzira hoće li ga opremiti vođenim protutenkovskim projektilom ili ne.

Tijekom 1965. vojski je isporučen dvanaesti prototip, koji je zapravo bio predserijski primjerak namijenjen završnom testiranju. Kako u tom trenutku američka vojska nije imala mogućnost izbora, unatoč svim nedostacima, odobren je početak serijske proizvodnje. Prvi serijski M551 Sheridan dovršen je 29. lipnja 1966. Zanimljivo je da je uz sve uočene nedostatke, naročito topa M81, do 1970. proizvedeno čak 1662 Sheridana.

Rat u Vijetnamu

Uvođenje M551 u operativnu uporabu nije teklo glatko. Štoviše, u samom vrhu američke kopnene vojske stvorio se lobi koji je tražio ili da se Sheridani nikad ne uvedu u operativnu uporabu ili da se to obavi vrlo sporo i u ograničenim količinama. Ovisno o mjestu uporabe razlikovale su se i pritužbe. Postrojbe opremljene Sheridanima i razmještene u Europi zahtijevale su suvremeniji sustav za usmjeravanje paljbe s ugrađenim laserskim daljinomjerom. Postrojbe koje su rabile Sheridane u Vijetnamu nisu htjele rabiti Shillelaghne. Zato su svi M551 poslani u taj rat bili bez opreme za vođenje Shillelanghna. Uz to skupio se velik broj prigovora na pogonski sustav, stabilizaciju topa, pokretanje kupole i slično. Zbog toga je formiran posebni tim stručnjaka koji su "u hodu" rješavali sve prigovore i unosili potrebna poboljšanja u tenkove koji su bili na proizvodnoj traci. Tako ne čudi da je krajem 1968. kružila šala da je Cleveland najbolje branjeni grad u Sjedinjenim Američkim Državama jer je na parkiralištu tamošnje tvornice oklopnih vozila, na vrelom suncu, na isporuku čekalo više od 1500 Sheridana. mini|lijevo|250px|M551 Sheridan u Vijetnamu 1969. godine Unatoč brojnim nedostacima, koji su se uklanjali u hodu, Sheridani su 1969. poslani u Vijetnamski rat. Ideja je bila iskoristiti njihovu malu masu i mogućnost plovidbe u izvidničkim zadaćama ali i kao paljbena potpora pješačkim snagama u borbama u džungli. U izvidničkim postrojbama Sheridani su u Vijetnamu zamijenili znatno veće i nepokretnije tenkove M48 Patton, a koji su predani južnovijetnamskoj vojsci. Izvještaji davani medijima veličali su Sheridanove borbene sposobnosti, dok su službena izvješća za viša zapovjedništvima uglavnom bila negativna. Između brojnih nedostataka najveći je bio vrlo niska razina oklopne zaštite. Naime, Sheridan svoju posadu nije štitio ni od mina (ne samo protutenkovskih) niti od kumulativnih projektila RPG-ova. I dok bi pogodak RPG-a u većini slučajeva samo oštetio M-48, gotovo svaki pogodak u Sheridana značio bi i gubitak njegove posade. Aluminijski oklop tijela, za razliku od čelične kupole, nije štitio posadu ni od pancirnih streljiva. Pancirna zrna teških strojnica (14,5 mm) probijala su Sheridanov aluminij i s većih udaljenosti, dok su pancirna zrna automatskih pušaka (7,62 mm) to uspijevala s manjih udaljenosti (od 100 metara na manje). U uvjetima ratovanja u Vijetnamu, gdje su zasjede bile svakodnevnica, to je značilo da su posade Sheridana bile jako slabo zaštićene. mini|desno|250px|Sheridan ispaljuje MGM-51 Shillelagh projektil Kao posebno loše pokazalo se da je gotovo nakon svakog pogotka RPG-a kumulativni mlaz, koji je prodro u unutrašnjost vozila, zahvatio streljivo kalibra 125 mm. Top M81 imao je, za razliku od haubica istog kalibra, jednodjelno streljivo ali koje nije imalo čeličnu košuljicu za barutno punjenje kao kod topa, već mekanu (izgarajuća komora) kao kod haubice. Zapravo je, konstrukcijski gledano, M81 više bio haubica ili (zbog kratke cijevi i velikog kalibra) merzer nego tenkovski top. Posade su uvježbavane da ako bi se tijekom punjenja topa granata razdvojila (bojna glava od barutnog punjenja) ona se nije smjela ubaciti u ležište. Iako je u unutrašnjosti kupole napravljeno posebno spremište (srebrno obojana vreća) za odlaganje barutnih punjenja takvih granata, tijekom bitke posada često nije imala vremena spremati ih u njega. Umjesto toga jednostavno bi neuporabljive granate bacila na pod vozila. Problem bi nastao kad bi mina probila podnicu vozila. Užareni bi geleri pogodili odbačeno barutno punjenje koje bi se aktiviralo. Eksplozija koja bi pritom nastala redovito bi pobila posadu. Slično bi se dogodilo i pri pogotku kumulativne bojne glave RPG-a. Tada bi užareni kumulativni mlaz, pri svojem širenju kroz unutrašnjost vozila, prvo zapalio odbačeno barutno punjenje. Iako su tijekom obuke posade Sheridana prolazile i tzv. SOP (Standing Operating Procedure) koja je obuhvaćala i brzo napuštanje vozila nekontrolirana eksplozija barutnog punjenja u tome bi ih uvijek spriječila. Jedinu šansu za dovoljno brzo napuštanje vozila imao bi zapovjednik ako bi sjedio na kupoli tenka ili virio iz nje. Kasnije su i punitelji tijekom vožnje često (protivno pravilima) otvarali poklopce na kupoli kako bi što prije mogli napustiti vozilo. mini|desno|250px|M551 Sheridan Pokazali su Sheridani i neke dobre odlike u Vijetnamu. Tako su, zahvaljujući svojoj maloj masi, jako rijetko zaglavili u blatu, za razliku od tenkova M48 koji su zbog svojih 49 tona često ostajali u vijetnamskom blatu. Uz to Sheridani su, u odnosu na Pattone, znatno rjeđe imali problema sa smicanjem gusjenica i općenito imali znatno bolju pokretljivost. I top M81 se pokazao kao učinkovito oružje na malim udaljenostima, posebice tijekom uništavanja neprijateljske žive sile. Posebno omiljena granata bila je "canister" kasetna granata (svojevrsni šrapnel s kertečnim djelovanjem) koju su punili s nekoliko tisuća malih strelica dužine od tri do pet centimetra. Tijekom aktiviranja granate te bi se strelice razletjele u svim smjerovima i "očistile" područje od nekoliko desetaka kvadratnih metara jer je teoretski (a i u praksi) bio dovoljan jedan pogodak strelice da onesposobi vojnika.

U odnosu na M84 Sheridan je imao još jedan nedostatak - vrlo malu brzinu paljbe. U slučaju "mad minute" (šezdeset sekundi neprekinute brze paljbe), koja se najčešće rabila kao intenzivna paljbena potpora pješačkih snaga koje su se našle u okruženju brojnijeg neprijatelja, posade Pattona mogle su ispaliti do sedamnaest granata kalibra 90 mm. Za isto vrijeme posade Sheridana mogle su ispaliti najviše dvije granate od 125 mm i to na neusporedivo kraću udaljenost. Do razlike je došlo jer su punitelji na Pattonima morali u ležišta ubacivati klasične jednodjelne topovske granate. S druge strane punitelji na Sheridanima morali su se nositi prije opisanim granatama. Osim što su bile sklone raspadanju, te su granate i bile poprilično teške te su se punitelji brzo umarali. Uz to između svakog opaljenja iz M81 cijev se prvo morala postaviti pod određeni kut kako bi punitelj uopće mogao ubaciti granatu. Na brzinu paljbe utjecao je i poluautomatski zatvarač koji se sam otvarao nakon što je granata izletjela iz cijevi, te bi se sam zatvorio nakon što bi punitelj ubacio novu. Cijela je ta procedura trajala jako sporo. mini|desno|250px|M551 Sheridan u muzeju