Pokrštenje Hrvata bilo je, po svemu sudeći, postupan proces koji se zbivao u razdoblju od VII. do IX. stoljeća, o čemu svjedoče i različite i neusklađene vijesti bizantskoga cara i kroničara Konstantina Porfirogeneta iz X. stoljeća. Prvi je poticaj za pokrštenje Hrvata najvjerojatnije došao od romanskoga svećenstva u Dalmaciji, koje je slijedilo nastojanje Rima ili još vjerojatnije Ravenne – ili pak oba središta u različito doba – da obnovi crkvenu hijerarhiju u dalmatinskim gradovima u VII. i VIII. stoljeću, te nastojanje bizantske vlasti na pokrštavanju novih podložnih naroda. S obzirom na političke promjene koje su slijedile i prevlast Franačke nad Bizantom u tom dijelu Europe, franački misionari iz crkvenih središta Akvileje i Salzburga djelovali su među Hrvatima od kraja VIII. stoljeća, pretežito u sjeverozapadnim krajevima, a bizantski od druge polovice IX. stoljeća u krajevima južno od Cetine (Neretvani), u Bosni, Humu, Travunji i Duklji. U posljednjem su se razdoblju priključili i učenici slavenskih apostola Ćirila i Metoda koji su donijeli slavensko pismo (glagoljicu), jezik i bogoslužje.
Poslanje opata Martina po kosti ilirskih mučenika Prve pouzdane vijesti o prvim dodirima Hrvata s kršćanstvom nalaze se u papinskim izvorima. Papa Grgur Veliki (590. – 604.) zabilježio je i dolazak Hrvata. Godine 600. je pisao nadbiskupu Salone Maksimu da je »zbunjen izravnom opasnošću koja prijeti od slavenskih naroda, zato što je preko istarskoga prijelaza počeo ulaziti u Italiju«. Ti Slaveni vjerojatno su bili Hrvati koji su se potkraj VI. i početkom VII. stoljeća selili iz dotadašnjega boravišta u Bijeloj Hrvatskoj prema Jadranu. Prema Liber pontificalis papa Ivan IV. Dalmatinac (640. – 642.) poslao je opata Martina da u Istri i Dalmaciji otkupi zarobljene kršćane i kosti kršćanskih mučenika, koje su držali pogani. Nakon prolaska krajevima što su ih nedugo prije bili zaposjeli Hrvati, Martin se u Rim vratio s kostima ilirskih mučenika iz doba Dioklecijanovih progona. Posmrtne ostatke mučenika Anastazija (Staša), Dujma, Maura, Venancija i drugih, Ivan IV. dao je pohraniti u oratoriju uz krstionicu lateranske bazilike u Rimu, o čem svjedoči veliki mozaik s njihovim likovima, koji je dao podignuti njegov nasljednik Teodor I. (642. – 649.).Istarska enciklopedija (LZMK) - Ivan IV.
Obnova crkvene vlasti u dalmatinskim gradovima mini|lijevo|250px|3D prikaz Dioklecijanova mauzoleja koji je postao katedrala posvećena Uznesenju Blažene Djevice Marije, u narodu poznata kao Katedrala svetog Dujma (svetog Duje). Vijest o pokrštenju Hrvata Toma Arhiđakon u kronici Historia Salonitana povezuje s djelatnošću prvoga splitskoga nadbiskupa Ivana Ravenjanina. Prema njemu, papa je Ravenjanina poslao u Split da izvidi stanje kršćana u Dalmaciji, a pošto je u Rimu podnio izvješće, papa ga je posvetio za splitskoga nadbiskupa. Toma opširno opisuje njegovo djelovanje: uredio je splitsku Crkvu i kler, prenio kosti sv. Dujma i Staša iz Solina u splitsku prvostolnicu, koju je uredio u Dioklecijanovu mauzoleju, obnavljao je crkve, postavljao biskupe, raspoređivao župe, preobraćao stanovništvo na kršćanstvo. Vjerodostojnost vijesti o Ravenjaninu u historiografiji je postupno postala ključni dokaz za datiranje i dinamiku pokrštenja Hrvata.Hrvatska enciklopedija (LZMK) - Ivan Ravenjanin Antun Ivandija, Pokrštenje Hrvata prema najnovijim znanstvenim rezultatima, 1968.
mini|250px|Splitska krstionica s okrunjenim likom Stariji povjesničari nisu sumnjali u Ravenjaninovo postojanje, ali su ga smještali u drugu polovinu ili kraj VII. stoljeća (I. Lučić, D. Farlati). Francuski crkveni povjesničar L. Duchesne prvi je početkom XX. stoljeća iznio postavku o Ivanu kao legendarnoj osobi poistovjećenoj s papom Ivanom X., koji je prvi obnovio splitsku metropoliju (925. odnosno 928), a prije izbora za papu bio dugogodišnji nadbiskup u Ravenni. Nakon toga neki su, uglavnom crkveni, povjesničari (počevši od F. Bulića, J. Bervaldija i dr.), pobijajući Duchesneovu tezu, tvrdili da je Ravenjanin postojao, ali da je živio potkraj VIII. ili početkom IX. stoljeća, a drugi su sve do danas nijekali njegovo postojanje ili su se dvoumili između legende i potonje datacije, npr. izjednačujući ga s potonjim splitskim prelatima toga imena (od VIII. do X. stoljeća, sve do prvoga metropolita Ivana iz 925.). Glavni je dokaz za sumnju o vjerodostojnosti Tomina Ravenjanina kao prvoga splitskog nadbiskupa za povjesničare bila tvrdnja da nema dovoljno pisanih i drugih izvora za razdoblje od gotovo dva stoljeća prije pretpostavljenoga datuma razorenja Salone (614.) o splitskim nadbiskupima i o kršćanstvu na širem prostoru. Pronađene spomenike uglavnom se datiralo u potonje doba (sarkofag nadbiskupa Ivana), a druge su vijesti, uključujući i Tomine, odbacivane. Tako se nemogućim držao Tomin podatak o prijenosu kostiju mučenika Dujma i Staša, kada je opat Martin iste relikvije odnio u Rim (F. Šišić, G. Novak). Međutim, uvid (1962.) u grobnicu ilirskih mučenika u Lateranskoj bazilici u Rimu pokazao je da je ondje pohranjeno samo nekoliko kraćih kostiju, pa je vjerojatno i Ivan nešto prenio u Dioklecijanovu palaču.
Prema novijim izvorima, širemu povijesnom kontekstu i ponovnim čitanjem starih izvora neki najnoviji autori dokazuju da je Ivan Ravenjanin stvarno djelovao u drugoj polovini VII. stoljeća u Splitu i imao neke, barem neizravne, veze s početkom pokrštenja Hrvata. Nakon novih arheoloških nalaza i pronađenih spomenika pomaknuta je vjerojatna godina rušenja Salone na 626., utvrđeno je da je Veliki Sever, kojega spominje Toma kao organizatora povratka razbježalih Solinjana s otokâ u Dioklecijanovu palaču (tzv. cedulja Ivana Lučića), zaista postojao. U to se uklapa i pouzdana vijest o dolasku opata Martina (641.) u razdoblje između razorenja Salone i povratka njezinih stanovnika na obalu. Povratak Solinjana pod Severovim vodstvom, osnutak Splita i Ravenjaninovo djelovanje trebalo bi po novim izvorima smjestiti u 660-e, u doba povoljne političke i crkvene klime za pape Vitalijana (657. – 672.) i bizantskoga cara Konstansa II. (641. – 668.) i u doba kada je nadbiskupija u Ravenni carevim ediktom (666.) bila izuzeta iz papinske jurisdikcije (do 683.). Činjenica da je Ravenna tada bila crkveno središte toga dijela Carstva objašnjava povijesni kontekst obnove crkvene hijerarhije u Dalmaciji, a i Tomin naglasak na Ravenjaninu i njegovo nepoznavanje pape koji ga je poslao.Antun Ivandija, Pokrštenje Hrvata prema najnovijim znanstvenim rezultatima, 1968.
Svakako je nadbiskupu Ivanu bila prva zadaća preustroj Crkve u solinskih (splitskih) kršćana, ali su također bili mogući njegovi pokušaji misionarenja među Slavenima, u skladu s kršćanskom tradicijom, odjek koje bi se mogao prepoznati u pismima pape Agatona (678. – 681.). Taj je papa u poslanici upućenoj 680. nakon rimske sinode bizantskome caru Konstantinu IV. Pogonatu spomenuo biskupe koji su djelovali među novoobraćenim narodima: Langobardima, Slavenima, Francima, Galima, Gotima i Britancima. Pod Slavenima papa je mogao misliti samo na Hrvate, jer ni jedan drugi slavenski narod nije u to doba imao dodira s kršćanstvom. O Ivanovim nasljednicima na čelu splitske nadbiskupije nadbiskupski katalozi, Toma Arhiđakon i D. Farlati donose različite vijesti. Danas više izvora potvrđuje postojanje dvojice nadbiskupa iz VIII. stoljeća, Martina (oko 715. – 717.) i Ivana iz 787. Drugi pak upozoravaju na srodnost s prilikama u tadašnjim zapadnoeuropskim biskupijama, npr. J. Le Goff donosi više primjera o francuskim biskupskim stolicama koje su znale biti prazne i po nekoliko desetljeća ili čak stoljeća.
Teorije pokrštenja: arijanska, dalmatinska i franačka
O samom pokrštenju Hrvata postoji malo izvora, arheoloških nalaza i starih kronika, a oni su prilično nejasni, nesigurni i nepotpuni. Budući da se arheolozi i povjesničari ne slažu o dataciji ili tumačenju tih izvora, razilaze se i u određivanju vremena pokrštenja, kao i mjesta pod čijim se utjecajem ono događalo. Između različitih tumačenja izvora mogu se izdvojiti tri teorije o pokrštenju Hrvata.Antun Ivandija, Pokrštenje Hrvata prema najnovijim znanstvenim rezultatima, 1968.
Prva je arijanska teorija ili teorija o pokatoličenju Hrvata, koja pretpostavlja, tragom zapisa Tome Arhiđakona, da su Hrvati došli u današnju domovinu već kao kršćani arijanci, a tek su u dodiru s pravovjernim kršćanima napustili tu doktrinu. Temelji se na Tominu poistovjećivanju Hrvata s arijanskim Gotima, a to je protivno većini izvora i dokumenata.Antun Ivandija, Pokrštenje Hrvata prema najnovijim znanstvenim rezultatima, 1968.
Druga je dalmatinska teorija o ranom pokrštenju Hrvata, po kojoj neki misle da su se Hrvati pokrstili uglavnom od druge polovice VII. stoljeća i u VIII. stoljeća (D. Farlati, I. Lučić, F. Rački, D. Gruber, M. Barada, S. K. Sakač, D. Mandić i dr.). Osim dokaza vezanih uz Ivana Ravenjanina, podataka Konstantina Porfirogeneta i papinskih izvora, tu teoriju potkrjepljuju i neki dalmatinski spomenici, barem po nekim datacijama (luk oltarne pregrade iz Kaštel Sućurca, Višeslavova krstionica, natpis crkvice Sv. Križa u Ninu i dr.).Antun Ivandija, Pokrštenje Hrvata prema najnovijim znanstvenim rezultatima, 1968. Hrvatski vojnik - Pokrštavanje i prvi knezovi :
Treća je franačka teorija o kasnom pokrštenju Hrvata, u kojoj većinom noviji povjesničari, odbacujući gotovo sve prijašnje dokaze, drže da se ono zbilo potkraj VIII. i u IX. stoljeća, tj. u doba franačke vladavine (F. Šišić, F. Bulić, Lj. Karaman, J. Šidak, N. Klaić i dr.).Antun Ivandija, Pokrštenje Hrvata prema najnovijim znanstvenim rezultatima, 1968. Što se tiče mjesta i utjecaja, jedni drže da su odlučujući utjecaj na pokrštenje Hrvata imali tradicija crkvene hijerarhije dalmatinskih gradova i poticaji iz Rima i Bizanta, a drugi smatraju da su na to odsudno utjecali franačka vlast i Akvilejski patrijarhat.Croatian History - Pokrštavanje Hrvata :
Prihvaćeno: Pokrštenje Hrvata kao postupan proces mini|lijevo|Bela Čikoš Sesija, Pokrštenje Hrvata Po svemu sudeći, pokrštenje Hrvata bilo je postupan proces koji se zbivao u razdoblju od VII. do IX. stoljeća, o čem svjedoče i različite i neusklađene vijesti bizantskoga cara i kroničara Konstantina Porfirogeneta iz X. stoljeća Najvjerojatnije je prvi poticaj za pokrštenje Hrvata došao od romanskoga svećenstva u Dalmaciji, koje je slijedilo nastojanje Rima, ili još vjerojatnije Ravenne (ili jednog i drugoga središta u različito doba), da obnovi crkvenu hijerarhiju u dalmatinskim gradovima u VII. i VIII. stoljeću, te nastojanje bizantske vlasti na kristijanizaciji novih podložnih naroda. S obzirom na političke promjene koje su slijedile i prevlast Franačke nad Bizantom u tom dijelu Europe, franački misionari iz crkvenih središta Akvileje i Salzburga djelovali su među Hrvatima od kraja VIII. stoljeća, pretežito u sjeverozapadnim krajevima, a bizantski od druge polovine IX. stoljeća u krajevima južno od Cetine (Neretvani), u Bosni, Humu, Travunji i Duklji. U posljednjem su se razdoblju priključili i učenici slavenskih apostola Ćirila i Metoda koji su donijeli slavensko pismo (glagoljicu), jezik i bogoslužje. Neki povjesničari (S. K. Sakač) rano pokrštenje povezuju i s posebnim mirovnim ugovorom između pape Agatona (678. – 681.) i Hrvata o nenapadanju drugih naroda, o čem piše i Porfirogenet, ne navodeći ni ime pape ni doba. Drugi povjesničari (npr. F. Šišić) misle da je takav savez sklopljen puno kasnije, vjerojatno između kneza Branimira i pape Ivana VIII.Antun Ivandija, Pokrštenje Hrvata prema najnovijim znanstvenim rezultatima, 1968.
mini|Celestin Medović, Splitski crkveni sabor 925.