Vesna Parun (Zlarin, 10. travnja 1922. − Stubičke Toplice, 25. listopada 2010.) bila je hrvatska pjesnikinja i prevoditeljica.

Životopis Vesna Parun rođena je 10. travnja 1922. godine na otoku Zlarinu blizu Šibenika, gdje joj je otac radio kao općinski činovnik koji je često bio premještan i ostajao bez posla, zbog čega je brojna obitelj (četvero djece) živjela u prilično teškim uvjetima. Zato je Vesna dobar dio djetinjstva i mladosti provela kod tete i tetka u Splitu, u Biogradu na Moru i u Šibeniku. Otac Ante rodom je s otoka Prvića, a majka Antica sa Šolte. Osnovnu školu je završila na Visu, a gimnaziju je pohađala u Šibeniku i Splitu gdje je 1940. godine maturirala. Bila je odlična učenica i već se od 14. godine uzdržavala podučavanjem. U jesen 1940. godine upisala je studij romanistike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.

Onda je došao rat, bježanje u Split, povratak u Zagreb (1942.). Tada su živjeli u Sesvetama kod Zagreba gdje joj je otac radio u općini. Odatle joj je brat otišao u partizane i ubrzo poginuo. U to vrijeme često je obolijevala. Poslije završetka rata nastavila je studij na Filozofskom fakultetu, ali je tada upisala čistu filozofiju. Godine 1947. radila je na pruzi Šamac – Sarajevo, oboljela je od tifusa, a u isto je vrijeme doživljavala krize zbog nesretne ljubavi koja je trajala od 1938. godine. Sve su to bili razlozi prekida studija. Od 1962. do 1967. godine boravila je u Bugarskoj gdje se udala, razvela i doživjela novi niz nedaća.

Od tada je živjela uglavnom u Zagrebu i radila kao slobodna književnica. No nakon pola stoljeća u Studentskom gradu, u zagrebačkoj Dubravi, u Badelovoj ulici 15 (danas Vile Velebita), Vesna Parun svoj je skromni dom 2000. godine, iz nevolje, zauvijek napustila i, vjerujući da je riječ o privremenom smještaju iz zdravstvenih razloga, smjestila se u Stubičkim Toplicama. Ondje je još krajem 1970-ih upoznala svoju najveću životnu učiteljicu, prosjakinju Magdicu.

U Stubičkim Toplicama proslavila je zadnjih nekoliko rođendana, a poglavito su bili zapaženi oni koje je organizirao novinar i publicist Mladen Pavković, predsjednik UBIUDR Podravka, i napisala nekoliko knjiga. Samoću i "otpadništvo" od sadašnje kulture izabrala je sama, ne želeći se nikome klanjati. Neizvjesna i nesigurna sudbina velike poetese u 80-im godinama života sigurno nam ne služi na čast. Možda bismo odgovor na takvu nepravdu mogli pronaći u Vesninoj tvrdnji da se "u školi moglo naučiti mnogo, i u osnovnoj i, kasnije, u srednjoj, i o gramatici i o prirodopisu; manje o povijesti i o zvijezdama na nebu, a o čovjeku i životu – gotovo ništa". Sve u svemu, po njezinim vlastitim riječima, provela je vrlo težak život, od djetinjstva nadalje, te je okušala više patnje i stradanja nego radosti. Vesna Parun potpuno se predala književnom radu postavši prva žena u hrvatskoj književnosti koja živi isključivo od književnosti i za književnost.

Umrla je 25. listopada 2010. godine u Stubičkim Toplicama, u 88. godini života. Pokopana je na starom groblju uz crkvu sv. Stjepana u Grohotama na Šolti.Vesna Parun našla posljednje počivalište u Grohotama na Šolti, vecernji.hr, 1. studenoga 2010., pristupljeno 11. studenoga 2022.

Književno stvaralaštvo Vesna Parun pripada među najpoznatije suvremene hrvatske pjesnikinje. Ona je i najistaknutija hrvatska pjesnikinja druge polovice 20. stoljeća. To mjesto u hrvatskoj književnosti zauzela je zahvaljujući raskošnosti pjesničkog izraza, bogatstvu tema i motiva i stvaralačkoj plodnosti. Poezija je prava domena Vesne Parun, no već je poslije druge knjige pjesama počela pisati prozu i drame. Objavljeno joj je više od 60 knjiga poezije i proze i uprizorena su četiri njezina dramska djela. Njezina zbirka Zore i vihori (1947.) po mnogo čemu označava važan datum u razvojnom tijeku novije hrvatske poezije.

Vesna Parun počela je pisati vrlo rano, svoju prvu pjesmu "Pramaljeće", napisanu na otoku Visu, objavila je već s deset godina (1932.) u listu Anđeo čuvar. Slijedi pjesma "Zov" objavljena 1938. godine u časopisu Sjeme, glasilu muške klasične gimnazije kojem su urednici bili Jure Kaštelan i Živko Jeličić. Već ta pjesma nosi u sebi dah temeljne ideje vodilje: himnu životu, radu i hrabrosti. Osim poezije, pisala je dječje i satiričke pjesme, prozu i drame. Njezina su djela prevođena na mnoge jezike.

Njezine pjesme je na poljski jezik prevela Łucija Danielewska u antologiji i u knjizi Morska róża: wiersze, 1998. godine.

Djela Poezija Zore i vihori, 1947. Pjesme, 1948. Crna maslina, 1955., hrvatska skladateljica Ivana Lang je uglazbila ciklus od 5 pjesama.Crna maslina - ciklus od 5 pjesama za sopran i klavir op. 49, HDS ZAMP, pristupljeno 11. studenoga 2022. Vidrama vjerna, 1957. Ropstvo, 1957. Pusti da otpočinem, 1958. Ti i nikad, 1959. Koralj vraćen moru, 1959. Konjanik, 1961. Jao jutro, 1963. Bila sam dječak, 1963. Vjetar Trakije, 1964. Pjesme, 1964. Gong, 1966. Otvorena vrata, 1968. Ukleti dažd, 1969. Tragom Magde Isanos, 1971. Sto soneta, 1972. I prolazim životom, 1972. Stid me je umrijeti, 1974. Olovni golub, 1975. Apokaliptičke basne, 1976. Ljubav bijela kost, 1978. Čitač snova, 1978. Izabrane pjesme, 1979. Mapa Magdica, 1979. Šum krila, šum vode, 1981. Salto mortale, 1981. Izabrana djela, 1982. Grad na Durmitoru, 1988. Kasfalpirova zemlja, 1989. Indigo grad, 1990. Sonetni vijenci, 1991. Tronožac koji hoda, 1993. Začarana čarobnica, 1993. Izbor iz djela, 1995. Ptica vremena, 1996. Smijeh od smrti jači, 1997. Pelin basne, 1998. Spužvica i spužva, 1999. Političko Valentinovo, 2000. Grijeh smrti, 2000.

Proza Pod muškim kišobranom, 1987. Krv svjedoka, 1988. Hrvatska kraljica, 1999. Noć za pakost – moj život u 40 vreća, 2001.

Dječja poezija Patka Zlatka, 1957. Tuga i radost šume, 1958. Zec mudrijan, 1958. Kornjačin oklop, 1958. Mačak Džingiskan i Miki Trasi, 1968. Mačak na mjesecu, 1969. Miki Trasi i baka Pim Bako, 1968. Miki slavni kapetan, 1970. Karneval u Kukljici, 1974. Poznanstvo s danima malog Maksima, 1974. Igre pred oluju, 1979. Dvanaest slikovnica o psima, 1983. Hoću ljutić, neću mak, 1983. Roda u školi, 1988. Pokraj Kupe kad se vrapci skupe, 1989. Moj prijatelj šišmiš, 1990. Uspavanka za poljubac, 1995. Kroz prozorčić zime, 1995. Pčela, duga i mlin, 1997. Tri morske pustolovke, 2000. Morska kočijica, 2001.

Dramska djela (izvedena) Marija i mornar Apsirt Magareći otok, oliti homo homini asinus Škola za skitnice

Nagrade i priznanja 1948.: Nagrada Matice hrvatske za zbirku Pjesme 1955.: Nagrada grada Zagreba za zbirku Crna maslina 1959.: godišnja nagrada Vladimir Nazor, 1968. Nagrada Grigor Vitez za dječji roman Mačak Džingiskan i Miki Trasi 1970.: Diploma za poeziju, Pariz 1972.: Zmajeva nagrada za najuspješnijeg dječjeg pjesnika, Novi Sad 1982.: Nagrada Vladimir Nazor za životno djelo 1995.: Maslinov vijenac i titula poeta oliveatus nakon ovjenčanja na manifestaciji Croatia rediviva: Ča, Kaj, Što – baštinski dani u Selcima na otoku Braču 2002.: Povelja Visoka žuta žita na Pjesničkim susretima u Drenovcima, za sveukupni književni opus i trajni prinos hrvatskoj književnosti.Pjesnički susreti, knjiznica-drenovci.hr, pristupljeno 11. studenoga 2022. 2003.: Nagrada Tin Ujević za zbirku soneta Suze putuju 2003.: Plaketa "Dobrojutro, more", s pjesničkih susreta u Podstrani.Pjesnički susreti u Podstrani. Dr. Ivanu Golubu uručeno priznanje "za osobit doprinos hrvatskoj književnosti", ika.hr, pristupljeno 16. rujna 2017. 2006.: Velika zlatna plaketa UBIUDR Podravka 2010.: Europska književna nagrada (KOV)

Izvori

Hrvatska enciklopedija: Parun, Vesna pristupljeno 26. listopada 2015.

Vanjske poveznice

Tema broja: Uz 100. obljetnicu rođenja Vesne Parun (1922.-2010.), Kolo, br. 1, 2022.

Kategorija:Hrvatski književnici Kategorija:Hrvatski pjesnici Kategorija:Hrvatski pisci za djecu Kategorija:Dobitnici Nagrade Vladimir Nazor za književnost Kategorija:Dobitnici nagrade Tin Ujević Kategorija:Nositelji Reda Danice hrvatske s likom Marka Marulića Kategorija:Zlarin Kategorija:Prvić Kategorija:Životopisi, Vis