Hrvatsko domobranstvo (od studenog 1942. Domobranstvo) bio je naziv za redovne oružane snage Nezavisne Države Hrvatske.Krunoslav Mikulan, Siniša Pogačić: Hrvatske oružane snage: 1941.-1945. (ustrojstvo, odore i oznake), ilustrator Darko Pavlović, Zagreb, 1999., Zadaća Domobranstva bila je obrana nove države od domaćih i stranih neprijatelja.Tomasevich, 2001. Dijelilo se na Kopnenu vojsku, Mornaricu i Zračne snage. Pod zapovjedništvom Ministarstva domobranstva djelovale su i Narodna zaštita i Državna radna služba.

Domobranstvo nije uspjelo igrati značajniju ulogu tijekom rata zbog niza čimbenika – slabe motivacije, čestog dezerterstva, naklonosti partizanima, rivalstva s Ustašama, nekompetentnog, pretežno starijeg časničkog kadra i nedostatka teškog, pogotovo oklopnog naoružanja. Kopnena vojska s klasičnom organizacijom nije mogla primjereno odgovoriti na gerilski, partizanski način ratovanja. U studenom 1944., nakon otvorenog svrstavanja čitavih postrojbi Domobranstva na stranu partizana, dolazi do spajanja domobranskih i ustaških postrojbi u jedinstvene Hrvatske oružane snage.

U redove domobranstva su se donekle infiltrirali komunisti, koji su uspjeli s izvođenjem raznih diverzija i obavještajnim pribavljanjem informacija. Dio domobrana se odazvao pozivima da prijeđu u partizane.

Nakon kapitulacije Italije, časnici Domobranstva su značajnim dijelom pokazali spremnost podržati prelazak NDH na stranu zapadnih saveznika, te ih je dosta surađivalo u uroti Lorković-Vokić.

Na vrhuncu popunjenosti, 1943. kopnenu vojsku Domobranstva činilo je više od 130.000 pripadnika, a tijekom rata u Domobranstvu je ukupno služilo oko 180-200.000 ljudi. Za vrijeme rata i poraća smrtno je stradalo oko 125.000 pripadnika Domobranstva, Ustaške vojnice i HOS-a.

Nominalno je Domobranstvo prestalo postojati uklapanjem u Hrvatske oružane snage krajem 1944. godine. U praksi se i nadalje znalo koje su postrojbe domobranske, a koje ustaške, makar su bile objedinjene u sastav istih divizija.

Pozadina

Nakon raspuštanja Kraljevskog hrvatskog domobranstva krajem 1918., vojni obveznici iz Hrvatske u Kraljevini Jugoslaviji su izgubili pravo služenja vojnog roka isključivo na području Hrvatske, uporabe hrvatskog jezika u vojsci, ali i bilo kakve vojne autonomije poput one u vrijeme Austro-Ugarske. Mnogi časnici bivše austrougarske vojske, nezadovoljni materijalnim ili političkim tretmanom u novoj državi, završili su vojne karijere ili su otišli u emigraciju. Domobranstvo je ostao pojam hrvatske vojne posebnosti, a i ustaški pokret se u počecima nazivao ustaško-domobranskim.Mario Jareb, Ustaško-domobranski pokret od nastanka do travnja 1941. Zagreb, Hrvatski institut za povijest – Školska knjiga, 2006. U Zagrebu je 1928. osnovana proustaška organizacija Hrvatski domobran, koja je izdavala istoimene novine, koje su kasnije izlazile samo u emigraciji. Prvaci HSS-a su 1939. prilikom pregovora tražili vlastite vojne formacije u vidu domobranstva ili da Hrvati služe vojnu obavezu u Hrvatskoj pod hrvatskim časnicima. No, središnja vlast je pokazala otpor takvoj ideji, pa je kompromis nađen u legalizaciji Hrvatske seljačke i građanske zaštite.

Povijest mini|desno|200px|Slavko Kvaternik, prvi zapovjednik domobranstva mini|desno|200px|Slavko Štancer, prvi zapovjednik Kopnene vojske domobranstva Odmah nakon što je proglasio osnivanje NDH, 10. travnja 1941., bivši pukovnik austrougarske vojske (te, od 1918. do 1921. god., vojske Kraljevine SHS) Slavko Kvaternik je kao zamjenik Poglavnika potpisao Zakon o osnutku vojske i mornarice Države Hrvatske, koji je dva dana kasnije objavljen u Narodnim novinama. Zajedno s pješačkim pukovnikom Slavkom Štancerom, ratnim vojnim invalidom bez desne ruke, započeo je formalno ustrojavanje oružanih snaga NDH. Prvi službeni naziv vojske bio je Vojska Države Hrvatske, no na prvoj sjednici Vlade nakon dolaska Ante Pavelića u Zagreb, održanoj 16. travnja, naziv je promijenjen u Hrvatsko domobranstvo. Regularna vojska nove države trebala je i imenom odražavati nastavak vojne tradicije Kraljevskog hrvatskog domobranstva, prve moderne nacionalne oružane sile. Poslove oko ustrojstva nove vojske obavljalo je privremeno predsjedništvo čiji su članovi bili general Slavko Štancer (kopnene snage), admiral Đuro Jakčin (ratna mornarica), pukovnik Vladimir Kren (zrakoplovstvo), Josip Marković (željeznice i promet), Zvonimir Pavešić (cestovni promet), Hinko Krenčić (pošta) i Petar Petković (javni red i sigurnost). Na sjednici Privremenog predsjedništva hrvatskog domobranstva, održanoj 17. travnja 1941., odlučeno je da se nova vojska ustroji i vodi po uzorima i načelima koji su vrijedili za hrvatsko domobranstvo do 1918. godine. Na taj će se način, kako je rečeno, produžiti tradicija hrvatske vojske i njezine slavne 42. "Vražje" divizije. "Obnova domobranstva" išla je do te mjere da su postrojbama nakratko vraćena imena koja su imala do 1918.Košutić, 105. str. U Narodnim novinama 18. travnja 1941. godine objavljeno je rješenje o ustrojstvu vojske i mornarice Hrvatskog domobranstva. Uspostavljanjem popunidbenih zapovjedništava, domobranstvo je dobilo početnih oko 45.000 pripadnika. Od tog broja zračne snage su imale oko 5.000 pripadnika, mornarica 2.000, oružništvo oko 7.500, dok su ostatak činile kopnene jedinice. U novinama su objavljivani pozivi časnicima i dočasnicima bivše austrougarske te jugoslavenske vojske rođenima na teritoriju NDH da se prijave najbližoj vojnoj posadi. Tako je već poslije prva tri mjeseca postojanja NDH imala oko 3.500 časnika, od čega 40 generala i 950 viših časnika. Budući da je velika većina nekadašnjih časnika austrougarske vojske bila poodmakle dobi, narod ih je podrugljivo zvao naftalincima.Klaić, Bratoljub; Rječnik stranih riječi, 1988., 862. str., naftalinijada

Talijani su, unatoč drugačijim obvezama preuzetima u Rimu, sputavali postrojavanje i naoružavanje oružanih snaga NDH.Nada Kisić-Kolanović, Vojskovođa i politika. Sjećanja Slavka Kvaternika, 317. I Nijemci su u prvi mah mislili kako će NDH ustrojiti tek manje snage, skoro isključivo redarstvenog tipa, pa se od toga odustalo tek kasnije, zbog rasplamsavanja ustanka u zemlji. Sâm je Hitler 6. lipnja predložio Paveliću da NDH ne razvija veće oružane snage.Jonjić, 2000., str. 7. Jedan od ključnih poticaja za ozbiljnije ustrojavanje vojske bila je inicijativa vodstva NDH da pošalje i opremi dragovoljce na Istočno bojište, što je za pravi motiv imalo ubrzavanje izgradnje vojnih postrojba NDH. Prema generalu Dragojlovu, plan za izgradnju djelatne vojske NDH izrađen je u ljeto 1941. u suradnji s njemačkim generalom u Zagrebu, a u najvećoj je mjeri ovisio o oružju i materijalu koje se moglo dobiti samo iz Italije, odnosno Njemačke.Fedor Dragojlov, Der Krieg 1941 – 1945 aus dem Gebiet des unabhängingen Staates Kroatien; "Allgemeine Schweizerische Militärzeitschrift", Huber & Co., Frauenfeld, Hefte 5, 6, 7 von Mai – Juli 1956., 357-360 Kasnije su Nijemci isporuke oružja i tehnike – koje Nijemci nisu darivali, nego skupo prodavali"Rat i revolucija u Jugoslaviji 1941-1945; okupacija i kolaboracija" (prijevod s izvornika na engleskom), Jozo Tomasevich, Zagreb, EPH-Liber 2010., str. 745 – 761 – uvjetovali obukom vojnika u Njemačkoj. Nakon Rimskih ugovora i talijanske okupacije druge i treće zone, Talijani su u tim područjima sebi potčinili sve domobranske postrojbe. U njemačkoj pak okupacijskoj zoni, od samog početka sve više je rastao utjecaj njemačke vojske i njemačkih zapovjednika, pogotovo zbog slabe borbene učinkovitosti Domobransva. Tako krajem 1942. Nijemci moraju odobriti sve akcije postrojbi većih od bojne (1.000 vojnika).

Vojskovođa Kvaternik je kao zapovjednik Domobranstva bio nezadovoljan samovoljnim ustaškim postupcima i tražio je da mu se podrede ustaške postrojbe. Za razliku od toga, Pavelić je imao sve manje povjerenja u domobranstvo, a uvijek se oslanjao na skupinu visokih ustaških dužnosnika i časnika s kojima je prije proglašenja NDH boravio u emigraciji. Zbog toga je u listopadu 1942. došlo do njihovog razlaza, Kvaternikove ostavke i odlaska u Slovačku. Nakon toga, nitko od domobranskih časnika nije mogao zaustaviti ustaše, što će do kraja rata dovesti do potpune prevlasti ustaša i Ustaške vojnice nad domobranstvom.Barić, 2003., str. 30.

Novačenje mini|Novaci Hrvatskog domobranstva polažu prisegu vjernosti NDH i poglavniku. Mladići Hrvatske narodnosti novačili su se u Hrvatsko domobranstvo na vojni rok u trajanju dvije godine. U to su bili uključeni i »Muslimani (”Hrvati islamske vjere”).« Osobe pravoslavne vjere načelo su se smatrale pripadnicima srpskog naroda te im isprva nije bio dozvoljen pristup Domobranstvu, bez obzira radi li se o osobama rođenima u Srbiji ili NDH. Iznimku su činili »Hrvati pravoslavne vjere«, koji su pak morali tražiti odobrenje vojskovođe za prijem u službu; Nikica Barić piše da se u tom slučaju vjerojatno radilo o časnicima bivše austrougarske vojske koji su bili srpske nacionalnosti, ali ih se nije smatralo »po srcu Velesrbima«, kako je to sročio zapovjednik Slavko Kvaternik. Osobe koje su pak prešle s pravoslavlja na neku drugu prihvaćenu vjeru mogle su dobiti dozvolu za pristupanje Domobranstvu. Kako bi se ublažila pobunu protiv novoosnovane države, 1942. godine Srbi su se u NDH općenito počeli smatrati »Hrvatima pravoslavne vjere«, a »pravoslavci« i »prelaznici« počeli su se normalno regrutirati u neborbene domobranske radne postrojbe. Tek od 1943. godine »pravoslavci« su dobili ograničenu mogućnost novačenja u borbene postrojbe ako dokažu lojalnost državi, dok su drugi bili smješteni u radne postrojbe.

Nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943. i preuzimanja vlasti u Dalmaciji, odlučeno je da se stanovništvo Dalmacije neće novačiti, kako bi ih se pokušalo pridobiti na stranu NDH, a i zbog slabe podrške ustaškom pokretu i NDH u Dalmaciji nakon predaje teritorija Talijanima.Nikica Barić: Uspostava i djelovanje uprave NDH u dijelovima Dalmacije nakon kapitulacije Italije (rujan 1943. – studeni 1944.), Radovi Zavoda za hrvatsku povijest, Vol.31 No.1. travnja 1999..

Izobrazba Budući da su uza sve napore vojne vlasti imale manjak časnika, a bivši austrougarski časnici nisu imali dovoljno znanja o modernom ratovanju, pristupilo se obuci u posebnim časničkim i dočasničkim školama, dok se pripravnike slalo i u Njemačku i Italiju na izobrazbu. Naredbom o vojnim školama Ministarstva hrvatskog domobranstva od 31. kolovoza 1941. osnovane su časničke i dočasničke škole. Prva klasa novoosnovane Domobranske vojne akademije u NDH, koja se nalazila u Ilici 236, imala je 878 pitomaca. Među njima su bili i pitomci završnih klasa Vojne akademije u Beogradu podrijetlom iz Hrvatske. Dovršavajući školovanje u Domobranskoj akademiji, oni su tijekom 1941. promaknuti u čin poručnika i tako postali prvi mladi časnici hrvatskog domobranstva koji su školovani u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Uz to je u Sarajevu postojao tzv. tečaj Vojne akademije, čiji su polaznici nakon uspješno završenog prvog godišta mogli upisati prvi tečaj Domobranske vojne akademije u Zagrebu. Istom su naredbom osnovane i dočasničke škole u kojima je ukupno bilo 2.878 polaznika. Vojskovođa Kvaternik je sredinom 1942. odredio da se u te škole mogu primiti osobe "hrvatske pravoslavne vjere", ali da svaku takvu molbu treba provjeriti i dostaviti njemu na odobrenje.Zapovjedništvo III. domobranskog zbora, Opći odjel, Br. Taj. 2775/1942. HDA, Zapovjedništvo 6. pješačke divizije, Br. Taj. 3686/1942.

Prisega Prisega hrvatskih domobrana glasila je:

Zapovjedna struktura mini|Ministar oružanih snaga Ante Vokić posjećuje dobrovoljce Zrakoplovstva NDH na obuci u Njemačkoj, 1944. mini|200px|Zastava zapovjednika oružanih snaga NDH mini|200px|Zastava ministra oružanih snaga NDH mini|desno|170px|Podmaršal Vladimir Laxa