Svemirska letjelica Mercury285px|Svemirska letjelica Mercury s tornjem za bijeg (escape tower)OpisSvrha: Podorbitalna i orbitalna svemirska letjelica Posada: jedan pilot DimenzijeVisina: 3,51 m 11.5 ftPromjer: 1,89 m 6.2 ftVolumen: 1,7 m³ 60 ft³Težine (MA-6)Lansiranje: 1935 kg 4265 lbOrbita: 1354 kg 2986 lbPost Retro: 1277 kg 2815 lbPovratak u atmosferu: 1224 kg 2698 lbSlijetanje 1098 kg 2421 lbRaketni motoriRetro (čvrsto gorivo) x 3: 4,5 kN 1000 lbf eaPosigrade (čvrsto gorivo) x 3: 1,8 kN 400 lbf eaRCS visoke (H2O2) x 6: 108 N 25 lbf eaRCS niske (H2O2) x 6: 49 N 12 lbf ea Performanse Dolet: 34 sata 22 orbite Apogej: 282 km 175 milja Perigej: 160 km 100 milja Retro delta v: 483 km/h 300 mph Dijagram letjelice MercuryDijagram letjelice Mercury (NASA)McDonnell Mercury spacecraft Svemirski program Mercury () bio je prvi program svemirskih letova s ljudskom posadom Sjedinjenih Država, aktivan od 1959. do 1963., s ciljem lansiranja čovjeka u zemaljsku orbitu. Let Mercury-Atlas 6 20. veljače 1962. bio je prvi let programa Mercury koji je ostvario taj cilj. Početna istraživanja i razvoj provodila je NACA (National Advisory Committee for Aeronautics), dok je program službeno vodila novoosnovana NASA. Naziv programa dolazi od Merkura, boga antičko rimske mitologije, koji se često smatra simbolom brzine. Merkur je također ime planeta Sunčevog sistema, s najvećom orbitalnom brzinom među planetama sustava, što je također simbol brzine, premda Projekt Mercury nema drugih veza s tom planetom.
Troškovi Programa Mercury bili su oko 384 milijuna američkih dolara, ili oko 2,8 milijardi prema vrijednosti dolara 2008. Maketa kapsule Merkury u razmjeru 1:1 nalazi se u zgradi Tehničkog muzeja u Zagrebu
Istraživanje i razvoj 7. listopada 1958., T. Keith Glennan, prvi upravitelj NASA-e, odobrio je Projekt Mercury, te je 17. prosinca javno predstavio projekt.
29. prosinca 1958., North American Aviationu dodijeljen je ugovor za izradu pogonskih raketa Little Joe za pokusne letove. Siječnja 1959., McDonnell Aircraft je odabran kao glavni proizvođač letjelice Mercury, te je ugovor za izradu 12 letjelica dodijeljen u veljači. Travnja iste godine, sedam astronauta, poznatih kao Mercury Seven, ili formalno Astronaut Group 1, odabrano je za sudjelovanje u programu Mercury.
Svibnja 1959., North American Aviation je isporučio prve dvije rakete Little Joe, dok u lipnju isporučena raketa Big Joe. U srpnju, predviđeno korištenje raketa PGM-19 Jupiter u programu Mercury je otkazano u korist raketa Atlas. Tijekom listopada General Electric je McDonnellu isporučio prvi toplinski štit određen za instaliranje na prvu letjelicu projekta Mercury. U prosincu, bila je spremna za statičke testove prva raketa za Mercury-Redstone 1, instalirana na poligonu u ABMA-i (Army Ballistic Missile Agency).
Siječnja 1960. NASA je dodijelila Western Electric Company-ju ugovor za Mercuryjevu mrežu praćenja. Vrijednost ugovora je bila preko 33 milijuna američkih dolara. Istog mjeseca, McDonnell je isporučio prvu serijsku letjelicu Mercury, manje od godinu dana nakon dodjele formalnog ugovora. 12. veljače, Christopher C. Kraft, Jr. imenovan je šefom koordinacijske grupe Mercuryjevih operacija, te je od njega zatraženo da osmisli temeljni plan misija, od polijetanja s lansirne rampe do povratka. U travnju, prva letjelica je isporučena na otok Wallops Island (Wallops Flight Facility) u Virginiji radi testiranja sustava spašavanja (Launch Escape System). Testiranje je uspješno provedeno 9. svibnja.
Letjelica lijevo|150px|mini|Spomenik programu Mercury. Radi svojih malih dimenzija, 1,7 kubnih metara prostora, letjelica je bila jedva dovoljna za jednog člana posade. U unutrašnjosti je bilo 120 instrumenata: 55 električnih prekidača, 30 detonatora i 35 mehaničkih poluga. Letjelicu su projektirali Maxime Faget i NASA-in Space Task Group.
Tijekom faze lansiranja, letjelica Mercury i astronaut bili su zaštićeni od mogućih zatajenja pogonske rakete sustavom Launch Escape System (LES), koji se sastojao od čvrstog goriva, rakete potiska 231 kN (52 000 lbf) montirane na tornju iznad letjelice. U slučaju odustajanja od lansiranja, LES bi se palio na jednu sekundu i odvojio Mercury i astrounauta od defektne rakete. Letjelica bi se potom spuštala sustavom povratka padobranom (parachute recovery system). Nakon prekida rada pogonske rakete (booster engine cutoff BECO), LES više nije bio potreban te se odvajao od letjelice raketom na čvrsto gorivo potiska 3,6 kN (800 lbf) tijekom paljenja od 1,5 sekunde.
Radi odvajanja Mercuryja od pogonske rakete, letjelica je palila tri male rakete na čvrsto gorivo (posigrade rockets) potiska 1,8 kN (400 lbf) na jednu sekundu.
Letjelica je bila opremljena jedino potisnicima kontrole položaja - nakon ulaska u orbitu i prije paljenja retroraketa nisu mogle mijenjati orbitu. Radilo se o tri grupe automatskih mlaznica visoke i niske snage i odvojene mlaznice na ručno upravljanje - jedna za svaku osovinu (penjanje, rotacija poprečne osi, nagib) napajane pomoću dva odvojena tanka - jedan automatski i jedan manuelni. Pilot je mogao koristiti bilo koji od tri sustava potisnika i napajati ih gorivom iz oba rezervoara radi kontole položaja letjelice.
Dizajn Mercuryja je omogućavao potpunu kontrolu sa zemlje u slučaju da je pilot onemogućen samostalno upravljati.
Letjelica je imala tri retrorakete na čvrsto gorivo potiska 4,5 kN (1000 lbf) koje su se svaka palile na 10 sekundi. Jedna je bila dovoljna da vrati letjelicu na zemlju ako bi druge dvije zakazale. Sekvenca paljenja (poznata kao ripple firing) zahtijevala je paljenje prve rakete, koju je pratilo paljenje druge pet sekundi kasnije, dok je prva još u pogonu. Nakon pet sekundi, palila se treća retroraketa, dok je druga još bila u pogonu. mini|240px|lijevo|Marcuryjev toplinski štit. Na nosu letjelice nalazilo se malo metalno zakrilce nazvano "spoiler". Ako bi letjelica nosom započela povratak u atmosferu (još jedan stabilni položaj letjelice za povratak u atmosferu), strujanje zraka preko "spoilera" preokrenulo bi letjelicu na pravi položaj u smjeru toplinskog štita, tehnikom nazvanom Shuttlecocking. Tijekom povratka u atmosferu, astronaut bi doživio oko 8 g-sila tijekom orbitalne misije, i 11-12 g-sila u podorbitalnoj misiji.
Početni dizajn letjelice predlagao je upotrebu ili berilijskog rashladnog toplinskog štita ili ablativnog toplinskog štita. Opsežna testiranja riješila su dvojbe - ablativni se štit pokazao pouzdanim (toliko da je smanjena početna debljina štita, što je smanjilo ukupnu težinu letjelice), i jednostavnijim i jeftinijim pri proizvodnji (u to doba, berilij je u dovoljnim količinama proizvodila samo jedna kompanija u SAD-u).
NASA je McDonnell Aircraftu iz St. Louisa naručila 20 serijskih letjelica, označenim brojevima od 1 do 20. Pet od dvadeset letjelica, 10, 12, 15, 17, i 19, nije lansirano. dok su brojevi 3 i 4 uništeni tijekom pokusnih letova bez ljudske posade. Letjelica broj 11 je nakon povratka iz svemira potonula u more, te je s dna Atlantskog oceana izvađena nakon 38 godina. Neke su od letjelica modificirane nakon proizvodnje (obnovljene nakon odustajanja od lansiranja, modificirane za duže misije, itd.) te su dobile dodatnu dezignaciju nakon broja, npr. 2B, 15B. Neke su modificirane dvaput; npr. letjelica 15 postala je 15A i potom 15B. NASA i McDonnell Aircraft izradili su određen broj ne-letnih Mercuryja (boilerplate) uključujući mockup/prototipe/replike, od ne-letnih materijala i bez serijskih proizvodnih sustava i hardvera, koji su korišteni za testiranja sustava povratka, tornja za bijeg i raketnih motora. Formalni pokusi izvršeni su na poligonima u Langleyu i na otoku Wallops korištenjem raketa Little Joe i Big Joe Atlas.NASA Mercury History Sections #44 and #47
Pogonske rakete mini|65px|Mercury Atlas 9. Program Mercury koristio je tri startne rakete: Little Joe - 8 automatskih podorbitalnih letova, 2 s majmunima. Testiranja sustava bijega. Redstone - 4 automatska podorbitalna leta, 1 s čimpanzom, 2 podorbitalna leta s ljudskom posadom. Atlas - 4 automatska podorbitalna leta, 2 automatska orbitalna leta, 1 s čimpanzom; 4 orbitalna leta s ljudskom posadom.
Little Joe i boilerplate Mercury korišteni su za testiranja tornja za bijeg i procedura odustajanja od lansiranja.Mercury Boilerplate Tests Redstone je korišten za podorbitalne letove, dok je Atlas korišten za orbitalne. Počevši od listopada 1958., rakete Jupiter također su uzete u obzir kao startne rakete za podorbitalne letove programa Mercury, ali su u srpnju 1959. otkazane iz projekta radi ograničenog budžeta. Rakete Atlas zahtijevale su dodatna pojačanja radi veće težine letjelice Mercury u odnosu na nuklearne bojne glave za čija su lansiranja bile dizajnirane. Little Joe je bila raketa na čvrsto gorivo prijektirana isključivo za program Mercury. Razmatrana je i mogućnost korištenja raketa Titan za kasnije misije Mercuryja, ali program je završen prije nego što su te misije došle na red. Titan je korišten za sljedeći NASA-in projekt, Program Gemini
Program Mercury je za samo jedan let koristio i pokusnu raketu Mercury-Scout 1, kojom je lansiran mali satelit s ciljem procjene Mercuryjeve svjetske mreže praćenja. Raketu je radi zatajenja prvog stupnja, nakon 44 sekunde leta, uništio časnik za sigurnost (Range Safety Officer).
mini|desno|180px|Mercury kontrola misije - Cape Canaveral, Florida (NASA).
Letovi bez ljudske posade Program je uključivao 20 automatskih letova, od kojih nisu svi bili predviđeni za svemirske letove, niti su svi bili uspješni u svojim zadanim ciljevima. Četiri su uključivala misije s majmunima, počevši s petim letom (1959.) kada je lansiran rhesus macaque nazvan Sam (prema školi zrakoplovno-svemirske medicine Američkog ratnog zrakoplovstva - School of Aerospace Medicine). Slijedi kompletni popis majmuna svemirskih letača programa Mercury:
Sam, rhesus macaque, lansiran 4. prosinca 1959. s Little Joe 2 na 85 km visine. Miss Sam, rhesus macaque, lansiran 21. siječnja 1960. s Little Joe 1B na 15 km visine. Ham, čimpanza, lansiran 31. siječnja 1961. s Mercury-Redstone 2 u podorbitalni let. Enos, čimpanza, lansiran 29. studenog 1961. s Mercury-Atlas 5 u 2-orbitalni let.