thumb|Tilman Riemenschneider, Sv. Barbara, oko 1510, Bayerisches Nationalmuseum,München Konzervacija predmeta od drveta jedna je od disciplina unutar konzervacije restauracije predmeta kulturne baštine. Posvećena je konzervaciji kako povijesnih tako i arheoloških predmeta od drveta. Temeljni principi konzervacije drvenih predmeta jednaki su kao i kod drugih predmeta kulturne baštine, znači prije svega usmjerenost ka striktnom poštovanju i što boljem očuvanju izvornosti samog predmeta na kojem se radi. Reverzibilnost te uočljivost rekonstruiranih dijelova kao i mogućnost ponavljanja zahvata također su vrlo važne. Konzervator restaurator drvenih predmeta mora poznavati osnove tehnologije drva, povijest umijeća obrade istog, ali i temeljne uzroke propadanja predmeta, te barem osnove arheologije i povijesti umijetnosti. Vrlo je važno i poznavanje suvremene teorije i prakse konzerviranja restauriranja ovog materijala,te konzervatorske etike i osnova znastvenog ispitivanja predmeta.
Povijest
Tehnološka svojstva Meke vrste drveta lipa cedar jela smreka Tvrde vrste drveta hrast trešnja javor tikovina mahagonij
Osnove obrade piljenje rezbarenje tokarenje
Osnove propadanja Povijesni predmeti Arheološki predmeti
Konzervacija povijesnih objekata Dokumentiranje zatečenog stanja Sustavno i kvalitetno vođena dokumentacija se danas podrazumijeva kao bitan preduvjet kvalitetno provedenog konzervatorsko restauratorskog tretmana, a uključuje kako dokumentiranje stanja predmeta prije, tijekom i nakon zahvata, tako i obavezno navođenje svih materijala i postupaka korištenih pri radu, kao i rezultate eventualnih znanstvenih ispitivanja provedenih na predmetu. Sastavni dio dokumentacije mora biti i preporuka za daljnje čuvanje predmeta.
Promišljanje o opsegu i posljedicama zahvata Poželjno je da u ovo promišljanje bude uključeno što više stručnjaka, kao minimum možemo uzeti povjesničara umjetnosti, stručnjaka za propadanje drveta, te samog konzervatora restauratora.
Čišćenje mehaničko kemijsko lasersko
Konsolidacija drveta Istraživanja i nove spoznaje u konzervaciji – restauraciji kulturnih dobra, prilikom procesa stabilizacije (konsolidacije) drveta ili drvenih nosioca ukazuju na oprez i pažljiv odabir korištenih metoda i materijala. Glavni aspekti na koje treba obratiti pažnju su: kompatibilnost s originalom prodornost konsolidanta u drvnu građu inertnost prema osnovnom i slikanom sloju reverzibilnost postupka, ako je moguće. Ne postoji univerzalno rješenje i svaki objekt zbog različitih faktora (vrsta drveta, starost, izloženost lokalnim uvjetima, oštećenost, dimenzije, vlažnost itd.) zahtijeva individualni pristup rješavanju stabilizacije. Procesu stabilizacije u konzervaciji treba pristupiti u slučajevima kada je bitno narušena čvrstoća drvenog nosioca i ako je ikako moguće treba ju provoditi djelomično. Nije nužno da se cijeli objekt tretira ako to nije stvarno neophodno.
Temeljne postavke
Konsolidacija ili učvršćenje drveta je direktna aktivnost na objektu interesa s ciljem stabiliziranja drvne građe i usporavanja daljnjeg propadanja kulturnog dobra. Takav zahvat definiramo kao trajnu promjenu na kulturnom dobru i svrstavamo ga u konzervatorske postupke. Učvršćenje ili konsolidacija izvodi se na drvenom objektu (parcijalno ili u cijelosti) kada je došlo do većeg biološkog oštećenja odnosno oštećenja uzrokovanog utjecajem kukaca i/ili gljivicama te kada je tim procesom narušena strukturalna stabilnost drvenog objekta ili nosioca. Također, valja napomenuti da je reverzibilnost u primjeni konsolidanta diskutabilna tema, ali da je naglasak stavljen na kompatibilnost materijala i reverzibilnost postupka.
Povijesni aspekt
Veliki problem kroz povijest bilo je pronaći prikladan konsolidant za drvnu građu. Tek u 20 stoljeću razvile su se prikladnije metode kompatibilne zahtjevima suvremenog pristupa konzervaciji - restauraciji. Tutkalo odnosno bjelančevine glutina ili kazeina među prvima je u povijesti primijenjen konsolidant te se i danas, ali vrlo rijetko, preporučuje u nekim specifičnim slučajevima trulog ili crvotočnog drvenog nosioca. Njegov način primjene proteže se od nanošenja kistom do tutkalnih kupki u koje se uranja cijeli objekt. Primjenom raznih aditiva možemo učiniti drveni nosioc vodootpornim do toga da je sam konsolidant nepovratan. Korišteni aditivi uključivali su formalin, kalij-bikromat, tanin, laneno ulje, venecijanski terpentin i sl. Rjeđa otopina ljepila penetrira jako dobro u trulo drvo i pokazuje zadovoljavajuće stabilizacijske rezultate. Također konsolidira i crvotočno drvo s nešto slabijom efikasnošću nego trulo. Osnovni nedostaci ovog konsolidanta su u tome što se drveni nosioc deformira i povećava volumen. Uz to bjelančevine predstavljaju hranu za kukce, a prisustvo lanenog ulja i/ili venecijanskog terpentina u potpunosti su neprihvatljivi.
Sušiva ulja – laneno ulje. Literatura ranog 18. stoljeća opisuje impregnaciju drveta s vrućim lanenim uljem. U 20. stoljeću koristi se ili kao topli ili kao hladni konsolidant često sa smolnim aditivima. Često su korišteni dodaci terpentina u želji da se postigne bolja prodornost. Laneno ulje prodire duboko u drvo i sljepljuje drvenu prašinu u gumi sličnu mješavinu, ali bez pravog učvršćenja. Suši se vrlo sporo i drvo impregnirano ili tretirano lanenim uljem apsorbira više vlage i ekspandira više nego netretirano drvo. Poznato je i kinesko drveno ulje koje je korišteno kao konsolidant početkom 20. stoljeća, a njegova se primjena protezala čak do 1962. godine. Takav premaz nakon zagrijavanja postaje vrlo tvrd. Zbog tamnjenja drveta i neujednačenih mrlja na površini danas više nije u primjeni. Voskovi i voštano smolne mješavine. Pčelinji vosak, karnauba vosak i mineralni (parafinski) vosak korišteni su kao konsolidanti gdje su se objekti zaranjali u vruće voštane kupke, a često se drvo prethodno premazivalo tutkalom. Iako kao tradicija antičkog Gnosisa, potpuna je konsolidacija u voštanoj kupki prvi puta poduzeta kao eksperiment 1902. godine. Postojale su mnoge recepture voštanih kupki.
Efekti kupki su sljedeći: Promjena boje slikanog sloja, Može uzrokovati gubitak metalnih aplikacija (zlatni listići), Diskoloriranje drvenog nosioca (masne mrlje), Razdvajanje dijelova slijepljenih tutkalom, Pucanje drveta zbog visokih temperatura kupki Eksperimenti su pokazali da je stabilizacijski efekt pčelinjeg voska minimalan, a za razliku od mišljenja iz prošlosti drvo tretirano pčelinjim ili parafinskim voskom također apsorbira vlagu. Po svoj prilici to se događa zbog smanjenja volumena voska prilikom sušenja te dolazi do kreiranja finih kapilara između drvne građe i voska. Prirodne smole, vosak i laneno ulje do prije 50 godina bili su jedini prikladni materijalni za konsolidiranje crvotočnog drveta. U svrhu konsolidiranja prirodne smole jantara, damara i kolofonija otapaju se u organskim otapalima ili kuhaju u sikativiziranim sušivim uljima. Jantar kuhan u lanenom ulju koristio se do cca 1930. godine dok se nije pokazalo kako tako tretiran objekt ima jako smeđi efekt. Damar otopljen u tetrakloru ili ksilenu kao konsolidant za drvo preporučuje se u literaturi s kraja 19. stoljeća. Kolofonij često je korišten kao jeftinija zamjena skupocjenih smola jantara i damara, a veliku ulogu imao je i kao dodatak voštanim kupkama. Zbog jakog smeđeg efekta i sklonosti pucanju izbačen je iz upotrebe. Šelak se koristi za premazivanje drveta koje nije izloženo atmosferilijama. Šelak loše penetrira u drvo i postiže slabe rezultate kao konsolidant.
Prvenstveno se koristi kao politura. Celulozni esteri, tj. njihova dva derivata (celuloza nitrat i acetilceluloza) početkom 20. stoljeća postaju važni konsolidanti za drvo. Zapon lak prvi je celuloza nitrat produkt koji je stigao na tržište kao bezuljni lak. To je bio veliki korak naprijed u odnosu na dotada korištene konsolidante. Acetilceluloza se pokazala postojanijom i stabilnijom od celuloze nitrata i u potpunosti je zamijenila kao konsolidant. 1931. godine na tržištu se pojavljuju metil celuloze i karboksi metil celuloze kao bezbojna ljepila. Ti celulozni esteri snažno bujaju u vodi te se stoga nisu pokazali prikladnim za konsolidaciju drveta. Vodene disperzije umjetnih smola Od 1950. godine umjetne smole zamjenjuju tutkalna i kazeinska lijepila koja su do tog vremena bila standard. Polivinil alkoholi, polivinil acetati, polivinil metil esteri, poliakrilne kiseline, polivinil kloridi te poliakril esteri kao konsolidanti za drvo dolaze na tržište. Ovi se materijali počinju koristiti i prije nego što su sva njihova svojstva, čistoća, postprodukti, itd. ispitani. Osnovni problem što je voda, dodana tim umjetnim smolama, u disperziji te tako uzrokuje širenje drveta u unutrašnjosti. Daljnji problem je u tome što neki korišteni materijali imaju sposobnost migrirati u originalnu supstancu, a o njihovim procesima starenja nema jasnih spoznaja. Također, jedan od problema kod korištenja nekih od ovih materijala je u stvaranju vodonepropusnog površinskog sloja koji zadržava prethodno zarobljenu vodu te zbog veličine molekula konsolidant ne penetrira duboko u drvo i javlja se mogućnost stvaranja pukotina prilikom sušenja. Monomeri i epoksidne smole Osnovna je karakteristika ovih materijala je da polimeriziraju u samoj drvenoj građi te ne trebaju otapalo i ne gube na volumenu. Ipak, usprkos dobrim karakteristikama, zbog visoke viskoznosti ne penetriraju duboko u drvo, a i prilikom polimerizacije dolazi do visokih temperatura reakcije (100 °C-110 °C) što isušuje i oštećuje drvo. Danas postoji manji broj epoksidnih smola koje polimeriziraju tzv. hladnim procesom i pogodne su za konsolidaciju crvotočnog drveta.
Konsolidacija drveta danas
Danas ne poznajemo materijal koji bez zadrške možemo preporučiti za sve primjene i još uvijek su sve tehnike vezane za: prodornost konsolidanta u drvenu građu promjena boje drveta promjena volumena drveta temperatura reakcije efekt na slikanom sloju. Do jednog ili više od gore navedenih problema obično dolazi kada se razmatra konsolidacija drvenog nosioca. Prodornost konsolidanta u drvo možemo klasificirati kao nepredvidljiv tok jer se prodornost mijenja kako konsolidant prodire u drvenu građu. Koristeći integriranu formu Darcynog zakona o tekućinama i pretpostavljajući da je prodornost konstanta s dužinom daje jednadžbu za izračunavanje promjenjivosti apsorpcije.
Upojnost je osnovna karakteristika koja određuje tok konsolidanta tijekom postupka konsolidacije. Postoje mnogi faktori koji utječu na upojnost kao što su veličina pora i crvotočina, vlažnost drveta itd. Općenito upojnost je veća kod rubnog dijela nego kod srčike drveta i značajno je veća u longitudinalnom nego u transverzalnom smjeru. U mekšem drvetu veličina razmaka između godova također određuje upojnost, dok je kod tvrdog drveta stvar kompleksnije naravi zbog vrlo malih ili gotovo nikakvog razmaka među godovima. Drugi čimbenici poput svojstva tekućina (npr. polaritet otapala) također utječu na upojnost. Općenito, drvo je upojnije za nepolarna nego polarna otapala. Gornja jednadžbe ukazuje i da će povećanje tlaka pogodovati upojnosti te da je frakcijska volumenska apsorpcija proporcionalna kvadratu vremena.
Promjena boje drveta, tj. konsolidanti i otapala koji je uzrokuju, općenito ne smatraju se prihvatljivim.
Do promjena volumena drveta dolazi zbog korištenja otapala kao prijenosnika konsolidanta u unutrašnjost drvne građe. Voda kao otapalo ima najveći faktor promjene volumena uz svojstvo da u potpunosti i izlazi iz drveta i time ne utječe trajno na promjene u drvetu. Za razliku od vode, organska otapala manje utječu na promjene volumena, no s obzirom na to da ne izlaze u potpunosti iz drvne građe mogu reagirati s originalnom strukturom i trajno promijeniti volumen drveta. Monomeri i epoksidne smole ne mijenjaju volumen, ali nisu primjereni za svaku upotrebu.