Srpski jezik (ćirilica: српски језик) slavenski je jezik zapadnojužnoslavenske grane. U službenoj je uporabi u Republici Srbiji, Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori i u Republici Kosovu,Encyclopædia Britannica, a u kulturnoj je uporabi u većem broju zemalja diljem svijeta gdje postoje srpske etničke zajednice. Materinski je jezik najmanje 7 020 550 ljudi,Serbian, ethnologue.com poglavito u Srbiji (6 200 000, 2006.), zatim 297 000 u Albaniji (2007.); 1 300 000 u Bosni i Hercegovini (2004.); 265 895 u Crnoj Gori (2011.); 45 004 u Hrvatskoj (2021.); 33 300 u Sjevernoj Makedoniji (2001.); 27 000 u Rumunjskoj (popis 2002.); 4 160 u Rusiji (popis 2002.); 20 000 u Turskoj (1980.).Ethnologue (16th), ethnologue.com Prema srpskom jezikoslovcu Ranku Bugarskom (2009.) ukupni broj govornika srpskoga jezika je oko 12 milijuna ljudi.www.rts.rs (Radio televizija Srbije), objavljeno 20. veljače 2009., pristupljeno 16. lipnja 2013.
Srpski jezik ima dva refleksa jata: ekavicu i ijekavicu. Oba su oblika ravnopravna u standardnome jeziku kao slobodan izbor, a njihova je uporaba ograničena isključivo dosljednošću (miješanje nije dozvoljeno).
Jezik Srba i srpski jezik
Kao i kada su drugi jezici u pitanju, nužno je razgraničiti pojam jezičnih sastava kojima se Srbi kao etnicitet služe od standardnog jezika koji se upotrebljava u državnim i kulturnim institucijama.
Strukturalna lingvistika (kao dominantan pravac u jezikoslovlju 20. st.) i standardologija razlikuju dijakronijski i sinkronijski pristup jeziku. Prvi opisuje jezičnu povijest, tj. kako su se vremenski mijenjale strukturalne značajke jezika, dok sinkronija daje opis sadašnjega ustroja jezičnoga sustava. U ovome ćemo tekstu kratko prikazati povijesni razvoj srpskoga jezika, dok je gramatički opis suvremenoga standardnoga jezika izostavljen.
Osnovna namjena ovakvog prikaza je prikaz osobina nastanka standardnog jezika. Zato se ovdje ograničavamo na prikaz povijesti standardnog srpskog jezika, čiji je jedan dio i suvremeni standardni srpski jezik.
Dijalekti srpskog jezika Na osnovi novoštokavskih ijekavskih dijalekata kojima govore Srbi na području Bosne i Hercegovine, te Hrvatske (ne-Srbi na tom području bili su do 20. stoljeća pretežno ikavci, te su upotrebljavali drukčiji sustav naglasaka, donekle drugačiju gramatiku i u određenoj mjeri različit leksik) nastala je varijanta srpskog jezika kakva se danas upotrebljava u BiH, kao službeni jezik uz hrvatski i bošnjački jezik.
Na području Republike Srbije, govornici srpskog jezika govore prizrensko-timočkim (torlačkim), kosovsko-resavskim i šumadijsko-vojvođanskim dijalektima. Šumadijsko-vojvođanski dijalekti zahvaćaju najurbaniziraniji dio Srbije s glavnim kulturalnim središtima, te predstavlja glavni izvor utjecaja na daljnji razvoj jezičnog standarda.
Međusobni odnos s hrvatskim i bošnjačkim jezikom U 19. stoljeću je – u prvom redu zahvaljujući lingvističkom radu Vuka Stefanovića Karadžića i Đure Daničića – prihvaćen u standardni (službeni) jezik na području današnje Srbije znatan utjecaj iz jezika kakvim su govorili Srbi na području BiH i Hrvatske; obzirom na povratni utjecaj jezika kakvog se govorio u Srbiji na govor Srba u BiH, može se danas prepoznati jezik kakvim govore Srbi u BiH kao varijantu onog jezika koji predstavlja službeni jezik u Srbiji.
Za vrijeme Kraljevine Jugoslavije i SFRJ učinjen je velik (makar neuspješan) napor radi stvaranja jedinstvenog srpskohrvatskog jezika, u čemu su u srpski standard ušli znatni utjecaji hrvatskog književnog jezika.
Kao odjek povijesnih nastojanja da se objedine sva područja koja nastavaju Srbi u jednu državu, nerijetko se i danas iznose – zastarjele i netočne – teorije o tome da svi Bošnjaci i Hrvati zapravo govore narječjima srpskog jezika, osim hrvatskih kajkavaca (koji da govore narječjem Slovenskog jezika),"Кrštenje i prekrštavanje srpskog jezika" , Mile Medić, srpskapolitika.com, pristupljeno 2. srpnja 2015. "Hrvati govore srpski jezik koji ima dva dijalekta - štokavski i čakavski", Agencija VLM kod "Poslovni dnevnik", 11. veljače 2013. pri čemu teoretičari zanemaruju činjenicu postojanja dijalektalnog kontinuuma na cjelokupnom južnoslavenskom području od Alpa do Crnog mora – sličnog takvim kontinuumima na germanskom, romanskom, zapadnoslavenskom i drugim područjima, gdje pripadnici susjednih naroda posve redoito govore srodnim narječjima. Tako primjerice govornici srpskog standardnog jezika s područja jugozapada Srbije govore torlačkim dijalektom, kojim govore etnički Makedonci i Bugari iz susjednih područja tih dviju država (te čak i dvadesetak tisuća etničkih Bugara koji žive na području Srbije uz Bugarsku granicu). Stoga se može govoriti o južnoslavenskim dijalektima – koji mogu biti tretirani kao narječje jednog jezika jedino ako njime govore pripadnici samo jednog naroda, kakav je slučaj s čakavicom. Drugi teoretičari – koji smatraju da su bosanski i hrvatski standardi zapravo samo regionalne inačice srpskog jezika – zanemaruju činjenicu da suvremeni standardni južnoslavenski jezici nisu nastali pukim »ustoličenjem« jednog od dijalekata za standardni jezik, koliko god utjecaj jednog od dijalekata bio važan u oblikovanju standarda."Mišljenje da je hrvatski zasnovan na srpskom dijalektu vrlo je živo u Srbiji", Jutarnji list (razgovor s akademikom Radoslavom Katičićem) Mile Medić, srpskapolitika.com, 29. lipnja 2007. Osobito je to uočljivo kod hrvatskog jezika, na čiji su standard uvelike utjecali bogati slojevi hrvatske književnosti iz vremena prije standardizacije. Na formiranje srpskog standarda, pak, uvelike su utjecali dokumenti iz ranih faza srbijanske državnosti u 19. stoljeću, poput jezično utjecajnog Srpskog građanskog zakonika iz 1844. godine (čiji je najveći dio bio u primjeni sve do 1978. godine), autor čijeg je teksta bio srpski pravnik i književnik Jovan Hadžić, istaknuti protivnik jezične reforme Vuka Stefanovića Karadžića i njegovih nastojanja da istočnohercegovački dijalekt učini osnovicom srpskog jezika.
Također, ovdje treba primijetiti da od svih zapadnoštokavskih dijalekata, Srbi (u većem broju) koriste samo jedan, miješanu novoštokavsku (i)jekavicu.
Povijest srpskog standardnog jezika
Pretpovijest
Poznata prapovijest (nepisana povijest) srpskog jezičnog prostora seže u vrijeme indoeuropske etničke i jezične zajednice. Na prostoru od Ukrajine do Podunavlja tijekom Neolitika postojala je zajednica ljudi danas poznata pod naknadno dodijeljenim imenom Indoeuropljana.
Ta se jezična zajednica pred kraj Neolitika raspala prvo u dvije skupine: kentum i satem. Prva skupina, koja se nalazila zapadnije, dobila je ime po klasičnom latinskom izgovoru broja sto (centum), a što se očitovalo u refleksu palatalnoga glasa »k«, koji se razvio u zadnjenepčani (»obični«) glas »k«. Među ostalima, kentumskoj skupini Indoeuropljana pripadaju germanske, italske i keltske grupe naroda, kao i izolirane etničke skupine, među kojima su Grci i Toharci. Što se balkanskih prostora tiče, pretpostavlja se da su Iliri pripadali kentumskoj grupi indoeuropskih naroda. Druga, istočnija skupina dobila je ime po sanskrtskom izgovoru broja sto (satem), prepoznatljivom po refleksu palatalnoga glasa »k« koji se razvio u zubni glas »s«. Satemskoj grupi Indoeuropljana pripadaju slavenske, baltičke, iranske i indijske grupe naroda, kao i izolirane etničke skupine poput Albanaca. Pretpostavlja se da su na Balkanu Tračani pripadali satemskoj skupini indoeuropskih naroda.
U okviru satemske skupine izdvojila se balto-slavenska etničko-jezična grupa. Jezične sličnosti među baltičke i slavenske skupine jezika su do te mjere brojne, da se prilikom proučavanja povijesti slavenskih jezičnih struktura često upotrebljavaju oblici iz suvremenih baltičkih jezika, čiji su pripadnici bili izoliraniji, pa su tako i sačuvali više starijih jezičnih oblika.
Sa sigurnošću se može tvrditi da je praslavenski jezik u svojoj konačnoj fazi postojao u 9. stoljeću, jer su bizantski misionari Ćiril i Metod, normiravši slavenski jezik na osnovi narječja Slavena nastanjenih oko Soluna, bez teškoća svoju zadaću obavljali u oko tisuću kilometara sjevernijoj Moravskoj. Na osnovi toga se može zaključiti da je balto-slavenska jezična zajednica postojala i početkom prvog tisućljeća prije nove ere.
Pisma
Ako zanemarimo do sada nedostatno potvrđene, no faktografski utemeljene znanstvene hipoteze o prethodnim slavenskim (pa time i srpskim) pismima, može se reći da se, u razičitim razdobljima srpski književni (standardni) jezik pisao latinicom, glagoljicom i ćirilicom.
U srpskom jeziku je – u doba stvaranja jedinstvene srpske srednjovjekovne feudalne države i definitivnog priklanjanja bizantskom kulturnom krugu u doba Stefana Prvovenčanog Nemanjića i njegovoga brata Svetog Save (Rastko Nemanjić) – prevladala ćirilica, tj. grafija stvorena u Bugarskoj na dvoru Konstantina Preslavskog sredinom 9. stoljeća.
Od 11. stoljeća pa sve do polovice 20. st. jedino pismo u masovnoj kulturnoj upotrebi Srba u Srbiji bilo je ćirilica; Srbi Austro-Ugarske upotrebljavali su latinicu stoljećima.
Od polovice 19. stoljeća i stvaranja srpsko-hrvatskog jezičnog dogovora, prvo mjestimice, a potom sve intenzivnije, Srbi su počeli koristiti latinicu. Najbitniji srpski kulturni djelatnik druge polovice 19. stoljeća, Đuro Daničić, zacrtao je, u svojstvu tajnika JAZU, temeljna načela na kojima je (uz neke preinake) u sljedećih stotinjak godina izdavan Rječnik Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti. Daničić je odredio posebne grafeme za hrvatske latinične digrafe ⟨dž⟩, ⟨lj⟩, ⟨nj⟩, no taj je oblik latinice ostao u porabi samo u filološkim izdanjima, pretežito hrvatskim, no i srpskim. Jedino je Daničićev prijedlog za bivše ⟨dj⟩ ili ⟨gj⟩, u obliku ⟨đ⟩, općeprihvaćen nakon uvedbe Brozova »Hrvatskoga pravopisa«.
Ujedinjenjem u Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca (kasnije Kraljevinu Jugoslaviju), latinica je postala ravnopravno službeno pismo i tada je formalizirana težnja ujedinjenja hrvatskog i srpskog jezika.
Unitaristički i velikosrpski krugovi u KPJ su, nakon što je Komunistička partija Jugoslavije došla na vlast 1945. radili na stvaranju unificiranog jezika, t.zv. srpskohrvatskog, ne ustezavši se pri tome i od uporabe sile u zatiranju jezičnih razlika i nasilnom spajanju, kao i u primjeni raznih metoda represije prema svima koji su se odupirali takvoj politici. U drugoj polovici dvadesetog stoljeća isti krugovi su inicirali nasilno spajanje hrvatskog standardnog jezika i srpskog standardnog jezika, pri čemu se ta dva jezika u nazivlju često nije nazivalo njihovim imenima, nego nekakvom »zapadnom« (hrvatskom) i »istočnom« (srpskom) inačicom »zajedničkog« jezika.
Težnja se ogledala u ujednačavanju različitih jezičnih oblika na štetu hrvatskog, uključujući i u ujednjačavanje pisma. Smatra se da se tom razdoblju upotreba latinice institucionalno podupirala na štetu ćirilice. Danas pravopisi srpskog jezika oba pisma smatraju standardnim pismima srpskog standardnog jezika.
Ćirilica je jedino službeno pismo (pismo državne uprave) u Republici SrbijiUstav Republike Srbije, Član 10 (http://www.ustavni.sud.sr.gov.yu/akti/lat_index.php ) na cijelom njezinom teritoriju, kao i u Republici Srpskoj, dok u Republici Crnoj Gori službeno pismo kao takvo ne postoji, već se prema vlastitim željama može rabiti bilo koje od dva pisma i za administrativne potrebe. Međutim, i u Srbiji kao i u Crnoj Gori, ne postoji ograničenje upotrebe latinice u svim ostalim životnim područjima (mediji, trgovina, publicistika, itd), a latinica se, kao i ćirilica, uči u sklopu nastavnog programa u srbijanskim državnim osnovnim školama, sukladno odlukama »Odbora za standardizaciju srpskog jezika«,Član 6. Programa rada Odbora za standardizaciju srpskog jezika kao mlađe standardno pismo srpskog jezika.
Standardni oblici jezika