thumb|Plakat iz Vodnjana, u izdanju Nacionalne fašističke partije (tal. P.N.F. - Partito Nazionale Fascista), gdje se pod prijetnjom "uvjerljivih metoda" zabranjuje uporaba "slavenskog" jezika na javnom mjestu. Kao "nositelj vlasti" koja proglašuje zabranu potpisani su "skvadristi", tj. lokalni fašistiTalijanizacija ili potalijančivanje označava proces kulturne asimilacije tijekom kojeg se netko ili nešto djelomično ili nimalo talijanski pretvara u nekog ili nešto potpuno talijansko. Talijanizacija može biti dobrovoljna i/ili nasilna. Prisilna talijanizacija se provodila uvođenjem talijanskog jezika i kulture u teritorijama koje su bile okupirane od strane talijanske države.
U Hrvatskoj se ovaj pojam posebno koristi za nasilje nad Hrvatima u dijelovima Hrvatskog Jadrana nakon Prvog svjetskog rata.
Vrlo jaka talijanizacija provođena je i u nekim drugim zemljama, na primjer u Sloveniji i Južnom Tirolu. Talijanizacija u 19. stoljeću
U doba venecijanske vladavine državne vlasti nisu poduzimale mjere radi talijanizacije stanovništva u Istri i Dalmaciji. Hrvatska područja pod vlašću Venecije bila su osobito važna u razvoju hrvatske kulture – pa tako razvoj hrvatske književnosti u velikoj mjeri možemo pripisati Hrvatima koji su bili mletački podanici i koji su svoje knjige tiskali u Mlecima: od Hanibala Lucića u 15. do Marka Marulića u 16. i Andrije Kačića Miošića u 18. stoljeću; slično je bilo i s drugim umjetnostima.
Ubrzo nakon pada Venecije, 1806. godine generalni upravitelj Dalmacije u sklopu Ilirskih pokrajina Vincenzo Dandolo (inače Venecijanac), u svojem godišnjem izvješću Napoleonu savjetuje ukidanje školovanja na "ilirskom" jeziku u sjemeništima u Zadru, Splitu i Priku kod Omiša, radi uvođenja poduke na talijanskom jeziku. U narednom razdoblju Dandolo osniva u Zadru talijanski licej, te diljem Dalmacije sedam gimnazija, kao i devetnaest muških i četrnaest ženskih škola – sve do jedne na talijanskom jeziku.L.Šimunković, Plurilinguismo in Dalmazia durante il dominio francese, in AA.VV., Napoleone e l'Adriatico, Ancona, Istituto per le relazioni adriatiche e l'Oriente mediterraneo, 1999., str. 159-162
Ovakve aktivnosti nastavljaju se promjenjivim tempom i kasnije tijekom 19. stoljeća, nakon što Istra i Dalmacija dolaze pod vlast Austrije, a nacionalističke ideje kakve prepoznajemo kod Napoleonovog providura Dandola postaju općeraširene u Europi, osobito među političkim liberalima. Talijanizacija se provodila uz ideju da je posrijedi svojevrsno darivanje "naprednije" talijanske kulture i "ljepšeg" talijanskog jezika, uz stvaranje animoziteta prema Hrvatima iz drugih krajeva (koji da su "furešti", tj. stranci – dok su lokalni Talijani naprotiv "domaći"; među lokalnim Talijanima se s druge strane promoviralo talijanski patriotizam). Možda najplastičniji primjer takve talijanizacije vidimo u životu i djelu utjecajnog "talijanaškog" političara i dugogodišnjeg (1865. – 1880.) splitskog gradonačelnika Antonija Bajamontija, autora (ne)slavne parole Slaveni sutra, Hrvati - nikada! ("Slavi anche domani, Croati mai").
Djelovanje Narodne stranke je u Dalmaciji uspjelo onemogućiti djelovanje talijanaša, te opada i uporaba talijanskog jezika: od većih mjesta on se koristio još u Zadru, Trogiru i donekle Splitu. Na popisu stanovništva 1890. godine bilježi se u Dalmaciji 16 tisuća stanovnika kojima je primarni jezik talijanski, koji broj do 1910. godine skromno raste na 18 tisuća.
U Istri, međutim, Narodna stranka ima slabiji uspjeh, te talijanski liberali kontroliraju lokalne samouprave koje onemogućavaju osnivanje hrvatskih škola sve do kraja 19. stoljeća; čak i tada je osnivanje i djelovanje prvih sedamdesetak škola na hrvatskom jeziku bilo moguće tek privatnim donacijama prikupljanima u drugim dijelovima Hrvatske, zahvaljujući djelovanju Družbe sv. Ćirila i Metoda za Istru. Istarski "Narodnjaci" (kojima je Matko Laginja u to vrijeme dao pravašku orijentaciju) – koji dobivaju većinu glasova na izborima, ali zahvaljujući izbornom sustavu samo manjinu vijećnika – uspijevaju 1910. godine blokirati rad Istarskog sabora, te namjesništvo kojega je potom imenovao izravno Beč pristaje tek od tada financirati i rad školstva na hrvatskom jeziku.
Tijekom 19. i početkom 20. stoljeća, u gradove u Istri se doseljava novo stanovništvo s pretežno hrvatskog sela; u vrijeme kada je obrazovanih Hrvata malo, a lokalna samouprava u rukama talijanskih liberala sustavno onemogućuje razvitak hrvatskog školstva i moderne kulture, veliki dio tih u grad preseljenih Hrvata prihvaća jezik i kulturu nove sredine. Talijanizira se i određeni broj naprednijih hrvatskih sela, u kojima stanovnici prihvaćaju uspostavu škola na talijanskom jeziku. Zahvaljujući takvim trendovima, od prvog austrijskog popisa stanovništva iz 1857. godine do zadnjega 1910. godine se bilježi rast udjela stanovništva za koje se može registrirati da im je talijanski jezik glavni jezik komunikacije, te broj govornika talijanskoga na području raste s 37 na 108 tisuća, u vrijeme dok broj govornika slovenskog i hrvatskog jezika raste daleko skromnije: s 34 na 44 tisuće u pogledu slovenskog, te sa 120 na 136 tisuća za hrvatski jezik.
Tako je pred I. svjetski rat u Istri bilo oko jedna trećina stanovništva, kojega se moglo popisati kao one kojima je talijanski jezik glavni jezik komunikacije. Valja ipak opaziti da se u austrijskim popisima nije registrirala dvojezičnost, koja je u Istri bila raširena kako u ono doba, tako sve do danas: dvojezične osobe su na tim popisima u pravilu bili registrirane kao govornici talijanskog jezika, kao uglednijega.
Prisilna talijanizacija u Istri i Dalmaciji 1918. – 1943. Do Prvog svjetskog rata dio sjeverne Italije pripadao je Austro-Ugarskoj, a talijanski iredentisti su se borili za pripajanje tih teritorija Italiji. Na početku Prvog svjetskog rata talijanski iredentisti vidjeli su priliku da ostvare te namjere. Antanta je Londonskim sporazumom 1915. godine Italiji bila obećala suglasnost na zauzimanje velikog dijela slovenskog i hrvatskog etničkog teritorija. Zauzvrat, Italija se pridružila snagama savezničkih sila, izdavši svoje dojučerašnje saveznike, Centralne sile, kojima je objavila rat.
Na kraju rata Italija je dobila manje nego što joj se obećalo Londonskim sporazumom, ali još uvijek puno više nego što bio joj pripadalo po pravu na samoodređenje naroda. Kraljevina SHS i Italija su Rapallskim ugovorom odredile državne granice nepovoljno za hrvatski i slovenski narod.
Talijanizacija je krenula već prije talijanskog fašizma. Na području koje je bilo povezano s Italijom, ta politika je započela neposredno nakon Prvog svjetskog rata. Talijanski premijer Vittorio Emanuele Orlando već je 24. studenog 1918. poslao brzojav u Trst s uputama za kaznene mjere protiv Slovenaca i Hrvata. U prosincu 1918. započeli su napadi na tršćanskog biskupa Andreja Karlina jer je bio Slovenac,Karlin, Andrej, Slovenski biografski leksikon, pristupljeno 16. lipnja 2014.' a već sljedeće godine bio je taj biskup prisiljen podnijeti ostavku. Umjesto pojmova Slovenci i Hrvati, Talijani su vrlo uporno koristili pojam "Slaveni" (Slavi, ponekad Schiavi), ustrajno negirajući posebnost i postojanje tih naroda. Posebnost u tomu je bila što je talijanska riječ schiavo znači rob, sluga a Slavo Slaven.
Kasnije su fašistički vlastodršci poduzeli nasilnije mjere radi talijanizacije: Hrvatima i Slovencima je zabranjeno korištenje svojih jezika u javnim uredima i školama.Pavel Strajn, La comunità sommersa – Gli Sloveni in Italia dalla A alla Ž, - Editoriale Stampa Triestina, Trieste 1992Boris Gombač, Atlante storico dell'Adr U većim mjestima organizacija "Italia Redente" osniva vrtiće za cjelodnevni odgoj djece, s izričitom svrhu talijanizacije "Slavena". Prigodom posjete pokroviteljice tog društva Vojvotkinje d'Aosta 1930. god. piše tršćanski Il Piccolo:
"Nove generacije na granici plazmiraju se i modeliraju u azilima (op.: dječjim vrtićima) Italie Redente. Male ove ćelijice pune života porazmještene po unaprijed smišljenom planu, a prema lokalnim potrebama, lijepo se razvijaju i sjajno napreduju. U njima mali Slaveni počinju tepati prve talijanske riječi, ovdje primaju elementarnu poduku o kulturnom životu, uče kako trebaju ljubiti, misliti i raditi u talijanskom duhu. U kvarnerskoj zoni djeca hrvatskih roditelja razumiju i govore samo talijanski, pa ih njihovi roditelji niti ne razumiju. U okolici Tarvisa mali Nijemci govore samo talijanski i nemogu se s roditeljima u njemačkom jeziku nikako sporazumjeti. To se isto može reći i za djecu oko Soče, gdje pučanstvo govori samo slovenski, a mališani, koji proborave u azilu po 8 sati dnevno govore samo talijanski... Za dvadeset će godina sva nova generacija uz granicu biti apsolutno talijanska i jezično i mišlju i običajima."Citat prema "Istra pod Italijom 1918. - 1943.", Ernest Radetić, Zagreb 1944, str. 170
Ernest Radetić sumira teški gubitak koju je hrvatska stvar pretrpjela u Istri tih godina:
"Od 169 hrvatskih osnovnih škola, dvije gimnazije, dva ženska učiteljištva, 343 hrvatska učitelja, sličan broj svećenika Hrvata, tri hrvatske tiskare i tri dnevna lista, dva tjednika na hrvatskom jeziku, više stotina prosvjetnih, športskih i omladinskih društava gospodarskih zadruga i štedionica, niz narodnih domova po selima i gradićima, znatan broj općinskih uprava u rukama Hrvata - nije ostalo ništa... imali smo sve što jedan narod samoniklo kulturan, ponosan, svjestan svoje narodnosti i narodne časti može imati... sve su nam otjerali, sve pozatvarali, sve uništili i spalili, sve povelje, sve kulturne spomenike, čak i hrvatske natpise na nadgrobnim pločama, sve, sve, sve, pa i časna imena otaca i djedova naših, sve su nam odnarodili, zatrli, iskrivili, upropastili."Ernest Radetić, "Istarski zapisi", Grafički zavod Hrvatske, Zagreb 1969., str. 289 - 291
Nije ovaj najdrastičniji navod o paležima preuveličavanje; Radetić navodi primjere na području Baderne – njegovog rodnog mjesta odakle je 1920. god. emigrirao za Jugoslaviju – u kontekstu protuslavenskog nasilja povodom talijanskih parlamentarnih izbora od 15. svibnja 1921. godine: dan prije izbora skupina fašista koja je došla na vojnim kamionima polila je benzinom i zapalila kuću lokalnog trgovca Petra Burića, a u nekoliko kilometara dalekim selima Pajarima su zapalili kuće Gašpara Heraka i Antuna Heraka. Nekoliko dana ranije, 7. svibnja 1921. godine, spalili su fašisti župni ured u nekoliko kilometara dalekoj Kringi i teško zlostavljali župnika Božu Milanovića. Tomo Herak, koji je bio kandidat na parlamentarnim izborima, uhićen je prije izbora a čitavo (manje) selo Heraki (nekoliko kilometara daleko od Baderne) je zapaljeno. U drugim dijelovima Istre bilo je slično.Ernest Radetić, isto, str. 285 - 288