David Keith Lynch (Missoula, 20. siječnja 1946. – Los Angeles, 15. siječnja 2025.) bio je američki filmaš, televizijski redatelj, vizualni umjetnik, glazbenik i glumac. Poznat po svojim nadrealnim filmovima, Lynch je razvio svoj jedinstveni vizualni stil, popularni nazivan "Linčevski stil", a kojeg karakteriziraju snene scene i specijalni dizajn zvuka. Nadrealni i u mnogim slučajevima nasilni elementi njegovih filmova na reputaciji su da "zastrašuju, vrijeđaju i mistificiraju" svoje gledatelje.
Rođen u obitelji srednje klase u Missouli, država Montana, Lynch je djetinjstvo proveo putujući SAD-om prije nego što je upisao studij slikarstva na Pennsylvania Academy of Fine Arts u Philadelphiji gdje se i započeo baviti produkcijom kratkih filmova. Odlučivši se u potpunosti posvetiti tom mediju, preselio se u Los Angeles gdje je producirao svoj prvi film, nadrealni horor Eraserhead (1977. godine). Nakon što je film postigao kultni status, Lynchu je ponuđena režija filma Čovjek-slon (1980.) koji mu je donio veliki uspjeh i proboj. Nakon toga je snimio dva filma za produkciju kuću De Laurentiis Entertainment Group: znanstveno-fantastični ep Dina (1984.) koji je bio kritički i komercijalni neuspjeh, te neo-noir kriminalistički film Plavi baršun (1986.) koji je pobrao hvalospjeve filmske kritike.
Početkom 90-tih godina 20. stoljeća, s Markom Frostom, kreirao je iznimno popularnu, misterioznu televizijsku seriju Twin Peaks (1990. – 1991.), a nakon nje je snimio i prequel u obliku filma Twin Peaks: Vatro hodaj sa mnom (1992.); zatim film ceste Divlji u srcu (1990) i obiteljski film Prava priča (1999.). Ipak, nije odustao od snimanja nadrealnih filmova pa je tako snimio Izgubljenu autocestu (1997.), Mulholland Drive (2001.) i Unutarnje carstvo (2006.). U međuvremenu je objeručke prihvatio Internet kao novi medij, pa je producirao nekoliko web serija, kao što su animirani Dumbland (2002.) i nadrealni sitcom Rabbits (2002).
Tijekom svoje karijere, Lynch je zaradio tri nominacije za prestižnu nagradu Oscar u kategoriji najboljeg redatelja, te jednu u kategoriji najboljeg scenarija. Dva puta je osvojio francuskog Césara za najbolji strani film, kao i Zlatnu palmu na filmskom festivalu u Cannesu te počasnu nagradu za životno postignuće na filmskom festivalu u Veneciji. Francuska vlada dodijelila mu je Legion of Honor, najveće priznanje koje jedan civil može dobiti, a te iste godine (2007.) The Guardian ga je opisao kao "najvažnijeg redatelja ove ere". Allmovie proglasio ga je "renesansnim čovjekom modernog američkog filmskog stvaralaštva", a uspjesi njegovih filmova označili su ga kao "prvog popularnog nadrealista".Pauline Kael, quoted in Lynch and Rodley 2005. p. xi.
Život i karijera
Rani život (1946. – 1965.) David Lynch rođen je u Missouli, država Montana 20. siječnja 1946.David Lynch na IMDbu Njegov otac, Donald Walton Lynch bio je znanstveni istraživač, a radio je za američki odjel za poljoprivredu dok je njegova majka, Edwina "Sunny" Lynch (djevojački Sundholm) bila učiteljica engleskog jezika čiji su preci imigrirali u SAD iz Finske u 19. stoljeću. Lynch je odgajan kao Prezbiterijanac. Zbog Donaldovog posla, obitelj Lynch konstantno se selila na razna područja SAD-a. Upravo zbog toga se Lynch u dobi od samo dva mjeseca preselio u Sandpoint, država Idaho, a samo dvije godine kasnije, nakon rođenja njegovog brata Johna, obitelj se ponovno preselila, ovaj put u Spokane, država Washington. Upravo je tamo rođena Davidova sestra Martha prije nego što su se ponovno preselili u Durham, država Sjeverna Karolina, a nakon toga u Boise, država Idaho i u Alexandriju, država Virginia. Iako su se konstantno selili, Lynch nije imao problema s prilagođavanjem – vrlo lako upoznavao je nove prijatelje čim je započeo pohađati neku novu školu. Komentirajući svoj rani život, Lynch je izjavio: "Svijet je za mene kao djetetu bio fantastičan. Naravno, tu su bili uobičajeni strahovi, kao odlazak u školu... Za mene je tada škola bila zločin protiv mladih ljudi. Uništavala je same temelje slobode. Učitelji nisu bili dovoljno pozitivnog stava." Uz školu, otac ga je natjerao da bude u mladim izviđačima, ali Lynch je kasnije rekao: "Postao sam dijelom izviđača samo da bih kasnije mogao odustati i ostaviti sve to iza sebe." Upravo zahvaljujući sudjelovanju u izviđačkoj grupi, Lynch je bio jedan od sudionika inauguracije Predsjednika Johna. F. Kennedyja ispred Bijele kuće koja se događala upravo na njegov rođendan, 1961. godine.
Lynch se za slikanje i crtanje zainteresirao zahvaljujući ocu svog prijatelja dok je živio u Virginiji koji je i sam bio profesionalni slikar i razmišljao o tome da mu karijera krene u tom pravcu. U srednjoj školi Francis C. Hammond u Alexandriji nije se najbolje snašao, ali za školski rad ionako nije bio previše zainteresiran. Međutim, bio je popularan kod drugih kolega i nakon što je otišao odlučio je studirati slikarstvo te je upisao School of the Museum of Fine Arts u Bostonu, 1964. godine gdje mu je cimer bio Peter Wolf. Ipak, napustio je studij nakon godinu dana, izjavivši: "UOPĆE NISAM bio inspiriran tim mjestom", te je isplanirao proputovanje Europom sljedeće tri godine s prijateljem Jackom Fiskom koji je također bio razočaran svojim studijem na Cooper Unionu. Obojica su gajili iste nade da će vježbati s ekspresionističkim slikarom Oskarom Kokoschkom u njegovoj školi, ali nakon što su došli u Salzburg i otkrili da on nije slobodan, vratili su se u SAD nakon samo 15 provedenih dana svog putovanja od planirane tri godine.
Philadelphia i kratki filmovi (1966. – 1970.) Vrativši se u SAD, Lynch je otišao u Virginiju, ali budući su se njegovi roditelji preselili u Walnut Creek (država Kalifornija) on je neko vrijeme bio prisiljen živjeti sa svojim prijateljem Tonyjem Keelerom prije nego što je odlučio otići u Philadelphiju gdje, nakon savjeta Jacka Fiska koji ju je već pohađao, upisuje Pennsylvania Academy of Fine Arts, a koju je puno više preferirao od prijašnjeg koledža za umjetnost u Bostonu tvrdeći: "U Philadelphiji je bilo mnogo velikih i ozbiljnih slikara; svi su inspirirali jedni druge i to je bilo zbilja prekrasno razdoblje." Upravo tamo je započeo svoju vezu s kolegicom Peggy Reavey koju je oženio 1967. godine. Sljedeće godine Peggy je rodila njihovo dijete, curicu Jennifer. Kasnije opisujući ovu situaciju Peggy je izjavila da "Lynch definitivno nije bio dobar otac, ali je svejedno volio kćerku. Bila sam trudna kad smo se vjenčali. Oboma nam se nije sviđala ta ideja." Kao obitelj preselili su se u kvart Fairmount u Philadelphiji gdje su kupili veliku kuću od 12 soba za relativno malu cijenu (3.500 dolara) zbog toga što je susjedstvo bilo poznato po čestim pljačkama i siromaštvu. Kasnije opisujući svoj život ovdje, Lynch je izjavio: "Živjeli smo jeftino, ali grad je bio pun straha. Malo niže u ulici netko je ubio klinca... Opljačkali su nas dva puta, razbili prozore i ukrali auto. Prvi put su nam provalili u kuću samo tri dana nakon useljenja... Ispunjavao nas je osjećaj da se nalazimo blizu ekstremne opasnosti, a strah je bio izrazito intenzivan. Sve je bilo prepuno nasilja i mržnje i prljavštine. Ali najveći utjecaj na moj život imao je upravo taj grad." U međuvremenu, kako bi financijski podupirao svoju obitelj, pored studiranja se i zaposlio.
Upravo je na Akademiji u Philadephiji Lynch kreirao svoj prvi kratki film naslova Six Men Getting Sick 1966. godine. Ideju za film dobio je zbog svojih slika koje je rado želio vidjeti kako se miču, ali je kasnije razmišljao o ideji kreacije animacije s umjetnikom Bruceom Samuelsonom. Nakon što od tog projekta ništa nije bilo, Lynch je odlučio raditi na filmu sam te je kupio najjeftiniju 16mm kameru koju si je mogao priuštiti. Kao radni prostor zauzeo je jednu od napuštenih soba Akademije i potrošio sveukupno 200 dolara (koje je tada smatrao pravim bogatstvom) kako bi producirao film Six Men Getting Sick. Opisujući ga kao "57 sekundi razvoja i vatre i tri sekunde povraćotine" Lynch je film neprestano vrtio tijekom izložbe Akademije koja se održava svake godine gdje je podijelio prvu nagradu sa slikom autora Noela Mahaffeyja. Ovo je dovelo do toga da ga je unajmio bogati kolega, H. Barton Wasserman, koji mu je ponudio tisuću dolara da mu snimi nešto novo. Potrošivši 478.28 dolara od toga na rabljenu Bolex kameru "njegovih snova", Lynch je producirao novi animirani kratki film, ali prilikom razvijanja istoga shvatio da je rezultat tek zamagljeni pozitiv bez okvira. Kasnije će reći: "I tako, nazvao sam Barta Wassermana i rekao mu: 'Bart, film je katastrofa. Kamera se pokvarila i nisam uspio napraviti to što sam morao.' A on je odgovorio: 'Ne brini, Davide, uzmi ostatak novca i napravi nešto drugo za mene. Samo mi daj nešto.' Kraj priče."
Uzevši ostatak novca, Lynch je odlučio eksperimentirati između animacije i igranog filma te producirao četverominutni kratki film imena The Alphabet 1968. godine. U filmu je glumila Lynchova žena Peggy kao lik Djevojke koja izgovara abecedu uz seriju slika konja prije nego što umre iskrvarivši po krevetu. Kao zvučni efekt, Lynch je koristio pokvareni kasetofon kojim je snimio plač svoje bebe Jennifer i na taj način stvorio deformiran zvuk za kojeg je smatrao da je izuzetno efektan. Kasnije opisavši gdje je našao inspiraciju za ovaj uradak, Lynch je izjavio: "Peggyna nećakinja jedne je noći imala noćnu moru i u snu počela izgovarati abecedu na zastrašujuć način. I tako je nastao film The Alphabet. Sve ostalo bilo je podsvjesno."
Saznavši za novo osnovani Američki filmski institut koji je davao stipendije filmašima koji su za njih mogli producirati stare, ali i nove projekte, Lynch je odlučio poslati im kopiju filma The Alphabet sa scenarijem kojeg je napisao za svoj novi kratki film i koji bi u potpunosti trebao biti igrani, naziva The Grandmother. Institut je pristao financirati njegov rad, u početku mu ponudivši pet tisuća dolara od zatraženog budžeta koji je iznosio 7.200 dolara, ali kasnije se predomislivši i odobrivši dodatne 2.200 dolara koje su mu bile potrebne. Snimivši film u vlastitoj kući s glumcima koji su se sastojali od njegovih kolega s posla i studija, film The Grandmother je priča o zanemarenom dječaku koji "uzgaja" baku iz sjemena kako bi se ona brinula o njemu. Filmski kritičari Michelle Le Blanc i Colin Odell kasnije su istaknuli: "Ovaj film je istinska nastranost, ali sadrži mnoge teme i ideje koje će kasnije biti vidljive u njegovom radu te prikazuje fantastično shvaćanje filma kao medija."
Los Angeles i Eraserhead (1971. – 1979.) 1971. godine Lynch se sa suprugom i kćerkom preselio u Los Angeles gdje je započeo studij filma na Konzervatoriju Američkog filmskog instituta, mjesto za koje će kasnije reći da je bilo "totalno kaotično i neorganizirano, što je bilo odlično... Vrlo brzo si naučio da ako želiš nešto napraviti moraš to napraviti sam. Puštali su ljude da rade po svome." Započeo je rad na scenariju radnog naslova Gardenback, a koji se razvio iz "slike koju sam upravo završio". Tijekom tog pothvata podupiralo ga je nekoliko kolega sa studija koji su ga ohrabrivali da produži scenarij i doda više dijaloga na što je on nevoljko pristao. Ipak, uz takav način uplitanja u projekt Gardenback, dosadilo mu je pohađanje fakulteta pa je najavio svoj odlazak. Kako bi ga spriječili u tome, mnogi profesori su ga molili da se predomisli vjerujući da je upravo on jedan od njihovih najboljih studenata. On je na kraju pristao, ali samo pod uvjetom da razvije vlastiti projekt u koji se nitko neće uplitati. Osjećajući da je Gardenback uništen, on je svoje misli usmjerio prema novom filmu kojeg je nazvao Eraserhead.