thumb|350px|Hipokrat (desno) i Galen prikazani na freskama u jednoj crkvi u gradu Anagni u Laciju, južno od Rima. (12. stoljeće) Srednjovjekovna medicina u Europi bila je mješavina saznanja i filozofskih ideja iz različitih izvora i temeljila se na: znanju naslijeđenom iz antike (pisana djela Hipokrata i Galena), filozofskom konceptu da su nematerijalna duša i materijalno tijelo nerazdvojivi,Jacques Le Goff, Il corpo nel Medioevo, talijansko izdanje, izdavač Laterza, str. 22. jakom utjecaju Crkve, ideji o potrebi odustajanja od tjelesnih užitaka i od njege tijela.
U srednjem vijeku nije postojala znanstvena metoda, tako da su se promotrene činjenice prenosile anegdotski i često bile miješane s utjecajem duhovnosti. Jedini pisani izvori znanja u ranom srednjem vijeku bila su pisana djela naslijeđena iz Rimskog Carstva, koja su uglavnom čuvana u samostanima. Saznanja o uzrocima bolesti i terapiji iz tih rukopisa miješale su se s vizijom života u kojem su sudbina, grijeh i utjecaji nebeskih tijela imali veliku ulogu na zdravlje pojedinca. Smatralo se da je učinkovitost liječenja usko vezana za vjerovanje pacijenta i liječnika. Ljekoviti su se pripravci (remedia physicalia) smatrali manje važnima i bili su u drugom planu u odnosu na duhovno djelovanje.
Narodna medicina i utjecaj Crkve
Nemoguće je shvatiti razvoj medicine u srednjem vijeku u Europi, bez uzimanja u obzir izuzetno jakog utjecaja Crkve na svakodnevni život ljudi. Početkom 4. stoljeća, kršćanstvo je bilo religija manjine, koja je uglavnom bila zastupljena u urbanim sredinama. Tek se u narednim stoljećima kršćanstvo širilo u ruralne sredine u kojima je dolazilo u sukob s narodnom medicinom utemeljenom na poganskim običajima i praksi. Invazije barbara u kasnoj antici i ranom srednjem vijeku donijeli su i nove poganske običaje, koji su bili u sukobu s kršćanskom doktrinom. Crkva je naime aktivno zabranjivala terapijske modele utemeljene na magiji i šamanskim obredima.D.W. Amundsen, Medicine, society and faith in the ancient and medieval world, izdavač John Hopkins, str. 175-177.
Već od ranog srednjeg vijeka postojala je čvrsta ideja o vezi između bolesti i grijeha: papa Grgur I. je izjavio da je epidemija kuge iz 590. bila Božja kazna.Jeffrey Richards, Consul of God: The life and times of Gregor, the Great, izdavač London Routledge and Kegan Paul, 1980. Crkva je smatrala da Bog ponekad šalje bolesti među ljude kao neku vrstu kazne i da je kajanje jedini učinkovit put ka ozdravljenju. Dakle, u ranom srednjem vijeku je postojala i određena predrasuda prema praktičnoj medicini, koja je smatrana profesijom nedostojnom pravog kršćanina. Liječnik se smatrao osobom usko povezanom s magijom i šamanizmom, koja se aktivno odupire Božjoj volji da kazni ljude bolešću. Jedinim pravim liječnikom smatrao se Isus Krist (Christus medicus), a terapija je bila Božja milost. U kasnijim su razdobljima različiti crkveni redovi, posebno benediktinci, prihvatili liječenje oboljelih kao jedan od osnovnih činova milosrđa i aktivno djelovali u tom smislu.
Gotovo u cijelom srednjem vijeku nije postojala jedinstvena medicinska teorija. Unutar svake obitelji jedna se osoba, ili više njih, brinulo za jednostavne zdravstvene probleme, a u svakoj zajednici postojale su osobe koje su imale iskustva sa složenijom zdravstvenom problematikom kao npr. primalje, zubari, travari, i stručnjaci za liječenje prijeloma. U većim naseljima i gradovima mogli su se naći i stručnjaci koji su vršili jednostavnije kirurške zahvate kao incizije apscesa ili puštanje krvi. Često su ti isti liječnici bili i astrolozi, mistici i stručnjaci za vještičarenje. Nije postojala jasna granica između medicine i magije. Spoznaje iz antičkih pisanih djela iz područja medicine, vrlo su često korištene i citirane na temelju autoriteta, bez da su prošle provjeru empirijskim dokazom.Jean-Charles Sournia, Storia della medicina.
Srednjovjekovna je medicina u Europi naglo napredovala tek u 12. stoljeću s osnivanjem prvih sveučilišta i nakon prevođenja mnogih arapskih pisanih dijela iz područja medicine i farmakologije.
Ratovi i pošasti Nakon pada Zapadnog Rimskog Carstva i provalâ barbara, Europa ulazi u razdoblje nestabilnosti i ratova. Velike seobe naroda povećavaju pojavu epidemija i dolazi do općeg smanjenja broja stanovnika. Najveće pošasti srednjeg vijeka bile su:
bubonska kuga iz doba Justinijana 543. izazvana bakterijom Yersinia pestis, guba, endemična bolest prisutna tijekom cijelog srednjeg vijeka izazvana bakterijom Mycobacterium leprae, "crijevna kuga" iz 7. stoljeća; sudeći po opisima iz dokumenata onog doba najvjerojatnije se radilo o dječjoj paralizi, ergotizam iz 590. i 857. u Parizu i 944., bolest izazvana trovanjem raženim gljivicama Claviceps purpurea, stoga nije zarazna, ali se u ono doba smatrala zaraznom bolesti.Giorgio Cosmacini, L'arte lunga, izdavač Laterza, str. 99-114. "Crna smrt" iz 1348. je najveća epidemija srednjovjekovne Europe, epidemija kuge ubila otprilike trećinu cjelokupnog stanovništva na kontinentu.
U stvari jedina endemska bolest tog doba bila je guba, koja je po broju slučajeva rasla tijekom cijelog srednjeg vijeka razmjerno povećanju broja stanovnika. Oboljeli se u početku jednostavno tjeraju iz naseljenih mjesta, no s vremenom se osnivaju tzv. leprozariji, građevine koje su služile za izolaciju oboljelih od zdravih ljudi. U kasnom srednjem vijeku, leprozariji dobivaju i osoblje koje se brine za oboljele. U brizi za oboljele u leprozarijima posebno su se isticali pripadnici reda sv. Lazara iz Jeruzalema.Giorgio Cosmacini, L'arte lunga, izdavač Laterza, str. 113. Broj oboljelih od gube naglo je opao u 12. stoljeću s izolacijom oboljelih i općim poboljšanjem higijenskih uvjeta.
Temelji srednjovjekovne medicine mini|300px|Astrologija je igrala veliku ulogu u srednjovjekovnoj medicini. Većinu liječnika onog doba učilo se koristiti osnove astrologije u medicinskoj praksi.
U ranom srednjem vijeku dolazi do pojednostavnjenja i osiromašenja teorijskih medicinskih spoznaja u odnosu na antiku. Teorijska medicina iz stare Grčke i Rima ostaje djelomično sačuvana u samostanskim dokumentima i u rijetkim središtima bizantske tradicije. Među ondašnjim liječnicima, teorijski je aspekt medicine bio izoliran i osiromašen na nužni minimum, dok se veliki značaj pridavao terapiji. Pisani dokumenti iz područja medicine između 5. i 10. stoljeća bili su vrlo šaroliki. Najčešće su to bili recepti za pripravu lijekova ili praktični priručnici u kojima su bolesti bile kratko i površno opisane, dok se veći naglasak davao detaljima same terapije. Veći dio teorijske medicine tog doba, dolazio je od sačuvanih spisa Hipokrata i Galena, djela ostalih autora bila su gotovo beznačajna.
Medicina je u ranom srednjem vijeku stoga bila praktična medicina, koja se temeljila na izravnom i osobnom prijenosu znanja sa starijih na mlađe i na narodnim terapijama vezanim uz običaje. U ogromnoj većini slučajeva nisu postojale medicinske škole, sav se prijenos znanja odvijao uglavnom na osobnoj razini. Isto tako nije postojala nikakva institucija koja je dodjeljivala naslov liječnika, niti davala autorizaciju za liječničku praksu.Jacques Le Goff, Il Medioevo raccontato da Jacques Le Goff, talijansko izdanje, izdavač Laterza, str. 48.
Duša Antička je medicina bila pod velikim utjecajem Hipokrata, koji je suprotno Asklepijevim učenjima negirao utjecaj duše na zdravstveno stanje tijela. Duša u antici, dakle, nije imala utjecaja na stanje bolesti ili zdravlja. Ideje su se temeljito promijenile u srednjem vijeku kako u Europi tako i u islamskim zemljama. Ponovo je prihvaćeno gledište da su nematerijalna duša i materijalno tijelo nerazdvojivi i da je bolest narušavanje ravnoteže te nerazdvojive cjeline.Giorgio Cosmacini, L'arte lunga, izdavač Laterza, str. 3-16.M. D. Gmerk, Il concetto di malattia, talijansko izdanje, izdavač Laterza.
Koncept bolesti Stanje bolesti i stanje zdravlja nisu odvojene kategorije, nego dvije krajnosti; uloga je medicine održavati unutarnju ravnotežu između duše i tijela. Velik se naglasak stoga davao prevenciji i sprječavanju gubitka ravnoteže.Heinrich Schipperges, Il giardino della salute: la medicina nel medioevo, talijansko izdanje, izdavač Garzanti, Milano 1988.
Bol Odnos prema osjećaju boli mijenjao se tijekom srednjeg vijeka. Pisani izvori koji se odnose na bol su izuzetno rijetki i gotovo se u nijednom nije pridavala ikakva važnost boli. Bol je bila prezrena i uloga je pacijenta bila trpjeti bol u tišini bez opterećivanja ostalih. Bol je doživljavana kao Božja kazna. Velik je utjecaj na takvo poimanje boli imao Stari zavjet, točnije knjiga Postanka: "U bolima ćeš rađati djecu"... Bol je, dakle, bila doživljavana kao kazna, čija je uloga u stvari bila iskupljenje. Od 12. stoljeća osjetljivost na tuđu bol se djelomično mijenja, počinje se razvijati svijest o patnji, ideja kršćanskog milosrđa i osnivaju se prve bolnice. To je vidljivo i u likovnoj umjetnosti onog doba, s pojavom prikazivanja Kristove patnje (Pietà, Križni put...).Georges Duby, Medioevo maschio, talijansko izdanje, izdavač Oscar Mondadori, Milano, 1996. str. 196. Javljaju se i prve zamisli kako bi se medicina trebala baviti i smanjenjem boli i patnje pacijenta, u to vrijeme obnovljena je i svijest o njezi tijela.
Odnos prema tijelu Tijekom srednjeg vijeka materijalno je tijelo prezreno, pošto je podložno starenju i propadanju. Tijelo se stavljalo u suprotnost s dušom, koja je uzvišena i vječna. Uloga je tijela bila primiti na sebe patnju kao put ka spasenju kroz pokoru. Od 12. stoljeća odnos se prema tijelu postupno mijenja. Shvaća se nužnost njege tijela za zdravlje pacijenta, čak se pretpostavlja da ograničeni tjelesni užitak može biti blagotvoran za zdravlje, ako se u njemu ne pretjeruje i ako ne postane važniji od duhovne izgradnje.Jacques Le Goff, Il corpo nel medioevo, izdavač Laterza. Znak obnovljene važnosti prema tijelu jest ponovno davanje naglaska na Utjelovljenje Kristovo, na uskrsnuće mrtvih, te se javlja jak kult relikvija.Lawrence I. Conrad, The Western medical tradition: 800 B.C.-1800 A.D.
Odnos prema radu U srednjem vijeku rad je doživljavan kao kazna i ispaštanje i imao je istu ulogu koju je imala bol: postizanje iskupljenja (Postanak: "U znoju lica svoga kruh ćeš jesti").Jacques Le Goff, Il corpo nel Medioevo, izdavač Laterza, str. 50-55. U 12. stoljeću i ova se koncepcija mijenja i rad dobiva svoju pozitivnu ulogu. Čovjek koji radi postaje Božji suradnik.
Medicinska praksa u srednjem vijeku Narodna medicina Narodna je medicina bila prevladavuća tijekom prve polovine srednjeg vijeka, pogotovo u ruralnim sredinama. Temeljila se na travarstvu, liječenju mineralima (kristaloterapija), magijskim i šamanskim obredima i praznovjerju. S povećanjem utjecaja Crkve, takva je praksa ulazila u sukob s kršćanskim naukom i bila aktivno zabranjivana. Crkva je pokušavala odvojiti pripremu ljekovitih pripravaka od magijskih rituala, a često je umjesto magijske prakse promicala molitvu.
Samostanska medicina Za razliku od narodne medicine, u samostanima se prakticirala medicina učenih ljudi, koji su imali pristup pisanim dokumentima. Liječenje je u početku bilo rezervirano za same fratre unutar samostana, tek se u kasnijim razdobljima otvara za običan puk kao čin kršćanskog milosrđa. Samostanski su liječnici doživljavali liječenje ljudi kao religioznu obavezu i u pravilu nisu izravno primali novčanu naknadu; plaćanje se vršilo samostanu kao instituciji. Pravilo sv. Benedikta kazuje da "prije svega mora biti njega bolesnog, koji mora biti liječen u Istini, kao što je Krist Istina."