thumb|200px|Pozdrav sa srpskog primorja (Drač), srpski propagandni poster iz 1913.
Albanofobija u Srbiji ili protualbanski osjećaji široko su rašireni u Srbiji. Mržnja prema Albancima je najčešće povezana sa srpsko-albanskim sukobom.
Albanofobija se ogleda u negativnim stereotipima, predrasudama i diskriminaciji prema pripadnicima albanskog naroda. Albanofobija može poprimiti i oblik rasizma ako je povezana s uvjerenjem da su Albanci neka vrsta niže rase. Protu-albanski osjećaji ogledaju se i u uporabi naziva Šiptari, koji se zbog negativne konotacije u srpskom jeziku smatra uvredljivim.
Tijekom povijesti, brojni srpski intelektualci su predlagali razne protualbanske projekte, između ostalih: Jovan Cvijić, Vasa Čubrilović, Ivo Andrić i drugi.Pavić, Radovan. "Srbija, Makedonija i Kosmet prema Albaniji i Albancima." Politička misao: časopis za politologiju 28.1 (1991): 158-182., ... racionalan i znalački Andrićev prilog koji njegov politički profil ne pokazuje u najpogodnijem svjetlu, str. 172Pavić, Radovan. "Srbija, Makedonija i Kosmet prema Albaniji i Albancima." Politička misao: časopis za politologiju 28.1 (1991): 158-182., ... međutim, Andrić posvema zaboravlja na suvremenu etničku stvarnost, ne poziva se čak niti na nekadašnju srpsku naseljenost u sjevernoj Albaniji, nego etnička komponenta za njega uopće ne postoji, i važni su jedino državni interesi..., str. 174
Povijest Kneževina Srbija thumb|left|125px|Vladan Đorđević, srpski državnik, Albance smatra nižom rasom.
Početci protualbanske propagande u Srbiji sežu s kraja 19. stoljeća i vezani su za interesima srpske države na teritorije Osmanskog Carstva naseljene Albancima.Ivo Banac, The national question in Yugoslavia - origins, history, politics Nakon srpsko-turskog rata i teritorijalnih proširenja Kneževine Srbije 1878. godine, dolazi do masovnih prisilnih iseljavanja Albanaca iz novopripojenih krajeva (prvenstveno iz Topličkog okruga, nekada naseljenog Albancima) i spaljivanja albanskih sela i gradskih četvrti. Iako su se mnogi srpski uglednici tada protivili izgonu albanskog stanovništva, predsjednik srpske vlade Milan Piroćanac je povodom toga izjavio: “ako bismo ih ostavili ovdje, zadali bi nam nevolje”.Jovan Hadživasiljević, Arbanaska liga, Beograd, 1909., str. 13.
Daljnji rast antialbanskih osjećaja povezan je s vanjskopolitičkim pretenzijama Srbije zacrtanim u Načertaniju, na područje Kosova, zapadne Makedonije i sjeverne Albanije, koje su bile naseljene pretežito albanskim muslimanskim življem. Srpski autori prikazuju Albance kao nasilnike i uzurpatore, potencirajući njihove zločine nad Srbima tijekom osmanskog razdoblja.Jovan N. Tomić, O Arnautima u staroj Srbiji i Sandžaku Oni albansko stanovništvo u Novopazarskom Sandžaku, Kosovu i Makedoniji predstavljaju kao pustonosnu rijeku koja se izlila iz svoga korita i koju će Srbija vratiti u granice tzv. "prave Albanije".
Kraljevina Srbija thumb|125px|Jovan Cvijić, srpski akademik, je zagovarao izlazak Kraljevine Srbije na more preko Albanije.
Početkom 20. stoljeća albanofobija u Srbiji je počela rasti, usko vezana uz vanjskopolitički cilj Kraljevine Srbije za izlazak na Jadransko more (luka Drač) preko albanskog teritorija.Димитрије Туцовић, Србија и Арбанија (у Изабрани списи, књига II, стр. 56) Просвета, Београд, 1950. Argumente o izlasku Srbije na more preko Albanije u to su vrijeme zastupali mnogi srpski političari i intelektualci. Ugledni srpski znanstvenik Jovan Cvijić branio je pravo Srbije na sjevernu Albaniju usprkos nesrpskom stanovništvu.
Cvijić je opisivao kosovske i sjeverne Albance kao mješance, albanizirane Srbe, odnosno prikrivene Srbe, koji su samo prividno oponašali prave Albance, čime je relativizirao njihovu etničku prednost i podupirao pretenzije srpske države na njihovu zemlju.Ben Fowkes, Ethnicity and ethnic conflict in the post-communist world Između 1906. i 1918. izradio je seriju zemljovida kojima su pravdane rastuće srpske pretenzije na albanske krajeve.Diarmait Mac Giolla Chríost, Language, identity, and conflict Cvijićevi etnografski zemljovidi objavljeni 1906., 1909. i 1913. godine međusobno se razlikuju i pratili su vanjskopolitičke potrebe srpske države. Na zemljovidu iz 1909. godine značajno je smanjeno prisustvo Albanaca na Kosovu i zapadnoj Makedoniji u odnosu na prethodnu iz 1906. godine. Na zemljovidu iz 1913. godine prisustvo Albanaca se “dramatično smanjilo”, čak i u Sjevernoj Albaniji.George W. White, Nationalism and territory: constructing group identity in Southeastern Europe
Velikosrpska propaganda je kontinuirano prikazivala Albance nesposobnima za upravljaje samima sobom, odnosno prikazujući ih kao divlji element koji treba biti iskorijenjen. U širenju predrasuda prema Albancima prednjačio je dr. Vladan Đorđević (1844. – 1930.), tadašnji predsjednik srpske vlade. On je prikazivao Albance kao divljake koji nemaju povijest, kao "europske crvenokošce" "koji spavaju u drveću za koje su prikačeni repovima". On je predlagao Europi da ne propusti priliku da “podijeli ove nedisciplinirane ljude između Srbije, Grčke i Crne Gore”.Đorđe Nikprelević: Velike sile i susjedi u malisorskoj krizi 1911. godine Vlada Kraljevine Srbije smatrala je da Albanci uopće nisu narod, već međusobno posvađena plemena, bez zajedničkog jezika, pisma i vjere.D. Đorđević, Izlazak Srbije na Jadransko more i konferencija ambasadora u Londonu 1912, str. 11-12, Beograd, 1956. Smatralo se da bi tek kolonizatorskim utjcajima, odnosno uključenjem Albanaca i njihovih teritorija u srpsku državu, bilo omogućeno njihovo obučavanje za civiliziran život. Srpski tisak širio je stereotipe o Albancima kao o "divljacima" nesposobnim za samostalan državni život.Dimitrije Tucović, Srbija i Arbanija (u Izabrani spisi, knjiga II, str. 56.) Prosveta, Beograd, 1950. Čak i mnogi srpski znanstvenici su, prije nastanka nezavisne Albanije 1912. godine, pokušavali dokazati nesposobnost Albanaca za stvaranje vlastite države, tvrdeći da albanska plemena nemaju potrebu za državom ni sposobnost da se konstituiraju u naciju te im je stoga potrebno tutorstvo. Istaknuti srpski socijaldemokrat Dimitrije Tucović se u svojoj knjizi Srbija i Arbanija kritički razračunava s ovakvim rasističkim gledištima srpskih političara.
Uoči Prvog balkanskog rata kralj Petar I. Karađorđević je 18. listopada 1912. godine izdao proglas u kojem kaže da će njegova vojska donijeti "slobodu, bratstvo i jednakost" ne samo Srbima nego i Albancima,Kraljevski proglas od 18. listopada 1912. nakon čega je srpska vojska krenula u osvajanje Albanije, čineći nad albanskim stanovništvom brojne zločine.
Kraljevina Jugoslavija Tijekom razdoblja Kraljevine Jugoslavije, diskriminacija albanskog stanovništva je predstavljala i politiku države. Beogradska vlada je raznim mjerama nastojala izmijeniti etničku strukturu Kosova i Metohije. Tisuće albanskih obitelji nasilno je deportirano u Tursku. Istodobno, beogradska vlada je vodila program kolonizacije Kosova, dajući prednost Srbima, a pogotovo bivšim vojnicima ili pripadnicima četničkih odreda.Howard Clark, Civil resistance in Kosovo
thumb|left|125px|Vasa Čubrilović, srpski akademik, predlagao je masovno Istjerivanje Albanaca.
Dr. Vasa Čubrilović, srpski akademik i političar, albanska naselja slikovito opisuje kao "klin koji se duboko zario u naše zemlje".V. Čubrilović, Politički uzroci seoba na Balkanu od 1860-1880 god., Glasnik Geografskog društva 16 (1930), 26-49. On je 1937. godine napisao memorandum za Stojadinovićevu vladu kojim predlaže rješavanje "albanskog problema" totalnim etničkim čišćenjem Kosova od Albanaca.Historical dictionary of Kosova Čubrilović smatra da je "imperativna dužnost" države ne dopustiti da njeno važno strateško zemljište u rukama drži "nama neprijateljski i strani elemenat". Čubrilović kritizira dosadašnju neučinkovitu srpsku kolonizaciju Kosova i predlaže učinkovitije metode tjelesnog izgona albanskog stanovništva. On smatra kako je osnovna pogreška odgovornih bila to što su na "nemirnom i krvavom" Balkanu htjeli primijeniti zapadne metode u rješavanju etničkih problema. Umjesto toga, on predlaže rješenje problema na balkanski način:
Čubrilović polazi sa stanovišta da je jedini efikasni način rješenja albanskog pitanja - "raseljavanje Arnauta u masi". On predlaže niz sredstava pristiska kojima bi došlo do masovnog iseljavanja. Prvo je stvaranje psihoze, radi čega je potrebno naći agitatore koji će agitirati za iseljavanje. Dodatno je potrebno pridobiti albansko svećenstvo i ljude od utjecaja, ili novcem ili prijetnjama. Drugo sredstvo je pritisak državnog aparata, koji treba do krajnosti iskoristiti zakone, kako bi "što više zagorčio opstanak Arnauta kod nas". U tom cilju, Čubrilović predlaže jugoslavenskoj vladi: kazne, uhićenja, nemilosrdno primjenjivanje svih policijskih propisa, kažnjavanje šverca, sječe šuma, puštanje pasa, gonjenje na kuluk i sva "ona druga sredstva koja je u stanju da iznađe jedna praktična policija". Pored policijskih pritiska, Čubrilović predlaže i privredne: nepriznavanje starih tapija, obustavljanje rada na katastru, nemilosrdno utjerivanje poreza i svih javnih i privatnih dugova, oduzimanje državnih gemajda, ukidanje koncesija, poslovnih dozvola za gostionice, trgovine, zanate, oduzimanje monopolskih dozvola, istjerivanje iz državne, privatne i samoupravne službe, itd. Od sanitetskih mjera predlaže sljedeće: prisilno izvršenje svih propisa po kućama, rušenje zidova i velikih plotova oko kuća, stroga primjena veterinarskih mjera koja će ometati izvođenje stoke na sajmove, itd. Dr. Čubrilović osim toga predlaže i vjerski pritisak u vidu krčenja groblja, zabrane mnogoženstva itd. Pored državnog pritiska, Čubrilović napominje da i "privatna inicijativa" može mnogo učiniti. On predlaže da se kolonistima podijeli oružje i da na Kosovu započne četnička akcija. Dalje zagovara izazivanje sukoba Crnogoraca s Albancima u Metohiji i lokalnih buna koje bi bile "krvavo ugušene najefikasnijim sredstvima". Pored navedenih sredstava pritisaka na stanovništvo, Čubrilović predlaže još jedno sredstvo "koje je Srbija vrlo praktički upotrebila posle 1878. godine - tajno paljenje sela i arnautskih četvrti po gradovima."
Ivo Andrić, veleposlanik Kraljevine Jugoslavije u nacističkoj Njemačkoj, je u siječnju 1939. godine na zahtjev Milana Stojadinovića izradio elaborat podjele Albanije između Jugoslavije i Italije, prema kojem je Srbija trebala dobiti Sjevernu Albaniju i luku Drač.Dr. B. Krizman, Elaborat Ive Andrića o Albaniji (1939), Časopis za suvremenu povijest, br. 2, Zagreb 1977., str. 77-89. Andrićev elaborat, koji nosi nadnevak 30. siječnja 1939. godine, sačinjen je kao službeni "podsjetnik" o albanskom pitanju za internu uporabu u Ministarstvu vanjskih poslova.
Drugi svjetski rat Tijekom ratnog razdoblja, mržnja između Srba i Albanaca je kulminirala. U izvještaju Komande II. četničkog korpusa Draži Mihailoviću četnici izjavljuju da će se boriti protiv Turaka i Albanaca do istrjebljenja i da mržnja na Albance i Turke privlači čak i pristalice komunizma.Arhiv Istorijskog instituta Kosova, microfilms e AMIB, fund of Archives of Chetniks, C-V-17099. Mnogi četnici su nakon amnestije u lipnju 1944. godine prišli partizanskim jedinicama, noseći sa sobom neprijateljski stav prema Albancima.