Emocije su kratkotrajni subjektivni, fiziološki i funkcionalni izražajni fenomeni koji usklađuju reakcije prilagodbe na važne događaje u našemu životu.Reeve, J. (2010). Razumijevanje motivacije i emocija. Jastrebarsko: Naklada Slap. Emocija je definirana kao epizoda međusobno povezanih, sinkroniziranih promjena u stanjima svih ili većine podsustava organizma kao odgovor na procjenu vanjskog ili unutarnjeg stimulativnog događaja kao relevantnog za glavne probleme organizma.Scherer, K. R. (2005).What are emotions? And how can they bemeasured? Social Science Information, 44(4), 695–729. Emocije organiziraju i usklađuju četiri međusobno povezana aspekta iskustva: fiziološka pripremljenost, koja predstavlja način na koji se naše tijelo fizički mobilizira kako bi udovoljilo situacijskim uvjetima, ekspresija emocija, koja se odnosi na način na koji izražavamo svoje emotivno iskustvo okolini, osjećaji, koji se odnose na subjektivni doživljaj emocionalnog iskustva, te funkcije emocija koje se odnose na ono što želimo postići u određenom trenutku. Emocija je teorijski konstrukt koji se ne može izravno promatrati, te se o postojanju emocija može zaključiti na osnovu brojnih vanjskih pokazatelja unutarnjih procesa. Emocije se promatraju kao odgovori na niz komponenti, a te komponente su: kognitivna, osjećajna, motivacijska, motorna te somatska komponenta.Moors, A. (2009). Theories of emotion causation: A review. Cognition & Emotion, 23, 625–662.
Iako se ponekad pojam osjećaj i emocija izjednačavaju, kod osjećaja se radi o subjektivnoj komponenti ili subjektivnom doživljaju emocije.Drače, S. i Kolenović- Đapo, J. (2017). Klasične teorije emocija u svjetlu suvremenih empirijskih spoznaja. Sarajevo: Filozofski fakultet Univerziteta u Sarajevu. Izraz osjećaj se koristi za komponentu subjektivnoga emocionalnog iskustva emocija, za koju se pretpostavlja da ima važnu funkciju praćenja i regulacije. Zapravo, sugerira se da osjećaji integriraju središnji prikaz organizacije odgovora potaknute procjenom u emocijama, odražavajući tako ukupni obrazac kognitivne procjene, kao i motivacijski i somatski obrazac odgovora koji leži u osnovi subjektivnoga iskustvo emocionalne epizode.Scherer, K. R. (2005).What are emotions? And how can they be measured? Social Science Information, 44(4), 695–729.
Pojam raspoloženje također se razlikuje od emocije, pri čemu se smatra da su emocije intenzivna afektivna stanja koja traju nekoliko sekundi, dok je raspoloženje okarakterizirano kao difuzno stanje slabijeg intenziteta koje može trajati duže vrijeme. Također, može se reći da su uzroci emocija uglavnom uočljivi na svjesnoj razini, dok raspoloženje može nastati bez nekog vidljivog razloga.
Teorije emocija
Jamesova teorija emocija James je smatrao da se tjelesne promjene, odnosno emocionalne reakcije organizma, javljaju izravno nakon percepcije emocionalnog događaja, a doživljaj tih tjelesnih promjena daje smisao emocijama. Prema Jamesu podražaj aktivira senzorni korteks, koji izaziva periferne somatske ili motoričke odgovore. Povratna informacija o tim tjelesnim reakcijama vraća se u senzorni korteks gdje proizvodi emocionalno iskustvo. Dakle, teorija sugerira da bez povratne informacije koja dolazi nakon percepcije perifernih reakcija organizma, emocionalno iskustvo ne bi bilo moguće. u vremenskom slijedu, James daje prednost fiziološkim rekacijama nad svjesnim procesima. Dakle, Jamesova teorija je zasnovana na pretpostavci da je svaka emocija povezana sa specifičnom konfiguracijom perifernih reakcija organizma.
Cannon kritizira Jamesovu teoriju, te smatra da se iste fiziološke reakcije mogu javiti zbog različitih emocionalnih i emocionalno neutralnih stanja, također navodi da eksperimentalna indukcija fiziološke pobuđenosti ne izaziva odgovarajuće emocije, da organi koji su involvirani u periferne odgovore aktiviraju suviše sporo da bi ih mogli smatrati uzrokom emocionalnih osjećanja, te je pokazao da prekid veze između perifernih organa i središnjeg živčenog sustava ne eliminira emocionalne reakcije. Cannon-Bardova teorija se naziva i talamična teorija, budući da pretpostavljaju da su talamus i hipotalamus središnji dijelovi emocionalnog mozga.
Schachterova teorija emocija Schachterova dvofaktorska teorija emocija polazi od pretpostavke da su dva faktora neophodna za pobuđivanje i nastanak emocija, a to su: fiziološka aktivacija i kognitivna interpretacija. Fiziološko uzbuđenje daje temeljnu snagu za percepciju emocija, a kognitivna interpretacija usmjerava percepciju.Cotton, J. L. (1981). A review of research on Schachter’s theory of emotion and the misattrlbutlon of Arousal. European Journal of Social Psychology, 11, 365-397. Schachter sugerira da fiziološke reakcije djeluju kao signal koji putem perifernog feedbacka, informira mozak da je došlo do unutarnjih promjena pri čemu se javlja svijest o prisustvu fiziološke pobuđenosti. Zatim dolazi do kognitivnog etiketiranja, u kojem se osobe dosjećaju ranijih iskustava koja su vezana za pobuđujući podražaj te u ovisnosti od dostupnih informacija daju različita tumačenja svom trenutnom stanju.
Hipoteza facijalnog feedbacka Glavna ideja teorije facijalnog feedbacka polazi od pretpostavke da facijalne ekspresije mogu determinirati emocionalno stanje osobe. Darwin je u svojim radovima sugerirao da prikazivanje facijalne ekspresije vezane za određenu emociju može dovesti do pobuđivanja odgovarajućeg mentalnog stanja. Na temelju ovih pretpostavki kasnije je proizašla ideja da funkcija facijalne ekspresije nije isključivo u službi neverbalne komunikacije emocija, već da i u socijalnoj interakciji istovremeno šalje povratnu informaciju (feedback) koja posljedično može utjecati na pojačanje odgovarajuće emocije.
Teorije procjene Teorije procjene specificiraju kriterije ili varijable procjene koje su najvažnije u razlikovanju emocija. Osim varijabli relevantnosti cilja i podudarnosti cilja, većina teorija procjene uključuje varijable izvjesnosti, djelovanja (događaj uzrokovan samim sobom, netko drugi ili neosobne okolnosti) i potencijal ili kontrolu suočavanja.Moors, A., Ellsworth, P. C., Scherer, K. R., i Frijda, N. H. (2013). Appraisal theories of emotion: State of the art and future development. Emotion Review, 5(2), 119–124.
Magda Arnold (1960) je sugerirala da se događaje okolini procjenjuju na tri različite dimenzije: (1) pozitivni − prijeteći, (2) prisustvo − odsustvo pobuđujućeg podražaja i (3) relativna poteškoća da isti podražaj izbjegnemo ili mu se približimo. Zatim je Richard Lazarus (1966) pretpostavio da emocije ili stres nastaju kao rezultat procjena koje se odvijaju na dvije različite razine: primarna procjena i sekundarna procjena. Dimenzije procjene koje danas nailaze na najveći stupanj koncenzusa u literaturi su: novost ili očekivanost događaja, ugodnost, sigurnost, značenje za postizanje cilja, individualna kontrola i usklađenost sa socijalnim ili osobnim standardima.
Teorija emocionalne kontaminacije Emocionalna kontaminacija (zaraza) označava pojavu kod koje su osobe „zaražene“ afektivnim stanjem drugih, odnosno one same počinju osjećati emocije koje doživljava druga osoba s kojom su u direktnoj ili indirektnoj interakciji.Hatfield, E., Cacioppo, J. T., i Rapson, R. L. (1994). Emotional contagion. Cambridge, United Kingdom: Cambridge University Press. Ovaj fenomen se odvija u tri faze: (1) mimikrijom/oponašanjem, (2) opažanjem/feedbackom i (3) kontaminacijom. Konkretno, teorija zagovara ideju prema kojoj osobe imaju sklonost da oponašaju i usklađuju svoje ponašanje s motoričkim i verbalnim reakcijama, facijalnim ekspresijama, intonacijom glasa, tjelesnim pozama i pokretima drugih osoba.
Klasifikacija emocija Klasifikacija emocija varira prema istraživačima, pri čemu opće osnovne emocije pronađene u većini istraživačkih studija uključuju sreću, tugu, ljutnju, strah, gađenje, iznenađenje, te emocije koje se temelje na dvodimenzionalnoj ravnini valencije-uzbuđenja. Pozitivne emocije mogu se kategorizirati kao sreća ili iznenađenje, dok negativne emocije mogu biti povezane s tugom, ljutnjom, strahom i gađenjem. Klasifikacija emocija tako se može podijeliti u dvije klase, primarne emocije kao što su radost, tuga, ljutnja, strah, gađenje i iznenađenje i sekundarne emocije, koje izazivaju mentalnu sliku koja je u korelaciji sa sjećanjem ili primarnom emocijom.Zachar, P. i Ellis, R. D. (Eds.). (2012). Categorical versus dimensional models of affect: A seminar on the theories of Panksepp and Russell. John Benjamins Publishing Company.
Teoretičari smještaju emocije u općenitiju kategoriju "afektivnih stanja" gdje afektivna stanja također mogu uključivati fenomene povezane s emocijama kao što su zadovoljstvo i bol, motivacijska stanja, raspoloženja, dispozicije i osobine.
Jedno od najvažnijih teorijskih i empirijskih pitanja u znanstvenom proučavanju emocija je postoji li ispravan popis "osnovnih" tipova afekta ili su sva afektivna stanja bolje modelirana kao kombinacija zajedničkih temeljnih dimenzija.
Istraživači su klasifikaciji emocija pristupili s jednog od dva temeljna gledišta:
emocije su diskretne i u osnovi su različiti konstrukti emocije se mogu okarakterizirati na dimenzionalnoj osnovi u grupama
Emocije kao diskretne kategorije Vladajuća eksperimentalna paradigma u istraživanju afektivne neuroznanosti pretpostavlja da se emocije mogu podijeliti u diskretne i nezavisne kategorije i da specifične neuralne strukture i putovi podliježu svakoj od ovih emocionalnih kategorija. Teorija diskretnih emocija pretpostavlja da postoji samo ograničen skup emocija koje osoba može doživjeti. Najjednostavnija kategorička klasifikacija je odlučiti je li emocija pozitivna ili negativna.Posner, J., Russell, J. A. i Peterson, B. S. (2005). The circumplex model of affect: an integrative approach to affective neuroscience, cognitive development, and psychopathology. Development and psychopathology, 17(3), 715–734.
U teoriji diskretnih emocija, smatra se da svi ljudi imaju urođeni skup osnovnih osjećaja koji su kulturalno prepoznatljivi. Te su osnovne emocije opisane kao "diskretne", jer se vjeruje da ih se razlikuje po izrazu lica i biološkim procesima pojedinca. Te specifične osnovne emocije su biološki određeni emocionalni odgovori čiji su izraz i prepoznavanje u osnovi jednaki za sve pojedince bez obzira na etničku pripadnost i kulturalne razlike. Odnosno, emocionalni repertoar ljudi se sastoji od temeljno različitih, ali društveno konstruiranih načina kojima reagiramo na univerzalno podijeljene podražaje.Colombetti, G. (2009). From affect programs to dynamical discrete emotions. Philosophical Psychology, 22(4), 407–425.
Jedan stalni problem za modele diskretnih emocija je taj što oni ne bilježe stvarnost odnosno nisu svi primjeri emocija na koje se odnosi ista riječ (npr. "ljutnja") slični, osjećaju se slično ili imaju istu neurofiziološku osnovu. Odnosno, problem perspektive diskretnih emocija je kako objasniti uočenu varijabilnost u emocionalnom reagiranju. Osnovna ideja modela je da se tijekom emocionalnog iskustva i percepcije emocija, unutarnji osjeti (doživljeni kao afekt) i vanjski osjeti osmišljavaju procesom kategorizacije. Ova kategorizacija koristi znanje o emocijama koje je naučeno prethodnim iskustvom. Zajedno stvaraju različita mentalna stanja koja riječima predstavljaju osjećaje osobnog iskustva ili tuđeg ponašanja.Barrett, L. F., Gendron, M. i Huang, Y.-M. (2009). Do discrete emotions exist? Philosophical Psychology, 22(4), 427–437.
Kategorijske metode se temelje na djelima Ekmana, koji je i uveo ovaj koncept.
Ekman - bazične emocije Ekman je pronašao dokaze za skupinu od šest bazičnih emocija, a to su bijes, gađenje, strah, sreća, tuga, i iznenađenje. Objašnjava da se uz svaku od tih emocija vežu određene osobine, što omogućuje njihovo izražavanje u različitom stupnju. Svaka emocija djeluje kao diskretna kategorija, a ne kao individualno emocionalno stanje.