Španovica je hrvatsko naselje položeno uz cestu Pakrac – Požega koje se nalazi otprilike na pola puta između Pakraca i Požege, na prijevoju između Papuka i Psunja. Do II. svjetskog rata su ga nastavali Hrvati, doseljeni oko 1865., pretežito iz Ravne Gore u Gorskom kotaru. Stanovnici su ponajviše bili šumski radnici te manjim dijelom poljodijelci i stočari. Okolna manja sela bila su nastanjena stanovnicima uglavnom srpske etničke pripadnosti.
Selo su u rujnu 1942. godine spalili partizani, pri čemu su 142 stanovnika (od njih oko 1300) pobili i spalili 227 kuća, a sve preostale protjerali. Komunističke vlasti nisu dopustile da se to selo obnovi ni nakon dovršetka II. svjetskog rata.
Povijest Španovice detaljno je opisao Tonči Erjavec u knjizi Španovica. Kronika nastajanja i nestanka objavljenoj 1992. g. Stanovništvo Nakon Drugog svjetskog rata na području Španovice je ostalo nešto etničkih Srba u okolnim zaselcima, a doseljeno je na to područje i 50-ak Srba i Bosne i Hercegovine.
Prema popisu stanovništva iz 2011. godine Španovica je imala samo 23 stanovnika: nakon paleži sela i protjerivanja stanovništva 1942. godine selo nije obnovljeno, a do kraja komunističke vladavine u Hrvatskoj nije se o selu zapravo ni smjelo pričati.
Područje na kojem je nastalo selo Španovica nalazi se uz rijeku Pakru, desetak kilometara od Pakraca, omeđeno strmim obroncima Psunja i blagim brežuljcima Papuka. U blizini prolazi cesta Pakrac–Požega. Sredinom XIX. st. područje je bilo nenaseljeno i koristilo se kao ispasište za stoku okolnim selima.
Godine 1865. od prijašnjih vlasnika, veleposjednika, zemljište je otkupila Bečka banka (Wienerbankverein), razdijelila ga na jednake parcele i dala u prodaju, uz povoljne uvjete otplate na 30 godina. U godinama 1865-1870. naselili su se ondje Hrvati iz Gorskog kotara (najviše iz Ravne Gore, zatim iz Mrkoplja, Starog Laza, Lokvi idr.), te nešto Slovenaca. Tako je nastalo selo Španovica. Dobilo je ime po "Španu", grofovskom nadgledniku. Naseljenici su se uglavnom bavili poslovima u šumarstvu (drvosječe, radnici u pilanama, prijevoznici i dr.), za koje je u tom dijelu Slavonije postojali dobri uvjeti, te je u narednim desetljećima selo bilo dosta prosperitetno i naraslo do približno 1.300 stanovnika.
Gospodarski život Krčenjem su stanovite površine uređene za poljoprivredu. Zemlju uglavnom obrađuju žene, te manji broj muškaraca, koji svojim konjskim spregama oru zemlju i za ostale obitelji. Žene su vodile i brigu o stoci. Muškarci su uglavnom radili kao šumski i drvodjeljski radnici, boraveći često u šumskim "bajtama"; to je bio glavni izvor prihoda porodice. Pravih seljaka u Španovici gotovo da i nema. Neki, imućniji, postajali su "akordanti", radnici na ugovor sa svojim konjima, kolima i dr, koji su unajmljivali i druge da rade za njih. Neki su bili i kirijaši (prijevoznici). To dovodi do određene socijalne diferencijacije u selu.
Nakon prvog svjetskog rata, osim na Papuku i Psunju, muškarci odlaze na rad i na Moslavačku goru, Petrovu goru, Kozaru i Motajicu, te u mjesta u Bosni u kojoj postoji drvna industrija.
Oni koji su radili na Psunju i Papuku silazili bi u selo u subotu navečer i vraćali se u ponedjeljak u zoru. Oni koji su na rad odlazili dalje, dolazili su kući tek svaka dva-tri mjeseca.
Dječaci su zarana počinjali raditi u šumi, dok su djevojčice od dvanaeste godine odlazile u gradove (Pakrac i dalje do Zagreba, pa i u Beograd) kao sluškinje i dadilje ("kinderfrajle"). Time bi zaradile novac za miraz. Nakon udaje, ostajale su u selu. Donosile su neke vještine i navike gradskog života u vođenju domaćinstva, kuhanju, šivanju.
Zahvaljujući primjeni naprednijih metoda u poljoprivredi i stočarstvu, te stalnoj zaradi u novcu kao i političkoj blagonaklonosti tadašnjih vlasti prema katoličkim selima, Španovčani su dobro napredovali, u usporedbi s okolnim selima srpskih starosjedilaca, koji se bave stočarstvom na stari, polunomadski način. Od njih se razlikuju i jezikom: osobiti dijalekt kajkavskog. Starosjedioci ih nazivaju "Kranjcima" (a Španovčani njih "Vlasima"). Ušteđenim novcem, Španovčani kupuju novu zemlju i šire se. Za razliku od uobičajenog niskog nataliteta u Slavoniji, imali su dosta djece. Godine 1865. bilo je 96 parcela, a pred drugi svjetski rat bila je u selu 251 kuća. Dio Španovčana naselio se i u obližnja srpska sela Dragovići, Branešci, Ožegovci i Bučje (ukupno 46 hrvatskih kuća 1941).
U godinama 1909. – 1914. pedesetak seljana iselilo se u SAD. Grupa mladih ljudi otišla je 1927. – 1929. na rad u Argentinu, gdje su radili polurobovski. Nekoliko Španovčana ostali su živjeti u Francuskoj, jedan je završio u Turskoj, jedan u SSSR-u.
S obzirom na dobar gospodarski razvoj, u selu se razvija i trgovina i obrt. Uslugama španovačkih obrtnika (mlinara, strojobravaara, stolara, postolara, kolara, opančara, bačvara, kovača, krojača, mesara itd.) koriste se i stanovnici 20-ak okolnih sela. Pred drugi svjetski rat u selu je bio 46 raznih uslužnih obrtnika, dvije pekare, tri mesnice, šest trgovina, pet gostionica i tri kuglane. Elektrifikacija je krenula iz mlina Franje Vajzera i braće, te se širila s glavne ceste na obje strane sela. Poštanski ured otvoren je 1905. i služio je sve do 1942. za 40-ak sela u općinama Dragović i Bučje.
Kulturane prilike Španovčani su zadržali goranski govor i druge kulturalne običaje, razlikujući se izrazito od Slavonaca. Osobiti španovački dijalekt, koji su doseljenici donijeli iz Ravne Gore 1865, praktički je izumro kada su se Španovčani raselili. Godine 1945., kada su mnogi u kolonama bjegunaca prolazili kroz Sloveniju, neke su spasili slovenski partizani jer su ih po govoru smatrali "svojima". Slavonci su ih naprotiv upravo po govoru prepoznavali kao Španovčane, i ubijali.
Jedan od običaja koje su donijeli iz Gorskog kotara bile su masovne i bučne maškare, što u Slavoniji nije običaj. Crkva i škola su maškare strogo zabranjivale: svećenik je prijetio kaznom Božjom, a učitelj kažnjavao šibom i "reštom"; to nije pomagalo.
Zbog najamnog rada, kultura je bliža gradskoj, nego seoskoj. Španovčanin nije bio seljak, već radnik, proleter. Prve kuće bile su sagrađene od drveta, a već drugo pokoljenje zamijenilo ih je zidanicama pokrivenim crijepom. Ne nose narodne nošnje, nego se oblače "po gradski". U prehrani, za razliku od Slavonaca, i nakon 70 godina zadržali su ljubav prema palenti (žgancima), uobičajenoj hrani Gorana. Ljeti se jelo mnogo ribe, ulovljene u Pakri i okolnim potocima. Mlijeka i mliječnih proizvoda bilo je u izobilju. Meso se jelo u pravilu jednom tjedno.
Odnosi u obitelji su izrazito patrijarhalni. Muž, koji svaki mjesec u kuću donosi novac, glava je obitelji. Otac, koji bi imao sinove za rad u šumi, nakon približno 50. godine starosti ostajao bi kod kuće na poljoprivredi sa ženama i djecom, ali i dalje je bio glava obitelji. Upravlja bi kućnim budžetom i po potrebi davao novac sinovima i snahama, ili ga trošio za zajedničke potrebe. Španovčani su se ženili gotovo isključivo unutar sela.
Društveni život odvijao se osobito tijekom nedjelje, kad su muškarci u selu. Muškarci su se od jutra okupljali u kuglanama, momci povremeno igrali nogomet, djeca tjerala obruč. Djevojke su cijelo poslijepodne šetale "korzom", cestom kroz cijelo selo, u grupama po četiri-pet. Nije bilo djevojke bez dobre gradske garderobe za taj dan: haljine po posljednjoj modi, fine cipele, nakit, frizure, šminka, pa i parfemi. Novac su dobivale od roditelja ili ga same zaradile u gradu. Zbog njih su nedjeljom dolazili i momci iz Pakraca i Prekopakre. Momci su šetali odvojeno, obavezno u finim odjelima, a posljednjih godinama pred rat sve su se više kroz selo "producirali" na novim biciklima.
Tamburaši su počinjali svirati već nedjeljom rano popodne u gostionicama, a od 1936. nedjeljni "bal" održavao se u novosagrađenom Vatrogasnom domu. Plesao se valcer, polka, tango, sving i vanstep (od engl. "One-Step"). Plesalo se i narodno kolo "seljančica". Od narodnih pjesama najviše su pjevane slovenske, zatim starogradske, slavonske i dalmatinske.
Školstvo Većina doseljenika u Španovicu bila je pismena, jer u Ravnoj Gori je pučka škola postojala još od 1786. i školovanje je bilo obvezno i za mušku i za žensku djecu. U Slavoniji je međutim u doba njihovog doseljenja jedva desetina stanovništva bila pismena. Opća pučka škola otvorena je u Pakracu tek 1878. Zgrada pučke škole u Španovici izgrađena je i otvorena 1884, pa je tako jedna generacija ostala neškolovana. Bilo je predviđeno i učenje mađarskog, ali je nakon prosvjeda i mnogo natezanja ipak zadržan samo hrvatski. Tek 1930. jedan je Španovčanin krenuo na daljnje školovanje i završio učiteljsku školu u Pakracu. Kasnije ih je još nekoliko otišlo u srednje škole, a prvi fakultetski obrazovani Španovčanin (veterinar) je Tonči Erjavec, pisac knjige Španovica.
Religija Za razliku od drugih katoličkih sela pakračke okolice i Slavonije, Španovčani su bili slabi vjernici. Crkva je sagrađene tek 1929. godine, a i tada su u nju zalazile uglavnom starije žene, djeca, stariji muškarci i djevojke. Tek svake treće nedjelje misu je održavao kapelan iz Pakraca. Sva vjenčanja, odzivi i krštenja obavljala su se u župnoj crkvi u Pakracu. Uzrok je tomu zacijelo bio u mentalitetu i načinu života šumskih radnika, ali također i u jakim socijaldemokratskim i antiklerikalnim utjecajima u selu. Španovčani, proleteri, nisu imali vjerske potrebe kao za zemlju vezani slavonski poljodjelci. Kada bi došli iz šume, tražili su svjetovnije oblike okupljanja i razonode.
Međunacionalni odnosi Španovčani su se jasno razlikovali od srpskih susjeda običajima, odjećom, govorom, zanimanjem. Međutim, do iza Prvog svjetskog rata nikada nije bilo "međunacionalnih" incidenata. Bilo je noćnih krađa, što je doseljenicima teško padalo jer u Gorskom kotaru krađa je gotovo posve nepoznata. Jedna uzrečica je govorila: "Šokcu je da slaže, a Srbinu da ukrade." No to su ipak bili samo pojedinci, a bilo je i prijateljstava i kumstava, te tradicionalne gostoljubivosti.
Politika: socijaldemokratska agitacija Od početka XX.stoljeća, u selo dolaze socijalistički agitatori. Socijaldemokratska stranka Hrvatske i Slavonije (SDSH) bila je osnovana u Zagrebu 1894, a prvi javni skup u Španovici održan je 1907. Mnogi se počinju nazivati "socijalistima". Pred prvi svjetski rat pojavljuje se i grupa "američkih" socijalista, povratnika iz SAD koji su sa sobom donijeli nove ideje. U to doba međutim pravo glasa je vrlo ograničeno. Jedva da ikoji Španovčanin ima pravo glasa, pa politički život u pravom smislu riječi ne postoji.
Razdoblje Prve Jugoslavije (1918. – 1941.) U jesen 1918. na području Austrougarske ima mnoštvo vojnih bjegunaca, koji stvaraju odmetničke grupe zvane zeleni kadar. Među njima su zabilježena imena 24 Španovčana.
Komunistička utvrda 1920. Nakon I. svjetskog rata u selu se obnavlja rad Socijal-demokratske stranke. Španovčani pažljivo prate događaje u Rusiji, gdje nakon socijalističke Oktobarske revolucije vlast preuzimaju komunisti i nakon Ruskog građanskog rata nastaje Sovjetski Savez. Na sastanke SDSH u Španovicu dolazi sekretar te stranke Nikola Kovačević, brat Save Kovačevića, znamenitog partizanskog komandanta u Drugom svjetskom ratu.
U SDSH ubrzo dolazi do raskola na lijevo i desno krilo. Većina u Pakračkom kraju prilazi novosnovanoj Socijalističkoj radničkoj partiji (komunista) (od 1920. godine, Komunistička partija Jugoslavije.) SRP(k), odnosno KPJ, imala je u Španovici partijsku organizaciju, u kojoj je bilo do 20 članova. Na općinskim izborima održanim u ožujku 1920. Španovčani su listom glasovali za komuniste, koji zahvaljujući njima u općini Dragović od 12 odborničkih mjesta dobivaju tri. Samo jedan čovjek u selu nije glasovao za njih. Slično se ponovilo i na izborima za Ustavotvornu skupštinu 17. listopada 1920. Okolna srpska sela glasuju velikom većinom za Demokratsku stranku, a druga hrvatska sela u kotaru Pakrac za HRSS.