Tiger II ili službenim nazivom Panzerkampfwagen Tiger Ausf. B je bio njemački teški tenk u Drugom svjetskom ratu. Poznat je i pod nazivom KönigstigerJentz and Doyle 1993., str. 16. (njem. naziv za Bengalskog tigra), što se kod Saveznika često prevodilo kao Kraljevski Tigar (eng. King Tiger ili Royal Tiger).Buckley 2004., str. 119.
Dizajn tenka slijedi isti temelj njegovog prethodnika Tiger I, s namjerom da ima još bolju oklopnu zaštitu. Tako Tiger II kombinira svojstva debelog oklopa tenka Tiger I s nakošenim oklopom tenka Panther. Masa Tigra II je gotovo 70 tona, zbog čega je njegov najveći problem bio prelazak rijeka, jer je malo koji most iz tog vremena mogao podnijeti toliku masu. Zbog prekomjerne mase transport do bojišta je bio vrlo složen. Vozni dio Tigera II je poslužio kao osnova za konstruiranje lovca tenkova JagdtigerSchneider 1990., str. 18. koji je bio najteže njemačko oklopno vozilo upotrijebljeno u borbama u Drugom svjetskom ratu.
Debljina oklopa sprijeda je bila do 180 mm,Jentz and Doyle 1993., str. 12, 15. a glavno oružje je bio top kalibra 88 mm Kampfwagenkanone 43 L/71. Tenkovi Tigar II su se nalazili u sastavu teških oklopnih bojni i u jedinicama Waffen SS-a. Prvi put su upotrijebljeni u borbi u sklopu 503. teške oklopne bojne (njem. Schwere-Heers-Panzer-Abteilung 503) tijekom savezničkog iskrcavanja u Normandiji 11. srpnja 1944.Jentz and Doyle 1993., str. 37. Na istočnom frontu prva jedinica koja je opremljena tenkovima Tiger II je bila 501. teška oklopna bojna (njem. Schwere Panzer-Abteilung 501) koja je do 1. rujna 1944. u svojim redovima imala 25 Tigera II spremnih za borbu.Jentz and Doyle 1993., str. 40.
Razvoj
Razvoj teškog tenka je započeo 1937. godine. Ugovor za projektiranje novog teškog tenka je dobila tvrtka Henschel. Drugi ugovor je dodijeljen 1939. poznatom njemačkom dizajneru, Ferdinandu Porscheu.Jentz and Doyle 1993, str. 3. Oba su prototipa imali ugrađenu istu kupolu koju je dizajnirao i proizvodio Krupp. Razlike između dva tenka su se odnosili na izgled tijela, korištenu transmisiju i suspenziju i vozne mogućnosti.
Verzija koju je predstavio Henschel je koristila konvencionalni dizajn tijela sa zakošenim oklopom kao na Panther tenku. Motor je bio ugrađen straga i korišteno je devet međusobno preklapanih čeličnih kotača sa svake strane pričvršćenih na poprečne torzijske poluge slično kao i na originalnom Tigeru.Jentz and Doyle 1993., str. 10.-12.
Tijelo tenka kojeg je dizajnirao Porsche je imalo kupolu postavljenu na stražnji dio tijela i motor ugrađen u sredinu tijela. Suspenzija je bila ista kao i na Jagdpanzer Elefantu, sa šest kotača sa svake strane tenka. Jedna Porscheova verzija je imala hibridni benzinsko-električni pogonski sustav. Taj hibridni pogonski sustav je bio povezan: benzinski motor – generator električne struje – elektromotor – pogonski prijenos. Ovakvo rješenje je bilo i prije predloženo za Tiger (P) (kasnije prototipovi Elefanta) i u nekim američkim konceptima, ali nikada nije ušao u proizvodnju. Porscheova suspenzija je korištena kod nekoliko kasnijih Jagdtiger lovca tenkova. Drugi prijedlog je bio uporaba hidrauličnog pogona. Neobični koncepti dr. Porschea su imali jako malo koristi.Jentz and Doyle 1993, str. 8.–10.
Dizajn mini|lijevo|250px|Model koji prikazuje zaobljeni prednji dio tzv. "Porscheove" kupole mini|lijevo|250px|Jasni prikaz kupole s necentriranim topom, koji je pomaknut više udesno. Može se vidjeti i ravna ploča na prednjem dijelu tzv. "Henschelove" kupole. Slika je fotografirana tijekom Operacije Panzerfaust u Budimpešti, 15. listopada 1944.
Henschel je dobio ugovor i svi tenkovi Tiger II su proizvedeni u toj tvrtki.Jentz and Doyle 1993., str. 17 U proizvodnji su korištena dva različita dizajna kupole. Prvotni dizajn se katkada naziva "Porscheova" kupola što je zabuna. Ta kupola je bila dizajnirana za Porscheov prototip, ali je kupolu za oba prototipa (Porscheov i Henschelov) dizajnirala tvrtka Krupp. Ta je kupola imala zaobljeni prednji dio s kosim bočnim stranama i zaobljenom izbočinom na lijevoj strani kupole kako bi na krov stala zapovjednikova kupola. Pedeset takvih kupola je u početnoj fazi proizvodnje montirano na Henschelovo tijelo tenka, ali su ove kupole bile komplicirane za proizvodnju. Mnogo češća kupola, katkad zvana "Henschelova" kupola, je bila pojednostavljena (prednji dio više nije bio zaobljen) s ravnom i debljom prednjom pločom. Zaobljena prednja strana kupole je na prvim proizvodnim primjercima proizvodila efekt koji se naziva "shot trap" (hrv. pucajuća zamka) koja bi kada projektil udari kupolu doveo do promjene putanje projektila i odbio ga u tijelo tenka na kojem je oklop manje debljine. Bočne stranice također nisu bile toliko zakošene što je maknulo potrebu za izbočinom kako bi stala zapovjednikova kupola. Primjerci s obje verzije kupole su korišteni u borbama.Jentz and Doyle 1993., str. 13–16.
Kupola je dizajnirana kako bi se u nju mogao ugraditi 88 mm KwK 43 top kalibra 71. U kombinaciji s Turmzielfernrohr 9d (njem. teleskopski vizor kupole) monokularni vizor kojeg je proizvodio Leitz bilo je to veoma precizno i ubojito oružje. Tijekom testnih vježbi, vjerojatnost da prva granata pogodi metu visoku 2 metra i 2,5 metara široku je pala ispod 100% samo kada je udaljenost bila veća od 1000 metara. Na udaljenosti od 1500 metara vjerojatnost je pala na 95-97 posto, a na 2000 metara na 85-87 posto, ovisno o vrsti granate. Zabilježene preciznosti u borbi su bile manje, ali i dalje više od 80% na 1000 metara, 60% na 1500 metara i oko 40% na 2000 metara. Penetracija ploče oklopa nagnute za 30o je bila 202 i 132 mm na udaljenostima od 100 i 2000 metara za Panzergranate 39/43 (hrv. tenkovska granata) i 238 i 153 mm za Panzergranate 40/44 projektil na istim udaljenostima. Visokoeksplozivna granata (HEAT) Sprenggranate 43 se koristila za "meke" mete ili Hohlgranate (katkad zvana Hohlgeschoss 39) koja je mogla probiti 90 mm oklopa na bilo kojoj udaljenosti, a koristila se kao višenamjenska granata za "meke" i oklopne ciljeve.Jentz and Doyle 1993., str. 23–24
Za okretanje kupole je bio zadužen Boehringer-Sturm L4S hidraulični motor koji je pokretan s glavnog motora preko odvojene osovine. Topniku su na raspolaganju bile dvije različite brzine okretanja kupole preko ručice mjenjača koja se nalazila desno od njega.Pz.Kpfw.VI Tiger Ausf. E & B Technical Manual. str. 62–63 Kupola se mogla okrenuti za jedan puni krug unutar 60 sekundi u nižoj brzini ili za 19 sekundi u višoj brzini u stanju mirovanja i u 10 sekundi pri maksimalnoj brzini motora. Smjer i brzinu okretanja je kontrolirao topnik preko nožnih papučica ili preko poluge za upravljanje blizu njegove lijeve ruke. Sustav je radio dovoljno glatko i točno za konačno pozicioniranje topa tako da topnik nije trebao koristiti ručne komande za precizno podešavanje. Većina ostalih tenkova u tom vremenskom razdoblju je zahtijevalo precizno podešavanje. Ako bi motor otkazao ili bio oštećen, kupola se polako mogla pomicati ručno uz pomoć punitelja koji je imao pomoćni kotač.Jentz and Doyle 1993., str. 24
mini|desno|250px|Dva auspuha na stražnjem dijelu tijela
Kao i svi njemački tenkovi u to vrijeme, imao je benzinski motor. Isti je motor snage 700 KS V-12 Maybach HL 230 P30 pokretao mnogo lakše tenkove kao Panther i Tiger I. Tiger II je pokretao preslab motor s obzirom na težinu vozila kao i mnoge druge teške tenkove u Drugom svjetskom ratu i trošio je mnogo goriva s čijim se manjkom njemačka borila kroz cijeli rat. Ugrađeni prijenos je bio Maybach OLIVAR EG 40 12 16 Model B, koji je imao osam brzina za kretanje naprijed i četiri za kretanje unatrag. Mjenjač Henschel L 801 je bio podložan čestim kvarovima. Poprečne torzijske šipke su nosile šasiju, s 9 preklapanih kotača promjera 800 mm s gumenim jastučićima i čeličnim gumama unutar gusjenica na obje strane.Jentz and Doyle 1993., str. 11.–12.
Kao i Tiger I, svaki tenk je imao dva seta gusjenica: normalne "borbene gusjenice" i uže "transportne" koje su korištene prilikom transporta željeznicom. Transportne gusjenice su smanjile gaznu površinu i povećale pritisak na tlo pa su se mogle koristiti samo za manje udaljenosti na čvrstom tlu. Posada je trebala promijeniti transportne u borbene gusjenice čim je tenk istovaren. Pritisak na tlo je bio 0,76 kg/cm2Jentz and Doyle 1993., str. 13.
Zapovjedna inačica Zapovjedna verzija Tigera II je označena kao Panzerbefehlswagen Tiger Ausf. B. Imala je dvije verzije, Sd.Kfz. 267 i Sd.Kfz. 268. Nosili su samo 63 granate kako bi imali mjesta za dodatni radio i prateću opremu, i imali su dodatni oklop na stražnjem dijelu (za zaštitu motora). Sd.Kfz. 267 je koristio FuG 8 i FuG 5 radio setove, s najvećom vizualnom razlikom dvometarskom antenom postavljenom na krov kupole i Sternantenna D antena postavljena na izoliranu bazu koja je bila zaštićena velikim oklopnim cilindrom. Oprema je bila smještena u stražnji dio gdje je originalno bila oprema za prelaženje preko rijeka (tj. zaranjanje). Sd.Kfz. 268 je koristio FuG 7 i FuG 5 radio setove s dvometarskom štapnom antenom postavljenom na krov kupole i 1,4 metara visokom antenom postavljenom na kraj tenka.Jentz and Doyle 1993., str. 16-17.
Proizvodnja Tiger II je dovršen u kasnijoj fazi rata i proizveden je u relativno malom broju primjeraka. Naručeno je 1500 Tigera II, ali je proizvodnja jako ometana savezničkim bombardiranjima.Manchester 1968., str. 498. Između ostalog, u pet napada između 22. rujna i 7. listopada 1944. je uništen najveći dio Henschelove tvornice. Procjenjuje se da je to bombardiranje prouzročilo gubitak u proizvodnji od oko 657 Tigera II.Jentz and Doyle 1993., str. 17. Proizvedena su samo 492 primjerka: 1943. samo 1, 1944. 379 primjeraka i 112 u zadnjoj godini rata. Puna proizvodnja se odvijala od sredine 1944. do kraja rata.Jentz 1996., str. 288.
Tiger II je poslužio kao baza za jednu proizvodnu inačicu, lovca tenkova Jagdtigera i predložen je kao osnova za Grille 17/21/30/42 samohodni top koji nikada nije ušao u proizvodnju.
Predložene nadogradnje Verzija s ugrađenim Maybach HL230 motorom s ubrizgavanjem goriva i unaprijeđenim cijelim pogonskim sklopom koji je osmišljen kako bi povećao snagu na oko 986 KS (736 kW). Henschel je predložio ovaj motor za buduću proizvodnju i ugradnju u postojeći Tiger II, ali pogoršanjem ratne situacije ova nadogradnja je ostala samo na papiru.Jentz and Doyle 1997., str. 144–154 Druge preložene nadogradnje su uključivale novi glavni top (105 mm KwK L/68), stabilizirani nišan i top, automatski punjač topa, Zeiss stereoskopski mjerač udaljenosti, grijanje odjeljka za posadu, mjesto za dodatnih 12 granata i filtri zraka kako bi posada bila zaštićena od otrovnih plinova, ali nijedan od ovih prijedloga nije ušao u proizvodnu varijantu tenka.
Tehničke karakteristike Mjenjač: Maybach OLVAR EG 40 12 16 B (8 brzina za naprijed i 4 za unatrag) Radio: FuG 5, Befehlswagen (hrv. zapovjedno vozilo) inačica: FuG 8 (Sd.Kfz. 267), FuG 7 (Sd.Kfz. 268)
Streljivo: 88 mm – 80 komada (tzv. Porscheova kupola), 86 komada (tzv. Henschelova kupola), najčešće 50% PzGr 39/43 i 50% SprGr 43, katkad ograničen broj PzGr 40/43, ili sa SprGr zamijenjenom s HlGr PzGr 39/43 (Kinetički penetrator, volfram jezgra) (veći domet, manja penetracija, eksplozivno punjenje) PzGr 40/43 (Kinetički penetrator, volfram jezgra) (kraći domet, veća penetracija, bez eksplozivnog punjenja) SprGr 43 (HEAT) HlGr 39 (višenamjenska) 7,92 mm – do 5.850 komada streljiva Topnički vizor: Turmzielfernrohr 9b/1 (TZF 9b/1) binokular do svibnja 1944., kasnije 9d (TZF 9d) monokular.Jentz and Doyle 1993, str. 19.