Srpsko-bugarski rat počeo je 14. studenoga (2. studenoga po julijanskom kalendaru) 1885. godine, kada je Kraljevina Srbija, nezadovoljna s ujedinjenjem Bugarske s Istočnom Rumelijiom, objavila rat Bugarskoj. Kraljevina Srbija je imala vlastite planove širenja na turski teritorij u Makedoniji i sve do Egejskog mora - koji su bili u očitoj koliziji s bugarskim, pa i grčkim pretenzijama na ista područja.
Bugarska pobjeda u ovom kratkom ratu bila je preduvjet za međunarodno priznanje ujedinjenja Istočne Rumelije s Kneževinom Bugarskom: u tome je Bugarska djelovala protivno volji svojeg vanjskopolitičkog pokrovitelja Rusije, te će razvoj događaja gdje je Rusija podržala bugarske neprijatelje naposljetku dovesti do potpunog prekida Bugarsko-Ruskih odnosa.
Prema dr. Mirku Valentiću brz i potpun poraz Srbije u bitci na Slivnici bila je i prekretnica u ekspanzionističkoj srbijanskoj politici koja od tada napušta Garašaninove planove (poznate kao koncepcija "Načertanije") na bugarskom etničkom području.Mirko Valentić "Rat protiv Hrvatske - 1991. - 1995. - Velikosrpski projekti od ideje do realizacije", Zagreb 2010., str. 35. Razlozi Ujedinjenje Istočne Rumelije s Kneževinom Bugarskom 6. rujna 1885. g. nije bilo dobro primljeno od strane susjednih balkanskih zemalja, jer je pojavom udvostručene bugarske države prijetila opasnost od bugarske dominacije nad Balkanskim poluotokom.
Srbija, koja je u bugarskom ujedinjenju vidjela opasnost po svoje interese u Makedoniji, snažno se odupirala bugarskom ujedinjenju. Kralj Milan Obrenović je još 1881. god. obavijestio sve velike sile da će upasti u Bugarsku ako dođe do mogućeg ujedinjenja Bugarske i Istočne Rumelije. Dana 9. rujna 1885 Srbija je mobilizirala svoju vojsku. U zemlji je izašlo nekoliko stotina članaka, knjiga i propagandnih plakata uperenih protiv bugarskog ujedinjenja.Живановиħ, Ж. Политичка историjа Србиjе у другоj половини деветнаестог века, Београд, 1924., str. 275-277
Nakon ujedinjenja Bugarske, i Grčka je hitno izvršila mobilizaciju. Vlade Rusije, Osmanskog Carstva i zapadnih Velikih sila zaprijetile su Grčkoj da se suzdrži od vojnog upada na tursko tlo radi priključenja dijelova Makedonije u sastav Grčke.
Sa svoje strane je Rusija - koja je između ostaloga izravno upravljala bugarskom vojskom i ministarstvom obrane koje su vodili ruski časnici i činovnici, te je imala dugoročni plan da Bugarsku i okolna područja učini izravnim dijelom svojeg državnog područja - bila izrazito nezadovoljna bugarskim nedovoljnim posluhom, nakon što je bugarski knez Aleksandar I. Battenberg 1881. god. raspustio prorusku vladu u Bugarskoj. Kada je Bugarska bez dogovora s Rusijom početkom rujna 1885. god. ujedinjenje s Istočnom Rumelijom, Rusija je povukla sve svoje časnike koji su vodili bugarsku vojsku - tj. kompletan viši zapovjedni kadar bugarske vojske. Očito zadovoljne smanjenjem utjecaja Rusije na Balkanu, preostale velike sile se nisu pridružile osudi bugarskog ujedinjenja, a Turska u takvoj situaciji nije pokazivala spremnost da to ujedinjenje sprječava vlastitom vojnom akcijom."EMPIRE UNGUIDED: RUSSO-BULGARIAN RELATIONS, 1878-1886", Mikhail Sergeyevich Rekun, Northeastern University Boston, Massachusetts March, 2016, str. 10-11, 207, 2013-2019, 282-283, 287
Srbija je bila ohrabrena potezima bugarskog vanjskopolitičkog pokrovitelja Rusije, a bugarska vojska lišena viših časnika bila je u očitoj krizi. Naposljetku se Srbija odlučila napasti Bugarsku, sukladno svojoj prijetnji iz 1881. godine."How many Times were Diplomatic Relations between Russia and Bulgaria Severed", Nikola Danailov za "Novinite", Sofija (engleski), 4. srpnja 2022.
Dana 12. rujna Bugarska je svjesna mobilizacije u Srbiji, koja je provedena radi održavanje ravnoteže na Balkanu. Srbijanski zahtjevi za priznavanje ujedinjenja bili su da se Srbiji predaju gradovi: Vidin, Trn i Radomir, za koje se u Srbiji tvrdilo da su naseljeni Srbima.Милюков, П. Сръбско-българските отношения по Македонския въпрос, БП 1898/1899, №9-10, str. 91 Glavni cilj Srbije je bio ovladavanje bugarskim glavnim gradom Sofijom, i time presjecanje veze između Bugarske i Makedonije.
Austro-Ugarska - koja je tada pružala vanjskopolitičko pokroviteljstvo Srbiji - je podržala srbijanske zahtjeve, ali je preferirala mirno rješenje sukoba. Rusija nije javno ometala ujedinjenje, ali su ruski listovi objavili članke u kojima se očekivalo da će se provesti „pravična naknada“ za Srbiju. Neke novine su osuđivale Rusiju naslovima „Rusija će izgubiti Bugarsku!“.„Новости“, септември 1885 г., str. 1 Naposlijektu je proizašlo da je Osmansko carstvo jedina zemlja koja je podržala Bugarsku.
Austro-Ugarska, koja je imala tajni dogovor sa Srbijom, pristala joj je izdati kredit za naoružanje, ali ju je upozorila da se ne namjerava miješati u sukob slanjem vlastite vojske.
Sve Velike sile zauzele su neutralnu poziciju, a neke su pozivale na mir. Nakon što se u Londonu došlo do saznanja da Rusija u stvari ne podržava ujedinjenje, Velika Britanija uzima Bugarsku u zaštitu. Svi ostali su očekivali srbijansku pobjedu.Външна политика на България, Т. 1, str. 584.-585.
Manifest thumb|Objava rata Dana 27. rujna srbijanske postrojbe prelaze granicu kod Trna, ali su odbijene od strane bugarske vojske. Nakon mjesec dana slijedi druga etapa provokacija od strane srbijanske vojske na bugarskoj granici. Bugarska je prosvjedovala kod velikih sila, ali bez ikakvog uspjeha. Krajem listopada, srbijanske snage završavaju grupiranje na granici, a 2. studenoga Srbija je objavila rat Bugarskoj pod izgovorom da su bugarske postrojbe napale dijelove njenih teritorija.„Славянин“ 9. studeni 1885 g. Istoga dana bugarski knez Aleksandar Battenberg izdaje manifest bugarskom narodu:
Bugarska je uputila notu svim velikih sila sa zahtjevom za intervenciju mirovnim snagama, ali odgovor nije dobila. Osmansko Carstvo, uzvraća zahtjev za pomoć, ali obećava da će poslati svoje postrojbe u potporu Bugarskoj, ako knez opozove ujedinjenje s Istočnom Rumelijom. Obje strane i planovi za akciju 50px|border Srbija Opći plan srbijanske vojske je bio napredovanje pravcem Pirot - Caribrod i razbijanje Bugara uz pomoć brojčane nadmoći u pograničnom području u blizini Caribroda, nakon čega bi porazila i pristigle u pomoć bugarske trakijske postrojbe i osvojila Vidin i glavni grad Bugarske - Sofiju, gdje je kralj Milan Obrenović kanio diktirati svoje mirovne uvjete.
Srbijanska vojska je raspolagala s 42 000 ljudi i 800 konjanika koje je poslala na Sofiju (Nišavska armija) i 21 000 ljudi koje je poslala na vidinsko bojište (Timočka armija), kao i s 8 800 rezervista, i s 400 “ostragana” (topova koji se pune od straga), a 30 Kruppovih topova se očekivalo da stignu iz Francuske. Kralj Milan se proglasio za glavnog zapovjednika, udaljivši sve viđenije vojskovođe iz ranijih ratova, među kojima su bili generali Belimarković i Horvatović (podrijetlom iz Hrvatske). Политикин забавник: „Четири дана срамоте“
50px|border Bugarska
Rusija je povukla svoje dužnosnike iz bugarske vojske u znak demonstracije protiv ujedinjenja.
Bugari nisu imali dovoljno časnika. Uzdali su se u svojih 40 mladih časnika s ruske vojne akademije, koju su neki od njih završili samo mjesec dana prije izbijanja sukoba, a neki su dali svoje završne ispite odavno.
Ni vodnika isto nije bilo dovoljno, pa je zato 30 kadeta unaprijeđeno u vodnike. Ukupno je kroz vojarne u Kneževini Bugarskoj i Istočnoj Rumeliji prošlo 86 000 ljudi, a zajedno s dragovoljcima i “opolčenicima” ih je bilo nešto preko 100 000.
Bugarsko pješaštvo je raspolagalo starim puškama (starih više od 10-15 godina), a topništvo je sačinjavalo 200 naprava, od kojih je 40 bilo pokvareno i beskorisno. История на Сръбско-българската война - 1885 г., София, 1971, str. 85
Streljiva također nije bilo dovoljno, kao i uniformâ. Njih su posjedovali samo redovni vojnici, a volonteri i “opolčenici” su nosili vlastitu odjeću. Hrana se prikupljala uglavnom iz javnih dobrovoljnih pružanja ili donacijama bogatih Bugara iz inozemstva. Medicinska njega u ovom trenutku je bila na niskoj razini - u Bugarskoj je bilo samo 150 liječnika i 8 veterinara koji su morali brinuti za sve konje u konjaništvu kao i za prtljage u komori. Vojnih bolnica nije ni bilo.Държавен вестник, 18. lipanj 1885 g.
Vojska je bila podijeljena u dvije skupine: na istočnu, gdje je bila većina vojske i koja je bila usmjerena na tursku granicu; i zapadnu skupinu, koju su činile preostale postrojbe na srbijanskoj granici. Bugarski ratni plan je bio koncentriran na rat protiv Osmanskog Carstva, ali ne i protiv Srbije.
Vidin i Trn su bili dodatno ojačani.
Kada je rat proglašen, akcijski plan je bio sljedeći:
Slabija zapadna skupina trebala je braniti pozicije dok ne pristigne pojačanje od istočne skupine, nakon čega će se pripremati napad. Prije početka vojne akcije, zapadna skupina je bila podijeljena u dvije podskupine - opet na zapadnu - koja je bila odgovorna za zaštitu grada Sofije, i sjevernu - koja je trebala obraniti Vidin. Zapovjednici su bili kapetan Atanas Uzunov i major Avram Gudžev, koji je u to vrijeme imao najviši čin u bugarskoj vojsci. Vrhovni zapovjednik nad svim bugarskim armijama je bio bugarski knez Aleksandar I. Battenberg.
Očekivanja U istočnoj supersili - Rusiji, pogledi su bili kontroverzni: većina je predvidjela bugarski poraz, ali su neki ruski časnici, koji su se nedavno vratili iz Bugarske, izjavili da će pobjeda na kraju pripasti Bugarskoj.„Новое время“ №3476, 31. listopad 1885 g.
Tijek Početak borbi Bugarsko zapadno bojište bilo je razdijeljeno na 7 odreda koji su ukupno raspolagali s 17 437 vojnika i 34 topova za zaustavljanje srbijanske vojske.История на Сръбско-българската война - 1885 г., С., 1971., str. 117.
Dana 2. studenoga, srbijanske snage su napale caribrodske položaje, koje su branili jedna skupina 4. pješačke plevenske pukovnije i kojom je zapovijedao kapetan Andrej Bukureštlijev, kao i 3 čete 1. pješačke sofijske pukovnije. Omjer je bio 7 na 1 u korist srbijanske vojske. Bugari su se povukli na položaje kod Dragomana, jer nisu mogli priuštiti sebi velike žrtve na početku rata. Kraj Dragomana su se jedinice povučene s caribrodskih pozicija spojile s jednom skupinom i jednom pukovnijom. Фичев, Иван. Военно-исторически очерк на Сръбско-българската война през 1885 г., София 1888., str. 78
U isto vrijeme, malo južnije, srbijanska šumadijska divizija je upala na bugarsko tlo s planom da ovlada putem Pirot — Trn — Breznik, da bi kasnije zajedno s pristiglom moravskom divizijom preuzela Trn i Breznik, ne bi li na taj način oslobodili put do sofijske kotline.
Šumadijska divizija je ušla 15 kilometara na bugarski teritorij, a Bugari su se zbog tog što su bili nadbrojani povukli u selo Vrabča. Ovu poziciju je predvodio kapetan Nikola Ganev.
Dana 3. studenog 9. bataljon, 2. eskadron i 24. odred šumadijske divizije napali su Orlinski vrh, koji je bio za bugarsku vojsku važna strategijska točka. Do sredine dana prestao je otpor bugarskih snaga koje su povukle do mjesta Sekirica, odakle su pripremali protunapad. To je Bugarima ušedilo dragocjeno vrijeme potrebno do dolaska istočne bugarske grupe. Borbe su se vodile cijeli dan do 4. studenog, kada su se Bugari ponovo povukli, ovaj put do Breznika.
Malo dalje, južnije, moravska divizija vodi borbu s bugarskim izvorskim odredom, koji je bio pod zapovjedništvom kapetana Stefana Toševa, koji je čuvao Trn usredotočivši se na Koluniškoj visini. Nakon jednodnevne borbe odred se povukao u selo Trekljano. Na kraju 4. studenoga srbijanske trupe zauzimaju Trn nakon čega usmjravaju svoje snage na Radomir.
Srpska dunavska divizija je pošla na Dragoman, ali je na kraju dana bila odbijena.
Na sjevernom kraju zapadnog bojišta bugarski caribrodski odred se povukao do Slivnice.