Banja Luka (na ćirilici: Бања Лука, do 15. st. Vrbaski/Vrbaški Grad) je drugi po veličini grad u Bosni i Hercegovini. Prema popisu stanovništva iz 2013. cijela općina broji stanovnika i do 2019. bilježi pad budući da posljednja procjena zavoda za statistiku iznosi Banja Luka je središte Bosanske Krajine, regije na sjeverozapadu BiH. Grad leži na rijeci Vrbasu. Banja Luka je de facto upravno sjedište Republike Srpske.Ustav Republike Srpske : Član 9.: Glavni grad Republike je Sarajevo., narodnaskupstinars.net, str. 3, pristupljeno 20. travnja 2020.
Pisanje imena Dopušteno je pisanje imena grada kao Banjaluka i Banja Luka. Ako se oblik grada piše Banjaluka, onda se stanovnici grada nazivaju Banjalučani, a ako se ime grada piše Banja Luka, onda se stanovnici grada nazivaju Banjolučani. Slično vrijedi i za pridjeve, ako je Banjaluka onda je pridjev banjalučki, a ako je Banja Luka onda je pridjev banjolučki.Dejana Šćuric, Banjaluka ili Banja Luka , bujicarijeci.com, objavljeno 5. lipnja 2012., pristupljeno 22. lipnja 2020.
Padežni oblici Nominativ Banjaluka ili Banja Luka Genitiv Banjaluke ili Banje Luke Dativ Banjaluci ili Banjoj Luci Akuzativ Banjaluku ili Banju Luku Vokativ Banjaluko ili Banja Luko Lokativ Banjaluci ili Banjoj Luci Instrumental Banjalukom ili Banjom Lukom
Položaj Banja Luka je drugi grad po veličini u BiH. Područje grada ima površinu od 1239 km2. Banja Luka leži s obje strane rijeke Vrbas, u tektonskoj uvali pravca sjeveroistok-jugozapad. Sam grad se prostire na 150 km2, a nalazi se na 44º46' sjeverne zemljopisne širine i 17º11' istočne zemljopisne dužine. Prosječna nadmorska visina iznosi 164 metra.
Naseljena mjesta Agino Selo, Banja Luka, Bistrica, Barlovci, Bastasi, Bočac, Borkovići, Bronzani Majdan, Cerici, Čokori, Debeljaci, Derviši, Dobrnja, Dragočaj, Drakulić, Dujakovci, Goleši, Jagare, Kmećani, Kola, Kola Donja, Krmine, Krupa na Vrbasu, Kuljani, Lokvari, Lusići, Ljubačevo, Melina, Motike, Obrovac, Pavići, Pavlovac, Pervan Donji, Pervan Gornji, Piskavica, Ponir, Potkozarje (Ivanjska), Potok, Prijakovci, Priječani, Prnjavor Mali, Radmanići, Radosavska, Ramići, Rekavice, Slavićka, Stratinska, Stričići, Subotica, Šargovac, Šimići, Šljivno, Verići, Vilusi, Zalužani, Zelenci.Statut, Grad Banja Luka.
Poslije potpisivanja Daytonskog sporazuma, općina Banja Luka u cjelini je ušla u sastav Republike Srpske.
Povijest Prapovijest Do sada poznati ostaci najstarijeg ljudskog obitavališta na području Bosne i Hercegovine otkriveni su 1949. godine na Kamenu kod Makljenovca. To je lokalitet na ušću rijeke Usore nedaleko od Doboja. Zapaža se prisutnost čovjeka i u dolini Vrbasa. Povoljan geografski položaj banjalučke kotline u donjem toku rijeke Vrbasa omogućavao je rano naseljavanje. Najstarije naselje u blizini Banje Luke otkriveno je u Klašnicama, poznato kao lokalitet „Pećine“. Naselje datira iz srednjeg kamenog doba, a pripadalo je tzv. kulturi musteriena.
Nalazi iz »Pećina« dokazuju da su ti naši davni prasta-novnici na ovome prostoru živjeli po pećinama, bavili se lovom, ribolovom i skupljanjem plodova. Ostaci kamenih predmeta sa spomenutog lokaliteta vidno su ornamentirani. U bakarnom dobu (eneolit: 2500. – 1800. godine pr. Kr.) nalazimo da je čovjek prisutan na spomenutom lokalitetu »Pećine« u Klašnicama i »Kastelu« u centru današnje Banje Luke. Posebnost iz ovog perioda predstavljaju naselja gradinskog tipa, građena na uzvišenjima, koja su opasana odbrambenim zidovima i palisadama. Takvo gradinsko naselje na području »Kastela« čini prvi kulturni soj, na kome se rađaju kasniji rimski, slavenski, srednjovjekovni i turski. Ovaj prvi kulturni sloj predstavlja prvo do sada otkriveno naselje na području Banje Luke. U Kastelu i Klašnicama otkrivene su glačane kamene i bakarne sjekire, te keramika s ornamentima, karakteristična za bakarno doba. Tragovi naselja iz brončanog doba (1800. – 700. godine pr. Kr.) naziru se u Barlovcima i Medenom polju (danas skladište banjolučke celuloze). Na tim lokacijama pronađeni su: bodeži, sjekire s krilcima, srpovi, koplja, narukvice, ukrasi za kosu... Metal i keramika također nose obilježja geometrijske dekoracije. Ovi nalazi mogu se vidjeti kao eksponati u Muzeju Bosanske krajine u Banjoj Luci. Istovremeno, nizvodno uz Savu razvijala su se naselja sojeničkog tipa (Donja Dolina).
Stari vijek Istraživanjima je utvđeno da su stanovnici banjolučkoga kraja u najdavnija vremena bili Kelti i Iliri, a da su im prethodili Hatidi. Rimska osvajanja zatekla su ovdje Ilire, podijeljene na plemena i plemenske grupe. Mnogi tragovi vladavine Rimljana, a ona je trajala oko 800 godina, nađeni su u Banjoj Luci i njenoj okolini putevi, ostaci naselja, novac, zgrade, grobnice... Pronalazak žrtvenika posvećenog bogu Jupiteru 1895. godine i otkopavanje nadgrobnog spomenika na kome su se jasno vidjela slova D.M. spadaju u važna arheološka otkrića.
Tijekom srednjeg vijeka grad je u okviru Hrvatskog Kraljevstva, od 1102. g. Hrvatsko-ugarskog kraljevstva. Unutar hrvatskog kraljevstva se od sredine 13. stoljeća se nalazi u banovini Slavoniji, a crkveno od 12.stoljeća u Zagrebačkoj biskupiji. U 13. stoljeću ulazi u sastav Bosanske Banovine, za vremena Hrvoja Vukčića Hrvatinića.
Srednji vijek, razdoblje do osmanske vladavine Banja Luka je bila obično najjužnije veće uporište Zagrebačke biskupije, a inače je pripadala Donjim krajevima, odnosno starohrvatskoj župi Plivi.Hrvatski leksikon A-K, Naklada Leksikon d.o.o., Zagreb, 1996., str. 62 Početkom 15. st. pripada plemiću i hrvatskom banu Hrvoju Vukčiću Hrvatiniću. U to vrijeme se javlja i novi naziv – Banja Luka (u značenju Banska livada, po banu), koji je ostao do danas. Padom Bosne pod Turke 1463. g., Banja Luka je postala dijelom Jajačke banovine utemeljene radi otpora turskom osvajanju. U toj krajini bila je jedan od najvažnijih gradova.
Osmanska vladavina mini|Kastel, jedan od simbola grada thumb|250px|Arnaudija džamija prije rušenja 1993. thumb|220px|Ferhadija džamija Godine 1528. g., Turci osvajaju cijelu Jajačku banovinu, time i Banju Luku. U osmanskoj državi postala je sjedište nahije (Banjolučka nahija), od 1553. Bosanskog sandžaka Turske Hrvatske, od 1580. do 1639. Bosanskog vilajeta te od 1851. Banjolučkog okruga.
Time počinje razdoblje turske vlasti koje je trajalo sve 1878. g. kada dolazi pod protektorat Austro-Ugarske Monarhije. U to vrijeme dolazi do bitnih promjena jer velik dio dotadašnjeg hrvatskog stanovništva iseljava prema zapadu, preostalo hrvatsko stanovništvo je pod pritiskom islamizacije, a u grad, kao i u sve krajeve koje su osvojili Turci, dolazi velik broj Vlaha, kasnije pravoslavnih Vlaha.
Najstarije tursko naselje bilo je u Gornjem Šeheru i razvijalo se pretežno s desne strane Vrbasa, dok se razvoj Banje Luke s lijeve strane odvijao drugom polovicom 16. stoljeća, naročito u doba Ferhat-paše koji je 1573. godine prenio središte bosanskog pašaluka iz Travnika u Banju Luku. Banja Luka je ostala središte Pašaluka sve do 1639. godine. Putopisci iz 17. stoljeća ističu Banju Luku kao veliko i napredno gradsko sjedište s jakom vojničkom posadom. U drugoj polovici 18. stoljeća stanovništvo Banje Luke se naglo smanjuje. Ovome je prethodilo prenošenje središta pašaluka 1639. godine iz Banje Luke, te česti i dugi ratovi s Austrijom i Ugarskom, kao i unutrašnji nemiri.
Banja Luka je, ipak, ponovo postala jako upravno, gospodarsko i obrtno središte, zahvaljujući svom povoljnom prometnom i klimatskom položaju. Zbog bogatog žitorodnog zaleđa – Lijevče polja i nadaleko čuvenih proizvoda banjolučkih obrtnika, naročito predmeta od kože, krzna, zlata i srebra, Banja Luka je privukla mnoge srpske obitelji, pogotovo iz Hercegovine, Makedonije i Sarajeva. Prema pisanju Giljferdinja, ruskog konzula u Sarajevu, gotovo svi pravoslavni banjolučki trgovci bili su doseljenici iz Trebinja. On dalje kaže kako je bila obrazovana posebna kasta trgovaca, koja je predstavljala svojevrsnu aristokraciju u odnosu na ostalo stanovništvo.
19. stoljeće Sredinom 19. stoljeća, oko 10 % stanovništva Banje Luke se bavilo trgovinom i obrtom. U Banjoj Luci je održavan najpoznatiji godišnji sajam, za koji je donošena roba i dovažena stoka iz svih krajeva Bosne. Postajući važno gospodarsko središte, Banja Luka se ubrzo formirala i kao jak nacionalno-politički centar. Među prvim učenim borcima za narodna prava i slobode u 19. stoljeću javlja se Ivan Franjo Jukić, rođen 1818. u Banjoj Luci. Pored svećeničkog poziva on se bavi i književnošću kao i općenarodnim problemima i potrebama. Početkom druge polovice 19. stoljeća otvara se u Banjoj Luci bogoslovija, koja je narodu i Crkvi dala nekoliko izvrstnih svećenika, učitelja i narodnih boraca. Bogoslovija je osnovana kao rezultat zauzimanja poduzetnih banjolučkih Srba, trgovaca i građana: Trifuna Jungića, Đorđa Delića, Tome Radulovića, Jove Pišteljića, Jove Kneževića, Save Miljića, Riste Vukića i Save Bilbije. Prvi upravitelj Banjolučke bogoslovije bio je poznati Vaso Pelagić.
Austro-Ugarska prvotno je zauzela Banju Luku 31. srpnja 1878. Banju Luku su pobunjenici zauzeli 14. kolovoza, no uspjeli su je kontrolirati tri dana prije nego što ju je Austro-Ugarska ponovno zauzela.
Pred kraj turske i početkom austrougarske okupacije, Banja Luka je željeznicom povezana s ostatkom Europe. Austrougarska vlast podiže široki stambeni pojas. Novi dio grada završava dvima željezničkim kolodvorima, tvorničkim dimnjacima, bolničkim i školskim zgradama, javnim građevinama. Kada je Banja Luka 1879. godine postala sjedište okruga i kotara, formirane su i odgovarajuće ustanove, a središte grada preseljeno je uz lijevu obalu Vrbasa. Samostan "Marija Zvijezda" otvara nekoliko tvornica i električnu centralu koja je osvjetljavala grad. Tvornica duhana sagrađena je 1887. godine. Iako grad nije imao urbanistički plan, tada posađeni banjolučki drvoredi ostali su tu i do današnjih dana, nagoneći suvremene urbaniste da se prilagođavaju njima i njihovoj ljepoti. Što se hotela tiče, hotelu "Balkan" pripadalo je vodeće mjesto, a na dobrom glasu su bili i "Bosna", "Austrija", "Mercel" i "Prunker".
20. stoljeće thumb|desno|Banja Luka početkom 20. stoljeća. Za početak Prvoga svjetskog rata vezana je jedna zanimljivost. Naime, po objavljivanju rata Srbiji, Austro-Ugarska je u Banjoj Luci uhitila sve uglednije Srbe i optužila ih za veleizdaju. Slobodu za njih uspio je izboriti Alfonso XIII., tadašnji kralj Španjolske, a to je učinio preko svoje majke, Marie Christine od Austrije, koja je bila porijeklom s austrijskog dvora. Zahvalna Banja Luka i danas ima ulicu u samom centru grada koja nosi ime ovoga vladara. Austrougarska vlast u Banjoj Luci okončana je ulaskom srpske vojske u grad 21. studenoga 1918. godine.
Središte današnje Banje Luke formirano je u vrijeme Vrbaske banovine, poslije 1929. godine, kada Banja Luka po drugi put u svojoj povijesti postaje središte šire regije. Zahvaljujući prvom banu, Svetislavu Milosavljeviću, izgrađeni su banska uprava i banski dvor, a između njih je podignuta Saborna crkva Svete Trojice, sa zvonikom visokim 46 metara (danas Crkva Sv. Krista spasitelja). Ban Milosavljević potiče gradnju gradskog parka s vodoskokom i paviljonom za glazbene orkestre, zgrade Higijenskog zavoda, sedam zgrada s pedeset stanova za činovnike, zatim zgrade banke s brončanim kipovima ispred ulaza. U njegovo vrijeme asfaltirane su prve banjolučke ulice, hotel "Palas" sagrađen je 1935. godine.
Razvoj grada zaustavio je Drugi svjetski rat i njemačko bombardiranje 9. travnja 1941. s velikim razaranjima, a potom i savezničko bombardiranje 1944. U Drugom svjetskom ratu Banja Luka je bila u okviru Nezavisne Države Hrvatske. Mnoge obitelji su protjerane, a neke od njih su završile u sabirnom logoru Jasenovac. Nekada brojna židovska zajednica (uglavnom Sefarda) u Banjoj Luci gotovo sasvim je nestala.