Nova Škotska (engl.: Nova Scotia, preuzeto iz lat. naziva; franc.: Nouvelle-Écosse; škotski gaelski: Alba Nuadh), je pokrajina u Kanadi, koja se nalazi na atlantskoj obali zemlje. Pokrajina pokriva površinu od km² na kojoj živi oko stanovnika.Le Quotidien, 25. lipnja 2008. Procjena stanovništva Glavni grad pokrajine je Halifax.
Gospodarstvo Nove Škotske većinom se temelji na primarnim djelatnostima kao što su ribarstvo, rudarstvo, šumarstvo i poljoprivreda, ali su zadnjih nekoliko desetljeća gospodarske aktivnosti proširene i na turizam, tehnologiju, umjetnost i financije.
Micmac Indijanci izvorni su stanovnici ovog područja. Početkom 17. stoljeća ovo područje koloniziraju Francuzi koji u Port Royalu podižu prvo europsko trajno naselje sjeverno od Floride, čime osnivaju Akadiju. U 18. stoljeću ovo područje osvajaju Britanci koji 1749. osnivaju novi glavni grad Halifax. Godine 1867., Nova Škotska postaje jedna od pokrajina osnivačica Kanadske konfederacije, zajedno s Novim Brunswickom i Provincijom Kanadom (koja se podijelila na zasebne pokrajine Québec i Ontario). Pokrajina je nazvana prema Škotskoj, a i danas su Škoti najveća etnička skupina u ovoj pokrajini.
Povijest
Prije 11.000 godina područja današnje Nove Škotske nastanjivali su Paleoindijanci. Predaci Micmac Indijanaca živjeli su u tom području prije tisuću do pet tisuća godina. Njihovi potomci bili su autohtoni narod ovog područja.
Dolazak Europljana
Vjeruje se da je prvi Europljanin koji se iskrcao na ovom području bio mletački istraživač Giovanni Caboto koji je plovio pod engleskom zastavom i koji je 1497. posjetio otok Cape Breton. Prvo europsko naselje u ovom području osnovali su Francuzi 1604. pod vodstvom Pierrea Dugue na otoku Saint Croix na rijeci Saint Croix. Zbog teških zimskih uvjeta kolonisti su se iduće godine preselili na sjeverozapadno područje današnje Nove Škotske gdje su osnovali Port Royal koji je postao glavni grad francuske kolonije Akadije. Port Royal i ostala francuska naselja u ovom području napuštena su nakon što ih je 1613. napali Englezi pod vodstvom Samuela Argalla.
Englesko-škotski kralj Jakov I. pripojio je 1620. francuske posjede na atlantskoj obali Novoj Engleskoj. Prvo škotsko naselje u Americi bilo je osnovano 1621. u Novoj Škotskoj. Dana 29. rujna 1621. kralj Jakov I. dao je grofu Williamu Alexanderu povelju o osnivanju kolonije. Iduće godine prvi naseljenici su iz Škotske krenuli prema koloniji u Novom svijetu.
Prva kolonija je zbog nedostatka sposobnih kolonista ubrzo propala, pa su 1627. poslani opremljeniji kolonisti. Iste godine izbija rat između Engleske i Francuske, za vrijeme kojeg Francuzi ponovno zauzimaju svoju koloniju u Port Royalu. Kasnije su te godine englesko-škotske snage ponovno uništile francuska naselja i istjerali naseljenike. Ubrzo su se u Port Royal doselili Škoti.
Prema povelji kolonije, Nova Škotska koja je definirana kao teritorij između Newfoundlanda i Nove Engleske bila je dio Škotske, što je kasnije iskorišteno kako bi se izbjegli engleski pomorski zakoni. Godine 1631., englesko-škotski kralj Karlo I. potpisuje sporazum kojim Novu Škotsku vraća Francuskoj, što rezultira odlaskom škotskih naseljenika iz kolonije.
Godine 1654., francuski kralj Luj XIV. imenuje plemića Nicholasa Denysa na mjesto guvernera Akadije, dodjeljujući mu pravo na sva zaplijenjena područja i resurse. Engleski kolonisti osvajaju Akadiju za vrijeme prvog francusko-indijanskog rata, ali teritorij vraćaju Francuskoj sporazumom u Ryswicku. Za vrijeme drugog sukoba, Britanci osvajaju ponovno taj teritorij, a njihovo vlasništvo nad njim potvrđeno je 1713. Utrechtskim mirom. Francuzi su kao svoje posjede zadržali otok Saint Jean (današnji otok Princa Edwarda) i otok Royale (današnji otok Cape Breton), na kojem su izgradili utvrdu Louisbourg. Francuska je nastavila tražiti povrat kopnenog područja Nove Škotske (današnji Novi Brunswick), što je rezultiralo trajnom napetošću odnosa.
Britanska kolonija
Od 1691. do 1696., postojali su zahtjevi da se područje Nove Škotske pridruži Provinciji Massachusetts Bay, premda na tom području nije bilo engleskih naselja. Početkom 18. stoljeća Nova Škotska dobiva prvog kolonijalnog upravitelja, a glavni grad je u čast kraljice preimenovan u Annapolis Royal. Iako su Britanci preuzeli vlast, većina stanovnika kolonije bili su rimokatolički Francuzi koji su nevoljko gledali na britansku upravu. Usprkos osnivanju Halifaxa 1749. kao novog glavnog grada i doseljavanju velikog broja njemačkih protestanata u Lunenburg 1753., kolonija je ostala većinski akadijska.
Zbog ove situacije u koloniji Britanci 1755., pokreću prisilno iseljavanje preko 12.000 Akadijaca što je događaj ostao zapamćen kao „Veliko preseljenje“ (Grand Dérangement).Ronnie-Gilles LeBlanc (2005). Du Grand Dérangement à la Déportation: Nouvelles Perspectives Historiques, Moncton: Université de Moncton, 465 str. Akadijci su razmješteni diljem Atlantika, u Trinaest kolonija, Louisiani, Québecu, Velikoj Britaniji i Francuskoj.Jean-François Mouhot (2009) Les Réfugiés acadiens en France (1758-1785): L'Impossible Réintégration?, Quebec, Septentrion, 456 str. ; Ernest Martin (1936) Les Exilés Acadiens en France et leur établissement dans le Poitou, Paris, Hachette, 1936 Vrlo mali broj ovih iseljenika se kasnije vratio u Novu Škotsku.John Mack Faragher (2005). A Great and Noble Scheme: The Tragic Story of the Expulsion of the French Acadians from their American Homeland, New York: W.W. Norton, 562 str. (poveznica
S vremenom se upravna struktura kolonije promijenila. Nova Škotska je 1754. dobila vrhovni sud, a 1758. zakonodavnu skupštinu. Godine 1763., otok Cape Breton postao je dio Nove Škotske, dok je šest godina kasnije otok St. John's (današnji otok Princa Edwarda) postao odvojena kolonija. Godine 1765., stvoren je okrug Sunbury koji je pokrivao područje današnjeg Novog Brunswicka i istočnog Mainea do rijeke Penobscot. Francusko-američki vojni savez uspješno je 1781. pobijedio Britansku kraljevsku mornaricu u bitki kod Louisbourga. Godine 1784. je zapadni kopneni dio kolonije postao samostalna provincija Novi Brunswick, dok je teritorij u Maineu postao dio novoosnovane američke države Massachusetts. Iste godine je Cape Breton postao odvojena kolonija, da bi 1820. bio vraćen Novoj Škotskoj.
Nakon protjerivanja Akadijaca, u Novu Škotsku se na poziv britanskog upravitelja doseljavaju farmeri iz Nove Engleske. Nakon što su Britanci izgubili rat protiv Amerikanaca, oko 30 tisuća lojalista doseljava se u Novu Škotsku, od toga pola u zapadni kopneni dio (današnji Novi Brunswick). Danas su više od pola stanovništva ove pokrajine potomci tih doseljenika koji su došli nakon iseljavanja Akadijaca. Crni lojalisti, kojih je bilo oko tri tisuće preseljeni su 1792. u Sijera Leone.
Veliki broj škotskih gorštaka koji su govorili gaelskim jezikom doselili su se u 18. i 19. stoljeću na Cape Breton i zapadni kopneni dio pokrajine. Godine 1812., Hector Maclean doselio se u Pictou sa sveukupnim stanovništvom (oko 5000 osoba) područja Glensanda i Kingairloch u Škotskoj.Cambridge University, Manuscripts - MacLean Sinclair 1899: p282The Independent, 7 November 1998, County and Garden, Duff Hart-Davis, Saturday, Secrets of a mountain of wealth Oko tisuću Ulsterskih Škota se u ovo vrijeme doselilo u središnju Novu Škotsku, kao i oko tisuću farmera iz Yorkshirea i Northumberlanda u razdoblju između 1772. i 1775. godine. U idućem razdoblju najveći dio doseljenika činili su britanski protestanti.
U 18. stoljeću, otvoreno je nekoliko rudnika ugljena u Novoj Škotskoj, a sve njih je 1827. preuzela britanska rudarska udruga General Mining Association koja je uvela novu tehnologiju u to ekonomsko područje Nove Škotske, kao što je parni stroj i željeznica, koja je bila prva željeznica u Kanadi, a prevozila je ugljen do brodova.* “The Sage Of The Samson: Canada's Oldest Locomotive” Pictou County Historical Society (1968) digitized by Pictou-Antigonish Regional Library Sredinom 19. stoljeća Nova je Škotska postala važna brodogradarska sila, te je ubrzo imala znatan udio u Britanskom imperiju u ovoj industriji. Isprva su brodovi građeni za britanske brodovlasnike, da bi na kraju kolonija uspostavila svoju vlastitu flotu trgovačkih brodova.
Kanadska konfederacija
Nova Škotska je bila jedna od prvih britanskih kolonija koja je uspostavila vladu odgovornu zakonodavnom tijelu mjesto monarhu, početkom 1848. godine. Ovaj status samoupravne kolonije Nova Škotska je dobila zahvaljujući naporima Josepha Howea. Godine 1867., premijer Charles Tupper poveo je Novu Škotsku u novoosnovanu Kanadsku konfederaciju, zajedno s Novim Brunswickom i Provincijom Kanadom.
Ubrzo počinje rasti antikonfederacijsko raspoloženje u Novoj Škotskoj, te na pokrajinskim izborima 1868. Antikonfederacijska stranka osvaja 18 od 19 mjesta saveznih zastupnika, te 35 od 38 mjesta u pokrajinskom zakonodavnom tijelu. Idućih godina antikonfederacijalisti bezuspješno pokušavaju uvjeriti britanske vlasti na izlazak Nove Škotske iz konfederacije, smatrajući njen položaj kao područja pripojenog Provinciji Kanadi.
Skupština Nove Škotske je te iste godine odbila priznati legitimnost konfederacije, ali nikad nije službeno izašla iz konfederacije. Antikonfederacijalistički stavovi prešli su kasnije u pokret koji je dugo bio aktivan u tom dijelu Kanade. Na Dan Kanade su novoškotske zastave znale biti na pola stijega.
20. stoljeće
Za vrijeme Prvog svjetskog rata Halifax je postao velika međunarodna pomorska luka. Iz ove luke su iz Sjeverne Amerike za Europu odlazili brodovi koji us prevozili oružje, zalihe i vojsku, a dolazili su brodovi koji su vraćali ranjenike. Ovi čimbenici pridonijeli su vojnom, industrijskom i stambenom razvoju grada.The Halifax Explosion and the Royal Canadian Navy John Armstrong, University of British Columbia Press, 2002, str.10-11. Dana 6. prosinca 1917. u luci u Halifaxu se francuski teretni brod pun ekspoziva slučajno sudario s norveškim brodom što je prouzrokovalo najveću slučajnu eksploziju u povijesti u kojoj je ubijeno 2.000 ljudi, a 9.000 osoba ranjeno.Jay White, "Exploding Myths: The Halifax Explosion in Historical Context", Ground Zero: A Reassessment of the 1917 explosion in Halifax Alan Ruffman and Colin D. Howell editors, Nimbus Publishing (1994), str. 266
Dana 15. travnja 1923. u 2 sata poslije ponoći, sav cestovni promet u Novoj Škotskoj je promijenjen s vožnje lijevom na desnu stranu ceste.
Zemljopis
Teritorij pokrajine Nove Škotske može se promatrati u dvije cjeline. Površinski najveći cjelinu čini poluotok Nova Škotska koji je okružen Atlantskom oceanom i koji ima vrlo razvedenu obalu s brojnim uvalama. Najveća udaljenost od kopna do oceana na cijeloj Novoj Škotskoj je 67 km. Drugu cjelinu čini otok Cape Breton koji je veliki otok sjeveroistočno od kopnenog dijela Nove Škotske. Pokrajina Nova Škotska po veličini je druga najmanja pokrajina Kanade nakon Otoka Princa Edwarda.
Položaj Poluotok Nova Škotska kopneno je povezan sa Sjevernom Amerikom prevlakom Chignecto. Osim kopnenog dijela i velikog otoka Cape Breton, u sastav pokrajine spadaju i brojni manji otoci.
Geološka povijest ove pokrajine traje više od 1,2 milijarde godina. U prošlosti je južni kraj kopnenog dijela pokrajine bio povezan s Afrikom dok je južni dio, uključujući otok Cape Breton bio cjelina sa Skandinavijom i Škotskom.