Berlinski filharmoničari (njem. Berliner Philharmoniker; engl. Berlin Philharmonic) su jedan od najpoznatijih i najboljih njemačkih i svjetskih simfonijskih orkestara. Aktualni šef dirigent Berlinskih filharmoničara i umjetnički ravnatelj berlinske Filharmonije je Kirill Petrenko.
Povijest Dvorski orkestar iz Meiningena (Meininger Hofkapelle), svojedobno jedan od vodećih njemačkih orkestara, nastupio je početkom siječnja 1882. godine u dvorani berlinske Pjevačke akademije (Sing-Akademie zu Berlin) pod ravnanjem slavnoga Hansa von Bülowa. Njihov je koncert oduševio i publiku i glazbene kritičare, pa su se tada i berlinske novine raspisale o tome da bi novoimenovani glavni grad Njemačkoga Carstva također trebao osnovati jedan podjednako reprezentativni orkestar.
Još od 1867. godine u Berlinu je djelovao orkestar koji je utemeljio njemački dirigent i skladatelj Johann Ernst Benjamin Bilse. Bilseov je orkestar redovito nastupao u novoj koncertnoj dvorani u Lajpciškoj ulici (Leipziger Straße), a berlinska je publika vrlo rado posjećivala njihove koncerte. Iako su ti koncerti pretežito bili lakoglazbenoga, zabavnoga karaktera, Bilse je povremeno u programe uvrštavao i djela t.zv. ozbiljnih skladatelja. Tako je jednom prilikom Bilseovim orkestrom ravnao i Richard Wagner. Bilse je sa svojim orkestrom gostovao u mnogim europskim gradovima, primjerice Sankt Peterburgu, Rigi, Varšavi, Amsterdamu, Beču i Parizu. No 1882. došlo je do razmirica u orkestru: nezadovoljni uvjetima rada i plaćom, 54 su glazbenika napustila Bilsea te 1. svibnja iste godine službeno osnovali svoj orkestar, zavjetovavši se na „međusobno neraskidivo zajedništvo” i obvezavši se osobno brinuti o financijama novoga orkestra. Ispočetka su nastupali kao »Negdašnji Bilseov orkestar« (»Frühere Bilsesche Kapelle«) u vrtnom restoranu »Flora« u Charlottenburgu, a nakon što je brigu o organizaciji i poslovanju orkestra istoga ljeta 1882. preuzeo Hermann Wolff, dobili su i novo ime: Orkestar berlinske Filharmonije (Berliner Philharmonisches Orchester). To su ime filharmoničari službeno zadržali sve do posljednje reorganizacije 2002. godine.
Šefovi dirigenti Berlinskih filharmoničara: Ludwig von Brenner (1882. – 1887.) Hans von Bülow (1887. – 1893.) Arthur Nikisch (1895. – 1922.) Wilhelm Furtwängler (1922. – 1945.) Leo Borchard (svibanj – kolovoz 1945.) Sergiu Celibidache (1945. – 1952.) Wilhelm Furtwängler (1952. – 1954.) Herbert von Karajan (1955. – 1989.) Claudio Abbado (1989. – 2002.) Sir Simon Rattle (od 2002. – 2018.) Kirill Petrenko (od 2019. do danas)
Prvi šef dirigent i umjetnički ravnatelj Orkestra berlinske Filharmonije bio je Ludwig von Brenner. U početku su – kao i u Bilseovu orkestru – svirali pretežito glazbu zabavnoga karaktera. U isto je vrijeme Hermann Wolff osmislio i pretplatničke, t.zv. Filharmonijske koncerte, u sklopu kojih su bila izvođena i zahtjevnija simfonijska djela. Ti su koncerti, dakako, bili namijenjeni i ozbiljnijoj publici. No i dalje su bili održavani »popularni koncerti«, koji su Filharmoničarima sve do 1930-ih godina bili izvorom sigurnih prihoda. Uz Ludwiga von Brennera u prvim su godinama orkestrom često ravnali i drugi značajni umjetnici, primjerice Karl Klindworth i violinist Joseph Joachim. 1884. je i Johannes Brahms ravnao koncertnim izvedbama vlastitih djela.
Godine 1887. Hermann Wolff je za šefa dirigenta Orkestra berlinske Filharmonije angažirao Hansa von Bülowa, koji je već tada bio slavan i međunarodno priznat kao dirigent i pijanist. Njegove su probe s orkestrom često bile satima duge i naporne, ali zajednički je trud rezultirao značajnim pomakom u kvaliteti koncertnih izvedba. Bülow je i od sebe i od svojih glazbenika zahtijevao najveću koncentraciju, ozbiljnost i stvarnu posvećenost vlastitom glazbenom poslanju te iznimnu pažnju, kako za svaku pojedinu notu, tako i za cjelokupnu izvedbu. No Bülow je jednako tako predano (pre)odgajao i koncertnu publiku: za vrijeme njegova koncerta nisu se, kao nekoć ranije, smjela servirati jela i točiti pića, a nije bilo dozvoljeno razgovarati niti pušiti. Zaslugom Hermanna Wolffa Orkestar berlinske Filharmonije je 1888. dobio i svoju stalnu koncertnu dvoranu: preuređeno dvoransko koturaljkalište u Bernburškoj ulici (Bernburger Straße). Te godine Filharmoničarima je ravnao i Petar Iljič Čajkovski, a godinu dana kasnije i Edvard Grieg: oba su slavna skladatelja ravnali izvedbama vlastitih simfonijskih djela. Hans von Bülow je do 1893. bio šef dirigent Orkestra berlinske Filharmonije. Sljedeće dvije godine Orkestar je djelovao bez službenoga šefa dirigenta. U tom je razdoblju orkestrom često ravnao Richard Strauss.
Arthur Nikisch biva, na preporuku slavnoga Franza Liszta, 1895. izabran za doživotnoga šefa dirigenta Orkestra berlinske Filharmonije. Tu je službu zdušno obavljao punih 27 godina – sve do svoje smrti 1922. Pod njegovim vodstvom Filharmoničari su postali jedan od najuglednijih europskih orkestara: osim u Njemačkoj, nastupali su u Rusiji, Švicarskoj, Belgiji, Francuskoj, Italiji, Španjolskoj i Portugalu. Uz njih su gostovali i mnogi glazbenici međunarodnoga ugleda, primjerice Pablo de Sarasate, Eugène Ysaÿe, Fritz Kreisler, Pablo Casals i tada 11-godišnje čudo od djeteta Jascha Heifetz. Arthur Nikisch i Orkestar berlinske Filharmonije su 1913. za diskografsku kuću Deutsche Grammophon Gesellschaft prvi u povijesti na gramofonsku ploču snimili cijelu jednu simfoniju: Beethovenovu Petu.
Arthura Nikischa je, na mjestu šefa dirigenta Orkestra berlinske Filharmonije, 1922. naslijedio Wilhelm Furtwängler, koji je do tada bio umjetnički ravnatelj Berlinske državne opere (Berliner Staatsoper). Furtwängler – jedan od najznačajnijih dirigenata prve polovice 20. stoljeća – je s velikim uspjehom nastavio djelo svojega prethodnika. Tijekom sljedećih je 23 godine svojim djelovanjem i interpretacijama priskrbio Filharmoničarima međunarodni značaj i ugled: obostrane su zasluge i za brojne praizvedbe djela poznatih skladatelja, primjerice Rahmanjinova, Prokofjeva, Stravinskoga, Ravela i Hindemitha.
Početkom 1930-ih godina gospodarska je kriza u Njemačkoj ozbiljno ugrozila i opstanak Orkestra berlinske Filharmonije, pa su stoga odgovornost za stabilno financijsko poslovanje Orkestra 1932. preuzeli grad Berlin, država (Reich) i berlinski Radio. Filharmoničari su zauzvrat bili obvezni koncertirati za radništvo, narod i školarce. Već sljedeće godine je Nacionalsocijalistička njemačka radnička stranka preuzela vlast pa je, slijedom tadašnjih događanja, i Treći Reich preuzeo financiranje Orkestra. No Furtwängler je – unatoč zabranama – i dalje nastavio izvoditi skladbe Mendelssohna ili pak Hindemithovu »izopačenu glazbu« (»Entartete Musik«). Zbog nesuglasica s nacističkim režimom bio je 1934. prisiljen odstupiti sa svih službenih dužnosti pa je od tada Filharmoničarima ravnao samo kao gost. U razdoblju od 1934. do 1952. godine Orkestar berlinske Filharmonije formalno je djelovao bez šefa dirigenta.
Prvi koncert nakon Drugoga svjetskog rata održan je već 26. svibnja 1945. u preuređenoj dvorani berlinskoga kina Titania. Budući da je Wilhelm Furtwängler bio u nemilosti američkih osloboditelja (bilo mu je zabranjeno javno nastupati), Orkestrom berlinske Filharmonije ravnao je Leo Borchard, novoizabrani šef dirigent. No Borchard je nesretnim slučajem poginuo nekoliko mjeseci kasnije, točnije 23. kolovoza: prilikom prelaska iz britanske u američku vojnu zonu zabunom ga je ubio jedan američki vojnik. Borcharda je na mjestu šefa dirigenta naslijedio do tada sasvim nepoznati Sergiu Celibidache, koji je s Filharmoničarima uspješno debitirao 29. kolovoza 1945. Početkom 1947. u procesu denacificikacije Wilhelm Furtwängler biva i službeno oslobođen optužbi za kolaboraciju s nacistima: biva mu opet dozvoljeno javno djelovanje te već krajem svibnja iste godine ponovno ravna Orkestrom berlinske Filharmonije. Tijekom sljedećih pet godina Furtwängler i Celibidache zajedno obnašaju dužnosti ravnatelja Orkestra. Brigu o Orkestru berlinske Filharmonije i njegovu poslovanju 1952. godine preuzima Savezna pokrajina Berlin (Land Berlin), a Wilhelm Furtwängler biva proglašen doživotnim šefom dirigentom Orkestra.
Nakon Furtwänglerove smrti u studenom 1954. godine, za šefa dirigenta biva izabran Herbert von Karajan. On je tu dužnost časno i predano obnašao pune 34 godine: svojim je djelovanjem ostvario specifičan zvuk Orkestra te s glazbenicima postigao savršenstvo i virtuoznost kakve do tada u tom obliku nije bilo. To je postignuće bilo temelj za uspješnu nacionalnu i još veću internacionalnu afirmaciju Orkestra berlinske Filharmonije.www.berliner-philharmoniker.de – Orchester / Geschichte: Die Ära Herbert von Karajan , pristupljeno 14. srpnja 2014. Za Karajanova mandata sagrađena je i 1963. godine otvorena nova zgrada, odnosno koncertna dvorana berlinske Filharmonije, a Orkestar je turnejama i nastupima diljem svijeta – ali jednako tako brojnim koncertnim i studijskim snimanjima – stalno potvrđivao svoju kvalitetu. U travnju 1989. godine – tek nekoliko mjeseci prije smrti – Karajan je odstupio s mjesta šefa dirigenta Orkestra berlinske Filharmonije. To je mjesto zatim bilo ponuđeno Carlosu Kleiberu, ali on tu ponudu nije prihvatio.
Karajana je 1989. na dužnosti novoga šefa dirigenta Orkestra berlinske Filharmonije naslijedio Claudio Abbado. Abbado je Filharmoničarima već od ranije bio vrlo dobro poznat kao dirigent, jer je s Orkestrom surađivao još od 1966. godine. Tu je suradnju uspješno nastavio i kao šef dirigent, značajno pomladivši sastav Orkestra. Zaslužan je i za određene repertoarne pomake češćim izvođenjem djela suvremenih skladatelja, kao i za ponešto drukčije osmišljene koncertne sezone. Tako su pojedini programi često bili vezani uz kakvu određenu temu, primjerice grčku antiku, Shakespeareove drame, liriku Friedricha Hölderlina, Goetheova Fausta i slično.
U veljači 1998. Claudio Abbado je Filharmoničarima navijestio da po isteku njegova ugovora 2002. godine više neće moći obnašati dužnost šefa dirigenta Orkestra. Filharmoničari su stoga u lipnju 1999. za svojega budućeg šefa dirigenta izabrali karizmatičnoga Simona Rattlea. Rattle je dužnost preuzeo 2002. godine: svoj angažman uvjetovao je reorganizacijom Orkestra i preobrazbom Filharmonije u samostalnu javnu zakladu. Njegovim se zahtjevima udovoljilo pa je Orkestar berlinske Filharmonije od 1. siječnja 2002. i službeno preimenovan u Zakladu »Berlinski filharmoničari« (Stiftung Berliner Philharmoniker) koja je tako i pravno ostvarila svoju umjetničku i financijsku neovisnost.www.berliner-philharmoniker.de – Orchester / Geschichte: Die Ära Sir Simon Rattle , pristupljeno 14. srpnja 2014.
»Ovaj orkestar nevjerojatno brzo misli i reagira, svaki pojedini njegov glazbenik. Oni nikada ne miruju. Možda je to i zbog ovoga grada, Berlina, koji funkcionira na isti način. S Berlinskim filharmoničarima možete biti sigurni da daju sve od sebe – uvijek! Oni ne pitaju „Kako?” – oni pitaju „Zašto?” Zato volim raditi s njima.« (Sir Simon Rattle)www.berliner-philharmoniker.de – Sir Simon Rattle , pristupljeno 14. srpnja 2014.
Članovi orkestra su tijekom višesatnoga vijećanja 11. svibnja 2015. pokušali izabrati nasljednika aktualnoga šefa-dirigenta Simona Rattlea, no nisu se uspjeli dogovoriti.www.musik-heute.de – Berliner Philharmoniker: Chefdirigentenwahl ohne Ergebnis (objavljeno 11. svibnja 2015.), pristupljeno 12. srpnja 2015. Wahl 2015 na službenim stranicama Berlinskih filharmoničara], pristupljeno 12. srpnja 2015. Dana 22. lipnja službeno je objavljeno da će dužnost novoga šefa-dirigenta Berlinskih filharmoničara 2018. godine preuzeti Kirill Petrenko.www.berliner-philharmoniker.de – Herzlichen Glückwunsch, Kirill Petrenko! Die Berliner Philharmoniker freuen sich auf ihren neuen Chefdirigenten , pristupljeno 12. srpnja 2015.
Nagrade i priznanja 1970. Grammy za najbolju snimku opere (R. Wagner: Siegfried, dir. Herbert von Karajan, DGG 1969.)