Hrvatski katolički pokret naziv je za više crkvenih i društvenih gibanja te organizacija na području Hrvatske i Bosne i Hercegovine u prvoj polovici 20. stoljeća koje su nastojale da se organiziranim djelovanjem vjernika laika na sva područja ljudskog života unesu kršćanske vrednote. Područja djelovanja bila su raznolika, a obuhvaćala su socijalna pitanja, udruživanje u zadruge, katolički tisak, odgoj i obrazovanje, odnose Crkve i države, karitativno djelovanje, književnost i umjetnost, pa i politiku. Pokret je okupljao đake, studente, istaknute intelektualce, a proširio se i među seljačkom i radničkom mladeži.
Europski i širi društveni kontekst
Pojava katoličkog pokreta u Hrvatskoj nije osamljen slučaj u povijesti katolicizma. Taj oblik organiziranja katoličkih vjernika (svećenika i laika) bio je katolički odgovor na neke popratne pojave stvaranja novoga, liberalnoga građanskog društva u 19. stoljeću. Nositelji liberalne ideologije (građanska, svjetovna inteligencija, kapitalistički poduzetnici, industrijalci) vidjeli su u Katoličkoj crkvi jednoga od glavnih nositelja i branitelja staroga, konzervativnog morala i ostatke feudalnog društva. Stoga je Katolička crkva širom Europe bila izložena žestokim ideološkim i inim napadajima i osporavanjima. Liberalna kritika Katoličke crkve često se je svodila na izrugivanje vjere i proglašavanje svećenstva »natražnjačkim«. Pokušavalo se je Katoličku crkvu istjerati iz javnoga života, koristeći krilaticu da je vjera »privatna« stvar. Ideolozi liberalizma u svojem su se promidžbenom djelovanju obilno služili tiskom, kao najučinkovitijim sredstvom za širenje svojih ideja i stvaranje javnog mnijenja.
Liberalno građansko društvo nametnulo je Katoličkoj crkvi potrebu da stvori takve oblike djelovanja koji će biti prilagođeni novim društvenim okolnostima. Katolički pokret je nastao u njemačkim zemljama, krajem prve polovice 19. stoljeća. U nastojanju da se obrane od napada ondašnje liberalne države i njezinih posezanja u dotada nedodirljivo područje djelovanja Katoličke crkve (tzv. Kulturkampf), njemački su katolici osnovali brojne udruge, pokrenuli snažnu novinsko-izdavačku djelatnost te konačno utemeljili i svoju političku stranku – Centar, čime je započela i nova politička doktrina i praksa: politički katolicizam. Katoličko političko-društveno gibanje i organiziranje se je proširilo i u ostale europske zemlje (Francuska, Italija, Belgija i dr.). Među katoličkim vjernicima multietničke, multikulturne i multikonfesionalne Austro-Ugarske Monarhije katolički pokret je ubrzo uhvatio korijen.
Iako su svim katoličkim pokretima bili zajednički obrana tada ugroženih pozicija i stečenih prava Katoličke crkve te širenje kršćanskog svjetonazora na sva područja javnoga života, oni nisu imali jedinstven organizacijski oblik. Svaki je od njih razvijao one ustrojbene oblike koji su najbolje odgovarali sredini u kojoj su djelovali. Nepostojanje jedinstvenih organizacijskih oblika valja pripisati i činjenici da su katolički pokreti uglavnom nastajali »odozdo«, tj. od vjernika laika, a nisu bili neposredno poticani od crkvene hijerarhije kao cjeline, tj. »odozgo«.
Prvi hrvatski katolički sastanak
Posljednja godina 19. st. trebala je biti svojevrsna prekretnica u katoličkome javnom životu uopće, a u Hrvatskoj posebno. Papa Lav XIII. proglasio je 1900. jubilarnom, sa željom da ju svi katolički narodi obilježe manifestacijama odanosti vjeri. Po uzoru na slične skupove održane u drugim katoličkim zemljama, i u Hrvatskoj je organiziran katolički sastanak (kongres). Sastanak je održan u Zagrebu, od 3. do 5. rujna 1900. godine. Prisustvovao mu je veći dio hrvatskih nadbiskupa i biskupa. Na Prvome hrvatskom katoličkom sastanku prihvaćeno je osam rezolucija, od kojih se je posebno isticala ona o laikatu i njegovoj ulozi u javnome životu Hrvatske.
Početci organiziranja katoličkih laika u Hrvatskoj
Djelovanje biskupa Mahnića 230px|minijatura|desno|Krčki biskup Antun Mahnić Dr. Antun Mahnić preuzeo je 1897. upravu Krčke biskupije. Podrijetlom Slovenac, on je još 1888. počeo, na slovenskom jeziku, izdavati časopis Rimski katolik, kojemu je ujedno bio urednik, izdavač i vlasnik. U tom časopisu je iznosio svoje stavove i ocjene te vodio polemike o filozofskim, vjerskim, socijalnim i drugim pitanjima, po čemu je postao vrlo poznat. Putem svojega časopisa inicirao je održavanje Sveslovenskoga katoličkog skupa, 1892., u Ljubljani. Poveo je i vodio katolički pokret u Sloveniji, s Janezom Krekom i ostalima. Zadnje njegovo važno djelo među Slovencima bilo je osnivanje tzv. Leonove družbe, 1896. g., u Ljubljani, a koja je trebala biti znanstveno-izdavačka ustanova.
Novi krčki biskup u početku samo čeka i ne provodi nikakve akcije. Priprema se, promatra i proučava vjerske, političke i kulturne prilike i prati društvenu situaciju u Hrvatskoj. Ubrzo je uvidio da su problemi javnoga života u Hrvata slični onima u Slovenaca. Počeo je uspostavljati kontakte sa svećenicima koji su pisali u službenim katoličkim glasilima, zagrebačkome Katoličkom listu i sarajevskoj Vrhbosni. Prisustvovao je i na Prvome hrvatskom katoličkom sastanku u Zagrebu, ali se nije htio uključiti u rasprave. Postalo mu je jasno da su izglasane rezolucije u tadašnjim okolnostima lišene mogućnosti ostvarenja. Valja naznačiti da je biskup Mahnić smatrao da je način na koji se na Katoličkom sastanku pristupalo nadirućemu liberalizmu već potrošen i da treba naći novi i odrješitiji otpor. Shvatio je da odgovor liberalizmu mora biti odgoj mladih katoličkih naraštaja, koje bi se dovelo istinskomu vjerničkom duhu. Ti bi mladi ljudi onda snagom svoje duhovnosti zaista preobrazili cjelokupnu društvenu stvarnost u žaru toga istog kršćanskog/katoličkog duha. Bez obzira na to, Mahnić je započeo sa svojim radom u kontekstu smjernica Katoličkog sastanka o organiziranju i odgoju srednjoškolaca i studenata u okviru katoličkih društava, usporedo s aktivnim uključivanjem katoličkog laikata u djelovanje Crkve, te o ostvarenju katoličkog tiska, za koji je smatrao da ima presudnu ulogu u utjecaju na kulturu i društvo.
U tome smislu, 1903. godine, pokreće tromjesečnik Hrvatska straža. Puni naslov lista je bio Hrvatska straža za kršćansku prosvjetu, podnaslov Časopis namijenjen nauci i književnosti, a geslo »Antemurale christianitatis« (»Predziđe kršćanstva«). Bio je to apologetsko-filozofski časopis, koji je izlazio do 1918. godine, prvo u Krku, potom u Senju, a naposljetku u Rijeci. Prvi urednik bio mu je dr. Ante Alfirević, svećenik iz Splita. List se je obraćao studentima i intelektualcima. Branio je katolički vjerski nauk od suvremenih zabluda i pozivao sve, a prvenstveno mladež, na duhovnu obnovu. Biskup Mahnić je u Krku, 1899., osnovao i vlastitu tiskaru, nazvanu »Kurykta«, u kojoj je osim Hrvatske straže tiskao i dvomjesečnik za ekonomiju i kulturu Pučki prijatelj, namijenjen katoličkomu vjerničkom puku, te druge publikacije.
Pozivanjem u Hrvatskoj straži na život po kršćanskim načelima započelo je razlučivanje kršćanskih ideja i stavova od onih koji su s kršćanstvom nespojivi, tj. »razdioba duhova«, kako je to nazvao Mahnić. Po uzoru na europske zemlje, Mahnić se nadao da bi katolički laici mogli postati nositelji preporodnih težnji katoličanstva i među Hrvatima. Mahnić je gledao u vjernicima vojsku, čiji generali bi bili svećenici. Počela je nadalje i borba protiv liberalizma, koji je potkopavao vjeru, a čiji su elementi otkrivani i unutar sama kršćanstva, i to poglavito kod onih koji se izvana nisu htjeli pokazati vjernicima, jer su vjeru smatrali osobnom stvari, ili ju pak nisu prihvaćali u cijelosti. Oni su bili na meti kao katolički liberalci. Jasno je da je onom dijelu klera koji je u prvom redu imao u planu nacionalne ciljeve smetalo izricanje rigidnih katoličkih načela nauštrb liberalizma.
Prosudbe i ocjene o početku HKP-a uglavnom se slažu da je to bilo s izlaženjem prvog broja Hrvatske straže. Nakon pojave Straže u javnosti je bilo jasno da se Mahnić odmaknuo od pomirljivih, ali definitivno mlakih i beživotnih zaključaka Katoličkog sastanka. U borbi s liberalnom ideologijom on je tražio daleko zahtjevnija i tvrđa rješenja. Mahnić je zastupao gledište da nije dovoljno samo idejno i načelno pobijati uvezeni liberalizam, nego je također prijeko potrebno razobličavati njegova zbiljska ostvarenja u domaćoj kulturi, posebice u ondašnjoj književnosti. Pritom mu etika igra ulogu jednako važnu kao i estetika, a koja je, zapravo, njoj u službi. Treba reći i da se uloga Hrvatske straže nije svela samo na »stražarenje« i obranu vjere, nego je pokušala produbiti i osvježiti vjerske sadržaje, a naročito ih približiti suvremenoj hrvatskoj inteligenciji. Činjenica je da je svoje djelovanje Mahnić poglavito usmjerio prema intelektualcima, jer je uvidio da su oni društveno najutjecajnija skupina, a koja sigurno ne zastupa katolička stajališta. Zapravo, zamisao o »kulturnoj borbi« vodila je katolički pokret u sukob s najvećim dijelom hrvatske inteligencije, a onda se nikako nije mogla izbjeći niti konfrontacija s liberalnim dijelom svećenstva.
Šire ciljeve HKP-a iznio je biskup Mahnić u audijenciji kod Pija X., 14. lipnja 1904. Oni su bili:
– obrana vjere i prava Katoličke crkve,
– preobrazba javnoga života po kršćanskim načelima,
– borba za prava, političku slobodu i samosvijest hrvatskog naroda,
– stvaranje i promicanje socijalnih organizacija,
– ostvarenje ideala kršćanske demokracije.
Papa je program odobrio, kao i rad krčkog biskupa.
Prve studentske udruge
Istodobno s priređivanjem prvog sveska Hrvatske straže, ujesen 1902. godine, poslao je biskup Mahnić Ivana Butkovića, svećenika Krčke biskupije, na daljnji studij filozofije u Beč, sa zadatkom da tamo organizira hrvatske studente s katoličkim načelima. Tako je, nakon priprema i poziva studentima, u prostorijama slovenskoga studentskog društva »Danica« održana 12. svibnja 1903. konstituirajuća skupština Hrvatskoga akademskog društva »Hrvatska«. Društvo je uzelo lozinku »Za vjeru i dom!«, a kao program odredilo: »Njegovanje vjerskoga i narodnoga čuvstva, znanosti i umjetnosti, te zadružnoga života među članovima.« Sastavljanje programa je neosporno bilo inspirirano Mahnićevim utjecajem.
Uskoro su osnovana još dva katolička akademska društva, »Kačić« u Innsbrucku i »Preporod« u Grazu. Za bogoslove su na teološkim učilištima osnivani tzv. zborovi. Te prve organizacije sveučilištaraca su bile usko povezane s Antunom Mahnićem, jer on je cijelom pokretu dao misaonu podlogu i smjernice rada. Vodeći članovi društava su mu se obraćali u svim važnijim pitanjima. Odgoj članova bio je najbitnija sastavnica rada društva. Kod toga je Mahnić tražio solidnu kulturnu i filozofsku izobrazbu, kao i poznavanje teologije te duhovno-asketski život, prema evanđeoskim krijepostima. Zanimljivo je da je mnogo više razumijevanja našao kod mladih nego među biskupima i svećenstvom.
Širenje i uspon HKP-a organiziranjem đaštva
Hrvatsko katoličko akademsko društvo »Hrvatska« počelo je u listopadu 1905. izdavati đačko glasilo Luč, u Beču. Bio je to mjesečnik hrvatskoga katoličkog đaštva i »glavni organ đačkog pokreta«. Uređuje ga Ljubomir Maraković, a glavni urednik je Ivan Butković. Tiska se u tiskari »Kurykta«, u Krku. U prvom broju tog lista uredništvo poručuje hrvatskomu svećenstvu neka ga podupire, jer da je na njemu važna kulturna i odgojna zadaća. Preporučuje se i laicima kojima nije svejedno »kako im se i u kojem smjeru odgaja njihova mladež u svrhu rada ' za vjeru i dom '«. Zadatci koje si je zadala Luč bili su organiziranje katoličke mladeži, vježbanje mladih u publicističkom radu i osvajanje simpatija javnog mnijenja za Hrvatski katolički pokret.