Soljani su selo na jugu Vukovarsko-srijemske županije u općini Vrbanja: s okolnim selima spada u područje Cvelferije. Najbliža veća mjesta su Županja, koja se nalazi 28 km sjeverozapadno od Soljana, i Brčko u BiH, koje se nalazi 18 km zapadno od Soljana. Selo se nalazi u istočnom dijelu županjske Posavine, a leži na ravnome tlu nadmorske visine 86-88 m. Tereni prema rijeci Studvi, graničnoj rijeci sa Srijemom, još su niži.
Soljani su cestovno povezani s još tri cvelferska sela: Vrbanjom prema sjeveru (dalje prema Županji), Drenovcima prema zapadu (cesta prema Brčkom) i Strošincima prema jugoistoku (cesta za Jamenu i Srijemsku Mitrovicu).
Povijest Pretpovijesno razdoblje Posuđe u obliku zdjela, ćupova i lonaca iz vremena 4. do 3. tisućljeća prije Krista, koje je pronađeno prilikom kopanja temelja lovačke kuće uz rijeku Studvu u blizini Soljana, svjedoči o davnoj naseljenosti Soljana i okolnoga područja.Lunka, Tomislav; Soljani kroz prošlost, 2001, str. 15. Navedeni pronalasci obrađeni su u znanstvenom radu arheologa Boška Marijana "Jedan nalaz vučedolske kulture iz županjske Posavine". Osim tih nalaza u neposrednoj blizini Soljana koji pripadaju vučedolskoj kulturi, nekoliko je mještana prilikom obrade oranica pronašlo različite predmete, poput sjekire, kamenog pršljena, koštanih igli za pletenje mreže i slično, koji su stari više od 5000 godina, što su potvrdili i arheolozi zavičajnoga muzeja "Stjepan Gruber" iz Županje i Muzeja Slavonije iz Osijeka. Svi ti nalazi govore da je čovjek na ovom području živio od kamenog doba pa kontinuirano kroz sva sljedeća povijesna razdoblja.
Saldis U vrijeme Rimskoga Carstva na ovim se prostorima pružala glavna rimska cesta koja je vodila od Aemone (današnja Ljubljana) prema Sirmiumu.Horvat, R., Povijest Hrvatske I / Panonija U povijesnim kartama na ovom području ucrtano je mjesto Saldis, a to je bila postaja preko koje se dopremala sol iz Tuzle (u starijim hrvatskim izvorima: "Soli"), koja se dalje transportirala u druge dijelove Carstva.
Srednji vijek Ovo područje, koje je pripadalo Drugoj Panoniji - Sirmijskoj (Pannonia Secunda ili Pannonia Inferior ili Pannonia Sirmiensis), bilo je mjesto prolaska i burnih događanja u ranom srednjem vijeku. Srijem je oduvijek bio na križanju putova, a posebno u vrijeme dolaska narodâ sa sjeveroistoka na područje Rimskog Carstva. Tako u drugoj polovici 4. stoljeća na ovo područje prodiru Huni, koji su pustošili sve pred sobom. Poslije njih dolaze Goti, a zatim i Veliki Huni, zbog kojih je Rim, kako bi izbjegao sukob s njima, prepustio cijelu Panoniju Istočnom Carstvu.Lunka, Tomislav; Soljani kroz prošlost, 2001, str. 37. Tako je i bilo sve dok Slaveni nisu počeli naseljavati ove krajeve početkom 7. stoljeća.
Mađari, koji su Karpate prešli krajem 9. stoljeća, naselili su područje između Save i Drave. Ugarsko plemstvo u 12. stoljeću ima sve više posjeda u Srijemu, pa tako i ugarski plemići francuskog podrijetla Ajnardi, drže i Posjed Morović, a i posjede na današnjem soljanskom ataru.Gašić, E.; Povijest župe i mjesta Morović, str. 144. i 145. Oni su bili prvi poznati vlasnici ovih posjeda. 1263. godine Morović i morovićko vlastelinstvo prelazi u vlasništvo plemićkoj obitelji Gut-Keled, koja je ovladala velikim područjem oko Bosuta. Prema posjedu Morović, uzimaju ime roda. Potomci začetnika obitelji, Mihaela Morovića (Mihael de genere Gutkheld), uspješni su u širenju posjeda. Nakon njihova izumiranja, njihove posjede je kralj Matija Korvin dodijelio svome sinu Ivanu.
Prvi put se naziv Soljani (Sauly, Sali possesio 1329.) spominje u papinskim kolonalnim spisima. Zanimljivo je da se u različitim vremenima od Rimljana, preko Srednjeg vijeka pa sve do danas na području ovog sela javlja uvijek ime koje potječe od riječi sol: saldis-sauly-sali-zalafalua (mađarski). Povjesničar Stjepan Pavičić smatra da ime Soljani nema u svojem imenu korijen "sol", već da su Mađari stvorili to ime (Szoljan), i to prema čovjeku iz Soli, stare pokrajine na zemljištu današnje Tuzle.Pavilić, S., Razvitak naselja u županjskom području, Županjski zbornik, str. 63. U vrijeme Turaka pojavljuje se imena Salanik i Islanci, ali autor "Popisa sela u turskome Srijemu (Srijemskom Sandžaku)" Bruce W. McGowan, nije siguran gdje se to mjesto nalazi.
U srednjem vijeku na području Soljana se uvijek spominje nekoliko posjeda, gotovo uvijek i naseobina. Medu njima svakako je najvažniji "Zeuzdenreue possesio" 1364. ("Zvjezdani grad"), čiji ostatci temelja postoje i danas s opkopima uz rijeku Studvu. Spominje se da je postojalo čak 10 manjih naseobina uz rijeku Studvu koji su pripadali Morovićima, velikaškoj obitelji koja je izumrla u 15. stoljeću.
Početkom 14. stoljeća na ovo područje prodiru paterani (bogumili), pa tako i u Morovićkom arhiđakonatu. Ti novovjernici nisu priznavali pečuškog biskupa, niti su mu plaćali daće. Oni su imali obrede na narodnom jeziku, živjeli su pobožno i nazivali se "dobrim krstjanima". Krivovjerstvo se dosto proširilo, pa je Ivan Morović o tomu izvijestio i samog Papu, kojeg moli da morovićku župu uzdigne na razinu odgovornosti izravno Papi, a ne pečuškom biskupu, a sve u cilju lakšeg obraćanja nevjernika na katoličku vjeru. Papa Ivan XXII. na to pristaje, pa je prepozitura osnovana 1414. godine. Soljani u to vrijeme nisu imali svoju župu, nego su pripadali morovićkoj. Dolaskom franjevaca, pokušani su bogumili biti preobraćeni na katoličku vjeru, što je dijelom i uspjelo, ali ih je dosta i ostalo sve do dolaska Turaka, koji ovo područje zaposjedaju 1536. godine.Pavičić, S.; Podrijetlo naselja i govora u Slavoniji
Novi vijek Soljani su se nalazili u Srijemskom sandžaku, koji je bio jedan od 17 sandžaka Budimskog pašaluka. Srijemski pašaluk bio je podijeljen na kadiluke: Ilok, Nijemci, Mitrovica i Petrovaradin. Svaki kadiluk se sastojao od nahije, u kojima su se nalazii karye-i (sela). Današnji soljanski atar za vrijeme Turaka bio je podijeljen na zapadni dio koji je pripadao nahiji Posavlje i kadiluku Nijemci, i na istočni dio koji je pripadao nahiji Morović i kadiluku Ilok.McGowan, W. Bruce, Sirem Sancagi Mufasal tahrir Defteri, str. 490. Nakon oslobađanja od turske vlasti, turska vojska je bježala pred Austrougarskom vojskom. 1687. godina je godina protjerivanja Turaka iz Hrvatske, ali se oni već sljedeće godine vraćaju i ponovno osvajaju Morović, gdje ostaju nekoliko mjeseci, ali u sljedećim godinama u nekoliko navrata ponavljaju napade. Pri povlačenju, Turci su pobili mnogo ljudi i popalili kuće. Preživio je samo narod koji se skrivao po šumama. Kako bi lakše preživjeli, austrijske su im vlasti predlagale da se udruže u veće zajednice, pa se prva veća skupina ljudi naselila na području Soljana koje se danas naziva Staro selo. Tamo su sagradili i crkvu, a kako su kasnije uvidjeli da su je sagradili na niskom poplavnom terenu nastavili su graditi selo u obliku slova S, prema višem terenu gdje će sagraditi novu crkvu. Sagrađene kuće su bile velike, jer je u kućama živjelo više obitelji (zadružni način života). Zemljišnik (gruntovnica) sela dobivena je 1804. godine, a prema toj gruntovnici selo je podijeljeno na pet dijelova:
Selo, naseljeno područje Veliki Poloj Popovci Staro selo Šljivici
Nakon oslobođenja od Osmanlija, Soljani se prvi put spominuju 1713. godine, kada je osnovana župa u Jamini, a pripojene su joj morovićka filijala Soljani i drenovačka filijala Račinovci.
Nakon ustroja Brodske pukovnije (regimente),Ivan Ćosić-Bukvin, Župa Vrbanja 1807.-1918., Vrbanja 2008., str. 15. Soljani pripadaju 12. satniji (kompaniji) spomenute regimente kojoj je sjedište bilo u Drenovcima. Od tog vremena ovo područje se naziva Cvelferijom, a naziv je dobila po njemačkoj riječi za dvanaest – zwölf (izg. cvelf).
Prvi popisi stanovnika na ovom području vođeni su 1754. godine, a vodila ga je morovićka župa kojoj su tada Soljani i okolna sela pripadali. Prema tom popisu, Soljani imaju 46 bračnih parova i 175 vjernika za pričest (ne broje se djeca koja nisu primila svetu pričest).Visitatio Canonica, 1754. Pismohrana biskupije Đakovačko-srijemske, Đakovo To je bio katolički popis. Prvi cjeloviti podaci o stanovništvu čuvaju se u Pečuhu u biskupskom arhivu, a govore da su Soljani 1767. godine imali 35 domova, 344 osobe, 67 bračnih parova, 252 osobe koje primaju Sv.pričest, te 111 krizmanih. Tada su popisana i imena i prezimena stanovnika, a u Soljanima je zabilježeno 16 prezimena: Filipiović, Žužić, Žderić, Bartlovoić, Kovanović, Plavšić, Maltaški, Trconić, Pavlović, Ljubičić, Gvozdić, Šimić, Rogić, Galović, Vladisavljević i Vidaković.Ivica Ćosić-Bukvin, Cvelferija u sastavu Slavonske vojne granice 1701.-1808., Vrbanja 2003.
Sredinom 18. stoljeća, u Soljanima, kao i u drugim mjestima završeno je stjerivanje kuća u red (tzv. ušoravanje). To znači da su kuće pravljene uz cestu u jedan ili dva reda. Zemljište koje je pripadalo zadrugama bila su u cjelovitim zaokruženim posjedima odmah izvan sela i nisu bila raštrkana po ataru. U središtu sela nalazile su se glavne institucije, crkva, krčme i časnički stanovi. Kuće su pravljene od drveta na podzidanim temeljima.Josip Kljajić, Ustroj Slavonske vojne granice u 18. stoljeću, Glasnik Arhiva Slavonije i Baranje br. 6, Osijek 2001.
mini|desno|220px|Stara škola u Soljanima Nagli razvoj Soljana počeo je u prvoj polovici 18. stoljeća i trajao je do 1. svjetskog rata. U tom su se razdoblju počeli graditi stanovi (u Srijemu bi rekli salaši).
Stanovi su po veličini i uređenosti označavali snagu i bogatstvo zajednice. Do prvog svjetskog rata Soljani su imali oko 85 stanova. Najbolji stanovi u selu tada su bili "Galović stanovi". Izgradnjom stanova razvijalo se pčelarstvo, stočarstvo i voćarstvo. Od voća su se najviše sadile šljive. U tom razdoblju u selo dolaze "drotari" i "pendžeraši". Drotari su migrirali iz Slovačke za boljom zaradom. "Pendžeraši" (od turske riječi "pendžer" što znači prozor) dolaze također iz Slovačke, iz Trenčina i Trnave, a oni su stavljali stakla na prozore i zbog toga dobili takvo ime. Ti Slovaci su bili katoličke vjeroispovjesti. Jedan dio Slovaka došao je i iz Vojvodine, takozvanom sekundarnom migracijom, krajem 18., početkom 19. stoljeća, a oni su bili evangelici. Slovaci katolici brže su se asimilirali među hrvatskim stanovništvom, jer im Katolička crkva nije smatrala potrebnim osigurati obrede na slovačkom jeziku, a i oni to sami nisu tražili. Slovaci evangelici su i nakon doseljavanja u Soljane održavali kontakte sa slovačkom evangeličkom zajednicom u Vojvodini, imali su svoje svećenike i službe na slovačkom jeziku pa su duže vremena odolijevali asimilaciji. Potomci ovih skupina ljudi i danas žive u Soljanima, o čemu svjedoče i njihova prezimena.
Svjetski ratovi Prvi svjetski rat nije se vodio na ovom području iako su ljudi bili vojni obveznici na drugim područjima. Mnogi su izbjegavali vojnu obvezu i skrivali se po šumama gdje su živjeli u kolibama sa svinjama. Sirotinja iz sela išla je u rat za komad zemlje. Mnogi su tako i poginuli. Prema prijeratnom popisu iz 1910. Soljani su imali 1693 stanovnika. Prvi svjetski rat uništio je soljansko gospodarstvo jer su mnogi radno sposobni ljudi morali na bojište. Po popisu nakon rata, 1931. godine, Soljani su imali 1932 stanovnika.