Andreja Kulunčić (1968.) je hrvatska umjetnica i aktivistica.
Diplomirala je 1992. godine na Fakultetu primijenjenih umjetnosti i dizajna u Beogradu, odsjek kiparstva. Od 1992. do 1994. nastavlja studij na Akademiji likovnih umjetnosti u Budimpešti. Sudjelovala je na značajnim međunarodnim izložbama poput: Documenta11 (Kassel, Njemačka), Manifesta4 (Frankfurt/Main, Njemačka), 8. Istanbulski Bijenale (Turska), The American Effect (Whitney muzej američke umjetnosti, New York), 10. trienale Indiuje, Liverpoolski Bienale (UK), day Labor (P.S.1, New York) i dr. Značajnije stipendije uključuju: MUAC&SOMA (Mexico City), Art in General (New York), Walker Art Center (Minneapolis), Artspace (Sydney), u sklopu 10. trienala Indije (Jaipur).
Od 2009. u svojstvu docentice predaje umjetnost novih medija na akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu.
Godine 2023. sudjeluje na skupnoj izložbi Vidljive / The Visible Ones (18.05.2023. – 1.10.2023.) koja okuplja pregled recentnog stvaralaštva hrvatskih umjetnica. Izložba je nastala u suradnji Muzeja suvremene umjetnosti u Zagrebu s drugim muzejima u Dubrovniku, Osijeku, Splitu, Rijeci.
Stvaralaštvo Andreja Kulunčić u svojim radovima propituje različite aspekte društvenih odnosa i praksi, zanimajući se za društveno angažirane teme, istraživanje kao umjetnički proces, suočavanje s različitim publikama i suradnju na kolektivnom projektu. U njezinim radovima publika često ima aktivno mjesto kreiranja, odnosno dovršavanja djela, a u procesu nastajanja radova često koristi multidisciplinarnost, u kojoj se specifične umjetničke vještine nadopunjuju komplementarnim vještinama iz drugih područja (rad u suradnji sa sociolozima, filozofima, znanstvenicima, dizajnerima i marketinškim stručnjacima).
Zatvorena zbilja - embrio Pomak umjetničke aktivnosti od izražavanja neograničene kreativnosti k stvaranju novih modela društvenosti i komunikacijskih situacija, zanimanje za društveno relevantne teme, suočavanje s različitim publikama i kolektivna suradnja u kojoj se u umjetničkom radu preklapaju organizacijski poslovi i kreativno izražavanje odražavaju se u prvom projektu Andreje Kulunčić u kojem su te taktike razvijene Zatvorena zbilja - embrio, ostvaren od 1998. do 2000. godine. To je multidisciplinarni umjetnički projekt koji na eksperimentalan način istražuje implikacije genetskog inženjeringa. Projekt je realiziran kao interaktivna Internet stranica u nekoliko razvojnih faza prezentirana galerijski, kao i nizom predavanja, prezentacija, razgovora i sučeljavanja u različitim institucijama umjetničkih, obrazovnih, feminističkih i znanstvenih usmjerenja. Ponovno je riječ o pokušaju artikulacije važnog društvenog pitanja u sučeljavanju s različitim javnostima (akademskim, aktivističkim, stručnim), preispitivanju edukacijskih mogućnosti umjetnosti, o energiji timskog rada i hibridnom organizacijskom modelu koji se jednako utemeljuje u svijetu umjetnosti kao i u prostoru aktivizma i građanskog organiziranja.
Distributivna pravda Ta svojstva obilježavaju i multidisciplinarni projekt Distributivna pravda (2001. – 2005.), aktivan na web adresi http://www.distributive-justice.com . Projekt se sastoji od dva dijela. Prvi, virtualni dio čine on-line igre u kojima sudionici (posjetitelji web stranice) distribuiraju materijalna i nematerijalna dobra gradeći „društvo“ koje se dinamički mijenja. Potom se virtualno stvorenom društvu pronalazi pandan u stvarnom svijetu, sastavlja se matrica najpravednijeg društva te definicija „pravednosti“ i modusi njezina ostvarenja. U drugom dijelu projekta on-line arhiv procesa postavljen je u galerijskom prostoru u kojemu publika može sjesti na „krišku“ (fotelje intenzivnih primarnih boja poslagane ukrug) društvenog „kolača“; time simbolički „uzima“ (ili im je „dan“) svoj udio u općem dobru. Izložbeni prostor je aktivan prostor, galerijsko izlaganje koncepcijski je prošireno predavanjima i javnim diskusijama.
Od 2000. godine, njezin umjetnički rad sve više je vezan uz relevantne društveno-političke probleme koje tematizira najčešće upravo u javnom prostoru - što podrazumijeva ne samo urbani, gradski prostor, nego i mainstream medije. Za razumijevanje načina na koji umjetnica pristupa tom javnom prostoru - kako bi teme kojima nastoji dati vidljivost zaista postale dijelom (komercijalnim i spektakularnim sadržajima zasićenog) urbanog i medijskog prostora - potrebno je definirati jednu od temeljnih taktika koju u takvim projektima koristi: taktiku mimikrije. Forma koju umjetnički radovi, smješteni u javni prostor zadobivaju, je tako vrlo često mimikrija već postojećih formi javne komunikacije: novinski oglas, reklamni billboard, svjetleća reklama, novinska vijest, radijska reportaža itd. Te forme služe kako bi omogućile "prikradanje" ciljanom primatelju poruke - prolazniku i konzumentu medijskih sadržaja naviklom na medijske i reklamne strategije koje se koriste kako bi mu prenijele poruku.
Nama: 1908 zaposlenika, 15 robnih kuća Međutim, ono što rad Andreje Kulunčić čini mimikrijom - vještom, subverzivnom eksploatacijom konvencionalnih formi - jest činjenica da je poruka koju umjetnica čini vidljivom upravo suprotna masovnim porukama koju odašilju reklame i mediji. Riječ je o inverziji sadržaja koja promatrača "budi", pa čak i šokira, izbacuje iz omamljujućeg "stanja spama", zasićenosti konzumerističkim poticajima i prevladavajuće političke pasivnosti. Tako primjerice u projektu Nama: 1908 zaposlenika, 15 robnih kuća (2000.), usred dugotrajnog štrajka radnica robne kuće Nama u stečaju, o čijoj dramatičnoj situaciji mediji u to vrijeme stalno izvještavaju, Kulunčić čini inverziju, pa i ironizaciju situacije. Osmišljava reklamnu kampanju za Namu u kojoj obespravljene radnice ove propadajuće firme poziraju poput manekenki i čije fotografije u obliku svijetlećih reklama preplavljuju Zagreb. Ono što je karakteristično za umjetničino djelovanje je da ona obespravljene subjekte, kao i sam društveni problem, stavlja iz potlačene u privremeno superiornu poziciju. Umjesto sažaljenja, što je ono što im mediji u najboljem slučaju nude, ona tako i radnice Name čini osnaženim protagonisticama radnje, a ključna poruka postaje ne propast Name kao individualna tragedija njezinih nesretnih radnica (s kojom možemo suosjećati ili ne) nego propast Name kao kolektivna tragedija cijelog društva.
Austrians Only U Austrians Only (2005.) umjetnica dizajnira i objavljuje u austrijskim novinama privlačne oglase u boji, u kojima, isključivo austrijskim građanima, nudi poslovnu priliku života: "izvanredan" posao čistača/čistačice, uz minimalni dohodak i bez socijalnih prava. Ovakvom mimikrijskom gestom problem ilegalnih imigranata u Austriji - ono što je u toj zemlji već pitanje kolektivne podsvijesti, koja sadrži to potisnuto licemjerstvo 'legalnih' austrijskih građana - pretvara u problem "pravih" Austrijanaca, dovodeći ih u situaciju da zamisle same sebe u neugodnoj i razvlaštenoj poziciji koju imaju ilegalni imigranti.
O stanju nacije Projekt O stanju nacije (2008.) također uključuje intervencije u mainstream medijske sadržaje. Umjetnica u hrvatskim medijima, u suradnji s novinarima i pripadnicima manjinskih skupina društva, objavljuje svojevrsne virus-vijesti, koje dominantnog bijelog, muškog, katoličkog, hrvatskog građanina, upravo dok čita svoje omiljene sportske vijesti, neugodno podsjećaju na postojanje Drugih: homoseksualca, Kineza i Roma koji također čine hrvatsko društvo i dijele isti društveni i životni prostor. Projekt tako aktivno nalazi novi model formiranja tolerancije te općenito - mogućnosti dekonstrukcije 'drugosti' u hrvatskom društvu.
1 FRANAK= 1 GLAS Pored projekta Austrians Only, Andreja Kulunčić se pitanjem ilegalnih imigranata bavila i u projektu 1FRANAK=1GLAS (2007./2008.), u kojem taj nevidljivi dio stanovništva Švicarske čini donatorima same švicarske vlade, putem kampanje koja ilegalne imigrante poziva da doniraju za obnovu švicarskog parlamenta. Ovaj projekt umjetnica naziva 'političko-umjetničkom' intervencijom, dajući, ovaj puta posve doslovno, glas onima koji ga nemaju, odnosno čini upravo suprotno od onoga sto mnogi participatorni umjetnički projekti čine: izoliraju Drugog, 'pomažući mu' i time upravo reafirimiraju njegovu poziciju Drugosti. Nasuprot tome, Andreja Kulunčić redovito uspijeva izbjeći poziciju onoga 'koji pomaže' te na taj način izmiče zamci patroniziranja - upravo spomenutom inverzijom od očekivanja izaziva čuđenje, privlači pažnju, izmješta poziciju promatrača u poziciju mislećeg subjekta, izbačenog iz svakodnevnice.
Bosanci van!
Projekt Bosanci van! (2008.) govori o "institucionaliziranom" rasizmu, a rađen je u Ljubljani za izložbu Moderne galerije Muzej na cesti. O projektu “Bosanci van!”, koji se razlikuje se od dotadašnjih nastupa u javnom prostoru, autorica kaže: „Zato što su taj način izabrali moji suradnici, trojica građevinskih radnika iz Bosne koji su radili na obnovi Moderne galerije, za koju sam radila taj projekt. Oni su htjeli da budu na fotografijama i da njihov život bude izložen. Rekla sam OK i napravila city light plakate. Bilo je pet vrsta plakata na deset plakatnih mjesta, u centru Ljubljane. Sve se činilo u redu, a onda su gradske vlasti skinule plakat. Zašto – nikad nisam doznala. Ljudi su svašta govorili, bilo je telefoniranja i natezanja. Bilo je upita i na radijskim postajama – zašto je to nestalo, gdje su Bosanci… Onda su se vlasti napokon javile i rekle da je to birokratska pogreška; vratili su plakate na mjesto, gdje su ostali još tih nekoliko dana koliko je bio zakupljen prostor.“www.nacional.hr, "Pravo lice društva vidi se iz njegova odnosa prema obespravljenima", Nina Ožegović, Andreja Kulunčić:"Željela sam radnicima omogućiti da se oni aktiviraju i progovore u javnosti o izrabljivačkom odnosu Slovenaca prema njima. Pozvali smo trojicu radnika, koji su u tom trenutku radili na renoviranju Moderne galerije, da skupa radimo na projektu pod istim uvjetima. Oni su željeli otvorenu i oštru kampanju, pa smo na plakatima širom centra Ljubljane objavili njihove fotografije u situacijama u kojima žive i rade, te natpise "Bosanci van!" i njihove izjave. Na jednom plakatu je pisalo: "Moram raditi pod bilo kakvim uvjetima jer mi je radna viza vezana za poslodavca. Otkaz automatski znači i odlazak iz Slovenije.", objavljeno 10. siječnja 2012., pristupljeno 24. prosinca 2012.
Maloljetnička trudnoća/Teenage pregnancy U radu «Maloljetnička trudnoća/Teenage pregnancy» (2004.), pilot projektu agresivne marketinške kampanje u javnom prostoru što su je organizatori, Liverpoolski bijenale, ocijenili nepriličnim miješanjem u lokalne teme (nekog tko dolazi s periferije), umjetnica se referira na stvarni (site-specific) problem maloljetničke trudnoće koja je u Britaniji, statistički gledano, najviša u Europi zahvaljujući nepreventivnom, no ipak velikodušnom socijalnom programu. Umjetnica predlaže plakate u gradu i formu atraktivnih oglasa u ženskim časopisima koji bi problem tretirali kao propust društva, a ne kao pojedinačnu neupućenost ili nepažnju malodobnika. U projektu «Artist from...», realiziranom zaManifestu 4 (bijenalna izložba mlađih europskih umjetnika, Frankfurt/Main, 2002.), Andreju su zanimale razlike u zaradi umjetnika sa Zapada i Istoka, potom između umjetnika i umjetnica te razlike u načinu života koji im omogućuje bavljenje umjetnošću. Prije otvorenja izložbe po gradu su postavljeni plakati koji prolaznike informiraju o prošlogodišnjoj zaradi umjetnika s plakata (sudionici Manifeste 4) od umjetnosti i o «prosječnom» prihodu u zemljama iz kojih dolaze.
Mjesto pod suncem