mini|Ibn Haldunov kip u Tunisu Ibn Haldun, punim imenom Abu Zaid 'Abd al-Rahman ibn Muhamed ibn Haldun al-Hadrami (27. svibnja 1332. – 19. travnja 1406.), slavni arapski povjesničar, historiograf i političar.
Rodio se na prostoru današnjeg Tunisa, te se smatra pretečom moderne historiografije, sociologije i ekonomije. Najpoznatiji je po svome djelu Muqaddimah (Prolegomena ili Predgovor).
Životopis Ibn Haldunov život relativno je dobro dokumentiran pošto je napisao autobiografiju (al-ta`rîf bi-ibn khaldûn wa-rihlatuhu gharban wa-sharqan, objavio Muhammad ibn Tâwît al-Tanjî, Kairo 1951.) u kojoj se brojni dokumenti, koji se odnose na njegov život, citiraju riječ po riječ. Ipak njegova autobiografija sadrži malo podataka o njegovom privatnom životu, pa se jednako malo zna o njegovoj obiteljskoj pozadini. Opće poznat kao Ibn Haldun po svom dalekom pretku, rodio se u Tunisu 732. A.H. (1332. u.e.) u andaluzijskoj obitelji Banu Haldun, koja je pripadala gornjem sloju društva. Njegova obitelj, koja je držala mnoge visoke službe u Andaluziji, emigrirala je u Tunis sredinom 13. stoljeća nakon pada Seville na početku rekonkviste. Pojedini članovi njegove obitelji pod tuniskom dinastijom Hafsida obavljali su političku službu; dok su se Ibn Haldunov otac i djed povukli iz političkog života te pridružili mističnom redu.
U svojoj autobiografiji Ibn Haldun utvrđuje svoje porijeklo unatrag do vremena proroka Muhameda kroz arapsko pleme iz Jemena, osobito Hadramauta, koji su došli u Španjolsku na početku islamskog osvajanja u osmom stoljeću. Njegovim vlastitim riječima: "I naši preci su od Hadramauta, od Arapa iz Jemena, preko Wa'ila ibn Hajara, najboljeg od Arapa, vrlo poznatog i poštovanog." (str. 2429, Al-Waraqovo izdanje). Neki biografi (npr. Mohammad Enan) ipak proispituju njegove tvrdnje, te predlažu da je njegova obitelj potjecala od Berbera koji su prisvajali arapsko podrijetlo radi stjecanja društvenog položaja.
Obrazovanje Obiteljski visoki položaj omogućio je Ibn Haldunu da studira s najboljim sjevernoafričkim učiteljima toga vremena. Klasično arapsko obrazovanje stekao je proučavanjem Kurana i arapske lingvistike, osnove za razumijevanje Kurana i islamskog zakona, Haditha i Fiqha. Mistik, matematičar i filozof Al-Abili uveo ga je u matematiku, logiku i filozofiju, gdje je ponajviše proučavao radove Averroesa, Avicenne, Razija i al-Tusija. Ibn Haldun je sa 17 godina izgubio svoje roditelje u epidemiji kuge koja je pogodila Tunis.
Slijedivši obiteljsku tradiciju, Ibn Haldun je težio političkoj karijeri. Neprestano promjenjiva politička situacija u tadašnjoj sjevernoj Africi tražila je visoki stupanj vještine, sklapajući saveze i primjereno ih prekidajući, radi izbjegavanja nevolja zbog čestih prijenosa vlasti koje su moć samo privremeno držale u svojim rukama. Ibn Haldunova se autobiografija, u kojoj provodi vrijeme u zatvoru, dobiva najviše službe i odlazi u progonstvo, povremeno čita poput nekakve avanturističke priče.
Rane godine u Tunisu i Granadi S 20 godina je započeo svoju političku karijeru u Kancelarstvu tuniskog vladara, Ibn Tafrakina, s položajem katiba al-'alamaha, koji se sastojao od pisanja finom kaligrafijom tipičnih uvodnih bilježaka službenih dokumenata. 1352. godine, Abu Ziad, sultan od Constantine, krenuo je u napad na Tunis i porazio ga. Ibn Haldun, nesretan u svakom slučaju sa svojim poštovanim ali politički beznačajnim položajem, slijedio je svoga učitelja Abilija u Fes. Ondje mu je merinidski sultan Abu Inan Fares I dao položaj pisca kraljevskih proklamacija, no to ga ipak nije sprječilo da spletkari protiv svojeg poslodavca. Godine 1357. to je donijelo 25-godišnjem Ibn Haldunu zatvorsku kaznu dugu 22 mjeseca. Na vijest o smrti Abu Inana 1358. godine vezir al-Hasan ibn Omar ga je oslobodio i ponovo postavio na njegov položaj i službu. Ibn Haldun je zatim spletkario protiv Abu Inanova nasljednika, Abu Salema Ibrahima III, zajedno s Abu Salemovim ujakom, Abu Salemom. Čim je Abu Salem došao na vlast dao je Ibn Haldunu ministarski položaj, prvi položaj koji je odgovarao Ibn Haldunovim očekivanjima.
Nakon pada Abu Salema na vlast dolazi Ibn Amar Abd Allah, Ibn Haldunov prijatelj, koji za razliku od svoga prethodnika nije dodijelio nikakav značajni službeni položaj razočaranome Haldunu. Istovremeno je Amar uspješno sprječio Ibn Halduna - čije su mu političke vještine bile vrlo dobro poznate - da se udruži s Abd al-Wadidsom u Tlemcenu. Ibn Haldun je stoga odlučio otići u Granadu. Bio je uvjeren u pozitivnu dobrodošlicu ondje, pošto je kod Feza pomogao sultanu od Granade, Nasridu Muhamedu V, povratiti moć iz svojega privremenog progonstva. Godine 1364. Muhamed mu je povjerio diplomatsku misiju kod kralja od Kastilje, Pedru Okrutnom, kako bi potpisao mirovni sporazum. Ibn Haldun je uspješno izvršio tu misiju, te je pristojno odbio Pedrovu ponudu da ostane na njegovu dvoru i da mu se vrate svi posjedi njegove obitelji u Španjolskoj.
U Granadi je Ibn Haldun brzo ušao u natjecanje s Muhamedovim vezirom, Ibn al-Khatibom, koji je vidio da unutar bliskog odnosa između Muhameda i Ibn Halduna raste nepovjerenje. Ibn Haldun je pokušao oblikovati mladog Muhameda po svom idealu mudrog vladara. Ibn al-Khatib je smatrao taj poduhvat ludim i opasnim za mir u zemlji - a povijest je pokazala da je bio u pravu. Naposljetku je na al-Khatibov nagovor Ibn Haldun poslan natrag u sjevernu Afriku. Muhamed je kasnije optužio samog al-Khatiba zbog zauzimanja neortodoksnih filozofskih gledišta, te ga ubio usprkos Ibn Haldunovu zauzimanju u korist njegova starog rivala.
O tom svom sukobu s Ibn al-Khatibom i razlozima svoga povratka u Afriku Ibn Haldun u svojoj autobiografiji govori vrlo malo. Orijentalist Muhsin Mahdi interpretira to kao pokazivanje da je Ibn Haldun kasnije shvatio da je potpuno pogrešno procijenio Muhameda V.
Visoka politička služba Vrativši se u Afriku, hafsidski sultan od Bougieje, Abu Abdallah, koji je bio Haldunov drug u zatvoru, primio je Ibn Halduna s velikom srdačnošću i imenovao ga svojim prvim ministrom. Tijekom tog razdoblja Ibn Haldun je izvršio avanturističku misiju kako bi skupio poreze među lokalnim berberskim plemenima. Nakon smrti Abu Abdallaha 1366. Haldun je još jednom promijenio strane i udružio se s vladarom od Tlemcena, Abu al-Abbasom. Nekoliko godina kasnije zarobio ga je Abdalaziz (Abd ul Aziz), koji je porazio sultana od Tlemcena i prisvojio prijestolje. Ibn Haldun je zatim ušao u monašku ustanovu, te se zaokupio skolastičkim obvezama sve do 1370. godine kada ga je novi sultan poslao u Tlemcen. Nakon smrti Abd ul Aziza boravio je u Fezu, uživajući patronat i povjerenje regenta.
Ibn Haldunove političke vještine, pogotovo njegov dobar odnos s divljim berberskim plemenima, bile su visoko tražene među sjevernoafričkim vladarima, dok se on sam počeo umarati od politike i stalnih promjena odanosti. Godine 1375. Abu Hammu, abdalwadidski sultan od Tlemcena, poslao je Ibn Halduna u misiju k plemenima Dawadida, pa je Ibn Haldun odlučio potražiti sklonište kod jednih od berberskih plemena, Awlada Arifa iz središnjeg Alžira, u gradu Qalata Ibn Salami. Ondje je živio gotovo tri godine pod njihovom zaštitom, uzimajući prednost svoje osame da napiše Muqaddimu ("Uvod" u svoju planiranu povijest svijeta). U Ibn Salami ipak mu je nedostajala neophodna literatura da dovrši svoje djelo. Zato se 1378. vratio u Tunis kojega je u međuvremenu osvojio Abu al-Abbas, koji je uzeo Ibn Halduna natrag u svoju službu. Ibn Haldun se ondje posvetio gotovo isključivo svojim proučavanjima te je dovršio svoju povijest svijeta. Njegov odnos s Abu al-Abbasom ostao je napet, pošto je Abu al-Abbas sumnjao u njegovu lojalnost, posebice nakon što mu je Ibn Haldun predstavio prijepis dovršene povijesti u kojoj je jednostavno izostavio uobičajeni panegirik upućen vladaru. Pod izgovorom odlaska na hadž u Meku - što niti jedan islamski vladar nije mogao jednostavno zabraniti - Ibn Haldun je mogao napustiti Tunis te je otplovio u Aleksandriju.
Posljednje godine u Egiptu U usporedbi s Magrebom Ibn Haldun je morao osjetiti da je Egipat bio raj; on sam je zaista rekao "Onaj koji ga nije vidio, ne pozna moć islama." Dok su sve ostale islamske regije morale uhvatiti u koštac s pograničnim ratovima i unutarnjim sukobima, Egipat je pod Mamelucima doživio razdoblje ekonomskog prosperiteta i visoke kulture. Ali čak i u Egiptu, gdje je proveo ostatak svoga života, Ibn Haldun nije mogao u potpunosti ostati izvan politike. 1384. godine egipatski sultan al-Malik udh-Dhahir Barquq učinio ga je profesorom Qamhiyyaha Madrasaha, te velikim kadijom (vrhovnim sucem) malikitske škole fiqha ili religijskog zakona (jedna od četiriju škola, malikitska škola, bila je široko raširena uglavnom u zapadnoj Africi). Njegova nastojanja u reformi naišla su na otpor, pa je nakon godine dana morao odstupiti sa sudačkog položaja. Pridonosni faktor njegovoj odluci da odstupi mogao bi biti težak udarac koji ga je pogodio 1384. kada je blizu aleksandrijske obale potonuo brod koji je prevozio njegovu ženu i djecu. Ibn Haldun je nakon svega toga odlučio završiti hodočašće u Meku.
Nakon povratka u svibnju 1388. godine Ibn Haldun se jače koncentrirao na čisto edukacijsku funkciju u različitim kairskim madrasama. Na dvoru je privremeno izgubio naklonost, pošto je tijekom pobuna protiv Barquqa - očigledno pod prinudom - zajedno s drugim kairskim pravnicima izdao fatvu protiv Barquqa. Kasniji odnosi s Barquqom vratili su se u normalno stanje, pa je još jednom imenovan malikitskim kadijom. Ukupno je bio pozvan na tu visoku službu šest puta, ali nije ju zbog raznih razloga nikada dulje zadržao.
Godine 1401. pod Barquqovim nasljednikom i sinom Farajom, Ibn Haldun je sudjelovao u vojnom pohodu protiv mongolskog osvajača Timura koji je opkolio Damask. Haldun je sumnjao u uspjeh pothvata i zaista nije želio napustiti Egipat. Njegove su sumnje bile opravdane, pošto je mladi i neiskusni Faraj, zabrinut oko pobune u Egiptu, prepustio u Siriji vlastitu vojsku samoj sebi i požurio kući. Ibn Haldun je ostao u opkoljenom gradu sedam tjedana nakon čega je užadima spušten preko gradskih zidina u namjeri da pregovara s Timurom. Taj povijesni niz susreta Haldun opsežno izvještava u svojoj autobiografiji. Timur ga je detaljno ispitivao o uvjetima u zemljama Magreba. Čak je na njegov zahtjev Ibn Haldun napisao dugo izvješće o tome. Budući da je prepoznao Timurove namjere skrivene iza toga, nije oklijevao, na svom povratku u Egipat, da sastavi jednako opsežno izvješće o povijesti Tartara zajedno s karakternom studijom Timura. Sva svoja saznanja poslao je merinidskim vladarima u fezu.
Sljedećih pet godina Ibn Haldun je proveo u Kairu dovršavajući svoju autobiografiju i svoju povijest svijeta, te djelujući kao učitelj i sudac. Umro je 17. ožujka 1406., mjesec dana nakon što je po šesti put izabran na službu malikitskog kadije.
Djela mini|Lubab al-muhassal, naslovnica autografa Za razliku od većine arapskih učenjaka, Ibn Haldun je za sobom ostavio malen broj djela, ne uzimajući u obzir njegovu povijest svijeta, Kitab al-`ibar. Značajno je da autobiografija ne aludira na te rukopise, što vjerojatno sugerira da je Ibn Haldun vidio sebe prvenstveno kao povjesničara te da je želio biti poznat ponajviše kao autor Kitab al-`ibara. Iz ostalih izvora poznato je nekoliko drugih djela uglavnom sastavljenih za vrijeme njegova boravka u sjevernoj Africi i Španjolskoj. Svoju prvu knjigu Lubab al-muhassal - komentar na teologiju ar-Razija - napisao je s 19 godina pod nadzorom svoga učitelja al-Âbilîja u Tunisu. Djelo o Sufizmu, ^sifa' al-sa'il, sastavio je oko 1373. u Fezu. Tijekom boravka na dvoru Muhameda V, sultana od Granade, Ibn Haldun je sastavio djelo o logici, `allaqa li-l-sultan.