Plan Z-4 naziv je za Nacrt sporazuma o Krajini, Slavoniji, Južnoj Baranji i Zapadnom Srijemu. Izradili su ga veleposlanici četiriju zemalja Kontaktne skupine: SAD-a, Rusije, EZ-a i UN-a, koji su se sastajali u ruskom veleposlanstvu u Zagrebu od 22. ožujka 1994.,Marijan, Davor. 2009. Oluja, Zagreb, , str. 401. a prema kojima je plan dobio ime (eng. Zagreb Four talks – Z-4). Plan je predstavljen krajem siječnja 1995. godine kao pokušaj okončavanja hrvatsko-srpskog sukoba bez ulaženja u težak vojni sraz. Taj vojni sraz postajao je međutim neizbježnim zbog jasne volje Republike Hrvatske da povrati vlast nad cijelim svojim teritorijem, zbog rastuće snage hrvatskih vojnih snaga te zbog nespremnosti srpske strane da se odrekne hrvatskih teritorija kojima je bila ovladala ranije tijekom Domovinskog rata.
Hrvatska je strana, u želji da udovolji međunarodnim partnerima, prihvatila plan kao osnovu za pregovore, dok je srpska strana odbila čak i pregovarati o njemu.
Sadržaj plana Plan Z-4 predviđao je reintegraciju okupiranih područja u sastav Republike Hrvatske, s time da bi ta područja (osim Slavonije, Baranje i zapadnog Srijema) uživala vrlo visoku autonomiju kao novostvorena Srpska krajina.Uspon i pad "Republike Srpske Krajine, (prir. Davor Pauković), Zagreb, 2005. Iz Plana Z-4 proizlazilo je da bi Srpska krajina bila gotovo potpuno samostalan entitet u sklopu Republike Hrvatske, ali bez međunarodnog subjektiviteta, odnosno „država u državi”.PLAN Z-4: HRVATSKA TREBALA PRIZNATI RSK Vjesnik, 16. travnja 2005.
Prema Planu Z-4, autonomna Srpska krajina imala bi zakonodavno tijelo, predsjednika, vladu i sudove. Imala bi policiju, ali ne i vojsku. Također bi postojao i poseban ustavni sud. Krajina bi uživala potpunu autonomiju na područjima gospodarstva, socijalne politike, kulture, oporezivanja, turizma, energetike, zaštite okoliša itd., dok bi u nadležnosti hrvatske Vlade ostali vanjski poslovi, obrana, državljanstvo, međunarodna trgovina, financije itd. Krajina bi imala svoju posebnu novčanu valutu, njezini stanovnici imali bi pravo na dvojno državljanstvo (hrvatsko i jugoslavensko), a imala bi i mogućnost održavanja međunarodnih veza i sklapanja međunarodnih ugovora (osobito sa SRJ i Republikom Srpskom na području obrazovanja, kulture i turizma). Stanovnici Krajine sudjelovali bi na izborima za Predsjednika Republike Hrvatske te izborima za Hrvatski sabor, u kojemu bi imali svoje predstavnike, a mogli bi biti ministri, suci i drugi državni dužnosnici.
Glavni tvorac i najdosljedniji zagovornik plana Z-4 bio je američki veleposlanik Peter Galbraith. Prema Davidu Owenu, osnova plana Z-4 postavljena je već u Ženevi sredinom 1994. nacrtom prema kome se osiguravao „najveći mogući stupanj autonomije Krajini, te postupna predaja vlasti od strane Srba hrvatskim vlastima, najprije u zapadnoj Slavoniji, a zatim i u istočnoj Slavoniji nakon uprave UN-a za područje UNPA sektora Istok.”Bing, Albert. Rujan 2007. Put do Erduta. Položaj Hrvatske u međunarodnoj zajednici 1994.-1995. i reintegracija hrvatskog Podunavlja Scrinia Slavonica, sv. 7, br.1
Pregovori Peter Galbraith je na temelju američkih obavještajnih podataka iznosio procjene da Hrvatska nema velike izglede da oružanom silom oslobodi svoja okupirana područja, dapače da bi u takvom pokušaju najvjerojatnije doživjela teški vojni poraz. Osim s predstavnicima vlasti, iznio je prije javnog iznošenja plana Z-4 njegove osnovne prijedloge i predstavnicima hrvatske oporbe.
O Planu Z-4 nije se zapravo ni pregovaralo: uspostavljeni su tek kontakti dvije strane. Na hrvatskoj strani, Odbor za mirnu reintegraciju hrvatskih okupiranih područja na saborskom zasjedanju 6. ožujka zaključio je da je plan za Hrvatsku neprihvatljiv. Nešto ranije Odbor za ustav konstatirao je da je plan suprotan hrvatskom Ustavu koji se protivi federalizaciji i konfederalizaciji Hrvatske. Hrvatska je – uz unaprijed izrečene ograde – načelno prihvatila plan tek kao polazište za pregovore s pobunjenim hrvatskim Srbima. Takvom prihvaćanju pregovaranja pridonijela je ocjena hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana da Hrvatska treba uzeti još nešto vremena kako bi se dobro pripremila za konačno oslobođenje okupiranih područja; te da je prikladno surađivati s međunarodnom zajednicom.Albert Bing, op. cit., str. 391
Na srpskoj strani – u SR Jugoslaviji, Republici Srpskoj Krajini i Republici Srpskoj – sazrela je nakon višegodišnjih međunarodnih gospodarskih sankcija i teške gospodarske krize svijest da je njihova snaga sve manja, dok snaga ratnih neprijatelja raste. Međutim, radikalni elementi koji su pokrenuli rat i imali glavnu riječ u srpskoj politici nisu bili sposobni za međusobni dogovor o nekom mirnom okončavanju rata, te su iz dana u dan bili u sve jačoj međusobnoj zavadi. U takvoj međusobnoj zavađenosti, srpska strana nije bila u stanju voditi pregovore koji bi iziskivali donošenje važnih odluka.
Iz srpske perspektive, moglo se sagledati da bi primjena načela sadržanih u planu Z-4 zasigurno rezultirala preispitivanjem statusa Kosova (a moguće i Vojvodine, pa čak i Sandžaka), odnosno mogućom restauracijom autonomnih pokrajina i težnji nezavisnosti (kao što je slučaj s Kosovom). Takvo što bi – uz posljedice po status Srbije koje srbijansko vodstvo nije smatralo prihvaljivima – neminovno vodilo svrgavanju srpskoga vođe. Naposljetku, pobunjeničko rukovodstvo Republike Srpske Krajine iz Knina nije htjelo primiti plan od 53 stranice i nekoliko aneksa, a srbijanski predsjednik Slobodan Milošević nije čak želio u audijenciju ni primiti četvoricu veleposlanika koji bi mu predstavili plan koji su razradili.Nikica Barić, op. cit.
Tadašnji veleposlanik Rusije u Republici Hrvatskoj, Leonid Kerestedžijanc, koji je i sam imao znatnu ulogu u pripremi Plana Z-4, prenosi da ga je tadašnji ministar vanjskih poslova Rusije Andrej Kozirev informirao kako međunarodna zajednica ozbiljno stoji iza plana Z-4 i smatra ga uvodom u sličan plan za Kosovo. Kerestedžijanc ocjenjuje da je takva informacija došla i do Slobodana Miloševića, što je odredilo neuspjelu sudbinu Plana.
Diplomatski pokušaji stranih sila ipak su urodili manjim i privremenim napretcima. Ubrzo nakon početka pregovora 22. ožujka 1994. godine dogovoren je službeni prekid vatre između hrvatskih i snaga RSK-a, koji je stupio na snagu 29. ožujka 1994. godine. Hrvatska je strana od Slobodana Miloševića dobila naznake volje za pregovorima u pravcu kojega podržavaju međunarodni posrednici, ali nije bila sigurna sprječavaju li takav napredak vođe iz redova srpskih pobunjenika u Hrvatskoj i BiH ili Milošević također sudjeluje u odugovlačenju.Albert Bing, op. cit. S druge je strane Republika Hrvatska okončala, u vrijeme aktivnosti u svezi Plana Z4, ozbiljni Bošnjačko-hrvatski sukob i sklopila s Bošnjacima (uz posredovanje Sjedinjenih Američkih Država) u ožujku 1994. godine Washingtonski sporazum. Odredbe tog sporazuma u studenom će 1994. godine omogućiti napredovanje Hrvatske vojske u operaciji Zima '94 preko područja Bosne i Hercegovine. U toj će operaciji biti poražene srpske snage na Livanjskom polju i planini Dinari, čime su osvojene komunikacije i položaji koji su omogućavali daljnje operacije Hrvatske vojske u svrhu izbijanja pred sam Knin, tadašnje središte RSK-a. Samo pola godine poslije neuspjele prezentacije Plana Z4, Hrvatska je pokrenula Operaciju Oluja, kojom je teritorij Krajine u cjelosti oslobođen i vraćen pod hrvatsku vlast.
Izvori
Vanjske poveznice ()] i II. dio ()
Kategorija:Mirovni proces u Domovinskom ratu