Velika Viktorijina pustinja nalazi se u južnom dijelu centralne Australije, između Gibsonove pustinje na sjeveru, planina Musgrav i Peterman na istoku (Južna Australija) i gorja Robinson na zapadu (Zapadna Australija). Na jugu ova pustinja prelazi u vapnenačku ravnicu Nullarbor. Obuhvaća 348.750 km², što je čini najvećom pustinjom u Australiji.Velika Viktorijina pustinja, Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2025. Pristupljeno 27.10.2025.U nekim izvorima i do 422.466 km² Ime joj je dao, po tadašnjoj engleskoj kraljici Viktoriji od Ujedinjenog Kraljevstva, britanski istraživač Ernest Giles koji ju je prvi cijelu prešao 1875. godine.

Zemljopisne odlike mini|lijevo|Velika Viktorijina pustinja u središtu satelitske fotografije Pustinja se izdiže iznad razine mora od oko 200 m na jugu do 700 m na sjeveru. Ova pustinja je pješčana s mnogo malih dina, koje se zakonomjerno nižu jedna za drugom. Karakteristična su dine u obliku polumjeseca, pretežno sastavljene od gline. Predjeli pješčanih pustinja smjenjuju se s jezerskim depresijama i zaslanjenim pustinjama. Na istoku se Velika Viktorijina pustinja spaja s pustinjama prostrane depresije jezera Eyre. Zapadni dio predstavljen je ravnicom sa slabim pokrivačem eolskog pijeska.

U zapadnim rubnim dijelovima nalaze se ležišta zlatonosne rude (Kalgoorlie) i rude nikla (Kambalda).

Klima

Prosječna godišnja količina padalina u Velikoj Viktorijinoj pustinji je 200 - 250 mm, a grmljavinske oluje nisu rijetke (15 do 20 godišnje). Temperature se kreću između 32 i 40 °C ljeti i 18 i 23 °C zimi. Tijekom kratke zime (do kraja rujna) može se pojaviti čak i mraz.

Živi svijet mini|Termometarska kokoš (Leipoa ocellata) koja zatrpava svoja jaja u humke s kompostom. mini|Maralinga, bivše britansko mjesto za nuklearne pokuse Dio je australazijske ekozone i kseričnog pustinjskog i grmljastog bioma. Ova ekoregija graniči s ekoregijom Mulga Shrubland Zapadne Australije na zapadu, Malom pješčanom pustinjom na sjeverozapadu, suhim grmljem pustinje Gibson i Središnjeg gorja na sjeveru, pustinjom Tirari i kamenitom pustinjom Sturt na istoku te ravnicom Nullarbor na jugu."Great Victoria desert", Terrestrial Ecoregions, World Wildlife Fund Pristupljeno 27. listopada 2025. Tlo i biljni svijet Velike Viktorijine pustinje imaju veoma sličan karakter kao i kod Velike pješčane pustinje. Samo najotpornije biljke žive u ovom okolišu, te između pješčanih grebena uspijevaju samo stepe s drvenastim grmljem kao što su vrste Eucalyptus gongylocarpa, Eucalyptus youngiana i Acacia aneura (mulga), te raštrkanih busena otpornih trava, kao što je Triodia basedowii. Samo osam posto površine čine travnjaci.

U Velikoj Viktorijinoj pustinji živi nekoliko ugroženih vrsta sisavaca, uključujući bandikuta s pješčane dine (Sminthopsis psammophila), velikog torbarske krtice (Notoryctes typhlops) i krhkog ćubastog bandikuta (Dasycercus cristicauda). Dingo obitava samo sjeverno od ograde za dingoe, a divlje mačke i lisice, koje love kralježnjake, česte su u ovoj pustinji. U ovoj pustinji nalazi se više od 100 vrsta gmazova, uključujući divovskog varana (Varanus giganteus), bodljikavog vraga (Moloch horridus) i Gouldovog varana (Varanus gouldii), koji doseže duljinu do 1,6 metara. Brojni macaklini oživljavaju sušno područje. U pustinji žive ugrožene vrsta ptica kao što su: smeđogruda bjeločela papiga (Aphelocephala pectoralis), termometarska kokoš (Leipoa ocellata) i špiljska papiga (Pezoporus occidentalis), za koje se pretpostavlja da su tamo izumrle.Pustinje: Velika Viktorijina pustinja, eoearth.org Pristupljeno 27. listopada 2025.

U pustinji se nalazi nekoliko velikih zaštićenih područja, kao što su Prirodni rezervat Velike Viktorijine pustinje u Zapadnoj Australiji, površine 24.952 km², i susjedni Park zaštite Mamungari u Južnoj Australiji, površine 21.346 km²; oba klasificirana kao strogi prirodni rezervati IUCN-a.

Ljudsko prisustvo

Zbog suše, u zaštićenom području (koje pokriva 31% pustinje) nema poljoprivrede, ali tamo živi mnogo Aboridžina, uključujući etničke skupine Kogara, Mirning i Pitjantjatjara. U istočnim rubnim područjima rezervati domorodaca (Aṉangu Pitjantjatjara Yankunytjatjara) poznati su po svojim umjetninama (APY Art Centre Collective).

U listopadu 1953. dogodile su se dvije eksplozije britanskih plutonijevih bombi na poligonu za nuklearna ispitivanja kod Emu Field, uzrokujući značajno radioaktivno ispuštanje. Do ranih 1960tih područja Maralinga i Emu Field su zagađeni plutonijem-239 i drugim radioaktivnim materijalima.

Izvori

Vanjske poveznice

Kategorija:Zemljopis Australije Kategorija:Pustinje