Liječenje boli (također zvano medicina boli ili ) grana je medicine koja zapošljava interdisciplinarni pogled na olakšavanje patnje i poboljšava kvalitetu života onih koji žive sa boli. Tipično tim za upravljanje boli sastavljen je od medicinskih stručnjaka, kliničkih psihologa , psihoterapeuta, radni terapeut i medicinska sestra. Bol ponekad nestane odmah kada se podležeća trauma ili patologija zaliječi, i tretira od strane jednog od stručnjaka, s lijekovima kao što su analgetici i (ponekad) anksiolitici. Uspješno upravljanje dugotrajne boli, ipak, učestalo treba kooridinirani napor cijelog tima.
Medicina liječi ozljede i patologiju da podržava i ubrzava cijeljenje, i liječi uznemirujuće simptome kao što je bol da bi olakšala patnju tijekom liječenja i procesa cijeljenja. Kada je bolna ozljeda ili patologija otporna na liječenje i uporna, kada bol ostaje i nakon što je rana ili patologija zacijelila, i kada medicina ne može identificirati uzrok boli, zadatak medicine je da smanji patnju.
Pogledi na dugotrajno liječenje boli uključuju farmakološke mjere, kao analgetike, tricikličke antidepresive i antikonvulzive, intervencijske procedure, fizikalnu terapiju ,vježbanje, stavljanje leda i/ili topline, i psihološke mjere, kao biofeedback i kongnitivno-bihevioralnu terapiju.
Medicinske specijalnosti Stručnjaci za upravljanje boli dolaze iz svih polja medicine. Najčešće,pain fellowship obučeni liječnici su anesteziolozi, neurolozi, fizijatri i psihijatri. Liječnici palijativne skrbi su također specijalisti u upravljanju boli. Neki liječnici nisu obučeni nakon specijalizacije i odlučili su se certificirati od American Board of Pain Medicine (američka komisija za medicinu boli) koja nije priznata od American Boar of Medical Specialities (američka komisija za medicinske specijalnosti) i ne zahtjeva obuku nakon specijalizacije .Doduše, American Board of Anesthesiology (američke komisije anestezilogije) i American Board of Psyical Medicine and Rehabilitation (američke komsije fizikalne medicine i rehabilitacije) imaju subspecijalnost u upravljanju boli koja je priznata od američke komisije za medicinske specijalnosti i zahtjeva obuku nakon specijalizacije. Neki liječnici usredotočeni su na farmakološko liječenje pacijenta, dok su drugi vrlo vješti u intrevencijaskom upravljanju boli. Intervencijske metode – tipično korištene za korničnu bol - uključuju: epiduralne injekcije sterioda, zglobne injekcije, neurološki blokovi, stimulatori leđne moždine i intratekalni sustavi za davanje lijekova. Kroz posljednjih nekoliko godina broj intervencijski postupaka raste.
Jednako kao medicinski stručnjaci, područje upravljanja boli često ima koristi od uključivanja psihoterapeuta, kiropraktičara, kliničkih psihologa i radnih terapeuta, među ostalima. Zajedno multidisciplinarni tim može pomoći u stvaranju paketa skrbi odgovarajućeg za pacijenta.
Zbog brzog napretka na području medicine boli mnogi liječnici su ušli u to polje, s mnogim od tih liječnika koji nisu priznati od komsije ili su priznati od nepriznatih komisija.
Lijekovi Svjetska zdravstvena organizacija(WHO) preporučuje ljestve boli u postizanju analgezije. Prvo je opisana za liječenje boli od tumora, ali se može koristiti od strane medicinskih radnika kao generalni princip kada se bavimo s analgezijom bilo kojeg tipa boli. U liječenju kronične boli, bila ona
povezana sa zloćudnim ili dobroćudnim procesima, SZO-ova ljestvica boli u 3 koraka pružaju smjernice za odabir tipa i porast količine analgezije. Točni lijekovi preporučani bit će drugačiji od zemlje do zemlje i u individualnim centrima za liječenje, ali sljedeće nam daje primjer SZO pristupa prema liječenju kronične boli lijekovima. Ako, u bilo kojem trenutku, liječenje podbaci u postizanju adekvatnog olakšanja boli, onda se liječnik i pacijent pomiču na drugi korak.
Slaba bol Paracetamol (acetaminophen), ili nesteroidni protuupalni lijek kao ibuprofen.
Slaba i umjerena bol Paracetamol, NSAID i/ili paracetamol u kombinaciji sa slabim opioidom kao što je hidrokodon, može osigurati bolje olakšanje nego ako se koriste odvojeno.
Umjerena i jaka bol Kada se liječi umjerena do jaka bol, vrsta boli, akutna ili kronična, mora se uzeti u obzir. Vrsta boli može dovesti do prepisivanja različitih lijekova. Određeni lijekovi bolje djeluju za akutnu bol, drugi za kroničnu, neki mogu jednako dobro na obje vrste. Lijekovi za akutnu bol su za nagli nastup bol kao što je nanešena trauma ili za liječenje post-operativne boli. Lijekovi za kroničnu bol su za olakšanje dugotranje, perzistentne boli.
Morfin je zlatni standard prema kojem se uspoređuju svi narkotici. Fentanil ima dobrobit što manje otpušta histamin i dakle nuspojavu temperature. Može također biti apliciran transdermalnim flasterom što je pogodan za upravljanje kroničnom boli. Oksikodon se koristi duž Amerike i Europe za olakšanje ozbiljne kronične boli, njegova osnovna sporodjelujuća formula još je poznata kao OxyContin, i kratko djelujće tablete, kapsule, sirupi i ampule stavarajući ga primjerenim za akutne nepodnošljive boli ili probijajuće boli. Diamorfin, metadon i buprenorfin se manje koriste. Pethidine, poznati u Sjevernoj americi kao meperidin, ne preporučuje se liječenje bol zbog nejgove niste potetnosti, kratkog trajanja, i toksičnosti povezana s učestalim korištenjem. Pentauocin, dekstromoramid i dipipanon se također ne preporučuju u novi pacijenata osim za akutnu bol gdje se drugi analgetici ne toleriraju ili nisu adekvatni, za farmakološko i razlozima vezanim uz zlouporabu. Amitriptilin se prepisuje za kroničnu mišićnu bol u rukama, nogama, vratu i donjem dijelu leđa. Dok se opijati često koriste za liječenje kronične boli, visoke doze povezane su s povećanim rizikom za predoziranje.
Opioidi Opioidni lijekovi omogućuju kratko, srednje i dugodjelujuću analgeziju ovisno o specifičnim svojstvima lijeka i ako je oblikovan kao lijek s produženim otpuštanjem. Opioidni lijekovi mogu se uzmati oralno, injekcijom, kroz nosnu sluznicu ili usnu (bukalnu) sluznicu, rektalno, transdermalno, intravenski, epiduralno i intratrahealno. U uvjetima kroničnoj boli koja odgovara na opioide kombinacija dugodjelujćeg ili s produženim otpuštanjem lijeka se često prepisuje u vezi s kratko djelujućim lijekovima za prodornu boli ili egzarcebacije.
Najčešće opioidno liječenje je oralno (tablete, kapsule ili sirupi), ali supozitoriji i kožni flasteri se također mogu proprisivati. Injekcija opioida rijetko je potrebna za pacijente s kroničnom boli.
Premda su opioidi jaki analgetici nemogu omogućiti kompetnu analgeziju bez obzira da li je boli akutnog ili kroničnog podrijetla. Opioidi su djelotvorni analgetici u liječenju kronične maligne boli i skromno djelotvorni u nemalignoj boli. Kakogod, povezuju se s nepovoljnim učincima, posebno u početku ili tijekom izmjene doze. Kada se opioidi koriste u produženom periodu mogu se pojaviti tolerancija, kemijska ovisnost, zloupotreba i ovisnost.
Kliničke smjernice za prepisivanje opioida za kroničnu bol raspravljani su od strane američkog društa za bol i američke akademije za medicinu boli. Uključeno u te smjernice su nemogućnost procjene pacijenta za rizik zloupotrebe supstanci ili ovisnosti, osobna ili obiteljska povijest o zloupotrebi je najjači prediktor za neprirodno lijekom-govoreno ponašanje. Liječnici koji prepisuju opioide trebaju uključiti u liječenje i psihoterapeutske intervencije koje bi pacijent mogao dobivati. Smjernice također preporućuju nadgledanje ne samo boli već i razinu djelovanja i postignuće terapeutski ciljeva. Liječnik koji prepisuje mora posumnjati na zlouporabu kada pacijent priopći smanjenje boli a nema prateće poboljšanje u djelovanju ili napredak u ostvarivanju ciljeva.
Nesteroidni protuupalni lijekovi
Druga velika skupina analgetika su nesteroidni protuupalni lijekovi (NSAID). Acetaminofen/ paracetamol nisu uvijek uključeni u tu skupinu lijekova. Kakogod, acetaminofen se može koristiti sam ili u kombinaciji s drugim analgeticima ( NSAID ili opioidima). Alternatvno prepisavni NSAID kao što su ketoprofen i piroxicam, imaju određenu korisnost u poremećajima s kroničnom boli i s dugotrajnim uzimanjem su povezani znakoviti neželjeni učinci. Upotreba selektivnih NSAID imenovanim kao selektivni COX-2 inhibitori imaju značajni kardiovaskularni i cerebrovaskularni rizik koji je određen s njihovom upotrebom.
Antidepresivi i antiepileptici Neki antidepresivi i antiepileptici se koriste za liječenje kronične boli i djeluju primarno unutar puteva bol i središnjem živčanom sustavu, pripisivo im je i djelovanje kroz periferni mehanizam. Ti mehanizmi variraju i generalno su više djelotvorni u poremećajima s neuprotskom boli isto kao i kod kompleksnog regionalnog bolnog sindroma. Lijekovi kao gabapentin široko se prepisuju za kontrolu boli izvan oznake. Popis nuspojava te grupe lijekova je tipično mnogo duža u liječenju kronične boli nego kod opiata i NSAID,s mnogim antiepilepticma se ne može prestati naglo bez rizika od napadaja.
Drugi analgetici Drugi lijekovi se često koriste kako bi pomogli analgeticima u borbi protiv različitih tipova boli i dijelovima sveukupnog iskustva boli. U dodatku gabapentinu, golemom većinom od koje je korišten izvan oznake za tu namjenu, orfenadrin, ciklobenzaprin, trazodon i drugi lijekovi s antikolinergičnim svojstvima su korisni u kombinacija s opioidima za neuproatsku bol. Orfeadrin i ciklobenzaprin su također relaksatori mišića i zato posebno korisni u bolnim mišićnoskeletnim poremećajima.
Klonicin je pronašao korist kao analgetik za tu isti namjenu i svi od spomenutih lijekova povećavaju učinak opioida.
Postupci Pulsna radiofrekvencija, neuromodelacija, direktno uvođenje lijeka i ablecija živca mogu biti korišteni za ciljanje struktura tkiva i organa/sistema odgovoran za trajnu nocicepciju ili nociceptore iz struktura implicirane kao izvor kronične boli.
Intratekalna pumpa koristi se za dopremu jako malih kvantita lijekova direktno u likvor. To je slično epiduralno infuziji koja se koristi kod trudova i postoperativno. Velike razlike su te da je mnogo učestalije za lijek da se dostavi u likvor(intratekalno) prije nego epiduralno, i pumpa može biti potpuno implantirana ispod kože. Taj pogled omogućava veće doze lijeka da budu dostavljene direktno ne mjesto boli, s manje sistemskih nuspojava.
Stimulator leđne moždine je usadiv (implatibilan) medicinski uređaj koji kreira električne impulse i aplicira ih blizu dorzalne strane leđne moždine omogućuje senzaciju parestezije (˝trnjenje˝) koja izmjenjuje percepciju boli u pacijenta.
Fizikalni pristup Fizijatrija Fizikalna medicina i rehabilitacija ( fizijatrija/fizioterapija) koristi najrazličitije fizikalne metode kao što su termalna sredstva i elektroterapiju, isto kao terapeutske vježbe i bihevioralnu terapiju, sama ili u tandemu s intervencijskim tehnikama i konvencionalnom farmakoterapijom za liječenje boli, češto kao dio interdiscplinarnog ili multidisciplinarnog programa.
TENS Za transkutanu električnu stimulaciju živaca (engl. transcutaneous electrical nerve stimulation) otkriveno je da ne djeluje na bol u donjem dijelu leđa, ali može pomoći kod dijabetičke neuropatije.
Akupunktura Akupunktura uključuje stavljanje i manipulaciju iglama na specifične točke tijela za olakšanje boli ili za terapeutske namjene. Analizom 13 najkvalitetnijih studija liječenja boli akupunkturom, objavljenih u siječnju 2009 u British Medical Journal, zaključeno je da postoji mala razlika u djelovanju na bol prave, lažne i bez akupunkture.
LLLT Pregled iz 2007. objavljen u časopisu Annals of Internal Medicine zaključeno je da niska doza terapije laserom nema djelovanja na bilo kroničnu ili subakutnu ili akutnu bolnost u donjem dijelu leđa, i 2008. Cochrane kolaboracijski pregled zaključio je da je premalo dokaza da se podrži korištenje LLLT u liječenju boli u donjem dijelu leđa.
Psihološki pristup Dokazi o koristi bihevioralne terapije (BT) i kognitivno bihevioralne terapije (CBT) u liječenju adultne