Židovi u Hrvatskoj predstavljaju zasebnu nacionalnu i vjersku skupinu kojoj su u Republici Hrvatskoj zajamčena sva vjerska i nacionalna prava. Svoje korijene vuku iz starog i srednjeg vijeka, a kroz povijest su dali doprinos razvoju hrvatskog gospodarstva i građanstva, kao i hrvatskoj znanosti i kulturi.
Povijest Prema postojećim podacima, i dosadašnjim arheološkim iskapanjima Židovi su stigli u Dalmaciju s rimskim postrojbama. U Solinu prilikom arheoloških istraživanja pronađeni su ostaci židovskoga groblja iz 3. stoljeća, i prema analizama može se zaključiti da je židovska zajednica opstala u Solinu sve do 7. stoljeća kada je ona nestala nakon razaranja Solina od Avara 641. godine. Isto tako u 3. st. je nastao nadgrobni spomenik Židova, Aurelija Dioniza, iz Tiberijasa, kraj Senja, kao i ploča koja svjedoči o postojanju sinagoge u Mursi (Osijek).
Nakon rušenja Salone preživjeli stanovnici se preseljavaju u Dioklecijanovu palaču, koja je ostala stojeći nakon navale Avara 641. godine. Po materijalnim ostatcima koji se mogu naći u podrumima Palače i danas su vidljive menore (sedmokraki svijećnjaci) koji su urezani u kamenu.
Današnja sinagoga u Splitu spada među tri najstarije živuće u Europi i izgrađena je početkom 16. st. Nalazi se u ulici Židovski prolaz u zgradi br. 1 na prvom katu a današnji izgled dobila je nakon prve temeljite obnove 1728. Židovska zajednica u Splitu ima oko 100 članova.
Prvi spomen hrvatsko-židovskih odnosa Jedna od najstarije vijesti koja bi mogla ukazivati na prisutnost Židova na području Hrvatske, dolazi iz pisma vezira s Iberskoga poluotoka, imenom Hisdai ibn Šaprut upućenog Josipu, kralju Hazara. U tom pismu iz 10. stoljeća spominje se „kralj Gebalima – Slavena“ čija zemlja graniči sa zemljom Mađara. Taj kralj uputio je izaslanstvo, u kojem su bili „mar (aramejski: gospodin) Šaul i mar Josip“, kalifu Abdurrahmanu III. Kordopskom. Izaslanici su izvijestili Hisdaija da je mar Amram s dvora hazarskoga kralja stigao u zemlju u kojoj su živjeli „Gebalim.“ Nekad je bilo vrlo rašireno mišljenje da su europski Židovi dobrim dijelom kazarskoga podrijetla, što danas više nije toliko raširena teorija. S druge strane, dio židovskih povjesničara pretpostavlja da je ovaj narod „Gebalim“ zapravo narod Hrvata, a kralj o kojem je u pismu riječ da je Krešimir II., hrvatski kralj. Ovu se pretpostavku, međutim, vrlo teško može dokazati, pogotovo jer je Stjepan V. 1270. godine posjetio gospodina Grgu (Gregor) u vinogradu blizu Miholjanca. Na hebrejskom jeziku "gebal" znači na hrvatskom jeziku "brdo". Mađarski izvori spominju vinograd blizu Miholjanca, koji se zvao "majstor brda". The Spirit of the English magazines, str. 398, Monroe and Francis, 1826. Nevjerojatno je, da je ovaj gospodin Grga bio potomak Krešimira II. Hrvatsku se predočava kao zemlju Gebalima i u pismu biskupa Gaudericha upućeno Anastaziju kao suautora Kersonske legende u 9. stoljeću.http://www.efos-statistika.com/hobi/Andrijana_az.pdf Međutim, pisma vezira su povjesničarima bila dostupna, što pisma biskupa nisu bila. Povijest takozvane Gebalime ili Gebalije spominje kao jedine ne-arapske stanovnike Sinajskog poluotoka godine 1907., koji su bili potomci vojnika, koje je Justinijan I. u 6. stoljeću od negdje nepoznato drugdje poslao na Sinajski poluotok za obranu samostana svete Katarine. Godine 1907. procjenjuje se njihov broj na Sinajskom poluotoku na otprilike kojih 30 000.Asien: Organ der Deutsch-Asiatischen Gesellschaft und der Münchner Orientalischen Gesellschaft, Band 6, Deutsch-Asiatische Gesellschaft, Münchner Orientalische Gesellschaft, H. Paetel, 1907.
Srednji vijek Podaci o Židovima u srednjovjekovnoj Hrvatskoj vrlo su oskudni. Poznato je da je nešto Židova u 13. i 14. stoljeću živjelo u Zagrebu, kad je jedan od njih bio odgovoran za cijelu zajednicu, a nosio je naslov magistratus Judaeorum. U Zagrebu je tada već postojala i sinagoga. U ostalim krajevima između Save i Drave Židovi su se naselili tijekom prve polovice 15. stoljeća. Bilo je to razdoblje kad je njihova prisutnost pogodovala razvoju trgovine i gospodarstva. Ipak, njihova prisutnost neće dugo potrajati, jer će već 1456. biti protjerani iz Hrvatske i Slavonije.
U Dubrovniku kroz cijelo 15. stoljeće Židovi nisu bili uznemiravani, no nakon toga 1502., 1622. i 1663. god. Dubrovnikom se šire optužbe protiv Židova o krvnim obredima, koje su bile uobičajene i raširene u tadašnjoj Europi.
Nakon što je Hrvatska 1527. godine prihvatila Habsburgovce za svoje kraljeve, Židovi se u njoj nisu mogli naseljavati kroz sljedećih dvjesto godina. Židovi iz Hrvatske su bili zastupljeni u diplomatskim misijama u Bosni na račun Mletačke republike.Jadranska Hrvatska u povijesti staroga europskog bankarstva, Ivan Pederin, Književni krug, 1996.
U Dubrovniku U Dubrovniku su se Židovi kroz srednji vijek bavili trgovinom, a osobito posredništvom u trgovini između Dalmacije, područja današnje Italije i zemalja oko Dunava.
Zastupljenost Židova u Dubrovniku potvrđuje odluka dubrovačkoga Senata iz 1540. Za njihovo nastanjivanje bila je određena Žudioska ulica. U trgovačkim poslovima Dubrovnika Židovi su imali znatna udjela.
Novi vijek Nakon španjolske rekonkviste Nakon španjolske rekonkviste i protjeravanja Židova iz Španjolske i Portugala u 16. stoljeću, mnogi su Židovi – Sefardi – našli utočište u Dalmaciji. Slično, nakon što je papa Pavao IV. protjerao 1556. godine Židove iz Ancone, velik ih se broj sklonio u Dubrovnik. Među njima bili su i veliki liječnik Amat Portugalac (lat. Amatus Lusitanus) i njegov prijatelj i pjesnik Izaija Koen, poznatiji kao Didak Pir (lat. Didacus Pyrrhus) ili Jakov Flavije iz Évore (lat. Iacobus Flavius Eborensis), koji je bio posljednji veliki pjesnik hrvatskoga humanizma.
Godine 1738. pogoršali su se uvjeti života u Dalmaciji, a splitski su Židovi živjeli u getu sve do dolaska Napoleonovih jedinica 1806. godine. Krajem 18. stoljeća kad car Josip II. izdaje Patent o toleranciji, Židovi se ponovno naseljavaju u Hrvatskoj i Slavoniji, a dolaze pretežno iz Češke, Moravske i naročito Gradišća. 1776. dolaze u Osijek, gdje će zajednica službeno biti osnovana 1845., a 1777. dolaze u Varaždin (zajednica osnovana 1811.) i djelomično ponovno u Zagreb. (zajednica osnovana 1806.), gdje od 1811. imaju svoje groblje, premda ih je još u doba popisa iz 1773. bilo samo dvije obitelji. 1820. zabilježena je i mala židovska zajednica u Karlovcu, a postojala je židovska zajednica i u Zemunu, sastavljena većinom od Židova iz Češke i onih koji su 1739. pobjegli iz Beograda. U Zemunu je od 1825. do 1874. djelovao rabi Juda ben Solomon Haj Alkaj (1798. – 1878.), koji se zalagao za povratak Židova na područje današnjeg Izraela. U Zagrebu je 1841., uz dotadašnju zajednicu progresivnih Židova, osnovana i općina ortodoksnih Židova.
Uredba varaždinskog magistrata iz 1781. pokazuje značajke liberalnih stavova u odnosu na Židova, ali još uvijek i s primjesom srednjovjekovnih predrasuda. Tako je Uredba određivala da se u Varaždinu ne smiju naseljavati druge židovske obitelji osim onih 29 koje su u gradu već postojale. Svi ostali trebali su od magistrata tražiti dozvolu boravka na nekoliko dana. Ako bi prekoračili dozvoljeno vrijeme boravka, židovska općina trebala je platiti kaznu od 20 dukata. Prema državnom zakonu, nisu smjeli imati u vlasništvu nekretnine, no mogli su živjeti u bilo kojoj ulici. Židovskoj općini bilo je dozvoljeno zaposliti rabina.
Postupna emancipacija Postupno poboljšanje životnih uvjeta za Židove na području Hrvatsko-slavonskog Kraljevstva započelo je krajem 18. stoljeća. Tako, u doba vlasti Marije Terezije, prema popisu iz 1773. ima samo 25 židovskih obitelji, a neposredno nakon Patenta o toleranciji (1782.) Josipa II. i dozvole boravka iz 1791. njihov se broj znatno povećava. Ostala je ipak obveza plaćanja „poreza za toleranciju“, za čije su se ukidanje hrvatski Židovi 1839. uzaludno zauzimali na Požunskom saboru. Nove povlastice Židovima su priznate odlukom Požunskog sabora iz 1840., ali porez je i dalje ostao na snazi. Od te godine bilo im je zajamčeno da će moći slobodno živjeti bilo gdje na području kraljevstva, biti vlasnici tvornica, baviti se poslovima i trgovinom, umjetnošću i znanošću, te stjecati nekretnine gdje su im prijašnji zakoni to zabranjivali. Godine 1850. Oktoriranim ustavom Židovi u Habsburškoj monarhiji izjednačeni su s kršćanima i već iste godine je izabran u zagrebačko gradsko zastupstvo, Gjuro Hirschler. Rabin Rokonstein nastojao je postići da se u Zagrebu osnuje Veliki rabinat, čime bi židovska zajednica u cijelom kraljevstvu imala jedinstvenu upravu i postala snažnija, no državna je uprava to spriječila priznajući samo punu autonomiju svake pojedine zajednice. 1859. godine Židovima je priznato pravo da u službu uzimaju kršćanske sluge i sluškinje. 1860. je Carskim patentom od 18. veljače dopušteno Židovima u Habsburškoj Monarhiji posjedovati nekretnine i zemljišta; u Zagrebu je još 1857. kupljeno zemljište u Petrinjskoj 7, otad sjedište općine i bogomolja. Integracija židovske zajednice u hrvatsko društvo nastavlja se 1865. godine, kad je u zagrebačkoj židovskoj školi hrvatski jezik uveden kao nastavni.
Prva sinagoga u tom razdoblju u Hrvatskoj i Slavoniji izgrađena je 1847. u Vukovaru, potom 1861. u Varaždinu, Daruvaru i Donjem Miholjcu, 1863. u Virovitici i Zemunu, 1867. u Zagrebu, 1869. u Osijeku. 8. siječnja 1907. osnovan je Savez rabina Hrvatske i Slavonije.
Punu emancipaciju, kako u Hrvatskoj i Slavoniji, tako i u Dalmaciji, Židovi doživljavaju 21. listopada 1873. godine odlukom Hrvatskog sabora, kad zakonom stječu punu ravnopravnost. Do tada je židovska religija bila samo tolerirana, posebice na području Vojne krajine gdje nije vrijedila odredba Požunskog sabora iz 1840., te se tek mali broj Židova mogao naseliti, a samo je Zemun imao židovsku školu. Stanje je i ondje poboljšano kad je Vojna krajina vraćena Trojednoj kraljevini. Odlukom iz 1873. Sabor je dao Židovima sva građanska prava, a državna im je blagajna jamčila određenu financijsku pomoć za vjersku pouku i gradnju sinagoga.
Godine 1879. osnovana je ortodoksna židovska općina u Zagrebu. Godine 1885. hrvatski jezik afirmiran u židovskoj zajednici: rabin dr. Hosea Jacobi uveo ga je u židovsko bogoslužje. Godine 1887. osnovano je Izraelitsko gospojinsko društvo „Jelena Prister“. Iste je godine u Hrvatski Sabor izabran prvi Židov, dr. Ljudevit Schwarz.
Do 1890. na sjeveru je najveći utjecaj imala židovska općina u Osijeku, a nakon te godine veći ugled imat će ona reformirana zagrebačka, utemeljena 1806. 1906. godine središnje su austro-ugarske vlasti donijele zakon kojim je uređen status židovskih zajednica.
Godine 1898. osnovanoje u Zagrebu srednjoškolsko društvo Literarni sastanci židovske omladine, i iste godine je posvećena nova zgrada židovske općine u Palmotićevoj 16.
Poboljšanje uvjeta za Židove vidi se i u rastu njihova broja. Tako ih je 1840. u Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji bilo 380, a 1870. već 10.000, 1880. 13.488, a 1890. 17.261. Nakon Prvog svjetskog rata bilo ih je na istom području više od 20.000, te se u dvadeset godina njihov broj udvostručio.
Dvadeseto stoljeće Do Prvog svjetskog rata Početkom 20. stoljeća u Hrvatskoj i Slavoniji bilo je 27 židovskih općina, a najveće su bile u Zagrebu i Osijeku koje su imale po 2000 ljudi (4 % stanovništva Zagreba i 8 % stanovništva Osijeka). U 14 općina bilo je preko 200 ljudi. Jedanaest općina imalo je vlastite rabine, a u ostalima su postojali rabinski izaslanici. Postojale su četiri židovske škole, u Zagrebu, Osijeku, Zemunu i Vukovaru. Veći je zajednica bila progresivna (samo su dvije bile ortodoksne), pa su u svojim sinagogama imale orgulje.