Klasa Walrus je klasa nizozemskih dizel-električnih podmornica i jedine su podmornice trenutno u uporabi u nizozemskoj ratnoj mornarici. Nasljedila je podmornice klase Zwaardvis. Prvotno je bila planirana izgradnja 6 podmornica ove klase, ali je zbog manjka financijskih sredstava narudžba zadnje dvije podmornice otkazana.Hrvatski vojnik br. 58., travanj 2000. - Podmornice klase Walrus (Pristupljeno 29.07.2012.)

Zahtjevi projekta

Tijekom izrade studija za projekt, razmatrane su mnoge opcije, od kojih su neke bile izgradnja nuklearne ili dizel-električne propulzije. Razmatrala se i suradnja s Britancima za razvoj zajedničkog projekta, no zbog uspjeha prethodne klase Zwaardvis odabrana je izgradnja dizel-električnih podmornica s minimalno 1900 tona površinske istisnine. Položaj Nizozemske (na Sjevernom moru, odnosno Atlantskom oceanu) i njezine obveze u sklopu NATO saveza uvjetovali su da nove podmornice budu namijenjene za ophodnju i izviđanje ponajprije u Istočnom Atlantiku, Sjevernom i Norveškom moru, napadaje torpedima i projektilima na površinske i podvodne ciljeve, obavljanje posebnih zadaća i združeno djelovanje s vlastitim te NATO snagama. Sve to uz smanjene troškove održavanja i eksploatacije u odnosu na klasu Zwaardvis. Takva namjena dovela je do stvaranja projektnog zahtjeva za relativno velikom oceanskom podmornicom (standardne istisnine oko 2000 tona), velike dubine ronjenja i zadaće duljine trajanja do 60 dana. Neki od posebnih zahtjeva su bili velika podvodna brzina i nečujnost trupa, visoka manevribilnost i automatizacija brodskih sustava kako bi se smanjio broj potrebnih članova posade, smanjenje troškova održavanja i drugo.

Gradnja podmornica

Projekt podmornica klase Walrus temeljio se na projektu klase Zwaardvis te se u početnoj razvojnoj fazi vodio pod oznakom "modificirani Zwaardvis". No, poboljšanja ugrađena u tada novi nizozemski projekt dovela su do znatnih razlika u odnosu na početno zamišljeni projekt tako da je stvorena nova klasa dizel-električnih podmornica. Najveći utjecaj na promjenu projekta u odnosu na projekt Zwaardvis imali su zahtjevi za smanjenjem operativnih troškova i poboljšanjem operativnih značajki. Projekt je rezultat suradnje između Ureda za nabavu vojne opreme nizozemske ratne mornarice, brodograđevnog poduzeća Rotterdamse Droogdok Maatschappij (RDM) te projektnih ureda NEVESBU (NEderlandse VErenigde Scheepsbouw BUreaus) i VEREBUS.

Gradnja prve jedinice započela je godine 1978. u hali rotterdamskog brodogradilišta poduzeća RDM koje se specijaliziralo za gradnju podmornica. Zanimljivo je kako je to bilo već prije potpisivanja ugovora o njezinoj gradnji 19. lipnja 1978., tako da se službeno polaganje kobilice (gradnja broj 348) zbilo 11. listopada 1979. Ugovor o gradnji druge jedinice (gradnja br. 349) potpisan je 17. prosinca 1979., a treće i četvrte 16. kolovoza 1985. (gradnje br. 352 i 353). U početku se predviđala gradnja niza od šest podmornica, no u srpnju 1987. zbog pomanjkanja financijskih sredstava nizozemski parlament je otkazao gradnju posljednjih dviju prvotno planiranih jedinica, tako da su na kraju izgrađene četiri podmornice.

mini|lijevo|250px|Dvije podmornice klase Walrus tijekom površinske plovidbe

Tijekom gradnje prvih dviju jedinica odlučeno je da se u njih ugrade veći generatori te im se zbog toga morao naknadno produljiti trup. Prva jedinica porinuta je 28. listopada 1985. i dobila je ime "Walrus". Tijekom opremanja u suhom doku brodogradilišta RDM 14. kolovoza 1986. u njezinom trupu je izbio požar koji je uništio instalacije i elektroničku opremu. Nakon požara smatralo se kako će podmornica morati biti izrezana, no kako trup nije bio oštećen početkom 1987. odlučeno je da se Walrus popravi i dovrši te je podmornica 2. svibnja iste godine ponovno vraćena na navoz.

U lipnju 1987. porinuta je druga jedinica te klase nazvana "Zeeleeuw" (S 803). Ispitne plovidbe započele su 28. listopada] 1988. i trajale godinu dana, nakon čega se podmornica vratila u brodogradilište. Primljena je u službu 25. travnja 1990. i postala potpuno operativna početkom 1991. kao prva jedinica nove klase te se tijekom osamdesetih ta klasa često spominjala i kao klasa Zeeleeuw. Gradnja oštećene jedinice je nastavljena (njezina cijena se zbog požara povećala za oko 30 posto) i ona je ponovno porinuta 13. rujna 1989., da bi konačno ušla u službu 25. ožujka 1992. kao Hr.Ms. Walrus (S 802). Treća podmornica, Hr.Ms. Dolfijn (S 808), primljena je u službu Konklijke marine 29. siječnja 1993., dok je posljednja jedinica Hr.Ms. Bruinvis (S 810) primljena u sastav flote nizozemske ratne mornarice 5. srpnja 1994.

Zanimljivo je kako je gradnja podmornice Hr.Ms. Walrus trajala punih trinaest godina (to je najskuplje plovilo ikad izgrađeno za nizozemsku mornaricu), dok je Hr.Ms. Bruinvis izgrađena za šest godina. Ukupno predviđena cijena projektiranja i gradnje četiriju podmornica u početku je bila 212,5 milijuna guldena (132,5 milijuna dolara), ali se kasnije popela za više nego dvostruko, tj. na 470 milijuna guldena (294 milijuna dolara).

Osnovne značajke

Duljina podmornica klase Walrus je 67,7 metara, širina 8,4 m, a gaz na površini 7 m. Površinska im je istisnina 2465 tona (prema službenim podatcima mornarice 2350 tona), podvodna 2800 tona, a standardna 1900 tona. Mogu zaroniti do dubine 300 m, a znatno povećanje (oko 50 posto) u dubini ronjenja u odnosu na podmornice klase Zwaardvis proizašlo je zbog primjene čelika povišene čvrstoće HY1003 te smanjenja broja brodskih sustava koji su pod punim pritiskom dubine ronjenja. Operativna autonomnost podmornica je 50 dana. Podmornice klase Walrus imaju 50 članova posade od kojih su sedam časnici. Visoki smještajni komfor potvrđen je činjenicom što svaki član posade ima svoj ležaj, a život u podmornici organiziran je u šesterosatna razdoblja službe i odmora.

Konstrukcija

Laki trup je hidrodinamički oblikovan poput lakog trupa klase Zwaardvis. Čvrsti trup podmornice je nejednakog promjera po duljini i podijeljen je u tri odsjeka, od kojih je središnji jednotrupne, a krmeni i pramčani odsjeci dvotrupne izvedbe kako bi se omogućio najprikladniji smještaj glavnih balastnih tankova. Središnji odsjek ima tri razine. Na gornjoj razini smješteni su središnja upravljačka kabina, kabine komunikacijskih sustava i kabine za smještaj posade. U srednjoj razini također su kabine i prostori za posadu, a na donjoj razini nalazi se prostor akumulatorskih baterija. Pramčani dio zauzimaju torpedni prostor i razna spremišta. U čvrstom trupu se nalaze dvije izlazne komore te platforme za prihvat podmornice kod operacija kolektivnog suhog spašavanja.

Kako se zbog posljedica šoka i buke zahtijevalo temeljenje svih sustava na posebno projektiranim temeljima otpornim na šok, svi su temelji i razna pričvršćenja vrlo pažljivo ispitani u različitim nizozemskim laboratorijima. Posebna pozornost je zbog mogućih posljedica šoka posvećena i svim izlazno/ulaznim ventilima. Kako bi se udovoljilo često suprotstavljenim zahtjevima šoka i buke, laboratorijskim ispitivanjima morala se dokazati predviđena razina buke. Uz to izvedena je i dodatna automatizacija podmornice kako bi se izbjegli potencijalni izvori buke ovisni o vrsti operacije. Za čelik tipa HY-100 razvijen je posebni postupak zavarivanja i konstrukcije. Zbog većeg vanjskog pritiska (veće dubine ronjenja) u odnosu na klasu Zwaardvis također su se zahtijevale i projektne modifikacije za, primjerice, prodore u trup i ventile te pripadne sustave cjevovoda.

Propulzija i upravljanje mini|desno|250px|Nizozemska podmornica HNLMS "Dolfijn" (S 808) u mornaričkoj bazi Mar Grande, Taranto, Italija u lipnju 2005. spremna za isplovljavanje u vojnu vježbu na Mediteranu. Cilj vježbe je bio spašavanje posada 4 podmornice koje su bile zaronjene. U vježbi je sudjelovalo 27 država, od kojih su 14 bile članice NATO saveza.

U podmornice klase Walrus ugrađena su po tri Dieselova motora od kojih svaki ima snagu 1715 kW (2300 KS) uz potrošnju goriva 300 g/kWh. Prve dvije jedinice imaju francuske motore SEMT-Pielstick 12 PA4 V200 VG, a preostale dvije nizozemske motore Brons-Werkspoor 0-RUB 215X121. Površinska brzina je 13 čvorova, dok je brzina u šnorkel plovidbi 9 čv pri kojoj se može postići i najveći doplov od 10.000 nautičkih milja. Za Dieselove motore podmornica može ukrcati do 310 tona goriva, a učinkoviti sedmokraki brodski vijak osigurava tihu plovidbu.

Najveću podvodnu brzinu 21 čv osigurava pogonski elektromotor Holec snage 5 MW (6800 KS). Zahvaljujući posebnom odrivnom ležaju motor može podnijeti nagib od 35 stupnjeva. Napajanje električnom energijom elektromotora osigurano je s 420 baterijskih članaka Varta koji su podijeljeni u dva odjeljka aku-baterija. Elektromotor je dvokotveni i potpuno zatvorene izvedbe, niskog šuma i s visokom zaštitom od šokova. Njegov rashladni sustav je zatvoren, a rabi prisilnu ventilaciju i hlađenje vodom kao posebni sustav.

Kao pomoćni strojevi rabe se dva Dieselova generatora Holec Type 304 snage 980 kW, a isto poduzeće isporučilo je i pretvarački sustav za precizno podešavanje brzine i visok stupanj djelovanja. Pretvarački sustav je ugrađen u elektromagnetski oklopljene ormariće te rabi širokopojasne filtre kako bi se time elektromagnetska zračenja svela na najmanju moguću mjeru. Ugrađeni su i posebni filtri za "glađenje" koji smanjuju magnetsku buku. Strojarnica i elektroenergetski prostor u kojem se nalazi glavna razvodna ploča potpuno su automatizirani.

Novina primijenjena na klasi Warlus bilo je uvođenje sustava međuhlađenja strojeva koji omogućuje manji broj otvora za usisne i ispušne ventile na čvrstom trupu. Upravljanje propulzijom provodi se sa središnjeg upravljačkog pulta u upravljačkoj kabini koji je funkcionalno podijeljen na lijevu stranu koja se uglavnom odnosi na propulziju i desnu stranu za kontrolu hidrostatskih značajki podmornice (trim, težina, ventili trupa, pirenje glavnih balastnih tankova, itd.).

Položaju, tipu i pogonu kormilarskih i stabilizirajućih površina dano je posebno značenje. Kormila su X tipa, a na tornju su ugrađena pramčana dubinska kormila (stabilizatori) čime je dobiveno niz prednosti, od smještajnih, maritimnih pa do efektivnih. Kormilarski X sustav je složeniji od klasičnih sustava kormila, što rješava mikroprocesor, ali je učinkovitiji kod svih brzina i povoljniji za smještaj. Takav sustav radi s četiri nezavisno upravljana kormila. Kod kormila raspoređenih u X konfiguraciju može se u pojedinim slučajevima, zbog maksimalnog iskorištenja kormila, ići i do kutova zaokreta od čak 90 stupnjeva, što je znatno više u odnosu na konvencionalna kormila s kutom zaokreta koji iznosi najviše 35 stupnjeva.

Kormilarski pult nadzire samo jedan poslužitelj koji upravlja kormilarenjem po horizontali i dubinskim kormilarenjem. Ugrađen je i autopilot za automatsko održavanje kursa i kontrolu dubine.

Naoružanje

Podmornice klase Walrus naoružane su s četiri američke torpedne cijevi Mk 67 promjera 533 mm iz kojih se s bilo koje operativne dubine mogu lansirati torpeda i protubrodski projektili. Rabe se američka, žicom vođena torpeda Honeywell Mk 48 Mod 4 dometa 20,5 Nm (38 km) pri brzini 55 čv kod aktivnog, odnosno 27 Nm (50 km) pri brzini 40 čv kod pasivnog načina vođenja s bojnom glavom mase 267 kg i Alliant Techsystems (Honeywell) NT 37D dometa 10,8 Nm (20 km) pri brzini 35 čv s bojnom glavom mase 150 kg. Ukupno se može ponijeti do 20 torpeda, a umjesto njih može se ukrcati do 40 na dnu ležećih mina.

Bila je predviđena nabava protubrodskih projektila McDonnell Douglas UGM-84 Sub-Harpoon dometa do 70 Nm (130 km) pri čemu bi podmornice najčešće nosile osam projektila. Do nabave Harpoona nije došlo iako je Hr.Ms. Dolfijn rabljena za ispitivanja njegove školske inačice UTM-84-3D.

Elektronička oprema