Isus Krist (grč. , lat. Iesus Christus, heb. i aram. ישו, latinično Ješua; Betlehem, oko 4. pr. Kr. − Jeruzalem, 30. ili 33.), također Isus iz Nazareta, Isus Nazarećanin (pridjevak Nazarećanin ili Nazarenac) ili jednostavno Isus ili Krist (grč. khristós: – pomazan, Pomazanik), utemeljitelj kršćanstva i važna ličnost u nekoliko drugih religija. Prema kršćanskom vjerovanju utjelovljeni je Sin Božji, utjelovljena Božja Riječ,Evanđelje po Ivanu 1:14 Mesija, Spasitelj i Otkupitelj svijeta, druga osoba Presvetoga Trojstva i član Svete obitelji. Zbog utjecaja na razvoj ljudskoga društva, osobito Zapadne kulture, smatra se najvažnijom osobom u ljudskoj povijesti.
Ime Isus osobno je ime povijesnoga Isusa iz Nazareta, a vjeroispovjedni naslov Krist (grč. Χριστός, Hristos; „Pomazanik”, što prevodi aramejski Mešija, to jest Mesija) s vremenom je postao drugom sastavnicom udvojenoga imena. Odnos ljudske i Božanske naravi u Isusu Kristu proučava kristologija, a spasenjsku stranu njegova djela soteriologija.
Isus je svoje učenje iznosio u vidu kratkih alegoričnih priča kojima je primjerima iz svakodnevnog života prenosio duhovne pouke. Većina proučavalaca se slaže da je Isus bio Židov iz Galileje, da su ga smatrali učiteljem i iscjeliteljem, da ga je krstio Sveti Ivan Krstitelj i da je razapet u Jeruzalemu po naređenju rimskog guvernera Pontija Pilata pod optužbom za zavjeru protiv Rimskoga Carstva. Glavni izvori informacija vezanih za Isusov život i učenje su četiri kanonska evanđelja Novoga zavjeta po Mateju, Marku, Luki i Ivanu. Većina suvremenih proučavalaca Biblije vjeruje da su drevni spisi o Isusovom životu povijesno točni.
Kršćani vjeruju da je Isus Mesija čiji je dolazak najavljen u Starom zavjetu, što je osnovna točka njihovog razilaženja s judaizmom. Kršćani pretežno vjeruju da je Isus utjelovljenje Božje, Sin Božji koji je poslan da donese spas i izmirenje s Bogom, koji je uskrsnuo nakon svog raspeća. Monofizitski kršćani propovijedaju razne druge interpretacije vezane za njegovu ličnost (vidi kristologija). Ostala kršćanska vjerovanja uključuju Isusovo bezgrešno začeće, čuda, ispunjenje biblijskih proročanstava, uzašašće u raj i Isusov drugi dolazak.
Isusovo rođenje temeljna je razdjelnica kalendara kršćanske ere, ujedno i svjetskoga „građanskoga” kalendara po kojemu se godine računaju prije (pr. Kr.; eng. BC, „before CHrist”) i poslije Krista (pos. Kr.). U matematici se godine pr. Kr. iskazuju negativnim (–), a pos. Kr. pozitivnim (+) predznakom. Kren, Tatjana: Svjetski kalendar i kršćanska era Hrvatsko književno društvo svetog Jeronima: Zagreb, 2000.
Ime Isusa u hrvatskih narječjima Na kajkavskomu narječju, nekojemu štokavskomu dijalektu i čakavskomu dijalektu i na gradišćanskohrvatskomu jeziku ime Isusa je Jezuš, Jezuš Kristuš.Jembrih, Alojz: Na izvorima hrvatske kajkavske književne riječi, Zrinski, 1997., 164. str.Lipljin, T.: Rječnik varaždinskog kajkavskog govora, Varaždin, 2002., 265. str.Gradišćanskohrvatsko-hrvatsko-nimški rječnik, Zagreb-Eisenstadt, 1991., 223. str. Isto onako se reče Jezuš Kristuš na prekomurskoslovenskom jezikuNovak, V.: Slovar stare knjižne prekmurščine, ZRC: Ljubljana, 2006. 159. str. i staromu štajerskomu slovenskomu narječju. Stariji je oblik Ježuš Krištuš. Na ostatku čakavskih dijalekata Đezus, Isukrist, Ježoš, Isűs, Isukarst. U srednjovjekovnomu Dubrovniku,Kgniga pastjerska redovnickomu skuppu i puku biskupie Dubrovacke, pristupljeno 7. listopada 2013. na BračuVuković, Siniša: Pũt krīžȁ Krȕna ol šonjẽtīh (Sonetni vijenac pisan čakavicom iz Selaca na Braču, au čast presvetoj Muci Kristovoj) Čakavska rič, sv. 29, br. 1 (2001.), str. 97-128. i drugdje po Dalmaciji Isukarst i Isukrst. U Splitu također Isukrst.Rječnik spli’ska rič, pristupljeno 7. listopada 2013. Posvojni pridjevi oblika Isukrst su Isukršć i Isukrstov. Malić, Dragica: Osobna imena na putu od Verba seniorum do Žića svetih otaca Folia onomastica Croatica, sv. 12-13 (2003. - 2004.), str. 342. Oblik Isukarst koristili su u svojim djelima i prijevodima Marko Marulić, Tomasović, Mirko: Marulićeva trojezičnost Colloquia Maruliana, sv. 5. (1996.) Jozanović, Maja: Religiozna lirika Marka Marulića Filozofski fakultet u Osijeku: Osijek, 2015. Morović, Hrvoje: Marulićev prijevod glasovitog srednjovjekovnog djela »De imitatione Christi« Čakavska rič, sv. 2, br. 1 (1972.), str. 155-198. Tomasović, Mirko: Marko Marulić: Od začetja Isusova, Od uskarsa Isusova Republika, br. 11-12 (2001.), str. 254-261. Matija Divković Ereš, Marija: Divkovićeve beside u svjetlu srednjovjekovne književne tradicije, Radovi. Razdio filoloških znanosti (1976.-2002.), sv. 34, br. 24-25 (1996.) Knezović, Pavao: Percepcija antike kod Matije Divkovića, u: Znanstveni skup. Matija Divković i kultura pisane riječi, Franjevačka teologija Sarajevo, 2014., str. 203-232. i ini, a javljaju se i u hrvatskoj usmenoj književnosti (pr. u Gospinu plaču). Derossi, Julije: DVA RAPSKA GOSPINA PLAČA (prijepis na današnju hrvatsku latiničnu grafiju) Senjski zbornik, sv. 23, br. 1 (1996.), str. 85-140.
Izvori Glavna vrela o povijesnomu Isusu su novozavjetni spisi (evanđelja i poslanice), a od nekršćanskih antičkih izvora Tacit, Plinije Mlađi, Svetonije, Josip Flavije i Talmud. Rimski povjesničar Tacit u svojim Analima, napisanim od 116. do 117. spominje Isusa i navodi, da je po nalogu Poncija Pilata raspet na križ. Židovski povjesničar Josip Flavije dva puta spominje Isusa u svom djelu Antiquitates Judaicae. O Isusu govori i Kuran.
Život Vidi i: Rodoslovlje Isusa Krista
Začeće i rođenje
mini|desno|175px|Matthias Stom: Poklon pastira, 17. stoljeće Prema Evanđelju po Luki, anđeo Gabrijel navijestio je Mariji, da je ona izabrana biti majkom Isusa, Sina Božjega. Tijekom stoljeća, ljudi su iščekivali obećanoga Spasitelja. Marija je pristala: „Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po riječi tvojoj (Lk 1,38)” i začela Isusa po Duhu Svetome, bez ljudskoga udjela. Isus se utjelovio, da ljude pomiri s Bogom. U jednoj osobi, spojio je ljudsko i božansko. Marijin zaručnik Josip, prema običajima toga vremena, mogao je napustiti Mariju, no nakon što je u snu, objavom Anđela, saznao Božji plan, odlučio je uzeti Mariju za svoju ženu. Za vrijeme trudnoće, Marija je posjetila svoju rođakinju Elizabetu, koja će ubrzo roditi Ivana Krstitelja.
Prema Novom zavjetu, Isus se rodio u judejskom gradu Betlehemu u Palestini, za vladavine rimskog cara Augusta i judejskog kralja Heroda. Prema Luki Josip i Marija morali su putovati iz svoga grada Nazareta u Betlehem, radi popisa stanovništva. Djevica Marija rodila ga je u staji, jer u svratištima nije bilo mjesta. Tamo su ga pohodili pastiri koju su u onom kraju čuvali ovce. Prema Mateju Josip i Marija su živjeli u Betlehemu kada se rodio Isus, kojeg su zatim pohodila tri kralja s istoka i darovali mu tri dara: tamjan (kao Bogu), zlato (kao kralju) i plemenitu mast, smirnu (kao čovjeku). Oni su predstavnici poganskih naroda, koje je Bog pozvao u svoje kraljevstvo, time što im je javio rođenje Spasitelja.
Od godine njegova rođenja računa se kršćanska era (po novijim proračunima Isus je rođen nekoliko godina prije). Kršćansko brojenje godina, uspostavio je monah Dionizije Mali u 6. stoljeću. Nadnevak rođenja nije poznat, ali se tradicionalno uzima 25. prosinca (Božić).
Herod odlučio je pogubiti svu djecu u Betlehemu i okolici od dvije godine na niže, jer se bojao, da mu Isus ne ugrozi prijestolje, stoga su Josip, Djevica Marija i Isus morali pobjeći u Egipat. Bili su u Egiptu nekoliko godina, dok nije umro Herod. Tada se anđeo javio Josipu u snu i rekao: "Ustani, reče, uzmi dijete i njegovu majku te pođi u zemlju izraelsku jer su umrli oni koji su djetetu o glavi radili (Mt 2, 20)". Vratili su se u Izrael, ali ne u Judeju, jer je tamo vladao Herdovov nasljednik Arhelaj, nego u Nazaret u Galileju gdje su bili sigurni (Mt 2, 22). Kada su se vratili iz Egipta ispunilo se starozavjetno proročanstvo: "Iz Egipta dozvah Sina svog (Hoš 1,11)."
Rani život Odrastao je u židovskoj obitelji u Nazaretu, pa se u evanđeljima naziva Isusom iz Nazareta ili Isusom Nazarećaninom. O njegovu zanimanju postoji više teorija koje se uglavnom vežu za zanimanje njegovog poočima Josipa, oko kojega također postoje nedoumice, naime grčka riječ techton, koja je prevedena kao tesar, znači graditelj, ali ne precizira s kojim materijalom. Shodno tome, Josip je mogao biti i graditelj u kamenu, što je teorija koju zastupa dio teoretičara. Majka mu je bila Marija. O njegovu životu do njegove tridesete godine ne zna se mnogo. Proveo je te godine u poslušnosti, radu i molitvi. Kada je imao četrdeset dana, prikazan je Bogu, u hramu u Jeruzalemu. Isusa je u naručje uzeo starac Šimun, kojemu je Bog obećao, da neće umrijeti, dok ne vidi Spasitelja. Uz njega, bila je i starica Ana. Obrezan je kao znak pripadnosti židovskome narodu. S Josipom i Marijom bježao je u Egipat, zbog Herodova pokolja svih dječaka u dobi do dvije godine u Betlehemu i okolici. Već to je navijestilo, da će Kristov život biti u znaku progonstva. U Egiptu su živjeli do Herodove smrti, kada su se vratili u Nazaret. Povratak iz Egipta, podsjeća na povratak izraelskog naroda iz ropstva u Egiptu. Kada je Isus navršio dvanaest godina, po propisu zakona o blagdanu Pashe s Marijom i Josipom išao je u hram u Jeruzalem. Ostao je u hramu i nakon što su se Marija i Josip vratili kući. Našli su ga nakon tri dana potrage, kako u hramu raspravlja s učiteljima i pismoznancima.
Isusovo javno djelovanje
mini|200px|Juan de Flandes: Isus oživljuje Lazara, oko 1500. Nakon krštenja u rijeci Jordanu i kušnje u pustinji, počinje njegovo javno djelovanje u Galileji, Judeji i Jeruzalemu. Povremeno je zalazio i u poganske krajeve (Tir, Sidon, Dekapol, Cezareja Filipova). Tada mu je bilo 30. godina i to je vrijeme 15. godine vladanja rimskog cara Tiberija. Ivan Krstitelj krstio je Isusa. On je navijestio njegov dolazak, propovijedajući u judejskoj pustinji. Prema Evanđelju po Marku, prilikom Isusova krštenja, otvorilo nebo i sišao je Duh Sveti u obliku goluba te se čuo glas nebeskog Oca: „Ovo je Sin moj ljubljeni, u njemu mi sva milina (Mk 1, 11)”. Četrdeset dana proveo je u pustinji, gdje nije ništa jeo. Sotona ga je tri puta iskušavao, ali Isus ga je svaki put odbio. Sotona ga je napastovao, da iskuša njegovu poslušnost poslanju, koje mu je povjereno. Isus je imao skupinu učenika, koji su s njim putovali, od kojih je izabrao dvanaest apostola. Poslije toga, izabrao je drugih sedamdeset dvoje učenika i poslao ih po dvoje, pred sobom u svaki grad, kamo je planirao doći. Naviještao je svoj nauk, svima koji su ga dolazili slušati. Često je govorio u prispodobama, jednostavno i jasno, tako da su i obični ljudi mogli razumjeti. Među najpoznatijima je prispodoba o razmetnom sinu. Činio je mnoga čuda, kako bi potvrdio, da je Mesija. Prvo čudo je bilo na svadbi u Kani Galilejskoj, kada je vodu pretvorio u vino. Zauzimao se za obespravljene ljude, koje su pripadnici viših slojeva, farizeji i saduceji, izbjegavali i prezirali. Liječio je bolesne, slijepe i gluhe, gubavce, padavičare, uzete, pomagao siromasima, grešnike je obratio, hodao je po vodi, istjerivao zle duhove iz opsjednutih ljudi, a jednom je i oživio Lazara, koji je umro. Ozdravljao je samo neke ljude, jer nije došao iskorijeniti sva zla, nego osloboditi čovjekovu dušu od ropstva grijeha. Isus je pozvao sa sobom na goru Petra, Ivana i Jakova. Molio se i izgled mu se izmijenio, pokazao se u slavi, s njim su bili Mojsije i Ilija. Preobrazio se pred učenicima, kako bi oni kasnije bolje razumjeli njegovu muku i uskrsnuće. Isus više puta učenicima navješćuje svoju smrt, objašnjava im da će mnogo trpjeti, biti ubijen i nakon tri dana će uskrsnuti.
Uhićenje, muka i smrt