Grčkim imenom "Zeloti" (od grčkog: ζηλωτής = revnitelj, revnosnik) nazvane su radikalne grupe židovskih rodoljuba, koji su djelovali u Judeji i Galileji od početka I. st. pr. Kr. do poraza u Židovskom ratu 66. – 73. pr. Kr., te ponovo u posljednjem židovskom ustanku 132. – 135. godine.
Danas se imenom "zelot" označavaju vatreni pristaše neke doktrine, religijske ili političke grupe, koji fanatički rade za stvar kojoj su odani.
Židovski zeloti borili su se protiv rimske vlasti organizirajući gerilske odrede i potičući ustanke u gradovima. Najradikalniji među njima organizirali su i ubojstva, čiji su cilj bili ne samo rimski dužnosnici, nego i njihovi saveznici među Židovima. U tim su se ubojstvima služili bodežom (latinski: sica), pa su ih Rimljani zvali sicarii ("bodežari").
Razne grupe zelota često su se međusobno sukobljavale i surovim metodama obračunavale u borbi za prevlast. Kada su zavladali nekim krajem, služili su se surovim terorom ne samo protiv rimskih saveznika (kao što su bili saduceji), nego i protiv kolebljivaca i onih koji su osuđivali oružanu pobunu (većina farizeja).
U neuspješnim ustancima iskrvarili su i nestali sa scene. Vodstvo židovskog naroda preuzeli su vjerski učitelji, rabini, velikom većinom nekadašnji farizeji.
Prethodnici Zelota
Makabejci
Židovi su imali bogato iskustvo gerilskog ratovanja još iz ustanka Makabejaca 167. – 140. pr. Kr., koji je završio oslobađanjem od grčke vlasti i uspostavom samostalne kraljevine Judeje. Mnogi su međutim u narodu, a i među svećenicima, bili nezadovoljni vlašću kraljevske dinastije Hasmonejaca, žudeći za ranijom situacijom kada su uživali široku autonomiju i vlast teokracije koja kontrolira Hram u Jeruzalemu.
Sukobi 67. – 63. pr. Kr.
Godine 67. pr. Kr., nakon srmti kraljice Salome, dolazi do građanskog rata između njene dvojice sinova, Hirkana II i Aristobula II. Pristaše teokracije istovremeno odbacuju obojicu, težeći obnovi vlasti svećenika. Tu situaciju iskorištavaju Rimljani, koji su 65. pr. Kr. zavladali Sirijom. Sve tri stranke pokušavaju dobiti njihovu podršku. To vodi do gubitka nezavisnosti Judeje. Rimljani, pod vodstvom Pompeja, uz podrušku druge dvije stranke, osvajaju Jeruzalem i skrše otpor Aristobulovih pristaša. Hirkana II priznaju samo kao visokog svećenika i daju mu titulu etnarha, ali ne i kraljevski naslov.
Od 63. do 37. pr. Kr.
Stvarni vladar Judeje postaje namjesnik Idumeje Antipater. Godine 48. pr. Kr., kao nagradu za pomoć u borbi protiv Pompeja u Egiptu, Julije Cezar ga imenuje i namjesnikom (prokuratorom) Judeje.
Od 63. do 40. pr. Kr., stalno izbijaju pobune Židova. Vode ih Aristobulov sin Aleksandar koji je pobjegao iz zatočeništva, zatim i sam Aristobul koji se vratio u Judeju, zatim Ezekije. Središte otpora je Galileja.
Godine 40. pr. Kr. Siriju su zauzeli Parti, koji prodiru do granica Judeje. Antigon Matatije, sin Aristobula II, koji je boravio u izbjeglištvu, uz njihovu pomoć osvaja Judeju i u Jeruzalemu se proglašava za kralja i vrhovnog svećenika. Antipaterov sin Herod bježi u Rim, gdje ga Senat proglašava vazalskim kraljem (Rex socius) Judeje. U ratu koji se vodi 39. – 37. Herod, uz pomoć rimskih legija i plaćeničkih trupa, odnosi pobjedu.
Vladavina Heroda I
On će vladati 37. – 4. g.pr. Kr. Prvi puta Židovima vlada svjetovni kralj, koji ne samo da nije svećeničkog porijekla, nego nije ni pravi Židov. Vlada kao despot: vrhovni svećenik je samo figura, a Sinedrij je ukinut i zamijenjen Kraljevskim vijećem. To je izazivalo ogorčenje i stalne nemire, ali Herod uspjeva ugušiti nezadovoljstvo metodarama terora, uključujući i odlično organiziranu mrežu doušnika.
Pismoznanci iz stranke farizeja organiziraju vjerske škole, osnivaju paralelni sinedrij i podučavaju narod. Oni, uz rijetke izuzetke, propovijedaju usmjerenost na religijski život i samo pasivni otpor vlastima. I u sljedećim desetljećima oni će zastupati isti stav, što će i njih izlagati povremenim napadima zelota.
Pobuna godine 4. pr. Kr.
Nakon Herodove smrti godine 4. pr. Kr., ponovo izbijaju neredi. Za vrijeme pashe dolazi do krvoprolića u Jeruzalemu, punom hodočasnika, i 3.000 ljudi biva ubijeno. Kada Herodov sin Arhelaj odlazi u Rim, da od Augusta ishodi potvrdu o kraljevskoj tituli, rimski prokurator Sabinije šalje legionare koji opljačkaju i zapale Hram. Nakon toga dolazi do ustanka i legioniari se moraju povući u prokuratovu palaču.
Istovremeno se ustanici okupljaju u susjednim pokrajinama i započinju napade na Rimljane. U Galileiji ustanike vodi Juda ben Ezekija (poznat kao Juda Galilejac) iz Gamale, sin Ezekije, kojega je nekoć ubio Herod, i vodi gerilski rat. U istočnom Jordanu pobunjenike vodi nekadašnji rob Simon, koji se sam proglasio kraljem. Također se kraljem proglasio pastir Atrongas. Oni postižu privremene vojne uspjehe, ali im nedostaje jedinstveni plan i vođa. Dolazi do međusobnih sukoba i nasilja prema mirnim Židovima, a nerijetko se radi o običnim razbojničkim grupama. »Pod geslom borbe za slobodu došlo je do nesmiljenog rata između različitih bandi, tako da je slobodarski narod imao više štete od tih borbi nego od pobune protiv samih Rimljana.« (Keller, str. 39.) Pobuna je skršena i 2000 pobunjenika pribijeno je na križ. Takvi međusobni sukobi ostali su karakteristika židovskih ustanika i kasnije, sve do tragičnog kraja.
Pojava i aktivnost zelota 6. – 67. g.
Pobuna godine 6.
Godine 6. po Kr. pokrajine Idumeja, Judeja i Samarija dolaze pod vlast rimskog prokuratora (namjesnika), koji je podvrgnut legatu Sirije. Godine 6. ili 7. legat Kvirinje naređuje opći popis pučanstva i imovine, u svrhu oporezivanja. To dovodi do pobune, u kojoj pobunjenici prvi put dobivaju ime zeloti.
Ustanike vode Juda Galilejac i radikalni farizej Saduk (Cadok). Borbu ponovo započinju prvo u Galileji, a zatim je šire i u Judeju. Prikupljaju sve više fanatičnih sljedbenika, koje sebe sebe smatraju izvršiteljima srdžbe Božje, koji samo Bogu duguju vjernost. Prva pobuna bila je ugušena, ali je stranka zelota nadživjela.
Neprekidni nemiri i ubojstva
Sljedećih pedesetak godina zeloti su neprekidno aktivni. Na okrutnost i bezobzirnost rimskih prokuratora odgovaraju jednako okrutno i bezobzirno. Odvajaju se od popustljivih i pasivnih farizeja, koji uvijek nastoje spriječiti bezizgledne ustanke i izgladiti sukobe. Smatraju da su u borbi protiv okupatora i njihovih domaćih slugu i izdajnika svako sredstvo dozvoljeno.
U Jeruzalemu često dolazi do nemira u doba pashe i drugih židovskih praznika, kada se u gradu okupljaju gomile hodočasnika. U pustinjskim i brdskim predjelima neprekidno djeluju razne gerilske grupe, povremeno dižući i masovnije ustanke. U Samariji oni se sukobljuju sa Samaritancima. U Cezareji su se sukobili s tamo naseljenim grčkim Sirijcima. Rimska vojska često intervenira u takvim sukobima, što vojnici koriste za pljačku i nasilje.
Najradikalniji među njima počinju se sustavno služiti ciljanim ubojstvima; često u tome koriste gužve do kojih dolazi u Jeruzalemu u vrijeme pashe i drugih blagdana. Ubojica bi se u gužvi neopaženo prikrao žrtvi, zadao nekoliko udaraca bodežom (latinski zvanim sica i zatim obično neprimjećen nestao u masi prije nego što bi drugi reagirali. Po tome ih Rimljani nazivaju sicarii ("bodežari"). Među njihovim žrtvama bio je i veliki svećenik Jonatan.
»Nitko se više nije osjećao sigurnim. U tom se stanju panike i beznadežnosti proširio vjerski fanatizam, pojavljivali su se lažni proroci i mesije, koji su imali mnogo pristaša. Oni su uvjerili narod da ga mogu osloboditi od patnje rimskog jarma.« (Keller, str. 61) Jedan od njih, zabilježen samo kao "Egipćanin", okupio je nekoliko tisuća ljudi na Maslinovoj gori, podstičući ih da krenu na Jeruzalem, koji će uz čudesnu Božju pomoć osloboditi od Rimljana. Rimske kohorte su lako rastjerali ovu masu.
Židovski rat 66. – 73. g.
Svibnja 66. g. okrutno i bezobzirno ponašanje prokurata Gesija Flora dovodi do masovnog ustanka. Moguće je da je sam Flor, kada mu je zaprijetila kazna iz Rima, namjerno svojim ponašanjem potakao ekstremiste da započnu ustanak, podcijenivši njegovu snagu. Kada mu je odbijen zahtjev da mu ih hramske riznice donesu sedamnaest talenata, krennuo je s legionarima iz svojeg sjedišta Cezareje na Jeruzalem. U gradu dolazi do sukoba, u kojem bjesni sikarenci ubijaju mnoge miroljubive Židove, koji ih odvraćaju od ustanka.
Rimske jedinice stacionirane u Jeruzalemu prisiljene su predati; zeloti su ih sve poklali. Napad Florovih snaga je odbijen. Munjevitom brzinom ustanak se proširio zemljom. Borbe između Židova s jedne, te Rimljana i nežidovskog (uglavnom heleniziranog) stanovništva s druge strane, izbijaju svuda. U Cezareji je još nešto ranije te godine došlo do oružanih sukoba kada su Židovi bili odstranjeni iz sudjelovanja u gradskoj samoupravi. Oko 20.000 Židova pobijeno je, a preživjeli su pobjegli iz grada.
Jednako je u mnogim drugim gradovima, pa i izvan Palestine. U Aleksandriji, gradski zapovjednik Tiberije Julije Aleksandar (nećak filozofa Filona) poslao je svoje čete u židovsku četvrt nakon jedne svađe između Židova i Grka. Dolazi do krvoprolića u kojem je život izgubilo oko 50.000 Židova.
Sirijski legat Cestije Gal poveo je vojsku na Jeruzalem. Shvativši da nema dovoljno ljudi, prisiljen je na povlačenje, ali zeloti na čelu sa Šimunom bar Giorom i Eleazarom ben Šimunom iznenade ga kod Bet-Horona, listopada 66., i nanesu vrlo teške gubitke.
Izdaja ili trezvenost Josipa Flavija?
Pobunjenici su zavladali Judejom i Galilejom. Među njima, međutim, odmah dolazi do međusobnih sukoba. Za upravitelja Galileje postavljen je Josip, koji se ubrzo sukobio s vođom tamošnjih zelota Ivanom Geskalcem. On je umjeren i teži ublažavanju sukoba i kompromisu s Rimljanima. Sljedeće godine (u proljeće 67.). general Tit Flavije Vespazijan sa 60.000 ljudi iskrcao se u Ptolemaidi. U ogorčenim borbama tijekom te godine, do jeseni osvaja Galileju i sjeverna područja. Josip se predao (neki ga povjesničari i danas optužuju za izdaju, drugi kažu da se časno borio dok sve nade nisu bile izgubljene) i kasnije pomagao Rimljanima nastojeći odgovoriti Židove od nastavka borbi. Kasnije je živio Rimu kao Josip Flavije. Napisao je spis O Židovskom ratu u sedam knjiga i Židovske starine u 20 knjiga. Josip Flavije odlično je poznnavao i cijenio grčku i rimsku kulturu, ali i branio židovstvo. Dobro je poznavao snagu neprijatelja i nastojao postići kompromis; on utjelovljuje dileme koje su prolazili mnogi Židovi toga doba.
Obrana Jeruzalema i međusobni sukobi
Ivan Giskalac sa svojim zelotima bježi u Jeruzalem, u kojem dolazi do sukoba u kojem zeloti preuzimaju vlast. Aristokratske vođe bivaju osuđeni na smrt ili potajno umoreni. Gotovo svi svećenici bivaju smijenjeni i izabrani novi. Zeloti oslobađaju robove, utvrđuju Hram i pripremaju obranu.
Vezpazijan priprema prodor u Judeju. Tada, 9. lipnja 68., umire Neron. Na vijest o njegovoj smrti Vespanzijan obustavlja operacije. Istočne legije ga u srpnju aklamacijom izabiru za cara i on kreće u Rim, da potuče neprijatelje i preuzme vlast.
U Jeruzalemu dolazi do žestokih sukoba, koji dobiva razmjere građanskog rata, između tri grupe zelota, koje vode Ivan Giskalac, Simon bar-Giora i Eleazar ben Simon. Eleazar u tim borbama biva ubijen. Teror je okrenut i protiv umjerenjaka, osobito farizeja, koji su spremni pregovarati s Rimljanima o predaji. Jedan od najuglednijih farizejskih rabina, Johanan bez Zakaj, za vrijeme rimske opsade prokrijumčaren je iz grada u mrtvačkom sanduku; on će kasnije otvoriti rabinsku školu i okupiti novi sinedrij u Jamniji, što će omogućiti preživljavanje židovstva.