RMS Queen Mary bivši je britanski prekooceanski brod koji je na redovnoj sjeverno-atlantskoj liniji Europa - Sjeverna Amerika plovio od 1936. do 1967. Izgrađen za kompaniju Cunard Line u brodogradilištu John Brown and Company u Clydebanku u Škotskoj, bio je prvi od dva broda za predviđenu tjednu prekoatlantsku ekspresnu službu iz Southamptona i Cherbourga za New York. Tijekom Drugog svjetskog rata bio je jedan od glavnih savezničkih brodova za trupe. Nakon oslobađanja od ratne dužnosti, Queen Mary i Queen Elizabeth započeli su svoju davno planiranu zajedničku službu, održavanu idućih dvadeset godina, do povlačenja iz prometa 1967. Brod je uvršten u američki popis nacionalnih povijesnih mjesta (National Register of Historic Places), te je trajno privezan u Long Beachu u Kaliforniji, (SAD), kao brod muzej i hotel. Godine 2004., u Clydebanku i u Long Beachu obilježeno je 70 godina porinuća, i 2006., 70 godina prvog putovanja.

Queen Mary, zajedno s Queen Elizabeth i Normandie, jedan je od tri najveća i najznačajnija broda iz "zlatnog doba" velikih prekooceanskih brodova.

Izgradnja i naziv S uvođenjem u promet njemačkih transatlantika Bremen i Europa, britanci nisu željeli izostati iz natjecanja u brodogradnji. White Star Line započeo je izgradnju svog, 60 000 tona teškog, broda Oceanic, dok je također i Cunard planirao svoj, 75 000 tonski, tada još neimenovani brod.

Izgradnja broda, tada poznatog samo kao "Broj trupa 534" (Hull Number 534) započela je prosinca 1930. na rijeci Clyde, u brodogradilištu John Brown & Company Shipbuilding and Engineering u Clydebanku u Škotskoj. Rad je zaustavljen prosinca 1931., radi velike ekonomske krize, te je Cunard zatražio zajam od britanske vlade koji bi omogućio dovršenje broda. Zajam je odobren, s dovoljnim iznosom za dovršenje Queen Mary i izgradnju drugog broda, tada poznatog kao trup 552, koji će postati Queen Elizabeth. lijevo|mini|180px|Queen Mary u Long Beachu. Uvjet zajma bio je spajanje Cunard-a s White Star Line-om, tadašnjim glavnim britanskim konkurentom Cunardu, kojega je velika ekonomska kriza već prisilila da otkaže izgradnju broda Oceanic. Obje kompanije pristale su na integraciju, dovršenu travnja 1934. Izgradnja Queen Mary odmah je nastavljena te je brod porinut 26. rujna 1934. Dovršenje je konačno zahtijevalo 3½ godine i stajalo ukupno 3½ milijuna Britanskih funti. Većinu brodskih interijera dizajnirala je i izradila tvrtka Bromsgrove Guild.The Bromsgrove Guild - an illustrated history , The Bromsgrove Society

Brod je nazvan prema Kraljici Mariji, supruzi kralja Đure V. Do samog porinuća, ime kojim će brod biti kršten, bila je pomno čuvana tajna. Postoji legenda prema kojoj je Cunard namjeravao brod nazvati Queen Victoria, u skladu s kompanijskom tradicijom nazivanja brodova s imenima koja završavaju na "ia". Međutim, kada su predstavnici kompanije zatražili kraljevo dopuštenje da brod imenuju prema britanskoj "najvećoj kraljici", kralj je rekao je da će njegova žena, Kraljica Marija, biti oduševljena,Maxtone-Graham, John. The Only Way to Cross. New York: Collier Books, 1972, p. 288 te delegacija predstavnika naravno nije imala izbora osim izvjestiti da će No. 534 biti nazvan RMS Queen Mary. Priču su porekli službenici kompanije, dok su imena vladara do tada tradicionalno korištena samo za kapitalne brodove Britanske kraljevske ratne mornarice (Royal Navy). Urednik Washington Posta Felix Morley, koji je kao gost plovio na prvom putovanju broda 1936., donekle je potvrdio tu priču. U svojoj autobiografiji iz 1979., "For the Record", Morley je zapisao da je sjedio za istim stolom zajedno sa Sir Percy Batesom, predsjednikom Cunard Line-a. Bates mu je ispričao priču o imenovanju broda pod uvjetom da ju neće objaviti tijekom njegovog života. Ime Queen Mary, možda je također i kompromis između Cunarda i White Star Line-a, tada nedavno fuzioniranih, jer su obje kompanije održavale vlastite tradicije nazivanja brodova, s imenima koja završavaju na "ic" u White Star-u i "ia" u Cunard-u.

Povijest (1934. – 1939.) U Škotskoj, već je postojao parobrod tipa Clyde steamer nazvan Queen Mary. Cunard White Star postigao je dogovor s vlasnicima da postojeći brod bude preimenovan u TS Queen Mary II, te je novi prekooceanski brod, s kumom Kraljicom Marijom, porinut kao RMS Queen Mary. Pri porinuću s navoza, Queen Mary je usporen s osamnaest vučnih lanaca, koji su kontrolirali napredovanje broda u rijeku Clyde, koja je djelomično bila proširena radi nesmetanog porinuća.

Prilikom prvog putovanja iz Southamptona 27. svibnja 1936., zapovjednik je bio Sir Edgar T. Britten, unaprijed imenovani kapetan (master designate) za Cunard White Star dok je brod još bio u izgradnji u brodogradilištu John Brown. Bruto tonaža (brt) je bila 80 774 t, Atlantic Liners: RMS Queen Mary dok je veliki francuski rival, brod Normandie, s izvornih 79 280 brt, prethodne zime modificiran radi povećanja tonaže na 83 243 t (izgrađen je zatvoreni turistički salon na krmi, na mjestu bivšeg igrališta), i stoga je zadržao naslov najvećeg prekooceanskog broda.ocean-liners.com SS Normandie Većinu prvog putovanja za New York, Queen Mary je plovio na velikim brzinama, dok posljednjeg dana gusta magla nije prisilila brod da uspori.

mini|lijevo|180px|Observation Bar lounge (Panoramski salon bar). Prozori su jednom bili dijelom zatvorene kružne šetne palube. Salon je proširen unaprijed nakon 1967. Dizajn Queen Mary bio je kritiziran kao isuviše tradicionalan, posebno u doba revolucionarnog trupa broda Normandie, s kliperskim pramcem aerodinamičnog oblika.

Izuzevši krstaričku krmu, brod je izgledao kao uvećana verzija svojih Cunard i White Star prethodnika iz doba prije prvog svjetskog rata. Unutrašnje uređenje, premda većinom u Art Deco stilu, još uvijek se činilo konzervativnim i suzdržanim u usporedbi s ultramodernim francuskim transatlantikom. Ipak, Queen Mary se brojem prevezenih putnika pokazao popularnijim brodom u odnosu na svog nešto većeg konkurenta.

Kolovoza 1936. Queen Mary je preuzeo Plavu vrpcu od Normandie, s prosječnom brzinom od 30,14 čvorova (55,82 km/h) zapadno i 30,63 čvorova istočno. 1937., Normandie je opremljen novom garniturom propelera, te je ponovo osvojio Plavu vrpcu, ali 1938. Queen Mary vraća ju u britanski tabor s rekordnim brzinama u oba smjera, 30,99 čvorova (57,39 km/h) zapadno i 31,69 čvorova istočno. Taj rekord nije bio oboren do 1952., kada je primat najbržeg transatlantika definitvno preuzeo novi američki brod United States.

Interijeri mini|180px|Karta u blagovaoni prve klase, koja je prikazivala kretanje broda preko Atlantika. Oprema interijera varirala je u skladu s klasom, s putnicima prve klase koji su raspolagali s većinom prostora i luksuza. Ostale značajke na raspolaganju putnicima bile su zatvoreni bazen, salon, brodska biblioteka, dječji vrtić i otvoreni teniski teren. Najveća prostorija bila je blagovaona prve klase (grand salon), koja se sa širokim stupovima uzdizala tri kata u visinu. Zatvoreni bazen također je obuhvaćao dva kata.

Blagovaonu prve klase krasila je velika karta Atlantskog oceana, s dvostrukim putanjama koje su predstavljale zimsko/proljetnu rutu (više južno radi izbjegavanja ledenjaka) i ljetno/jesensku rutu. Za vrijeme svakog prelaska Atlantika, automatizirani model Queen Mary prikazivao bi na karti trenutnu poziciju broda.

mini|180px|lijevo|Blagovaona prve klase, također poznata kao Grand Salon. Kao alternativu blagovaoni prve klase, brod je raspolagao s odvojenim Verandah Grill-om na sunčanoj palubi (Sun Deck) prema krmi broda. Verandah Grill je bio ekskluzivni à la carte restoran kapaciteta oko 80 ljudi, te je uvečer bio adaptiran u noćni Starlight Club. Također, na brodu je bio i panoramski bar (Observation Bar), salon u Art Deco stilu s velikim pogledima na ocean.

U salonima i luksuznim kabinama korišteno je drvo iz raznih regija Britanskog Carstva. Nudio se smještaj od potpuno opremljenih luksuznih apartmana prve klase do skromnih i tijesnih kabina treće klase. Umjetnici koje je Cunard angažirao 1933. za umjetnička djela radi dekoracije interijera uključuju Edwarda Wadswortha i A. Duncana Carsea.

Drugi svjetski rat mini|desno|180px|Bassov prolaz, 4. rujna 1941. Snimka s HMAS Sydney, u pratnji konvoja US.12A. Brodovi za trupe Queen Mary (desno) i Queen Elizabeth poslije poluotoka Wilson na obali Victorije. Krajem kolovoza 1939., Queen Mary bio je na povratnom putu iz New Yorka za Southampton. Radi međunarodne situacije pratio ga je bojni krstaš HMS Hood. Sretno je doputovao, te je ponovo isplovio za New York 1. rujna. Do uplovljavanja u New York već je izbio drugi svjetski rat te je brodu bilo naređeno da zajedno s Normandie ostane u njujorškoj luci do daljnjega. 1940., pridružio im se novi, još nedovršeni Queen Elizabeth, nakon svog tajnog bijega iz Clydebanka. Tri najveća broda na svijetu neko vrijeme stajali su besposleni jedan pored drugoga, dok saveznička komanda nije odlučila da se sva tri broda mogu koristiti za prevoz trupa (nažalost, Normandie će biti uništen za vrijeme konverzije). Queen Mary napustio je New York za Sydney, gdje je zajedno s nekoliko drugih prekooceanskih brodova bio preinačen u brod za trupe, radi prevoza australskih i novozelandskih vojnika u Ujedinjeno Kraljevstvo. Za vrijeme konverzije, trup, nadgrađe i dimnjaci obojeni su u sivo. U unutrašnjosti, namještaj luksuznih soba i dekoracije uklonjeni su i zamijenjeni trokatnim drvenim krevetima (kasnije zamijenjeni s takozvanim standee bunks). Šest milja tepiha, 220 sanduka porculana, kristala i srebrnine, tapiserije i umjetničke slike uklonjeni su i čuvani u skladištima tijekom rata. Drvene obloge u apartmanima, blagovaoni prve klase i drugim javnim prostorima, bile su pokrivene kožom. Nakon što se ratnoj službi pridružio i Queen Elizabeth, bila su to dva najveća i najbrža broda za trupe uključena u rat, često prevozeći do 15 000 ljudi na pojedinom putovanju, i također često ploveći izvan konvoja i bez pratnje. Radi njihove velike brzine, njemačkim podmornicama bilo je teško sustići ih.

2. listopada 1942., Queen Mary je nenamjerno potopio jedan od brodova u svojoj pratnji, doslovce prepolovivši pramcem laku krstaricu HMS Curacoa kraj irske obale, s gubitkom 338 života. Radi stalne prijetnje napada podmornica, kapetan Queen Mary C. Gordon Illingworth imao je striktne zapovjedi da se ne zaustavlja iz bilo kojih razloga, te je razaračima britanske mornarice u pratnji broda naređeno da ostanu na kursu i ne spašavaju preživjele.

mini|lijevo|180px|Queen Mary stiže u New York 20. lipnja 1945., s prvim trupama na povratku u Sjedinjene Države nakon kraja drugog svjetskog rata u Europi.

Prosinca 1942., Queen Mary je prevozio točno 16 082 američkih vojnika iz New Yorka u Veliku Britaniju, što je još uvijek važeći rekord najvećeg broja putnika ikada prevezenih jednim plovilom. 700 milja od Škotske, po snažnom vjetru brod je iznenada bočno pogodio divovski val visine 28 metara. Opis te plovidbe može se pronaći u knjizi Waltera Ford Cartera "No Greater Sacrifice, No Greater Love". Carterov otac, Dr. Norval Carter, liječnik vojne bolnice 110th Station Hospital, tada na brodu Queen Mary, zapisao je da se brod u jednom trenutku "skoro prevrnuo... Jednog trena gornja paluba je bila na svojoj uobičajenoj visini kad tada, Posrće dolje, preko, i naprijed." Kasnije je izračunato da se brod nagnuo 52 stupnja, te bi se prevrnuo da se nagnuo još 3 stupnja. Incident je nadahnuo Paula Gallica da napiše svoju priču "Posejdonova avantura" ("The Poseidon Adventure"), kasnije prenesenu na veliki ekran u istoimenom filmu, u kojem je Queen Mary korišten kao dubler za brod Poseidon. 2006. smiljena je i obrada "Poseidon".