mini|Hrvatski Apoksiomen primjer konzervatorsko restauratorskog rada na arheološkom metalnom objektu. mini|Zdenac života, djelo Ivana Meštrovića, za razliku od susjednog spomenika sv. Jurja zasada izbjegao "stručne" restauratorske radove mini|Derveni krater, bronca (85 Cu /15 Sn), iskucana i lijevana (ručke, figure u gornjem dijelu), oko 350 prije Krista, visina 90,5 cm, težina oko 40 kg, Arheološki muzej u Ateni, stanje nakon čišćenja i konzervacije
Konzervacija ili preciznije rečeno konzervacija-restauracija metala označava djelatnost usmjerenu na zaštitu i očuvanje povijesnih (sakralnih, svjetovnih, tehničkih i etnografskih) te arheoloških predmeta izrađenih djelomice ili u cijelosti od metala. U nju su uključena sva djelovanja usmjerena na sprječavanje odnosno usporavanje propadanja predmeta, kao i na poboljšanje dostupnosti i čitljivosti istih predmeta kulturne baštine. Usprkos tomu što metale u pravilu smatramo razmjerno trajnim i stabilnim materijalima, oni u dodiru s okolišem postupno propadaju, neki brže, a neki znatno sporije. Ova činjenica je posebno bitna za arheološke nalaze, kod njih su rečeni procesi trajali i po nekoliko tisuća godina. Od izrazitog značaja za proces konzervacije predmeta je i temeljito, barem minimalno teoretsko, a poželjno i praktično poznavanje uzroka i značajki korozije, te najvažnijih osobina i tehnika obrade metala i njihovih slitina. Nadalje je neophodno i poznavanje osnova povijesnog razvoja umjetničke obrade metala, arheologije, te etnologije i tehnologije. Veliku važnost ima i poznavanje suvremene konzervatorske prakse i teorije, ali i etike, te poznavanje znanstveno zasnovanih metoda istraživanja kao i vještina komuniciranja te organizacije. Danas se ovim odrednicama priključuje i ona vezana uz održivost i tzv. zelene tehnologije.Minimum Common Standards Definition – Model Curricula Metals -EQF Level 7 - ECPL, http://ecpl-project.heritagemalta.org/publications/CURR_Metal_L7.pdf
Predmeti kulturne baštine najčešće su izrađeni od metala i slitina kao što su zlato, srebro, bakar, bronca, mjed, željezo, čelik, COR-TEN čelik, nehrđajući čelik, olovo, kositar, Tvrdi kositar, Britanija metal, cink, aluminij, titanij, novo srebro, krom i nikal. Rjeđi su pak antimon, magnezij, niobij, paladij, platina, rodij, živa, elektrum, tumbaga, bidri, shibuichi, shakudo i crna korintska bronca.
Tehnike umjetničke obrade Temeljne tehnike obrade metala – kronologija hladno vruće ručno strojno najraniji primjeri uporabe posebne napomene Lijevanje X X X više od 5700 godina star postupakMoorey, P. R. S., (1988). Early Metallurgy in Mesopotamia, in The Beginning of the Use of Metals and Alloys. Papers from the Second International Conference on the Beginning of the Use of Metals and Alloys, Zhengzhou, China, 21–26 October 1986., ed. R. Maddin Cambridge, Massachusetts & London, England: The MIT Press. Kovanje X X X X više od 7000 godina star postupakhttp://www.spiegel.de/wissenschaft/mensch/balkan-archaeologen-raetseln-ueber-7000-jahre-alte-kupferfunde-a-734391.html Pristup stranici 22. veljače 2014. rezanje X X X antički radovi pa sve do 1500. dlijeto, nož ili škare! turpijanje X X X 1200-1000 prije Krista prve brončane turpije Piljenje X X X zlatarska lučna pilica nije poznata u antici, prvi primjeri oko 1500. bušenje X X najstariji prikaz bušilice na luk u jednoj egipatskoj grobnici, oko 2500. prije Krista valjanje lima X X X X prvi ručni ili vodom pokretani strojevi za valjanje u kasnom 16. i 17. stoljeću izvlačenje žice X X X X u antici metoda spiralno uvijene trake, ploče za izvlačenje tek sredinom 12. stoljeća.Hawthorne, John G. & Smith, Cyril Stanley. Theophilus: On Divers Arts - The Foremost Medieval Treatis on Painting, Glassmaking, and Metalwork. Dover Publications, Inc.: New York 1979. str. 87-89
Temeljne tehnike lijevanje: rastopljeni metal ulijevamo u različite kalupe, najčešće od kamena, gline, posebnog gipsa ili pijeska te metalahttp://www.archive.org/details/apracticaltreat00spregoog kovanje: razlikujemo 2 osnovne tehnike: kovanje užarenog metala koje se primjenjuje praktično isključivo na željezo, te kovanje na hladno. Prva tehnika zahtijeva poseban alat, dok druga može koristiti i alat za podizanje visoke formehttp://www.archive.org/details/cu31924003588534 izrada lima: do 1496. kada Leonardo da Vinci skicira ručno pokretani stroj za valjanje lima – tzv. valcu, lim se izrađivao isključivo ručnim raskivanjem komada dobivenih lijevanjem (no uporaba se proširila tek u 17. stoljeću!) izvlačenje žice: najranije spominjanje ploče za izvlačenje žice polovinom 12. stoljeća (Theophilus). Komad žice provlači se kroz niz sve manjih otvora u kaljenoj čeličnoj ploči. Prije tog razdoblja tanka žica dobivala se iz spiralno uvinutih metalnih traka, deblja se mogla dobiti kovanjem čekićem.Craddock, P. Scientific Investigation of Copies, Fakes and Forgeries, Oxford 2009.,str.376. piljenje: izvodi se ručnom ili električnom pilomUntracht, Oppi Metal Techniques for Craftsmen, New York 1968. Dok su grube pile bile poznate u starom vijeku, fina zlatarska pila nije bila u to doba poznata, nego tek oko 1500. godine...Craddock,P. Scientific Investigation of Copies, Fakes and Forgeries, Oxford 2009., str.375. rezanje: izvodi se škarama (nožicama) za lim Do uvođenja zlatarske lučne pile fini je lim oblikovan ili rezanjem škarama ili prosijecanjem dlijetom.Craddock,P. Scientific Investigation of Copies, Fakes and Forgeries, Oxford 2009.,str.375. sječenje: izvodi se oštrim dlijetom koje udaramo čekićem savijanje: izvodi se različitim kliještima (kod debljeg materijala čekićem na odgovarajućoj podlozi) bušenje: izvodi se različitim svrdlima turpijanje: izvodi se turpijama različitih finoća i oblika te rotacijskim alatima brušenje: izvodi se brusnim papirima ili brusnim kamenjem različitih finoća, ručno ili strojno poliranje: izvodi se strojno ili ručno – pomoću komada krpe, kože ili filca te odgovarajućeg abrazivnog sredstva
Tehnike spajanja meko lemljenje: tehnika spajanja pomoću metalne slitine koja ima niže talište od metala koji spajamo – na mjestu spajanja lem se rastopi te po hlađenju čvrsto veže lemljene dijelove.http://www.archive.org/details/softsolderingha00hobagoog Najčešće se radi o slitini olova i kositra, s time da se danas slitine s olovom koje su razvili Kelti oko 1900. godine prije Krista nadomještaju slitinama kositar srebro.Shlesinger, M.,Paunovic, M.(Eds.) Modern Electroplating, New Yersey 2010.,str. 139. tvrdo lemljenje: tehnika identična gore navedenoj, s tim da se radi na temperaturi višoj od 400 °C. Razlikujemo tvrde lemove za srebro, bakar i njegove slitine, zlato, platinu, aluminij te čelik. Postupak se koristi oko 5000-6000 godina. reaktivno lemljenje: koristi se isključivo u tehnici granulacije; radi se o mješavini bakrenih soli i organskih veziva. Pri zagrijavanju se na površini lemljenih dijelova stvara slitina nešto nižeg tališta od metala koje spajamo (srebro, zlato, platina).Untracht, Oppi Metal Techniques for Crafsmen, New York 1968. Najraniji primjeri primjene oko 2500. prije Krista. zavarivanje: za razliku od lemljenja, kod zavarivanja spoj nastaje rastapanjem samog metala koji spajamo. Razlikujemo elektrolučno zavarivanje, zavarivanje plinskim plamenikom te zavarivanje pomoću laserske zrake i zavarivanje pomoću plazma plamenika.http://www.archive.org/details/weldingapractic00cravgoog Kovačko zavarivanje željeza počinje se koristiti u srednjem vijeku. Plamenik na acetilen i kisik od 1887., iste godine počinje i korištenje elektrolučnog zavarivanja.http://www.weldinghistory.org/whfolder/folder/bhpre1900.html Pristup stranici 18. veljače 2014. lijepljenje: koriste se različita ljepila, danas najčešće epoksidna ili cijanoakrilatna.Brepohl, E. Theory and Practice of Goldsmithing, Brunswick 2001. mehaničko spajanje: koriste se vijci, zakovice i klinovi, te rubljenjeUntracht, Oppi Jewelry Concepts and Technology, New York 1982. Dodatne tehnike obrade iskucavanje i cizeliranje: izvodi se posebno oblikovanim dlijetima (tzv. punce) koja udaramo čekićem te tako na metalu koji obrađujemo dobijemo reljefne ili udubljene ukrase. Kod cizeliranja koristimo dlijeta identična onim za iskucavanje, tehnika se koristi ili kao samostalna ili za doradu iskucanih te lijevanih predmeta. podizanje visoke forme: tehnika se koristi za izradu zdjela, vrčeva, čaša i vaza. Na posebno oblikovanim nakovnjima radimo uz pomoć odgovarajuće oblikovanih čekića. Može se izvoditi i strojno, tada govorimo o tzv. "drukanju",http://www.archive.org/details/metalspinning00crawiala metalni lim pričvršćen na rotirajuću osovinu pritišćemo pomoću posebno oblikovanih poluga na drveni, metalni ili plastični pozitivni kalup (koji također rotira u istoj osi!). Tehnike ukrašavanja površine mini|Izvorna skulptura Marka Aurelija,pozlaćena bronca,danas je na njenom mjestu na trgu Campidoglio kopija, ovaj izvornik se nalazi u Kapitolinskom muzeju u Rimu graviranje: posebno oblikovanim dlijetima urezujemo željeni ukras u metalhttp://www.archive.org/details/engravingitsori00walkgoog nagrizanje: željeni ukras ne dobivamo urezivanjem kao kod graviranja, već nagrizanjem pomoću kisele ili lužnate otopinehttp://www.archive.org/details/etchingapractica017599mbp ili elektrolitskim putem. Suvremenija inačica procesa je fotonagrizanje. pozlata i posrebrenje: metalni predmeti mogu se pozlatiti ili posrebriti na tri osnovna načina: 1. metalnim listićima (ili prahom) koje posebnim ljepljivim lakom (mikstion) vežemo za podlogu; ovaj način koristi se prije svega za skulpture većeg formata; 2.pozlatom u vatri, tzv. živina pozlata ili posrebrenje, radi se pomoću slitine žive i zlata (amalgam) koju nanesemo na metal koji potom zagrijemo, pri čemu živa ispari, a sloj zlata ostane vezan za podlogu. Ovaj sloj uglačamo do visokog sjaja te je postupak time gotov. Zbog visoke otrovnosti žive ovaj se postupak danas izvodi vrlo rijetko; 3. Elektrolitska pozlata ili posrebrenje. Ovaj postupak potpuno je istisnuo prethodni (od 1840.). Osim pozlate i posrebrenja elektrolitskim putem možemo predmete i pobakriti, pocinčati, poniklati, pokositriti i kromirati (nabrojani su samo postupci koje se može češće sresti)http://www.archive.org/details/metalcolouringa01hiorgoog Osim ovih najčešćih metoda mogu se spomenuiti i tzv Francusko platiranje ,tehnika korištena tijekom 18.stoljeća,na predmete od mjedi koji bi bili zagrijani do pojave plave interferencijske boje nanosilo se srebrne listiće (navodno do 60 slojeva!) koje se zatim ručno poliralo ahatom.LaNiece,S.,Craddock,P. Metal Plating and Patination,London 1993.,str.205 Spomenuti treba i tehnike pozlate i posrebrenja (ali i bakrenja ,cinčanja i kositrenja) utrljavanjem te uronjavanjem (ova posljednja razvijena je oko 1836.,no vjerojatno se koristila i ranije). filigran: ova tehnika kao izražajno sredstvo koristi isključivo žicu i metalna zrnca. U pravilu se radi u srebru ili zlatuhttp://www.archive.org/details/jewelrymakingan00cirigoog emajliranje: tehnika u kojoj metalnu površinu prevlačimo staklenom taljevinom. Kao osnovne tehnike možemo navesti ćelijasti emajl, emajl udubljenih polja, te slikani emajl. Izvodi se na zlatu, srebru, bakru i njegovim slitinama te željezu i čelikuhttp://www.archive.org/details/artofenamellingu00fishuoft nijeliranje: tehnika slična emajliranju; metal prevlačimo smjesom metalnih sulfida crne boje. Izvodi se većinom na zlatu i srebru. granulacija: tehnika koja kao izražajno sredstvo koristi sitna metalna zrna, koja se spajaju na podlogu posebnom tehnikom tvrdog lemljenja. Izvodi se u zlatu ili srebru.Untracht, Oppi Metal Techniques for Craftsmen, New York, 1968. Uglavljivanje dragog kamenja: Jedna od najvažnijih tehnika korištenih u izradi nakita i ukrasnih i eklezijastičkih predmeta. Najjednostavnije varijante su uglavljivanje pomoću metalne trake i uglavljivanje u tzv. krunu. tauširanje: tehnika koja koristi umetke od metala različitih boja, najčešće se primjenjuje na oružju, no česta je i na ukrasnim posudama.