Isusov križni put

mini|Simone Martini, Isus nosi križ, 1333., tempera na drvu, 28 x 16 cm, Louvre, Pariz Isusov križni put, također i Isusove muke, Kristova patnja ili pasija (latinski passio od grčkog paschō, što znači „patiti”), je događaj iz Isusova života opisan u Novome zavjetu. On slijedi nakon suđenja Isusu i njegova mučenja (Bičevanje Isusa, Trnova kruna), koji se često ubrajaju u Isusove muke. Pogubljenje na križu, Isusovo razapinjanje, središnji je događaj Križnoga puta.

Isusove muke obilježavaju se u liturgijskoj godini tijekom Velikoga tjedna počevši s Cvjetnicom i završivši s Velikom subotom.

Isus je bio predan rimskom upravitelju Ponciju Pilatu. Ispitao ga je i nije našao nikakve krivice, ali je pod pritiskom naroda i svećenstva osudio Isusa na smrt razapinjanjem na križ. Vojnici su ga bičevali, stavili mu trnovu krunu oko glave i rugali mu se. Do gore Kalvarije, nosio je teški križ, pod kojim je više puta padao na zemlju. Šimun Cirenac pomogao mu je nositi križ, a pobožne su ga jeruzalemske žene žalile i oplakivale. Veronika mu je pružila rubac, da obriše krvavo lice. Na gori Kalvariji, vojnici su mu dali ocat pomiješan sa žuči, koji je okusio. Svukli su mu odjeću, razapeli ga na križ i pribili mu čavlima ruke i noge. Nad glavu su mu stavili natpis „Isus Nazarećanin, kralj židovski” (INRI). Razapeli su dvojicu zločinaca, jednoga Isusu s desne strane, a drugoga s lijeve. Vojnici su razdijelili među sobom Isusovu odjeću. Pod križem je bilo mnoštvo ljudi, među kojima i Marija, apostol Ivan i Marija Magdalena. Krist je treći dan po muci i smrti uskrsnuo.

Suđenje Isusu

mini|Antonio Ciseri: Pilat izvodi Isusa pred narod i govori: "Evo čovjeka!" (lat. Ecce homo!) Na Maslinskoj gori, Židovi su uhvatili Isusa, koji se dobrovoljno predao. Prvo su ga odveli u odaje svećeničkog poglavice Ane. Bio je kolovođa cijelog pokreta protiv Isusa. Ana nije imao službeno moć pa je samo neslužbeno ispitivao Isusa i tražio razlog, zbog kojeg bi ga se optužilo i osudilo na smrtnu kaznu. Isus je šutio i uglavnom nije odgovarao na Anina pitanja. Jedan sluga udario je Isusa po obrazu vrijeđajući ga zato što nije odgovarao Ani. Isus je to strpljivo podnosio. Ana je poslao Isusa pred Veliko vijeće, koje je najviši sud za Židove. Predsjedavajući je veliki svećenik, u ovom slučaju Kajfa.

Svrha sastanka bila je, da Isusa predaju Rimljanima kao zločinca s čvrstim optužbama i dokazima. Tražili su lažno svjedočanstvo protiv Isusa, da ga mogu pogubiti. Pristupili su mnogi lažni svjedoci. Nisu dali valjane dokaze. Ispunilo se starozavjetno proročanstvo: "Ustadoše protiv mene lažni svjedoci, ali je zloba govorila protiv sebe." Nije im pomogla ni optužba, da je Isus rekao da će razvaliti Božji Hram i u tri dana ga sagraditi. Isus je pod Hramom mislio na sebe kako će uskrsnuti nakon smrti.

lijevo|mini|José Madrazo: Isus pred Anom i Kajfom Budući da je Isus šutio, Kajfa mu postavi pitanje: "Zaklinjem te Bogom živim: Kaži nam jesi li ti Krist, Sin Božji? (Mt 26, 63)" Isus nije mogao šutjeti na zaziv imena Božjeg. Već prije izjavio je, da je Sin Božji pa da ovaj put šuti ili niječe, narod bi pomislio da vara. Priznao je da je Sin Božji i dodao: "Odsad ćete gledati Sina Čovječjega gdje sjedi zdesna Sile i dolazi na oblacima nebeskim (Mt 26, 64)". Židovi su razumjeli što im je rekao. To je značilo, da vlada zajedno s Bogom Ocem na nebu i da će na kraju vremena doći suditi žive i mrtve. Kajfa je razderao svoju haljinu do prsa, da pokaže da se zgraža nad Isusovom izjavom i dodao: "Pohulio je! Što nam još trebaju svjedoci? Evo, sada ste čuli hulu! Što vam se čini? (Mt 26,65)" Veliko vijeće odlučilo je da Isus zaslužuje smrt. Druga sjednica bila je kratka. Tražili su od Isusa da potvdi svoju izjavu da je Sin Božji, što je i učinio. Službeno su ga, prema propisima svoga zakona, osudili na smrtnu kaznu. Presudu Isusu morao je potvrditi rimski namjesnik, koji je tada bio Poncije Pilat (od 26. do 36. g.)

Svezana su ga doveli pred Pilata, koji je Isusa pitao je li on kralj židovski, a Isus mu je odgovorio: "Ti kažeš (Mt 27, 11)". Prije toga su glavari svećenički rekli Pilatu, kako Isus zavodi narod, ne dopušta da se rimskom caru daje porez i kako za sebe tvrdi da je kralj židovski. Pilatu su njihove optužbe bile neuvjerljive: "Nikakve krivice ne nalazim na ovom čovjeku! (Lk 23, 4)". Oni su navaljivali, a Pilat je Isusa poslao židovskom tetrarhu Herodu, kada je čuo, da je Isus iz Galileje, koja je bila Herodova oblast.

Herod je baš tih dana bio u Jeruzalemu. Razveselio se što vidi Isusa i očekivao je, da će vidjeti koje Isusovo čudo o kojima je čuo. Postavljao je Isusu mnoga pitanja, ali nije dobio odgovore. Herod ga je ismijao, obukao u bijelu haljinu i poslao Pilatu ne našavši nikakve dokaze za optužbu. Pilat je opet ponavljao, da na Isusu ne nalazi nikakve krivice i da ne zaslužuje smrt. Budući, da su Židovi i dalje navaljivali, pojavio se Isus pred Pilatom i treći put. Isus je imao trnovu krunu oko glave i grimizni plašt (crvenu vojničku kabanicu). A Pilat kaže Židovima: "Evo čovjeka! (lat. Ecce homo!) (Iv 19,5)." Time je želio reći, kako je Isus puno pretrpio bičevanjem i izrugivanjem trnovom krunom pa on smatra da bi to bilo dosta, jer ionako nije našao dovoljno dobar razlog, da ga osudi. Bio je u strahu, jer su Židovi rekli da po njihovom Zakonu mora umrijeti, jer je rekao da je Sin Božji. Židovima je rekao: "Evo kralja vašega (Iv 19,14)." Oni su vikali, da ga se ukloni i razapne. Pilat se čudio, kako to da žele da im razapne kralja, a oni odgovoriše da im je rimski car jedini kralj. Pilat je odustao i predao Isusa, da ga razapnu.

Opis Križnog puta po evanđeljima mini|Isus na putu prema Kalvariji Isus je bio osuđen na smrt. Po židovskom zakonu, smrtna kazna nije se smjela izvršiti unutar grada, nego izvan. To je simbolički značilo, da su osuđeni izbačeni iz društva. Za Isusa nije bilo mjesta u Betlehemu, kada se trebao roditi, a nije bilo ni tada u Jeruzalemu. Određeno je, da se smakne na brežuljku izvan Jeruzalema zvanom Kalvarija ili Golgota (hrv. lubanja). Put do Golgote inače traje oko 15 minuta. Isusu je trebalo oko pola sata, jer je bio bičevan, glava ga je boljela od trnove krune, imao je rane po tijelu, oslabio je i patio boli u duši.

Put se prvo spušta pa zatim strmo uspinje do Kalvarije. Isus je padao tri puta pod križem, koji ga je nizbrdo pritiskao, a uzbrdo vukao natrag. Isusa su pratili rimski vojnici i ljudi koji su se okupili te oni koji su prolazili tim putem. Vojnici su bili grubi, vrijeđali su Isusa kada je padao i udarali ga. Dio puta ulice su bile pune ljudi. Neprijatelji su ga ismijavali i dobacivali mu pogrde.

lijevo|mini|Albrecht Altdorfer: Isusovo raspeće Dolazeći iz jedne ulice, Isusa je srela njegova majka, Blažena Djevica Marija. Pratila ga je i patila. Susret Isusa i Marije bio je dirljiv i emotivan. Isusu je bilo sve teže, kako je put postajao strmiji. Trebala mu je pomoć, da ne umre putem. Rimski vojnici nagovorili su Šimuna Cirenca da Isusu pomogne nositi križ. On je bio iz pokrajine Cirene na sjevernoj obali Afrike, bio je potomak židovskih doseljenika.Dr. Rudolf Vimer:Isus Krist, život našeg Spasitelja, UPT Đakovo 2006. Šimun Cirenac je u početku nevoljko nosio križ, a kasnije mu je bilo drago da može pomoći Isusu. On i njegova obitelj prešli su na kršćanstvo. Njegova dva sina Aleksandar i Rufa te njegova majka spominju se u Novom zavjetu.

Malo kasnije dogodio se događaj, koji nije zabilježen u Bibliji, ali je poznat iz usmene predaje. Žena imenom Veronika pružila je Isusu rubac, da obriše lice. Na Veronikinom rupcu ostao je obris Isusova lica.

Isusa su oplakivale jeruzalemske žene i žene iz drugih krajeva. Židovskim zakonom bilo je zabranjeno oplakivati onoga koga je veliko vijeće osudilo na smrt. Žene su pokazale hrabrost, jer su ih farizeji poprijeko gledali. Tada su na ulici u posebnim grupama hodale žene, a posebno muškarci, nisu hodali zajedno. Isus je jeruzalemskim ženama poručio: "Kćeri jeruzalemske, ne plačite nada mnom, nego plačite nad sobom i nad djecom svojom. Jer evo idu dani kada će se govoriti: Blago nerotkinjama, utrobama koje ne rodiše i sisama koje ne dojiše. Tada će početi govoriti gorama: Padnite na nas! i bregovima: Pokrijte nas! Jer ako se ovako postupa sa zelenim stablom, što li će biti sa suhim? (Lk 23, 28-31)". Isus ide dobrovoljno u smrt, da zadovolji za grijehe ljudi. Ženama poručuje, da štede suze za vrijeme kada će Jeruzalem biti razoren. To se i dogodilo. Rimski vojnici bili su brutalni prema djeci jeruzalemskih žena. Isus je sebe nazvao zelenim stablom. Time je upozorio Židove da se pokaju, jer ako je on nevin doživio ovakvu muku, što li će tek biti s njima koji nisu nevini. Vodili su još dvojicu osuđenika da ih razapnu s Isusom. Kada su došli na mjesto zvano Lubanja (Golgota), tamo su razapeli Isusa i drugu dvojicu.

Starozavjetna proroštva mini|Geertgen tot Sint Jans: Čovjek boli Kršćani tumače najmanje tri odlomka Starog zavjeta kao proročanstva o Isusovoj muci.

Prvi i najočitiji je od Izaije (Iz 52,13-53,12 (8. ili 6. stoljeće prije Krista). Ovo proročanstvo opisuje bezgrešnoga čovjeka, koji će se iskupiti za grijehe svoga naroda. Svojom dobrovoljnom patnjom, spasit će grešnike od pravedne kazne Božje. Isusova smrt je ispunila to proročanstvo : "Izrastao je pred njim poput izdanka, poput korijena iz zemlje sasušene. Ne bijaše na njem ljepote ni sjaja da bismo se u nj zagledali, ni ljupkosti da bi nam se svidio. Prezren bješe, odbačen od ljudi, čovjek boli, vičan patnjama, od kog svatko lice otklanja, prezren bješe, odvrgnut. A on je naše bolesti ponio, naše je boli na se uzeo, dok smo mi držali da ga Bog bije i ponižava. Za naše grijehe probodoše njega, za opačine naše njega satriješe. Na njega pade kazna - radi našeg mira, njegove nas rane iscijeliše." (Iz, 53,2-5) i "Sluga moj pravedni opravdat će mnoge i krivicu njihovu na sebe uzeti. Zato ću mu mnoštvo dati u baštinu i s mogućnicima plijen će dijeliti, jer sam se ponudio na smrt i među zlikovce bio ubrojen, da grijehe mnogih ponese na sebi i da se zauzme za zločince." (Iz, 53,11-12)Biblija hbk.hr. Hrvatska biskupska konferencija. Preuzeto 21. siječnja 2014. U Izaijinoj pjesmi o Sluzi Jahvinu, jasno se prepoznaje Mesija-Patnik, iako u njoj “nema više progonitelja”. Ubrojen je među zlikovce (Lk 22,37), premda nije počinio nepravde (53,9), niti je učinio išta opako (Lk 23,41). Takav je, jer: Svidjelo se Gospodinu pritisnuti ga bolima, da bude uosobljeno “ostvarenje volje Božje”. 29. nedjelja kroz godinu franjevci-pozega.eu Preuzeto 22. siječnja 2014.

Drugo proročanstvo o Kristovoj muci je drevni tekst, koji je Isus osobno citirao, dok je umirao na križu. S križa, Isus povika iza glasa: „Eli, Eli, Lema sabahtani? što znači: "Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?" (Mk 15,34). Ove Isusove riječi bile su citat drevnog psalma. Kralj David, u Psalmu 22, prorekao je patnje Mesije: "A ja, crv sam, a ne čovjek, ruglo ljudi i naroda prezir. Koji me vode, podruguju se meni, razvlače usne, mašu glavom: "U Jahvu se on uzda, neka ga sad izbavi, neka ga spasi ako mu omilje!" Iz krila majčina ti si me izveo, mir mi dao na grudima majke. Tebi sam predan iz materine utrobe, od krila majčina ti si Bog moj. Ne udaljuj se od mene, blizu je nevolja, a nikog nema da mi pomogne. Opkoliše me junci mnogobrojni, bašanski bikovi okružiše mene. Kao voda razlih se, sve mi se kosti rasuše; srce mi posta poput voska, topi se u grudima mojim. Grlo je moje kao crijep suho, i moj se jezik uz nepce slijepi: u prah smrtni bacio si mene. Opkolio me čopor pasa, rulje me zločinačke okružile. Probodoše mi ruke i noge, sve kosti svoje prebrojiti mogu, a oni me gledaju i zure na me. Haljine moje dijele među sobom i kocku bacaju za odjeću moju." (Ps 22,7-19).

lijevo|mini|Pieta