mini|305px|Vladar Inka Atahualpa prelazi na kršćanstvo prije smaknuća po zapovijedi Francisca Pizarra, 29. kolovoza 1533. Kolonizacija Južne Amerike proces je koji je počeo Kolumbovim otkrićem američkog kontinenta 1492. godine. Dvije godine kasnije su Portugal i Španjolska, dvije vodeće pomorske sile tog vremena, potpisale Sporazum iz Tordesillasa, kojim su dogovorile međusobnu podjelu neeuropskih teritorija. Sporazum je ustanovio zamišljenu crtu u smjeru sjever-jug 370 liga (2059 km) zapadno od Zelenortskih otoka, što je po prilici 46° 37' zapadne zemljopisne dužine. Dogovoreno je da sve zemlje zapadno od te crte pripadnu Španjolskoj, čime je obuhvaćena većina teritorija današnje Južne Amerike, dok bi sve zemlje istočno dobili Portugalci. Zbog nepreciznosti tadašnjih mjernih instumenata, općenito lošeg poznavanja zemljopisa te kasnijeg nepoštivanja sporazuma, Portugal je kolonizirao i neka područja zapadno od dogovorene crte (većinom teritorij današnjeg Brazila).Johns Hopkins University
S početkom 16. stoljeća, osvajači, u literaturi poznati kao konkvistadori (španjolski conquistador = "osvajač") u većoj su mjeri počeli iskorištavati prirodna bogatstva i indijansko stanovništvo. Dva su najpoznatija konkvistadora u početcima kolonizacije bili Hernán Cortés i Francisco Pizarro. Konkvistadori su isprva bili samo Španjolci, da bi se 1530-ih pojavili i Portugalci. Kako su i dogovorili Sporazumom iz Tordesillasa, teritorije su međusobno podijelili i od njih stvorili kolonije.
Domorodačko indijansko stanovništvo bilo je izloženo velikim zlostavljanjima, pljački, prisilnom radu te novačenju u vojne postrojbe. U velikom je broju umiralo od zaraznih bolesti koje su Europljani donijeli, kao što su gripa, boginje i tifus, a za koje Indijanci nisu imali razvijen prirodni imunitet. Afrički su robovi dovažani u velikom broju kako bi služili kao radna snaga, jer su se pokazali izdržljivijima od domaćeg stanovništva; u ovome su posebno prednjačili Portugalci. Robovi su radili najnapornije poslove na plantažama šećerne trske i u rudnicima zlata.
Konkvistadori su pokrštavali domorodačko stanovništvo, nametali uporabu španjolskog ili portugalskog jezika te uništavali njihove običaje i kulturu, posebice zlatne i srebrne kipove i artefakte, koje bi pretopili prije prijevoza u Europu. U svemu tome su tek djelomice uspjeli, jer su u dosta slučajeva domorodačke skupine kršćanstvo stopile sa svojim politeističkim vjerovanjima, a do danas su se održali i brojni autohtoni jezici, kao što su guaraní, ajmarski, kečuanski i drugi. Vremenom su se Indijanci i europski imigranti pomiješali, tvoreći tzv. mestike. Tako su, primjerice, mestici s područja Anda potomci indijanskih majki i europskih (španjolskih) očeva.
Kraj razdoblja kolonizacije nastupio je početkom 19. stoljeća, ratovima za neovisnost od španjolske i portugalske vlasti.
Južna Amerika prije dolaska Europljana
Male su skupine lovaca iz kamenog doba prije više od 40.000 godina prešle iz Sibira na područje današnje Aljaske, a njihovi su se potomci vremenom raširili po cijeloj Americi. Ovi se lovci smatraju predcima današnjih Indijanaca. Kako su vremenom izumrli ili istrijebljeni mastodonti, američki konji te bizoni, napredak u razvoju civilizacije ostvarila su prvenstveno ona plemena koja su razvila ranu poljoprivredu. Glavna je žitarica i izvor hrane naroda Srednje i Južne Amerike bio kukuruz.
Prva su stalna naselja osnovana oko 2000. pr. Kr. na području današnjeg Perua. Život stanovništva tih naselja zasnivao se na primitivnom obalnom ribarstvu te uzgoju krumpira i kinoe (Chenopodium quinoa). U Kolumbiji je bio nastanjen narod Čibča, čiji je poglavica nadahnuo legendu o zlatnom čovjeku - El Doradu. Manje su civilizacije postojale i u Ekvadoru.
Na prijelazu iz prvog u drugo tisućljeće na području Južne Amerike živjeli su deseci milijuna ljudi. Njihove su se civilizacije razvile bez ikakvog kontakta sa Starim svijetom.
Inke
mini|250px|Machu Picchu, sveti grad Inka Najznačajnija civilizacija pretkolumbovske Južne Amerike bila je civilizacija naroda Inka. Oko 1200. godine, u dolini Cusco u Andama, maleno polunomadsko pleme Kečua nameće svoj zakon susjednim narodima. Daljnjih zapisa o tom malom brdovitom kraljevstvu nema sve do 1438. godine, kada na vlast dolazi Pachacuti koji je reorganizirao državu i poveo prva velika teritorijalna osvajanja. Oko 1463. Inke su osvojili kraljevstvo Chimú. Negdje u to vrijeme počinje gradnja velikog sustava prometnica, čime civilizacija Inka postaje najdominantnija sila Južne Amerike. Kao vrhunac civilizacije Inka ističe se grad Machu Picchu, smješten u Peruu na najvišem dijelu istočnih Andi, na 2350 m nadmorske visine, koji spada u Sedam novih svjetskih čuda.
Unutrašnji sukobi oslabili su carstvo Inka, koje se na vrhuncu moći (kraj 15. i početak 16. stoljeća) prostiralo na 4500 km od sjevera do juga, na teritoriju današnjeg Perua, Ekvadora, Bolivije i Čilea. To su kasnije iskoristili konkvistadori pod zapovjedništvom Francisca Pizarra.
Španjolske kolonije Kristofor Kolumbo i posljedice otkrića Novog svijeta Kad se Kristofor Kolumbo 1493. vratio iz Zapadne Indije, sa sobom je donio teret sastavljen od neobičnih ptica, biljaka, primitivnih umjetnina, zlatnog nakita te nekoliko Taíno Indijanaca. Španjolska kraljica Izabela I. Kastiljska bila je zadovoljna otkrićem, ali je zadovoljstvo pomućeno teritorijalnim zahtjevima Portugala. Spor je poprimio tolike razmjere da je Izabela tražila intervenciju pape Aleksandra VI. Dvije su se zemlje konačno dogovorile 1494. potpisavši spomenuti Sporazum iz Tordesillasa, no nejasnoće i teritorijalne razmirice nastavit će se sve do 1529. i Sporazuma iz Zaragoze.
Izabela je dala odobrenje da se krene u eksploataciju novootkrivenih prekomorskih posjeda. Kolumbo je na novim pohodima otkrio Kubu, Jamajku, Haiti i Trinidad, no to mu više nije donosilo naklonost dvora. Ipak, kolonizacija je započela u punom smislu te riječi i prvi su europski doseljenici naselili karipska otočja i sjevernu obalu Južne Amerike. Osnivala su se prva naselja i ustanovile trgovačke rute sa Španjolskom.
Francisco Pizarro i pad carstva Inka
Nakon Cortésovog osvajanja Meksika, obilježenog izuzetnom brutalnošću, proširile su se priče o velikom bogatstvu u zemljama na jugu. Pedro Arias Dávila, guverner Paname, uputio je Francisca Pizarra i Diega de Almagra na jug u potragu za tajanstvenim južnim carstvom. Oni su stupili u kontakt s Inkama u Tumbesu, danas pacifičkoj luci, a tada najsjevernijoj utvrdi carstva Inka. Premda je Pizarro zbog dugova završio u zatvoru po povratku u Španjolsku, oslobođen je po izričitoj želji kralja Karla V., koji se zainteresirao za priču o "zemlji zlata". Pizarro se vratio u Panamu i s pojačanjima je 1531. zaplovio prema Tumbesu kako bi se pridružio Almagru.
mini|200px|Napad Španjolaca na Atahualpu i njegovu pratnju U to se vrijeme carstvo Inka oporavljalo od građanskog rata, u kojem je Atahualpa porazio i zarobio svog polubrata Huáscara. Španjolci su zauzeli Tumbes bez ozbiljnijih borbi, nakon čega su napredovali na jug. Slijedili su informacije o velikom carstvu i o građanskom ratu te su naposljetku ugledali silnu vojsku Inka kod grada Cajamarce. Pizarro se s vojskom sklonio iza gradskih zidina te je u grad namamio Atahualpu. Pobio je cijelu njegovu pratnju, a njega bacio u tamnicu. Premda je Atahualpa ispunio obećanje da će napuniti sobu punu zlata i dragocjenosti u zamjenu za svoju slobodu, Pizarro je ipak odlučio da vladar Inka mora umrijeti. Atahualpa je pristao pokrstiti se kako bi izbjegao, za Inke sramotnu, smrt na lomači te je zadavljen 29. kolovoza 1533. godine.
U sljedećim su godinama osvajači i njihovi domorodački saveznici uspjeli konsolidirati svoju vlast nad cijelom andskom regijom, potiskujući uzastopne pobune autohtonog stanovništva do uspostave Potkraljevstva Perua 1542. te pada Vilcabambe, posljednjeg uporišta Inka, godine 1572.
Potkraljevstvo Perua Osnovano 1542., Potkraljevstvo Perua (Virreinato del Perú) bilo je španjolsko administrativno područje koje je isprva obuhvaćalo većinu španjolskih posjeda u Južnoj Americi. Sjedište Potkraljevstva bilo je u Limi. Uz Potkraljevstvo Nove Španjolske (Virreinato de Nueva España), bilo je jedno od dva španjolska potkraljevstva u Americi tijekom 16. i 17. stoljeća.
Španjolci se ipak nisu uspjeli oduprijeti portugalskoj ekspanziji na zapad preko "Tordesillaskog" meridijana. Između 1580. i 1640. Španjolska i Portugal bili su u Iberijskoj uniji, pa je samim time i Sporazum iz Tordesillasa postao nevažeći. Nakon što su, na uštrb teritorija Potkraljevstva Perua, stvorena potkraljevstva Nova Granada i Río de la Plata, smanjio se značaj Lime, a profitabilna se trgovina preko Anda preusmjerila na Buenos Aires. Pad tekstilne proizvodnje te gašenje rudnika ubrzalo je propadanje Potkraljevstva Perua, što je vremenom dovelo do njegovog raspada; na tom su prostoru stvorene države Peru, Čile, Kolumbija, Ekvador, Bolivija, Paragvaj, Urugvaj i Argentina.
Venezuela lijevo|mini|250px|Sojenica u Venezueli (palafito), nalik onima kakve je Kolumbo vidio na svojem trećem putovanju
Kristofor Kolumbo na svojem je trećem putovanju 1498. plovio uz istočnu obalu Venezuele te je otkrio tzv. "Biserno otočje" (otoke Cubagua i Isla Margarita). Kasnije su se španjolske ekspedicije vratile i počele s eksploatacijom bisera, kojih je u akvatoriju otočja bilo u izobilju. U razdoblju između 1508. i 1531. Španjolci su uspjeli gotovo u potpunosti devastirati biserne školjke, pri čemu su pobili ili odveli u roblje veliki dio domorodačkog stanovništva.
Naziv "Venezuela" potječe iz 1499. godine, kada je moreplovac Alonso de Ojeda dao današnjem Venezuelanskom zaljevu ime Venezuela (špa. "Mala Venecija"). Kolonizacija kopna počela je 1522., a prvo je stalno naselje bila Cumaná. U vrijeme dolaska Španjolaca, Indijanci su živjeli većinom u ratarskim ili lovačkim plemenima uz obalu Atlantskog oceana, u Andama te uz rijeku Orinoco. Procjenjuje se da je do sredine 16. stoljeća na prostoru današnje Venezuele bilo oko 2000 Europljana. Otvaranjem rudnika zlata u današnjoj saveznoj državi Yaracuy pojavila se potreba za ropskom radnom snagom, za što je isprva novačeno domaće stanovništvo, a kasnije, prema brazilskom receptu, afrički robovi. Gospodarskom je razvoju ipak više pridonio uzgoj stoke, koja se razmnožila zbog obilja pašnjaka (llanos).
Prva su veća skupina naseljenika Venezuele bili Nijemci. Karlo V., car Svetog Rimskog Carstva darovao je obitelji Welser, njemačkim bankarima, pravo na kolonizaciju Venezuele u zamjenu za otpis duga. Ambrosius Ehinger je došao ovdje 1529. sa skupinom doseljenika. Vlast Welsera trajala je nešto manje od 20 godina, a obilježilo ju je istraživanje kopna, ali i okrutnost prema autohtonom stanovništvu. Godine 1546. darovnica je povučena, a Venezuela se vratila pod okrilje Španjolske. Naseljenici su trpjeli zbog stalnih sukoba, što je prestalo tek nakon epidemije boginja 1580., koja je poharala indijansko stanovništvo.Venezuela - History
Tijekom 16. i 17. stoljeća Venezuela je bila podijeljena između Potkraljevstva Perua i Potkraljevstva Nove Španjolske, čije su vlasti pokazivale više zanimanja za rudnike zlata i srebra nego za razvoj područja. mini|250px|Stara zgrada Real Compañía Guipuzcoana de Caracas u La Guairi
Povećanjem potrebe za radnom snagom zbog rastućeg broja plantaža kakaovca uz obalu tijekom 18. stoljeća, veliki je broj robova dovežen iz Afrike. Oni su također radili i na rančevima na llanosima. Indijance je kolonijalna vlast preselila u unutrašnjost, gdje su se za njih zanimali samo redovnici, posebice kapucini, koji su bilježili indijanske riječi i čak tiskali male leksikone nekih narječja.