mini|Američka atomska podmornica "Virginia SSN-774" Podmornica je brod sa sposobnošću upravljivog zaranjanja i izranjanja, te kretanja na površini vode i pod njom. U većini slučajeva koriste se u ratne svrhe.
Uvod Od trenutka kada su se pojavile, podmornice su ulijevale strah u kosti pomoraca, a njihova je moć iz dana u dan nezaustavljivo rasla do današnjih strahovitih razmjera. Ništa nije užasnije od neprijatelja kojeg ne možete vidjeti, grabežljivca koji neprimjetno i zlokobno vreba svoje nesluteće žrtve i jednim silovitim, razarajućim napadom u treptaju oka uništava nekadašnju slavu i diku najmoćnijih pomorskih sila, a za sobom ostavlja puke razvaline, olupine i lešine kao svjedočanstvo svoje nesmiljenosti i neprikosnovene nadmoći.
Uistinu, podmornice na nuklearni pogon najmoćniji su i najrazorniji ratni strojevi ikada sagrađeni. Spajajući vrhunsku tehnologiju, nevjerojatnu vatrenu moć, sposobnost nezamjetljivog plovljenja i provođenja nepredvidivih napada, suvremene su podmornice bez premca u ratnim mornaricama.
mini|Britanska podmornica "Tireless S-88" Isprva, u doba Prvog i Drugog svjetskog rata, podmornice su bile na dizel-električni pogon, s naftom kao pogonskim gorivom, dok su se u zaronima služili s u akumulatorima uskladištenom energijom za pokretanje elektromotora. Kako su tadašnje baterije bile skromnog kapaciteta, tako su i rane podmornice bile relativno skromnnih podvodnih sposobnosti. Morale su često izranjati kako bi nadopunile akumulatorske baterije energijom što ih je izlagalo neprijateljskom djelovanju. No, sve se to izmijenilo pojavom podmornica na nuklearni pogon.
Nuklearni reaktori neusporedivo su bogatiji i snažniji izvor energije od dizelskih agregata - omogućuju podmornici da čitav svoj životni vijek provede bez obnove pogonskog goriva, pruživši im time neograničen doplov, iznimnu podvodnu izdržljivost i dotad nezamislive performanse. Današnje nuklearne podmornice postižu podvodne brzine od 35 čvorova (u slučaju ruske Alfa klase i preko 42 čvora), sposobne su mjesecima ploviti zaronjene bez naknade zraka, boraviti na dubinama i do 800 metara i zapravo su jedino ograničene izdržljivošću posade i količinom namirnica koje mogu ponijeti.
Vrste podmornica Po njihovoj namjeni nuklearne podmornice možemo podijeliti u dvije klase:
Napadne (jurišne) podmornice (SSN) Nuklearno-balističke napadne podmornice (SSBN)
SSN su podmornice prvotno namijenjene borbi protiv površinskih i podvodnih jedinica, sa sekundarnom ulogom u napadaju na kopnene ciljeve. U odnosu na SSBN manjih su protežnosti, boljih akustičkih svojstava, superiornijih manevarskih sposobnosti i posjeduju daleko snažnije konvencionalno naoružanje što im s pravom pridaje nadimak «lovaca-ubojica».
SSBN su s druge strane platforme za lansiranje balističkih projektila s nuklearnim bojnim glavama, i ovisno o klasi pojedine podmornice mogu posjedovati preko stotinu bojnih glava, stravične razorne moći i sposobnosti nanošenja strateških udara iz bilo koje lokacije na Zemlji - bilo s površine ili duboko pod vodom.
Svaka od tih bojnih glava u prosjeku je 15 puta razornija od atomske bombe bačene na Hirošimu.
U današnjem post-hladnoratovskom dobu dolazi do blagih promjena u strateškim ulogama nuklearnih podmornica. Svjetsko uređenje prešlo je s bipolarnih supersila na multipolarnu grupu interesa. Iako je izglednost sukoba globalnih razmjera danas daleko manja, sve je veća vjerojatnost izbijanja regionalnih ratova ograničenih razmjera.
Kompozicija i operativni stav velikih podmorničkih mornarica, poglavito one SAD-a, odražava ovo stanje i shodno tomu dolazi do prelaska s naglašenog djelovanja na otvorenom moru ka onom priobalnom. Za podmorničke snage to znači nekoliko značajnih izmjena. Tijekom hladnog rata glavna zadaća napadajnih podmornica bila je protupodmornička borba i ostvarivanje prevlasti na otvorenom moru. No s osvitom novog post-hladnoratovskog doba podmornice moraju biti sposobne izvršavati cijeli spektar strateško-taktički raznovrsnih zadaća u iznimno akustički nepredvidivim plitkim priobalnim vodama. mini|Hrvatska diverzantska džepna podmornica "P-01 Velebit"
Strateško-taktička zadaća Sprječavanje neprijateljskih površinskih i podmornih jedinica u njihovom djelovanju na moru uvijek je bila važna zadaća podmornica. Napadajne podmornice mogu provoditi zadaće lišavanja mora u nizu scenarija: od otvorenog rata protiv velike mornaričke sile, do blokoda pojedinih luka.
Koliku prijetnju podmornice predstavljaju jasno prikazuju povijesni primjeri njemačkog podmorničkog djelovanja tijekom I. i II. Svjetskog rata kada su saveznicima naneseni strahoviti gubici, što je dovelo u pitanje cjelokupnu prekooceansku pomoć SAD-a.
Tijekom Falklandskog rata 1982., potapanje argentinske krstarice «General Belgrano» od strane britanske nuklearne podmornice «Conqueror» prouzrokovalo je povlačenje svekolike argentinske mornarice u svoje luke.
Današnje napadajne nuklearne podmornice naoružane su teškim i lakim torpedima, protubrodskim projektilima i podvodnim minama za lišavanje pristupa morima. Dvije vrste mina koriste se u podmorničkim djelovanjima: CAPTOR (enCAPsulatet TORpedo) i SLMM(Submarine Launched Mobile Mine). CAPTOR se može koristiti protiv podmornica u dubokim vodama, dok je SLMM oružje slično torpedu, koje nakon ispaljivanja može prevaliti nekoliko nautičnih milja do određene lokacije, gdje liježe na morsko dno i aktivira svoje senzore. Posebno je pogodan za blokadu morskih luka ili uskih prolaza.
Tijekom cijelog hladnog rata podmornice su obavljale raznolike zadaće nadgledanja i prikupljanja obavještajnih podataka i iako njegovim svršetkom broj aktivnih napadajnih podmornica u velikim mornaricama sve više opada, broj i spektar ovih zadaća više se nego udvostručio. Podmornice su idealna platforma za izvršavanje ovih zadataka zahvaljujući svojoj jedinstvenoj sposobnosti da neopaženo prodru u neprijateljsko područje i tamo nastave promatrati, slušati i bilježiti neprijatelsko djelovanje, čitavo vrijeme ostavši nezapažene. Iako se sateliti i zrakoplovi koriste za obavljenje istoimenih zadaća, njihove su mogućnosti često osujećene nepodobnim vremenskim uvjetima, teškoćama kontinuiranog promatranja određenih lokacija i gotovo potpunom nemogućnošću promatranja podvodnog djelovanja. Zahvaljujući svojoj sposobnosti da budu u neposrednoj blizini zbivanja, podmornice mogu prikupljati i detektirati signale koji bi satelitima i zrakoplovima bili nedostupni, ili zbog pozadinskog šuma nerazlučivi.
Osim navedenih zadaća, podmornice često bivaju angažirane za obavljanje specijalnih operacija poput prijenosa diverzanata, izvidničkih timova i agenata u zadaćama visokog rizika. Većinu SAD-ovih specijalnih zadataka u kojima sudjeluju podmornice obavljaju SEAL (Sea, Air and Land) timovi, obućeni za djelovanja izad neprijateljskih linija. Ove se specijalne postrojbe mogu ubacivati zrakoplovima, vrtoletima, padobranima, površinskim jedinicima, ali u većini slučajeva samo podmornice mogu jamčiti neopaženu infiltraciju. Nakon što dođu u ciljano područje SEAL timovi mogu obavljati borbene akcije potraživanja i spašavanja, izviđanja, sabotaže, diverzije i nadzora neprijateljskog djelovanja i komunikacija.
Napadajne podmornice SAD-a i Rusije opremljene su LACM (Land Attack Cruise Missile) krstarećim projektilima, koji pružaju sposobnost nanošenja preciznih dalekometnih udara na kopnene ciljeve konvencionalnim bojnim glavama. Primjerice, za vrijeme NATO akcija protiv Jugoslavije većina TLAM-ova (Tomahawk Land Attack Missile) lansirana je iz podmornica. Domet ovih projektila uistinu je respektabilan; naime, iznosi preko 2000 km i jamči pogodak u radijusu od 10 metara i pri maksimalnom dometu, zahvaljujući suvremenom satelitskom navođenju.
I na koncu, SSBN podmornice predstavljaju idealnu polugu strateškog zastrašivanja. Zbog svojih inherentnih sposobnosti zajamčena im je visoka vjerojatnost preživljanja u slučaju izbijanja nuklearnog sukoba i sigurno lansiranje svog nuklearnog arsenala (SLBM- Submarine Launched Ballistic Missile) iz bilo koje lokacije na Zemlji.
Povijesni razvoj Začetak Prva suvremena podmornica bijaše Holland, uvrštena u mornaricu SAD-a davne 1900. godine, čiji je dizajn prodan i ostalim mornaričkim silama toga doba. Tada se nije moglo ni zamisliti da će ona biti preteča jedne od dvije velike mornaričke inovacije prve polovice 20. stoljeća – druga je bila zrakoplov. Zaranjanjem podmornice postaju nevidljive, što im omogućava da se i najmoćnijem plovilu nezamijećeno približe i lansiraju torpedo, oružje koje je elegantno zaobilazilo zaštitu tadašnjih brodova od topničke paljbe pogađajući brod ispod vodene linije u predjelu gdje je najranjiviji. Uz veliku bojnu glavu i pomoć nestlačive vode ono lomi kobilicu broda, uništava njegovu plovnost, ubija velik dio posade i u veoma kratkom roku potapa plovilo. Na taj način i najmanja podmornica može potopiti i najveći ratni brod.
No, u to doba podmornice još uvijek nisu imale ona svojstva koje današnje podmornice čine tako strahovito nadmoćnim protivnicama. Naime, bile su iznimno ograničene u vremenu koje su mogle provesti pod vodom i pri tom su značajno gubile na taktičnoj pokretljivosti, nisu mogle učinkovito koristiti torpeda ispod dubine na kojoj se može koristiti periskop i ovisile su o otvorenim komunikacijama za lokaciju neprijatelja.
Svjetski ratovi Iako su u prvim godinama II. Svjetskog rata njemačke podmornice uz korištenje taktika «vučjih čopora» polučile izniman uspjeh i nanijele teške gubitke savezničkom brodovolju, upravo su zbog same metode napadanja bile i poprilično izložene neprijateljskom djelovanju. Da bi zadržale taktičku pokretljivost podmornice su morale ploviti na površini, što je razvojem mikrovalnih radara i dalekometnih bombardera iskorišteno za njihovo otkrivanje i uništavanje. Takvi radari omogućili su zrakoplovima otkrivanje podmornica i na udaljenostima i do 50 km, a njihov veliki domet pokrio je rupe u nadgledanju Atlantika koje su postojale u prve tri godine ratovanja. Prisiljene na zaranjanje podmornice su gubile sposobnost praćenja konvoja i time je uvelike osujećena njihova dotadašnja ugroza.
Nadalje, njemačka taktika zasnivala se na važnoj ulozi središnje koordinacije podmornica s priobalnim zapovjednim centrima, i stoga su razmijenjivane opsežne dvosmjerne radio komukacije između podmornica i zapovjedništva. Ove transmisije mogle su se presresti uz korištenje obalnih, a potom i morskih detekcijskih sustava, pruživši time grubu procjenu lokacije podmornica, a i same poruke su se mogle dešifrirati korištenjem Ultra-e, u prve tri godine samo na mahove, no odonda neprekinuto.
Protupodmorničko djelovanje u drugom svjetskom ratu nije bilo bez mana, i njena konačna pobjeda je samo zabarušila rastući nesrazmjer u broju protupodmorničkih jedinica u korist podmornica. U II. Svjetskom ratu ta je disproporcija još očitija negoli u Prvom. Na svom vrhuncu, 1917. godine Nijemci su posjedovali 140 podmornica, dok su im saveznici suprotstavljali gotovo 200 zaštitnih površinskih konvojskih pratilaca. Tijekom II. Svjetskog rata maskimalni broj U-Boot-a dosegnut je u ožujku 1943. i iznosio je 240 podmornica. Gledajući samo Englesku Kraljevsku Mornaricu (Royal Navy), protiv njemačkih podmornica bilo je angažirano 875 brodova opremljenih aktivnim sonarom, 41 specijalizirani nosač i 300 obalnih ophodnih zrakoplova. Pred sam kraj II. Svjetskog rata došlo je do velikog skoka u tehnološkom razvoju njemačkih podmornica, koji bi da je rat potrajao, uvelike poremetio odnos snaga na Atlantiku.
Riječ je o dizel-električnoj podmornici tipa XXI, koja je objedinila tri velike preinake u dizajnu koje su joj omogućile korijenito novi pristup podmorničkim djelovanjima. Ove promjene uključivale su povećanje kapaciteta baterija, hidrodinamičniji trup koji je omogućavao postizanje većih podvodnih brzina, te snorkel koji je jamčio rad dizel agregata na periskopskoj dubini.