Trebinjsko-mrkanska biskupija je biskupija Katoličke Crkve u Bosni i Hercegovini u sklopu Vrhbosanske metropolije. Biskupija ima sjedište u Trebinju sa stolnom crkvom Rođenja Blažene Djevice Marije. Biskupska stolica je trenutačno upražnjena (sede vacante), a biskupijom upravlja kao trajni apostolski upravitelj biskup Petar Palić. Najstarija je biskupija na području Bosne i Hercegovine. Zaštitnik biskupije je sv. Mihovil, a suzaštitnik sv. Petar.
Naziv Uz Trebinjsko-mrkansku biskupiju vežu se dva crkvena naziva: Trebinjska (Tribuniensis) i Mrkanska (Marcanensis). Naziv Trebinjska biskupija spominje se prvi put 1022. godine u dokumentima Svete Stolice. Naziv Mrkanska biskupija se spominje prvi put 1322. godina u dokumentima dubrovačkog Malog vijeća. U starijim se izvorima spominje i naziv Mrkanjska. Godine 1374. sjedinjene su u jedan naslov.
Povijest Uspostava biskupije mini|260px|Hum u sastavu Duklje, u drugoj pol. 11. stoljeća. mini|260px|Otok Mrkan. mini|260px|Otoci Mrkan, Bobara i Supetar. mini|260px|Prikaz Dubrovačke Republike, 17. stoljeće. mini|260px|Dominikanski samostan i crkva u Dubrovniku, mjesto posljednjeg počivališta više trebinjsko-mrkanskih biskupa. mini|260px|Prikaz Trebinja, 19. stoljeće. mini|260px|Posljednji dubrovački biskup – apostolski upravitelj trebinjsko-mrkanski, Mato Vodopić. mini|260px|Katedrala Rođenja Blažene Djevice Marije u Trebinju. Do utemeljnja Trebinjske biskupije, njezinim današnjim prostorima, upravljaju biskupi Stona, Dubrovnika i Kotora. Smatra se da je biskupija utemeljena u drugoj polovici ili na samom kraju 10. stoljeća. Prvi pisani spomen nalazi se u buli pape Benedikta VIII., izdanoj 27. srpnja 1022., u kojem se izdvaja Dubrovačka biskupija iz crkvene jurisdikcije splitskoga metropolita te se uzdiže na status nadbiskupije i stječe metropolitansku vlast nad sufraganima. Trebinjska je biskupija svakako uspostavljena prije uspostave metropolije u Dubrovniku kada je kao postojeća morala ući u njezin sastav.
Više dubrovačkih kroničara navode ime prvog trebinjskog biskupa Ivana. Svima je polazište Dukljaninov tekst o ratobornom trebinjskom vladaru Beli Pavlimiru. Prema Dukljaninu Belo Pavlimir je došao iz rimskog progonstva u luku Gruž i Omblu. Tamo je primljen s oduševljenjem te su uskoro po njega došli stanovnici trebinjskog kraja te ga odveli u Trebinje i na blagdan Uzašašća ustoličili za kralja. Brojni autori navode da je među izaslanstvom bio i trebinjski biskup Ivan. Nakon ratnih uspjeha u Raškoj, na povratku, dok je ulazio u jedan trebinjski grad, iznenada je umro te je bio pokopan „s velikom počašću u crkvi sv. Mihaela u istom gradu”. Tako se pretpostavlja da je crkva sv. Mihaela bila prva trebinjska katedrala što potvrđuje i činjenica da je sveti Mihael zaštitnik biskupije kroz cijelu njezinu povijest. Crkva je navjerojatnije bila u središtu grada. Biskup Anzelmo Katić, 1779. godine, piše kako u Banjviru postoji mjesto koje se zove Biskupija zato što je tu u davnini stolovao biskup.
Od 1089., Trebinjska biskupija je ušla u sastav nove Barske metropolije. Papa Inocent II., 1142. godine, podređuje ponovno dubrovačkom nadbiskupu Andriji, trebinjskog biskupa Konstantina. Kasnije je Trebinjska biskupija najčešće bila jedina stvarna sufraganska biskupija dubrovačkog nadbiskupa te tako spašavala metropoliju od utrnuća. Zbog toga je dubrovački nadbiskup Ivan krenuo u Lyon kako bi pred papom pokrenuo parnicu protiv Barske metropolije i vrati pod svoju jurisdikciju sufragane. Na tom putu je u Veneciji posvetio lokrumskog benediktinskog opata Salvija za trebinjskog biskupa.
Progonstvo na otok Mrkan Vjerojatno je prije Salvijeve posvete Trebinjska biskupija bila upražnjena jer s njime u sigurnim povijesnim izvorima počinju provjerljive vijesti o trebinjskim biskupima nakon dužeg vremena. Kralj Stjepan Uroš I. iskoristio je sukob između dvije nadbiskupuje te je zaratio s Dubrovnikom. Kako je u parnici važnu ulogu imao trebinjski biskup Salvije, on je krajem 1252. opljačkan te prognan iz države.
Po dolasku na vlast Stjepana Dragutina položaj katolika se nakratko popravio. Ponajviše zbog djelovanja njegove majke Helene Anžujske. Dopisivajući se s papama vjerojatno je inicirala popunjavanje upražnjene Trebinjske biskupije. Među odlukama dubrovačkog Malog vijeća iz 1322. i 1323. godine zapisano je da se dodijeli „biskupu Mrkana” milostinja od dva perpera. Godine 1325. papa Ivan XXII. naređuje biskupima kotorskom i trebinjskom da predaju palij dubrovačkom nadbiskupu Tomi; to je sigurno bio već prognani trebinjski biskup Nikola koji je pronašao utočište na Mrkanu. U naslovu oporuke biskupa Nikole (1326.) stoji kako je trebinjski biskup, a u tekstu piše da je „biskup Trebinja i Mrkana” te da raspolaže dobrima Mrkana. On se tako prvi naziva mrkanskim biskupom. Otok Mrkan bio je u posjedu plemićke obitelji „Theophilis” (Tefla). Uz Mrkan su još povezani i otoci Supetar i Bobara.
Po progonu trebinjski se biskup ustalio na otoku Mrkanu pa se tako on u dubrovačkim dokumentima redovito naziva samo biskupom Mrkana. Trebinjski biskup je, kao biskup Mrkana, dobio i benediktinsku nastambu na Supetru. Također je dobio i Bobaru koja je također prije pripadala mrkanskom samostanu. Kako je biskup Mrkana slovio kao prognanik i siromah bio je često predmet darovnica pobožnih osoba u Dubrovniku. Tako je trebinjski biskup na Mrkanu uredio svoju rezidenciju. Samostan je imao kulu kao zaštitu od razbojnika te dvije crkve. Glavna je bila crkva sv. Marije (Navještenja ili Gospe Snježne) po kojoj se samostan redovito nazivao kao samostan sv. Marije, ali se 1252. godine zove po drugoj crkvi, posvećenoj sv. Mihaelu.
Djelovanje od 14. do 16. stoljeća Nakon smrti biskupa Nikole, u dubrovačkim dokumentima duže vremena nema spomena o njegovim nasljednicima jer nisu imali nikakve veze s Dubrovnikom. Tako je biskup Bonifacije, ravenjanin, upravljao biskupijom iako nije imao veze ni s biskupijom ni s Dubrovnikom. Godine 1345. za biskupa je imenovan Ivan de Mobili, a 1349. karmelićanin Ivan de Rupella. Trebinjskim biskupom je 1355. imenovan Matija de Altamuta, cistercit. Ovi se nasljednici prvog poznatog biskupa Mrkana Nikole, ne spominju ni u kojoj prigodi u Dubrovniku, što je dokaz da na dubrovačkom području nisu imali prigodu za spomen jer nisu tu ni dolazili. Zanimljivost je svakako da dubrovačke vlasti prognanog trebinjskog biskupa zovu isključivo „episcopus Mercanae”. To se događalo vjerojatno iz predostrožnosti Republike kako spominjanje biskupa s nazivom „trebinjski” ne bi u nekom trenutku dalo srpskim vladarima povod za osvajanje. Ipak, da su biskupe Mrkana trajno držali trebinjskim biskupima nedvosmisleno potvrđuju 1423. godine pri darivanju otoka Molunta Trebinjskoj biskupiji.
Godine 1377., zbog kuge koja je tada harala, Dubrovačka Republika je zgrade na Mrkanu i drugim otocima odredila za karantenu. Biskup je dobio u naknadu kuću u samom gradu. Papa Urban VI. u presudi između 1385. i 1387. u sporu oko ostavštine biskupa Deše, u Trogiru, zove ga biskupom mrkanskim što je prvi spomen mrkanskog biskupa u nekom papinskom dokumentu. Neki su povjesničari iznijeli mišljenje da je Dubrovačka Republika imenovala trojicu biskupa, Dešu, Franju i Ratka, bez znanja Svete Stolice. Ipak, teško da bi takva zloupotreba prošla bez spora u izvorima. To što se oni ne spominju u rimskim dokumentima moglo bi biti zato što zbog posebnih razloga ne plaćaju Apostolskoj riznici propisanu pristojbu te da u Dubrovniku imaju poseban status. Nakon raspada Dušanovog Carstva Trebinjem su, od 1373., zavladali Balšići. Povoljna okolnost za Trebinjsku biskupiju bila je to što su Balšići bili u prijateljskim odnosima s Dubrovnikom. Među legatima koje im je poslala Dubrovačka Republika bio je i mrkanski biskup. Biskup Franjo, koji je 1370. spomenut kao mrkanski biskup, 1373. (čim su Balšići dobili Trebinje) spominje se i kao trebinjski biskup. Od tada službeni dubrovački dokumenti počinju biskupa Mrkana nazivati nedvosmisleno i trebinjskim. Tako prigodom darivanja otoka Molunta, 1423. godine, kažu da ga darivaju „biskupiji Mrkana to jest Trebinjskoj”. Od početka 1383. u dubrovačkim se dokumentima spominje Ratko kao biskup trebinjski i mrkanski. Njegova je služba bila usko povezana s dubrovačkim nadbiskupom. U budućnosti će tako trebinjski i mrkanski biskupi biti pomoćnici ili vikari dubrovačkih nadbiskupa. Od 1391. biskup je Jakov Norvegius. Biskupa Jakova naslijedio je 1416. dubrovački dominikanac Ivan Muzarić. Kad je Dubrovačko Veliko vijeće 1423. izglasalo darovanje otoka Molunta, smatra se da je tim činom dobilo privilegij imenovanja trebinjskih biskupa. Nakon smrti biskupa Muzarića 1425. imenovan je za trebinjskog i mrkanskog biskupa Dominik Grancorve. Poslije njegove smrti 1435. za biskupa je vijeće izabralo Ivana Stojkovića. Ipak, Stojković nikada nije bio potvrđen za biskupa te je na stolicu došao Mihael Natalis. On se pred turskim osvajanjima povukao u Dubrovnik, a biskupiju preporučio „kanonicima Svetoga Petra u Čičevu i Ivanu, knezu Popova i Trebinja”.
Ne može se sa sigurnošću reći gdje su tada rezidirali spomenuti trebinjsko-mrkanski biskupi, ali se pretpostavlja da su živjeli u svojoj darovanoj kući u Dubrovniku prigodom pretvaranja mrkanske rezidencije u karantenu. Nakon povlačenja biskupa Mihaela u Dubrovnik, a osobito nakon povlačenja čičevskih kanonika (prema nekoj tradiciji na područje Bobana gdje im se gubi trag), duži period, nema više vijesti da su trebinjski biskupi vodili pastoralnu brigu o vjernicima. Godine 1466. Turci zauzimaju Trebinje. Zbog toga u jednom izvješću Bernardina „Hungarusa”, kapucina rimske provincije, koji je početkom 20-ih godina 17. stoljeća putovao iz Dubrovnika preko Hercegovine u Carigrad svjedoči kako u Hercegovini „žive brojni kršćani grčkog obreda nekoć latini, ali zbog nedostatka latinskih svećenika zavedeni od raskolnika”. Nakon Mihaelove smrti, papa Pio II. je 1464.trebinjskim biskupom imenovao dominikanca Blaža Dubrovčanina. Njemu je izričito određeno da rezidira u Dubrovniku. Njegov nasljedni, biskup Donat Đurđević, se u više spisa naziva biskupom mrkanskim i trebinjskim. Isto se tako i biskup Đuro Kružić u više spisa također naziva trebinjsko-mrkanskim biskupom. Godine 1499. spominje se i svećenik Nikola, arhiđakon trebinjski, što govori o postojanju kaptola Trebinjske biskupije, ali nije jasno gdje se on tada nalazio.
I ostali biskupi nasljednici, Augustin Nalješković (1514. – 1527.), Franjo Pucić (1528. – 1532.), Toma Crijević (1532. – 1562.) te Jakov Lukarević (1562. – 1575.), se također navode kao trebinjsko-mrkanski biskupi sve do biskupa Šimuna Menčetića (1575. – 1609.). On se prije potvrde imenovanja biskupom, dao na posao riješiti svake veze s Trebinjskom biskupijom. Na temelju toga kardinal Sabellus podnosi u konzistoriju izvješće gdje navodi kako je Mrkanska i Trebinjska biskupija naslovna, da uopće nema brige za duše, kako je Trebinjska biskupija zaposjednuta od nevjernika i Turaka, a da je Mrkan mali pusti školj u dubrovačkoj vlasti te postojanje biskupa opravdava samo za sjaj i ukras Dubrovnika. Menčetić tako 1588. godine podnosi izvješće samo o Mrkanskoj biskupiji. Za očuvanje katolicizma bila je zaslužna i Dubrovačka Republika i nadbiskupija, ali i djelovanje misionara. Dominikanski vikar Hrvatske, Danijel Splićanin, (1589.) papi Sikstu V. piše za pučanstvo Trebinjske biskupije kako su „veoma dobri kršćani i drže pravu vjeru rimsku” te kako su uzorni vjernici da „netom vide svećenika po svojoj mu se velikoj prostodušnosti kao klanjaju”.
Djelovanje od 17. do 19. stoljeća