Casablanca je romantična drama Michaela Curtiza iz 1942. godine. Glavne uloge pripale su Humphreyju Bogartu, Ingrid Bergman i Paulu Henreidu, te su sporedne pripale Claudeu Rainsu, Conradu Veidtu, Sydneyju Greenstreetu i Peteru Lorreu. Radnjom je smještena u marokanski grad pod višijskom kontrolom Casablancu tijekom Drugog svjetskog rata, a fokusira se na sukob između, prema riječima jednog od junaka, ljubavi i vrline: on mora odabrati između ljubavi za ženu i onog što je ispravno, pomaganja njoj i njenom mužu vođi Pokreta otpora da pobjegnu iz Casablance kako bi mogli nastaviti borbu protiv nacista.
Iako se radilo o A-filmu, s afirmiranim glumcima i prvorazrednim scenaristima - Julius J. Epstein, Philip G. Epstein i Howard Koch potpisani su kao scenaristi - nitko od onih tko je bio uključen u produkciju nije očekivao da Casablanca postane nešto više od prosjeka jer se radilo o jednom od desetaka scenarija koji su se producirali u Hollywoodu svake godine. Film je nakon prvotnog prikazivanja polučio osrednji uspjeh, ponajviše zato što je bio požuren kako bi se iskoristila popraćenost savezničke invazije u Sjevernoj Africi nekoliko tjedana ranije. Frank Miller: "There was a scene planned, after the ending, that would have shown Rick and Renault on an Allied ship just prior to the landing at CASABLANCA but plans to shoot it were scrapped when the marketing department realized they had to get the film out fast to capitalize on the liberation of North Africa." Ipak, unatoč mijenjanju scenarista koji su mahnito adaptirali nerealizirani kazališni komad i jedva držali korak s produkcijom, i Bogartovu prvom iskustvu u romantičnoj glavnoj ulozi, Casablanca je osvojila tri Oscara, uključujući najbolji film. Likovi, dijalozi i glazba iz filma postali su legendarni, a Casablanca je s vremenom postajala sve popularnija tako da se konstantno nalazi pri vrhu izbora najboljih filmova svih vremena.
Radnja
mini|lijevo|225px|Humphrey Bogart i Ingrid Bergman
Rick Blaine je ogorčeni, cinični američki emigrant s prebivalištem u Casablanci. Posjeduje i vodi "Rick's Café Américain", otmjeni noćni klub i tajnu kockarnicu koja privlači raznoliku klijentelu: višijske i nacističke časnike, izbjeglice i lopove. Iako se Rick predstavlja kao neutralan po pitanju svega, kasnije se otkriva kako je prodavao oružje u Etiopiju tijekom talijanske invazije 1935. te se borio u Španjolskom građanskom ratu na strani repulblikanaca protiv Francovih nacionalista.
Ugarte, sitni kriminalac, dolazi u Rickov klub s "tranzitnim pismom" koje je dobio nakon ubojstva dvojice njemačkih kurira. Papiri omogućuju nositelju da slobodno putuje po europskim područjima pod njemačkom kontrolom i neutralnom Portugalu, a od tamo u Ameriku. Pisma su gotovo neprocjenjiva stalnoj rijeci izbjeglica kojima je zadnja postaje obično Casablanca. Ugarte se namjerava obogatiti prodajući ga onom tko mu za nj ponudi najviše, a koji bi trebao doći u klub kasno navečer. Međutim, prije no što je došlo do razmjene, Ugartea uhiti lokalna policija, pod zapovjedništvom kapetana Louisa Renaulta, korumpiranog oportunista koji sam za sebe kaže, "Nemam nikakvih uvjerenja... Krećem se s vjetrom, a najjači vjetar trenutno puše iz Vichyja." Iako to Renard i nacisti ne znaju, Ugarte je povjerio pisma Ricku jer "... nekako, samo zbog toga što me prezireš, ti si jedini kome mogu vjerovati."
U tom trenutku u Rickov život ulazi razlog njegove ogorčenosti. Njegova bivša ljubavnica Ilsa Lund stiže sa svojim mužem Victorom Laszlom, bjeguncem i vođom češkog Pokreta otpora kojeg traže nacisti. Paru trebaju pisma kako bi mogli napustiti Casablancu te "doći do Amerike i nastavili njegov rad." Stiže njemački bojnik Strasser kako bi se pobrinuo da Laszlu to ne pođe za rukom.
Nakon što je Laszlo porazgovarao sa Signorom Ferrarijem, vodećom figurom kriminalnog podzemlja i Rickovim poslovnim rivalom, Ferrari objavi da sumnja kako su pisma kod Ricka. Laszlo se sastaje s Rickom privatno, ali Rick odbije sudjelovati, rekavši Laszlu da za razlog upita svoju ženu. Prekida ih skupina nacističkih časnika predvođenih Strasserom nakon što su počeli pjevati "Die Wacht am Rhein", njemačku domoljubnu pjesmu. Kako bi uzvratio, Laszlo kućnom sastavu rekne da zasviraju "Marseljezu", francusku nacionalnu himnu. Sastav potraži Rickovo odobrenje, a on kimne glavom. Laszlo počne pjevati, prvo sam, a zatim okupljene obuzme dugo potiskivani domoljubni zanos pa mu se pridružuju, nadglasavši Nijemce. Za osvetu, Strasser naredi Renaultu da zatvori klub.
desno|mini|300px|S lijeva na desno: Victor Laszlo, Ilsa Lund, kapetan Renault i Rick Blaine
Te noći, Ilsa se posvađa s Rickom u praznom lokalu. Nakon što on odbije dati joj pisma, ona mu zaprijeti pištoljem, ali nespremna da opuca, prizna mu da ga još voli. Rekne mu kako je kad su se upoznali i zaljubili u Parizu, vjerovala da joj je muž poginuo dok je pokušao pobjeći iz nacističkog koncentracijskog logora. Kasnije, kad je njemačka vojska zauzimala grad, saznala je da je Laszlo živ i da se skriva. Ostavila je Ricka bez objašnjenja kako bi pomogla bolesnom Laszlu.
Time se otkriva zašto je Rick ogorčen, a ljubavnici se pomiruju. Rick pristane pomoći, navevši je na pomisao kako će ona ostati s njim kad Laszlo otiđe. Nakon što se Laszlo iznenada pojavi, nakon što je pobjegao policijskoj raciji sastanka Pokreta otpora, Rick sakriva Ilsu dok njih dvojica razgovaraju. Laszlo otkriva kako je svjestan da Rick voli Ilsu i pokuša nagovoriti Ricka da iskoristi pisma kako bi joj pomogao da se domogne sigurnosti. No, stiže policija i uhiti Laszla pod lažnom optužbom. Rick nagovori Renaulta da pusti Laszla obećavši mu da će mu namjestiti mnogo ozbiljniji zločin, posjedovanje pisama za prijelaz. Kako bi odagnao Renaultove sumnje u njegove motive, Rick objasni da će on i Ilsa otići u Ameriku.
No, nakon što Renault pokuša uhititi Laszla zbog prihvaćanja pisama, Rick prevari Renaulta, prisilivši ga pištoljem da im pomogne pobjeći. U posljednjem trenutku, Rick ukrca Ilsu na avion za Lisabon s njezinim mužem, rekavši joj kako bi požalila da je ostala, "Možda ne danas, možda ne sutra, ali ubrzo i do kraja života."
Bojnik Strasser dolazi sam, nakon što mu je Renault izdao tajnu, ali ga Rick upuca nakon što je pokušao intervenirati. Nakon dolaska policije, Renault zastane i nakon toga rekne svojim ljudima, "Uhitite uobičajene osumnjičene." Nakon što su ostali sami, Renault predloži da on i Rick napuste Casablancu i pridruže se Slobodnoj Francuskoj u Brazzavilleu. Odlaze u magli uz jednu od najpoznatijih odjavnih rečenica u filmskoj povijesti: "Louis, mislim da je ovo početak jednog divnog prijateljstva."
Produkcija
Film je bio temeljen na tada još neproduciranoj kazališnoj drami Everybody Comes to Rick's Murrayja Burnetta i Joan Alison. Analitičar Warner Brosa. zadužen za priče koji je pročitao dramu, Stephen Karnot, nazvao ju je (odobravajući) "sofisticiranim kičem", a urednica priče Irene Diamond nagovorila je producenta Hala Wallisa da ju otkupi za 20 tisuća dolara,Harmetz, str. 18 što je bio najveći iznos koji je netko u Hollywoodu platio za neproducirani komad. Projekt je preimenovan u Casablanca, navodno radi sličnosti hitu Alžir iz 1938.Harmetz, str. 30 Snimanje je počelo 25. svibnja 1942., a dovršeno je 3. kolovoza.
Film je ukupno stajao 1,039.000 dolara (75 tisuća više nego što je proračunom bilo predviđeno), ne izrazito, ali iznad tadašnjeg prosjeka.Behlmer, str. 208
Cijeli film snimljen je u studiju, osim sekvence koja prikazuje dolazak bojnika Strassera koja je snimljena u Zračnoj luci Van Nuys. Ulica korištena za eksterijerne kadrove bila je tek sagrađena za drugi film, Pustinjska pjesma,Behlmer, str. 214–215 a preuređena je za kadrove Pariza. Ostala je u posjedu Warnera sve do šezdesetih. Set za Rickov lokal sastojao se od tri nepovezana dijela, pa je unutarnji izgled neodređen. U brojnim scenama kamera gleda kroz zid iz lokala u Rickov ured. Pozadina za posljednju scenu, koja prikazuje avion Lockheed L-12 Electra Junior s osobljem koje šeta oko njega, postavljena je uz upotrebu patuljastih statista i proporcionalnog modela kartonskog aviona. Magla je korištena kako bi se prikrio neuvjerljivi izgled modela.Harmetz, str. 237 Filmski kritičar Roger Ebert nazvao je Wallisa "ključnom kreativnom snagom" zbog njegove posvećenosti detaljima produkcije (koja je išla dotle da je zahtijevao korištenje prave papige u Blue Parrot baru).Ebert, Roger. Komentar Casablance (Specijalno dvostruko DVD izdanje).
Bergmanina visina prouzročila je neke probleme. Bila je pet centimetara viša od Bogarta te kasnije tvrdila kako je Curtiz natjerao Bogarta da stoji na blokovima ili sjedi na jastucima u scenama koje su snimali zajedno.Harmetz, str. 170
Wallis je napisao posljednju rečenicu ("Louis, mislim da je ovo početak jednog divnog prijateljstva.") nakon što je snimanje dovršeno. Bogart je mjesec dana kasnije morao biti pozvan kako bi na scenu nadodao i glas.
Kasnije je bilo planova i za druge scene, koje bi prikazivale Ricka, Renaulta i vod vojnika Slobodne Francuske na brodu kako bi se upotpunila saveznička invazija Sjeverne Afrike 1942.; no, kako je bilo teško dovesti Claudea Rainsa za snimanje, od scene se odustalo kad je David O. Selznick prosudio "kako bi bila grozna pogreška promijeniti završetak."Harmetz, str. 280–81
Scenarij
Originalna drama nastala je na temelju putovanju Murrayja Burnetta u Europu 1938., kad je posjetio Beč malo poslije Anschlussa, gdje je iz prve ruke svjedočio nacističkoj diskriminaciji. U južnoj Francuskoj je naletio na noćni klub, koji je imao mušterije iz raznih zemalja koji su govorili raznim jezicima, te prototip Sama, tamnoputog pijanista.Harmetz, str. 53–54 U drami, lik Ilse bila je Amerikanka Lois Meredith te se nije vidjela s Laszlom nakon što je njezina veza s Rickom završila u Parizu; Rick je bio odvjetnik.
Prvi scenaristi na filmu bila su braća blizanci Epstein, Julius i Philip, koji su uklonili pozadinsku priču o Ricku i dodali neke humorne elemente. Treći potpisani scenarist, Howard Koch, došao je kasnije, ali je radio paralelno s njima, unatoč različitim shvaćanjima; Koch je naglašavao političke i melodramatske elemente.Harmetz, str. 56–59 Nepotpisani Casey Robinson doprinio je nizom sastanaka između Ricka i Ilse u lokalu.Harmetz, str. 175 i 179 Čini se kako je Curtiz preferirao romantične dijelove, inzistirajući na zadržavanju prisjećanja na Pariz. Unatoč velikom broju scenarista, film je imao ono što Ebert naziva "prekrasno sjedinjenim i konzistentnim" scenarijem. Koch je kasnije tvrdio kako je bilo tenzija između njegova vlastitog pristupa i onog Curtizova što se odnosilo na sljedeće: "Iznenađujuće, ovi su se nesuglasni pristupi nekako slagali, a možda su djelomično te trzavice između Curtiza i mene dale filmu određenu ravnotežu." Julius Epstein kasnije je naglasio da je scenarij sadržavao "više kukuruza nego u državama Kansas i Iowa zajedno. Ali kad je kukuruz dobar, nema ništa bolje."
Film je naišao na neke poteškoće s Josephom Breenom iz Administracije Produkcijskog koda (hollywoodskog samocenzorskog tijela), koji se protivio sugestijama da je kapetan Renault iznuđivao seksualne usluge od svojih molilaca, te da su Rick i Ilsa spavali zajedno u Parizu. Međutim, u završnoj verziji je oboje snažno sugerirano.Harmetz, str. 162–166 i Behlmer, str. 207–208 i 212–213
Režija