mini|300px|Gabriele D’Annunzio u predgrađu Rijeke promatra vojnu vježbu 1920. godine mini|300px|Talijanska carinarnica na graničnom prijelazu Italije i Kraljevine Jugoslavije Krvavi Božić (tal. Natale di sangue), tzv. Pet riječkih dana (tal. Cinque giornate di Fiume), naziv je rata za Rijeku koji je trajao od 24. do 29. prosinca 1920. godine.
Povijest
Na Božić 1920. godine Sušak i Rijeka bili su poprište žestokih obračuna nagovijestivši kraj vladavine Gabriela D'Annunzija, koji je 12. rujna 1919. prevratom zauzeo grad. Krvavi Božić 1920. godine obilježio je sušačku i riječku povijest jer je nakon petodnevne bitke i razaranja D'Annunzio poražen, te je morao iseliti iz Guvernerove palače. Strana dominacija hrvatskim krajevima time nije okončana. Prema odredbama Rapallskog ugovora, sklopljenog 12. studenoga 1920. između tadašnjih kraljevina Italije i Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, Rijeka je postala tampon država između Kraljevina Italije i Jugoslavije.
Rapallski ugovor imao je za Hrvate katastrofalne posljedice. Kralj Aleksandar Karađorđević prepustio je, prema tom ugovoru, Italiji, svojoj saveznici iz Prvoga svjetskog rata, ogromne hrvatske teritorije na istočnoj obali Jadrana, među inima Istru, Rijeku, Zadar i neke otoke. Dobit osigurana Rapallskim ugovorom tadašnjoj Italiji bila je tolika da je Rim bez krzmanja odlučio ukloniti D'Annunzija. U pet dana Krvavog Božića 1920. Rijeka je razarana, a njezin zapovjednik poražen i ponižen usprkos tomu što je proglasio ratno stanje i pozvao Riječane na otpor. Od 24. do 29. prosinca 1920. godine poginulo je na strani regularnih talijanskih snaga 25 vojnika te dva civila dok su na strani legionara ubijena 22 ardita i pet civila. Srušeno je pet mostova, dva vijadukta i na stotine kuća. Grad je 25. prosinca bombardiran s bojnog broda Andrea Doria, a nakon što je pogođena Guvernerova palača i pritom D'Annunzio lakše ranjen, otpor je pratički slomljen. D'Annunzio odlazi iz grada 18. siječnja 1921. godine. Nije, međutim, potpuno otišao u zaborav jer i danas mnogi hodočaste u Vittoriale, veliki kompleks sazdan od uspomena na riječku avanturu što ga je D'Annunzio dao urediti na jezeru Garda povukavši se iz Rijeke.
Zakulisne igre oko Rijeke Razvoj Rijeke bio je do početka Prvoga svjetskog rata vezan za Peštu. Mnogi su Riječani početkom 20. stoljeća svoju nacionalnu svijest izjednačavali s talijanskom, premda je riječki Corpus separatum bio formalno pod ugarskom vlašću, a narodnosno značajnim dijelom hrvatski. Ipak se u Rijeci tada službeno govorilo mađarski i talijanski, a hrvatskim su se služile samo “mlekarice”, lučki i građevinski radnici. U Rijeci je tako 1910. godine bilo četrnaest pučkih škola od kojih su dvije mađarske, a ostale talijanske. Hrvatskih škola nije bilo, iako je više od petnaest tisuća Riječana bilo hrvatske nacionalnosti. Od sedam srednjih škola samo jedna je bila talijanska dok se u preostalih šest predavalo na mađarskom jeziku. Pred hrvatske žitelje Rijeke, nacionalno obespravljene, postavljen je "jednostavan" izbor asimiliranja u mađarsku ili talijansku zajednicu. U protivnom bilo im je onemogućeno društveno napredovanje. Hrvati su predstavljali većinu riječkoga gradskog stanovništva, a manjinom su postali prvenstveno stoga što je Rijeka bila odvojena od Sušaka. Godine 1851. cjelokupno stanovništvo Rijeke, ili gotovo 12.600 osoba, služilo se hrvatskim kao materinskim jezikom. Prema popisu stanovništva iz 1910. od pedeset tisuća stanovnika grada skoro dvadeset i četiri tisuće bili su Talijani, petnaest tisuća Hrvati, a ostali su bili pripadnici drugih nacionalnosti. Hrvati bi, međutim, bili većinsko stanovništvo da je Sušak smatran dijelom Rijeke. (Sušak i Kostrena s desetak tisuća stanovnika nalazili su se isto pod saveznom upravom. Op. ur.)
Talijanski žitelji Rijeke, kako bi osnažili nacionalno jedinstvo, osnivaju literarne kružoke, kazališne grupe i čitaonice te sve više razmišljaju o pripojenju Rijeke Italiji. U aktivnosti se uključio i Gabriele D'Annunzio koji je 1907. godine došao u Rijeku promovirati svoje djelo La Nave. Politički djeluju kroz iredentističku orgnizaciju Giovine Fiume, osnovanu 1905. godine kao odgovor na Riječku rezoluciju i ostale aktivnosti riječkih i sušačkih Hrvata. U takvim okolnostima stvoren je i Hrvatski katolički pokret, čiji je začetnik bio krčki biskup Anton Mahnič (1850. – 1920.), rodom Slovenac. Žarište pokreta bilo je u riječkom kapucinskom samostanu, kojim je tada upravljao Bernardin Nikola Škrivanić (1855. – 1932.), iz Omiša. On je u samostanskom krugu utemeljio tiskaru i s Milanom Pavelićem (1879. – 1939.) pokrenuo Riječke novine (1912. – 1914.), prvi hrvatski katolički dnevni list pod velikim vjerskim i konzervativnim utjecajem. Oko tih novina, kojima su ton davali dr. Rudolf Eckert (1889. – 1915.) i Petar Rogulja (1888. – 1920.) katolički je pokret u Hrvatskoj istaknuo politički program prema kojem je bilo nužno jedinstvo Slovenaca, Hrvata i Srba, ali je ujedinjenje trebalo biti u okviru Austro-Ugarske Monarhije. Vodstvo Hrvatskog katoličkog pokreta zatražilo je i od pape Benedikta XV. (1914. – 1922.) da zagovara pravedne zahtjeve hrvatskoga naroda na budućoj mirovnoj konferenciji poslije završetka rata. Ostane li Monarhija, pisalo je u spomenici papi s kojom su se u Rijeci suglasili, među ostalima i don Frane Bulić, dr. Matko Laginja, dr. Janez Evangelist Krek i drugi ugledni hrvatski i slovenski katolički intelektualci, iredentistički Hrvati tražit će svoju vladu u Zagrebu, neovisno o Beču i Pešti, a ako Austro-Ugarska propadne, Hrvati i Slovenci imat će slobodan izbor. Spomenicu, koju je potpisao biskup Mahnič, predali su papi Jozo Milošević, provincijal creskih konventualaca, i riječki kapucin Bernardin Škrivanić. Tada je papa, prema tvrdnji svećenika i pisca Frana Biničkog, kazao poklisarima kako je Rusija izdala Hrvate, pristavši na uvjete tajnog Londonskog ugovora (1915.) prema kojem je Italija, mijenjajući ratne partnere i priključivši se silama Antante, trabala dobiti kao nagradu Istru, Zadar i hrvatske otoke, ali ne i Rijeku. Fra Jozo je o uvjetima Londonskog pakta upoznao dr. Antu Trumbića. Nakon što je 26. travnja 1915. rimska vlada, mijenjajući ratne partnere, napustila Trojni sporazum ugovoren s Austro-Ugarskom i Njemačkom, te se priključila silama Antante – Velikoj Britaniji, Francuskoj i Rusiji – tadašnji talijanski ministar inozemnih poslova Giorgio Sidney Sonnino (1847. – 1922.) tražio je jamstva za granice na istočnoj obali Jadrana, koje će njegovoj zemlji omogućiti daljnje teritorijalne prodore. Londonskim ugovorom, na temelju kojega je Italija ušla u Prvi svjetski rat, obećani su joj značajni dijelovi teritorija Goriške, Trsta, Istre, kvarnerskih otoka i dijela dalmatinskog kopna s otocima, ali ne i Rijeka. Međutim, u talijanskoj je javnosti bio stvoren osjećaj kako se, prema odredbama Londonskog ugovora, nadmetanje ne vodi samo za Istru, nego i za Rijeku, kojoj nije bio definiran status.
Otkriće tajnog Londonskog ugovora mini|300px|D’Annunzio pred Municipijem u listopadu 1919. godine Otkriće tajnog Londonskog ugovora pripisuje se isključivo Franu Supilu, koji je za nj saznao u ruskom Petrogradu gdje je lobirao za hrvatske interese. Taj je dični Dubrovčanin, pokretač Novoga lista (1900. godine), bio nesmiljeni oponenent Bernardina Škrivanića i njegovih tiražnih katoličkih Riječkih novina. Iako su Škrivanić i Supilo jednako brižno skrbili za budućnost svoga naroda, živeći u istome gradu, nisu se slagali.
Nekadašnjoj jugoslavenskoj historiografiji Supilo je bio prihvatljiviji svjedok zakulisnih igara oko naših krajeva nego što su to mogli biti pristalice katoličkog pokreta koji su djelovali iz riječkog kapucinskog samostana na Žabici. Frano Supilo je bio ogorčen nakon što je u travnju 1916. godine predsjednik srpske vlade Nikola Pašić (1845. – 1926.) ustvrdio kako nema nikakva ozbiljna nesporazuma među Srbijom i Italijom. Pašić se, naime, nije protivio tomu da Italija zauzme hrvatsku istočnu obalu, ali do rta Pločice (Planke) na srednjem Jadranu kod Rogoznice, dok je preostali dio trebao pripasti Srbiji koja je tražila ekonomski izlaz na moru. Jednako tako, srpska vlada je svojim ratnim saveznicima predala memorandum u kojem se tražilo da se Srbiji pripadnu svi ti dijelovi dokle ima srpskih manastira. Frano Supilo se usprotivio, ne pristavši da se Hrvatska trga kao prosjačka kabanica i da se skreše na nekoliko kajkavskih županija. Zbivanja u Domovinskom ratu i pokušaj srpskih (para)vojnih snaga da zauzmu dijelove hrvatskog prostora rukovođeni su i tim Pašićevim naumom.
Hrvatski političari okupljeni oko Jugoslavenskog odbora potpisali su 20. srpnja 1917. godine sa srbijanskom vladom, i Nikolom Pašićem, Krfsku deklaraciju o zajedničkoj državi Srba, Hrvata i Slovenaca, pod žezlom dinastije Karađorđevića. Deklaraciju je pozdravio i sam Supilo. Postojala su, međutim, i drukčija razmišljanja. Nakon što je u studenome 1916. umro car i kralj Franjo Josip I., koji se na prijestolju nalazio još od 1848., hrvatski političari su tražili što veću samostalnost za Hrvatsku, razjedinjenu u državno-pravnom pogledu. U Carevinskom vijeću u Beču narodni zastupnici jugoslavenskog kruga iznijeli su program Svibanjske deklaracije (1917). U njoj se, na temelju narodnog načela i hrvatskog državnog prava, zahtijevalo ujedinjenje svih zemalja u Monarhiji, u kojima žive Slovenci, Hrvati i Srbi, u jedno samostalno, od svakoga gospodstva tuđih naroda slobodno i na demokratskoj podlozi osnovano državno tijelo, pod žezlom habsburško-lorenske dinastije.
Međutim, kada je postalo izvjesno da Monarhija nestaje, riječki Hrvati i Talijani nastojali su ostvariti svoje interese osnivajući svoja zasebna narodna vijeća. Hrvati su osnovali Narodno vijeće Sušaka i Rijeke, a riječki Talijani utemeljuju Consiglio Nazionale (Talijansko nacionalno vijeće), na čijem je čelu bio dr. Antonio Grossich (1849. – 1926.). Postojala je i autonomistička struja, koja se zalagala da nekadašnji Corpus separatum, uključujući Deltu i luku Baroš, ostane zasebna geopolitička cjelina izvan talijanskih ili hrvatskih granica.
Skori konac nekada moćne Crno-žute monarhije zaoštrio je političke prilike u gradu. Kroničari bilježe kako je 23. listopada 1918. došlo do pobune hrvatskog pješadijskog puka, jelačićevaca, protiv mađarske pogranične policije, a šest dana kasnije Sabor raskida državno-pravne sveze s Austro-Ugarskom. Pobuna 79. hrvatskog pješadijskog puka označila je praktično kraj vladavine dvojne monarhije, a neposredan povod pobuni bila je narodna trobojnica što su je hrvatski vojnici donijeli sa Sušaka i razvili je u vojarni na Školjiću, koja se nalazila u zgradi današnjeg Narodnog sveučilišta.
Talijanska okupacija Rijeke i Sušaka
mini|300px|Godišnjica D’Annunzijeva ulaska u Rijeku 12. rujna 1920. godine Pobunu jelačićevaca talijanski žitelji pratili su sa zebnjom, a kada je 29. listopada iz Zagreba, glavnoga grada Države Slovenaca, Hrvata i Srba, stigla naredba Hrvatskom Narodnom vijeću da preuzme vlast u gradu, što su riječki Hrvati proslavljali pjevajući Lijepu našu i zahtijevajući pred Guvernerovom palačom uspostavu vlasti, vođe talijanske narodne zajednice, tražile su od svojih sunarodnjaka da po svaku cijenu obrane talijanstvo grada. Posljednje su minute vladavine zadnjeg mađarskog guvernera baruna Zoltana Jekelfalússyia otkucavale nakon četiri sata poslijepodneva 29. listopada 1918. kada ključeve Guvernerove palače preuzima dr. Rikard Lenac (1869. – 1943.). Time se situacija u Rijeci počinje komplicirati.