250px|desno|mini|Sirova zakovica.
250px|desno|mini|Sirova zakovica sastoji se od struka i sabijanjem oblikovane osnovne glave.
250px|desno|mini|Zakovični spojevi na željezničkom mostu.
250px|desno|mini|Ručno zakivanje ograničeno je na slučajeve kad je obim posla mali i kad je promjer zakovica manji od 26 mm.
250px|desno|mini|Strojno zakivanje se izvodi posebnim strojevima za zakivanje.
250px|desno|mini|Zakivanje dijelova zrakoplova.
250px|desno|mini|Toplo zakivanje izvodi se čeličnim zakovicama zagrijanim do svjetlocrvenog žara (oko 1 000 °C).
250px|desno|mini|Tri slijepe zakovice ili pop zakovice od aluminija veličina: 1/8", 3/32" i 1/16".
250px|desno|mini|Kliješta za slijepe zakovice ili pop zakovice.
mini|desno|250px|Eiffelov toranj je spojen zakovicama.
mini|desno|250px|Dvorezni i višerezni zakovični spojevi.
mini|desno|250px|Razne vrste zakovica.
mini|desno|250px|Preklopni zakovični spoj.
Zakovica je strojni dio koji se koristi kao nerastavljivi spoj. Na jednom kraju zakovice nalazi se glava (industrijska glava zakovice), a drugi kraj je klin cilindričnog oblika. Zakovica se umeće u prethodno izbušenu rupu, koja prolazi kroz obje plohe, na način da glava zakovice ostaje s jedne strane, a tijelo prolazi na drugu stranu. Zatim se primjenuje pritisak na tijelo zakovice koje se širi i tvori drugu glavu zakovice na suprotnoj plohi. Time se ostvaruje trajan spoj dviju ploha. Sam spoj zakovicama dobro podnosi naprezanja po osi okomitoj na os zakovice (smično naprezanje), dok su za naprezanja u smjeru osi tijela zakovice bolja rješenja vijci i matice."Elementi strojeva", Karl-Heinz Decker, Tehnička knjiga Zagreb, 1975.
Zakovične spojeve su istisnuli vijčani spojevi. Bušenje rupa i zakivanje iziskuje općenito veći utrošak rada. Zavareni dijelovi su jednostavnijeg oblika, laganiji su i nisu oslabljeni rupama. Samo se još ponekad uzima zakovični spoj, koji inače vrijedi kao bezuvjetno siguran spoj, naročito u gradnji s lakim metalima. "Konstrukcijski elementi I", Tehnički fakultet Rijeka, Božidar Križan i Saša Zelenika, 2011.
Zakovice su strojni dijelovi koji se sastoje od svornjaka (tijela) i glave, takozvane gotove ili temeljne glave. Druga glava, nazvana završna glava, oblikuje se tokom operacije zakivanja. Izrada provrta na dijelovima koji se spajaju izvodi se probijanjem ili bušenjem. Prvi je brži i isplatljiviji (ekonomičniji), ali postoji opasnost od pojave pukotina na rubovima provrta. Bolje je naknadnim bušenjem ili razvrtanjem proširiti manji provrt na konačnu mjeru. U kvalitetnim konstrukcijama (čelične konstrukcije, kotlovi ili generatori pare) primenjuje se isključivo bušenje. Rubovi provrta na vanjskoj strani spoja moraju kod većeg promjera zakovica biti skošeni. Za postizanje ispravnog zakovičnog spoja, provrti na dijelovima koji se međusobno spajaju izvode se tako da se ti dijelovi nalaze u privremenom montažnom spoju ostvarenom s pomoću vijaka, zatega i slično.
Zakivanje može biti hladno kod upotrebe od mjedi, bakra ili lakih legura kao i čeličnih do promjera manjeg od 10 mm. Toplo zakivanje izvodi se čeličnim zakovicama zagrijanim do svjetlocrvenog žara (oko 1 000 °C). Za zagrijavanje zakovica služe peći ložene drvenim ugljenom ili koksom. Najprikladnije je električno ili plinsko zagrijavanje zakovica."Tehnička enciklopedija" (Elementi strojeva), glavni urednik Hrvoje Požar, Grafički zavod Hrvatske, 1987.
Zakivanje Zakivanje je nerastavljivo spajanje limova i drugih tankostijenih konstruktivnih dijelova. Najčešće se koristi u lakogradnji (zrakoplovne i slične konstrukcije) s materijalima kojima bi se zavarivanjem bitno smanjila čvrstoća (na primjer aluminijeve i titanijeve slitine), a katkada i u čeličnim konstrukcijama (visokogradnja, dizalice, mostovi) pri posebnim uvjetima ugradnje (montaže). Izvodi se zakovicama, to jest metalnim trnovima s osnovnom glavom izvedenom na jednoj strani. Zakovice se umeću u bušene ili probijane otvore dijelova koji se spajaju, pa se na slobodnoj strani plastično oblikuju (zakivaju) u takozvanu završnu glavu, čime se postiže čvrsta veza spoja. Sve se zakovice zakivaju u hladnom stanju, osim čeličnih debljih od 10 mm, koje se prethodno griju približno na 1 000 ℃. Glava zakovice može biti poluokrugla, lećasta, upuštena ili plosnata, a struk pun ili šupalj. Završna se glava oblikuje posebnim alatima, ručno, hidraulički ili pneumatski.
Kada je kraj trna koji se zakiva nedostupan (spajanje dijelova s polušupljim ili šupljim profilom), primjenjuju se takozvane slijepe zakovice, kojima se završna glava oblikuje provlačenjem umetnutoga trna u šuplji struk (provlačne zakovice), ili povlačenjem i odrezivanjem trna (takozvane POP-zakovice, nazvane prema tržišnoj marki američke tvrtke Emhart, koja ih je prva počela proizvoditi). Nedostupan kraj struka zakiva se i eksplozivno (eksplozivne ili termozakovice), pri čem se dodirom glave zakovice posebnim alatom prouzroči paljenje eksploziva umetnutog u kraj struka. Zakovice su u spoju opterećene na odrez (posmik), a prema broju presjeka u kojima se javljaju posmična naprezanja spoj je jednorezan (pri međusobnom spajanju dvaju dijelova) ili višerezan.
Zakivati se može ručno (uz upotrebu ručnog alata, odnosno pneumatskog ili električnog čekića) ili strojno. Ručno zakivanje ograničeno je na slučajeve kad je obim posla mali i kad je promjer zakovica manji od 26 mm, jer iznad toga, naročito kad su svornjaci zakovica dugi, snaga čovjeka nije dovoljna za postizanje prikladne deformacije čitavog tijela zakovice. Postupak pri ručnom zakivanju vrlo je jednostavan. Ugrijana zakovica se brzo uvuče u provrt, pa se na osnovnu glavu pritisne kalup podmetač (pridržač). Brzim udarcima čekićem najprije se zadeblja nasuprotni kraj svornjaka, pa se namjesti kalup glavičar (oblikač), preko kojega se zatim nastavi udarati čekićem do konačnog oblikovanja završne glave. Strojno zakivanje se izvodi posebnim strojevima za zakivanje. Tim se načinom postiže veći i jednoličniji tlak (pritisak) na svornjak zakovice, te se zakovica sabija po cijeloj dužini i bolje popunjava provrt. Brzina rada je mnogo veća, a posebni uređaj osigurava bolje priljubljivanje dijelova koji se spajaju. Glavni nedostatak je u tome što se često ne može primijeniti na mjestu montaže konstrukcije.
Osim dobrog ispunjavanja rupe u ispravnom zakovičnom spoju, završne glave zakovica moraju biti potpuno oblikovane, moraju dobro nalijegati na površine dijelova u spoju i ne smiju imati napukline.
U slučajevima kad zakovičasti spojevi ne smiju dozvoliti prolaz fluida (na primjer stijenke spremnika ili rezervoara, limovi parnih kotlova, oplate brodova i slično), nepropusnost je bezuvjetan zahtjev koji se na njih postavlja. Da bi se nepropusnost zakovičnih spojeva u takvim slučajevima još više osigurala, njihova izrada uključuje još i takozvano podbijanje (zaklepanje) kao završnu operaciju. Ta operacija sastoji se u priljubljivanju krajeva limova i glava zakovica posebnim alatom, takozvanim podbijačima čiji završetak mora biti malo zaobljen. Radi toga rubovi dijelova koji se spajaju moraju biti zakošeni pod kutom od 15 do 20°. Pri tome ne smije doći do oštećenja limova alatom, jer to može izazvati njihovo nedopušteno slabljenje. Podbijanje je izvedivo samo kad je debljina limova veća od 5 mm. Osim tih glavnih postupaka zakivanja u praksi, postoje i neki posebni pri kojima se obično upotrebljavaju posebne (specijalne) vrste zakovica.
Zakovične spojeve istiskuju sve više zavareni spojevi. Bušenje rupa i zakivanje iziskuje, općenito uzevši, veći utrošak rada. Zavareni dijelovi jednostavnijeg su oblika, laganiji su i nisu oslabljeni rupama. Samo se još ponekad uzima zakovični spoj, koji inače vrijedi kao bezuvjetno siguran naročito u gradnji s lakim metalima (posebno s aluminijskim legurama).
Prednosti i nedostaci zakovičnih spojeva Prednosti zakovičnih spojeva: "Elementi strojeva", Fakultet elektrotehnike, strojarstva i brodogradnje Split, Prof. dr. sc. Damir Jelaska, 2011. materijal se ne oslabljuje toplinskim utjecajima, a nema niti opasnosti od puzanja; mogu se spajati različite debljine materijala, te materijali s presvlakama, kao i različiti materijali; kontrola kvalitete je jednostavna; trenje u spoju dovodi do prigušenja vibracija i buke; velika brzina izvodenja za neke vrste zakovica, pa kod ugradnje zamjenjuje vijke; spoj se ponekad može i rastaviti.
Nedostaci: rupe oslabljuju konstrukciju; neravnomjerna raspodjela naprezanja; potrebno preklapanje dijelova spoja; kod različitih materijala može se javiti kontaktna korozija.
Zakovični spoj Zakovični spojevi stežu spojene dijelove određenom tlačnom silom, koja, već prema odgovarajućem koeficijentu trenja, uzrokuje otpor trenja. Taj otpor suprotstavlja se silama koje djeluju u smjeru raskidanja zakovičnog spoja. Zakovice u nekom zakovičnom spoju nisu, dakle, napregnute na odrez (smicanje) sve dok te sile nisu veće od otpora trenja. Prema tome zakovice održavaju spoj pritiskom svojih glava. Stezanje zakovica izaziva u struku vlačna naprezanja.
Sirova zakovica sastoji se od struka i sabijanjem oblikovane osnovne glave. Prednost se daje poluokrugloj glavi, dok ostali oblici dolaze u obzir samo za posebne slučajeve. Zakovice i dijelovi koji se zakivaju moraju biti od istog osnovnog materijala, jer pri razlici u materijalu postoji opasnost labavljenja i korozije. Za zakovice od obojenih metala dolaze u obzir Cu, Ms, Al, AlCuMg i AlMg5.
Provrti za zakovice buše se ili se probijaju. Probijani se dodatno buše ili razvrtaju, jer stvaranje vrlo finih prskotina kod probijanja može dovesti do loma. U gradnji čeličnih konstrukcija zabranjeno je probijanje rupa. Rubovi rupe moraju se upustiti da bi se dobio dobar prijelaz između struka i glave.
Vrste i materijal zakovica Zakovice su standardizirane, a dijele se prema veličini na dvije glavne skupine: normalne (s promjerom od 10 do 37 mm) i sitne zakovice (s promjerom ispod 10 mm). Normalne zakovice služe za zakivanje u brodogradnji, kotlogradnji, čeličnim konstrukcijama i strojogradnji.
Zakovice s upuštenom glavom upotrebljavaju se uglavnom tamo gdje su potrebne glatke površine limova. Zakovice s glavom u obliku krnjeg stožca upotrebljavaju se u brodogradnji.
Osim oblika, standardima su određene i druge veličine mjerodavne za izbor normalnih zakovica za određene zakovične spojeve. Općenito se ukupna debljina ∑δ dijelova u spoju održava ispod 4∙d.
Sitne zakovice uglavnom se upotrebljavaju za spojeve dijelova od lakih i obojenih metala i od mekog čelika. Oblici takvih zakovica slični su normalnim oblicima zakovica, osim jednog – s lećastom glavom.
Među sitne zakovice ubrajaju se i posebne (specijalne) vrste zakovica. Jedna od takvih vrsta jesu cjevaste zakovice. One se upotrebljavaju, na primjer, u preciznoj mehanici, za spajanje dijelova od plastičnih masa, kože, tekstila i općenito u spojevima, gdje ne djeluju velike sile. Dijelovi od elastičnih ili jako krhkih materijala ne mogu se spajati sa zakovicama s poluokruglim ili upuštenim glavama zbog potrebe velikih sila pri oblikovanju završne glave. Za njih su prikladne zakovice u oblicima. Za zakivanje dijelova od vrlo osjetljivih materijala kao što su mekana guma, prešani plastični materijal, tvrdi papir i slično moraju se ispod glava zakovica podmetnuti metalne pločice zbog povećanja površinskog tlaka (pritiska). Šuplje zakovice imaju deblje stijenke nego cijevne zakovice. One služe prvenstveno za učvršćenje obloge na kočnicama i spojkama.
Slijepe zakovice ili provlačne zakovice omogućuju zakivanje dijelova u spoju, koji su pristupačni samo s jedne strane, kao na primjer na polušupljim i šupljim profilima.