Nizozemski jezik (ISO 639-3: nld; Nederlandse taal, izvorno: duits der nederen landen, odnosno, de duitse taal der nederen landen tj. njemački jezik niskih zemalja, također: Nederduits tj. donjonjemački jezik), pogrešno zvan i holandski, prema nizozemskoj pokrajini Holandiji, iz čijih se narječja nizozemski književni jezik (donjonjemački standardni jezik) prvenstveno razvio, ubraja se kao i njemački jezik u germansku granu indoeuropskih jezika. Nizozemski jezik se većinom koristi u Nizozemskoj, Belgiji te nekim bivšim i sadašnjim nizozemskim kolonijama. Inačica nizozemskog koja se koristi u Belgiji ponekad se naziva flamanskim jezikom. Zbog postojanja različitih standardnih varijanata nizozemski jezik se u sociolingvistici klasificira kao policentrični standardni jezik.
Nizozemski je službeni jezik u sljedećim zemljama: Nizozemska 16 400 000 (2007 CBS); Aruba 5 290; Belgija 4 620 000 (1990 WA); Nizozemski Antili 4 000; i Surinamu 200 000 (1997 C. DeKleine). Govori se i u Francuskoj 80 000 i u brazilskoj državi Paraná (broj govornika nepoznat).Ethnologue (16th)
Podrijetlo i razvitak Nizozemski je jedan od zapadnogermanskih jezika. Nastao je iz donjofranačkog (jedne od grana donjonjemačkog) i drugih narječja donjonjemačkoga jezika, te se dalje razvijao u "nižim zemljama Franačke" – sjeverozapadno od Benrathske linije. Znanost o indogermanskim jezicima/Germanistika smješta nizozemski jezik kao zapadnu granu donjonjemačkih jezika uz bok donjosaskog jezika i istočnodonjonjemačke grane njemačkog jezika. Govornici donjonjemačkih (sjevernonjemačkih) narječja i oni koji ih razumiju, u pravilu su sposobni (većim dijelom) razumjeti i nizozemski. Nizozemski se jezik stoga s pravom može opisati kao strani jezik kojeg germanofoni najlakše mogu naučiti. Zbog, u usporedbi s nizozemskim, složenije njemačke gramatike, ova izjava doduše ne vrijedi i za govornike nizozemskog jezika koji nauče njemački.
Prvobitno se, a i danas pretežno, nizozemski govori u Nizozemskoj, flamanskom dijelu Belgije, u Bruxellesu, kao i u pograničnim regijama Francuske i Njemačke. Na jezičnoj granici prema njemačkome narječja nizozemskog odnosno donjofranačkog neprimjetno prelaze u zapadnosrednjonjemačka narječja, koja su također franačkog podrijetla.
Nizozemski se zasniva na donjonjemačkome književnom jeziku 17. stoljeća, koji je postupno bio obogaćivan izrazima iz narječja pokrajinā Brabant i Holandije. Starija inačica bio je prekoregionalni jezik Hanze, koji je napose bio u uporabi u Antwerpenu, Bruggeu a nedugo potom i u Holandiji, gdje se proširio kao jezik trgovine i učenosti. Posuđenice dolaze iz francuskog te u novije vrijeme pretežno engleskog jezika. Što se rječnika tiče, nizozemski je u znatno većoj mjeri od suvremenog njemačkog očuvao staronjemačke riječi. Daljnji jezični razvitak i novi oblici današnjeg njemačkog jezika nikada nisu uspjeli ući u nizozemski jezik, pa tako u (književnome) njemačkom već nestali pojmovi nastavljaju živjeti u nizozemskome (npr. Oorlog, lenen, kiezen, verbazen). Za razliku od književnog njemačkog, riječi su glasovno nepromijenjene = "platt" (= ravne), dakle nisu sudjelovale u promjeni suglasnika u njem. knjiž. jeziku.
Primjeri (nizozemski/njemački): koninkrijk/Königreich (= kraljevina, kraljevstvo), koopman/Kaufmann (= trgovac), paard/Pferd (= konj), verbeteren/verbessern (= poboljša(va)ti, popraviti/popravljati), wetenschap/Wissenschaft (= znanost).
Uz to se u nizozemskom nalaze mnogi izrazi donjofranačkih narječja, koji su doduše već stoljećima dio standardnog leksika.
Struktura nizozemskog jezika sveukupno, unatoč gramatičkih pojednostavljenja, seže u donjonjemački jezik ranoga novog vijeka. Građa rečenice se tijekom stoljeća jedva nešto izmijenila.
Stari donjofranački dijalekti su u međuvremenu u Nizozemskoj jako potisnuti. Danas još samo limburški ima položaj pravog regionalnog jezika. U Nizozemskoj također rasprostranjena narječja, frizijski i donjosaski se još snažnije čuvaju. Njihov je utjecaj na standardni nizozemski jezik međutim zanemariv.
Većina donjonjemačkih dijalekata koji se govore u Nizozemskoj ubraja se u donjofranački. Franačkog su podrijetla te u bitnoj mjeri srodni s rajnskim i moselfranačkim narječjima njemačkog govornog područja. Zajedno s donjosaskim (uključujući zapadnofalački) oni tvore zapadnu (stariju) granu donjonjemačkog (istočnosrednjonjemački je nastao tek zbog seoba u 12./13. stoljeću). Donjofranački se nastavlja na starofranačka (salijska) narječja, na kojima se zasniva i njemački: kao posljedica promjene suglasnika, ona su se postupno pod utjecajem narječja drugih germanskih plemena (alemanički, bavarski) razvila u starogornjonjemački. Njegova osnovna obilježja ipak su ostala franačka.
Franački je već zarana prožeo i starosaski (današnji donjosaski) te ga time učinio jednim od njemačkih narječja. Bez obzira na činjenicu da su oba jezika pripadala njemačkom jezičnom savezu, upravo su preko ove uske unutrašnje povezanosti donjofranački i donjosaski već u ranome srednjem vijeku morfološki bili vrlo bliski. Stoga ne začuđuje što je u kasnome srednjem vijeku nastao jedinstveni književni jezik, koji se sve više i više učvršćivao kroz živo trgovinsko dopisivanje unutar Hanzeatskog saveza; danas se taj jezik obično zove srednjodonjonjemački.
Između donjonjemačkog i gornjonjemačkog službenog jezika događalo se stalno jezično razmjenjivanje; postojao je zajednički rječnik (leksik), a čak su i poslovice i idiomatski izrazi bili isti. Unatoč glasovnih osobitosti, donjonjemački je uvijek bio dio jezika njemačke kulture. To se raspoznaje i po iznimno velikom podudaranju današnjeg nizozemskog s ranim oblikom standardnog njemačkog jezika.
Daleko najveći dio nizozemskog rječnika potječe od srednjodonjonjemačkog, književne inačice donjosaskog koja je sve do 17./18. stoljeća bila obvezatni jezik sporazumijevanja na cjelokupnom sjevernonjemačkom prostoru. Donjonjemački je raspolagao i narječjima uvjetovanim zasebnim rječnikom, koji se danas u potpunosti pojavljuje u nizozemskome (vidi: Rječnik nizozemskog jezika). I nizozemska gramatika se zasniva na srednjodonjonjemačkome, međutim s vremenom je značajno pojednostavljena (jako ograničena sklonidba imenica i pridjeva).
Donjofranački element se potvrdio u izgovoru (fonetici), sukladno mjesnoj uporabi jezika. Nizozemski je kao zapadnogermanski jezik također srodan engleskom (anglosaskom) i frizijskom. Afrikaans (ranije "kapnizozemski"), povijesno gledano najmlađi zapadnogermanski jezik, kojim se prije svega govori u Južnoafričkoj Republici i Namibiji, neposredni je potomak nizozemskog. Sve do kraja 19. stoljeća današnji se nizozemski zvao nederduitsch (donjonjemački) ili "duitse taal der nederen landen" (njemački jezik niskih zemalja) (pogledaj ovdje). Tek se nakon toga postupno progurao naziv nederlandsch (danas "nederlands").
Povijesni pregled Povijest nizozemskog jezika često se dijeli na sljedeće faze: Staronizozemski (otprilike 800. – 1100.) – ovim pojmom označuju se starofranački dijalekti koji su se prostirali na današnjem nizozemskom govornom području. Ti su dijalekti tek slabo utvrđeni, jer su njihovi tragovi neznatni. Pod srednjonizozemskim (otprilike 1100. – 1500.) podrazumijevaju se flamanska i brabantska narječja donjofranačkog koja su djelomično bila prenesena i u pisani oblik. Iz ovoga su razdoblja usmenom predajom sačuvana značajna djela dvorskog i viteškog pjesništva. Srednjonizozemski se obično zvao "dietsch" ili "dütsch". Novonizozemski (od 16. stoljeća) se naprotiv zasniva na prekoregionalnome donjonjemačkom književnom jeziku (nederdytsch; nederduitsch; "srednjodonjonjemački"). Od 17. stoljeća te posebno jako sredinom 20. stoljeća donjonjemački je u sjevernoj Njemačkoj postupno potiskivan od književnog njemačkog (navlastito u gradovima) te danas još postoji samo u obliku regionalnih dijalekata. U Flandriji, Brabantu i Holandiji se međutim donjonjemački razvio u suvremeni nizozemski književni jezik.
Središnji događaj u povijesti nizozemskoga jezika bilo je dovršenje "Statenbijbel" (Državne Biblije) između 1618. i 1637. Ona ima slično značenje kao i njemački prijevod Biblije Martina Luthera. Prijevod je nastao po nalogu crkvenog sabora u Dordrechtu te se usmjeravao prema autentičnim grčkim izvornicima. Prijevod Biblije bitno je doprinio pojednostavljenju jezika.
Daljnja značajna izdanja, koja su utjecala na nastanak jedinstvenoga jezika, bila su prvi nizozemski gramatički priručnik Twe-sprack vande Nederduitsche letterkunst, Spieghel, djelo nastalo radom Hendrika Laurenszoona i drugih članova ugledne amsterdamske "Rederijkerskamer" oko 1584., i temeljno djelo Aanleidinghe ter Nederduitsche Dichtkunste, koje je 1650. napisao Joost van den Vondel.
Zemljopisna raširenost Nizozemski jezik je materinski jezik oko 23 milijuna ljudi u svijetu. Status službenoga jezika nizozemski ima u sljedećim državama i teritorijima (navedena je i procjena ukupnog broja stanovnika za iste za 1. srpnja 2006. godine; za Belgiju je naznačen samo približan broj materinskih govornika flamanskoga):
Nizozemska: 16 491 461 Belgija: 6 230 000 (60% svih Belgijanaca) Surinam: 439 117 Nizozemski Antili: 221 736 "Autonomna država" u sklopu Nizozemskog Kraljevstva. Nizozemski Antili su otočna skupina na Karibima a čine ih Bonaire, Curaçao (zajedno s Arubom zvani i "ABC otoci"), Saba, Sint Eustatius i Sint Maarten (veći dio Sint Maartena se zove Saint-Martin i pripada Francuskoj). Aruba: 98 829 (2004.) Aruba se 1986. godine službeno odcijepila od Nizozemskih Antila i dobila status "autonomne države" unutar Kraljevine Nizozemske.
desno|600px Jezični kōd za nizozemski jezik je nl, odnosno dut ili nla (prema ISO 639); dum je jezični kōd za srednjovjekovni nizozemski (oko 1050. – 1350.).
Često i sami Nizozemci nizozemski jezik nazivaju holandskim, premda je holandsko narječje zapravo tek jedna veća skupina dijalekata nizozemskoga. Suvremeni nizozemski standardni jezik je snažno obilježen narječjem ranije daleko najmoćnije savezne države Holandije (danas su to pokrajine Sjeverna i Južna Holandija). Od narječja ostalih ranijih saveznih država, uz izuzetak bogatog i utjecajnog belgijskog Brabanta, malo je toga ostalo u suvremenome nizozemskom jeziku.
Nemali se broj Nizozemaca, kao uostalom i njihovi susjedi na sjeveru Njemačke (plattduits), kod kuće kao "materinskim jezikom" služi nekim od donjosaskih narječja koja potječu neposredno od starosaskog jezika. Oni nizozemski uče u školi kao svoj drugi jezik te ga zovu holandskim, tj. jezikom holandskih provincija.
Izvorna narječja njemačkog Porajnja, zapadnog Ruhra, kao i dijelova Bergisches Landa su donjofranačka, odnosno nizozemska (sva franačka narječja sjeverno od linije Uerdinger). Posebno kleverlandski dijalekti, koji su se ranije govorili u Njemačkoj, slove kao neosporno nizozemska narječja. U većini škola današnjeg okruga Kleve u Njemačkoj uporaba nizozemskog, odnosno kleverlandskog kao nastavnog jezika seže sve do u 19. stoljeće.
U Belgiji Flamanci, dakle stanovnici Flandrije, dijela Belgije koji obuhvaća sjeverni dio zemlje, govore flamanske dijalekte nizozemskoga jezika. Međutim, kao i u Nizozemskoj, službeni i književni jezik u Flandriji je nizozemski standardni jezik.
Nizozemsku i belgijsko-flamansku inačicu standardnoga jezika naravno razlikuju određene regionalne posebnosti. Između samih flamanskih narječja mogu se razlikovati zapadnoflamanski, istočnoflamanski i zeelandski (zeeuws).
Osim u Nizozemskoj i Belgiji, nizozemski jezik se u prošlosti naveliko koristio i na sjeveru Francuske, području znanom kao Francuska Nizozemska. Danas ga je na tom području praktički potpuno zamijenio francuski jezik. U regiji Nord-Pas-de-Calais na krajnjem sjeverozapadnom vršku Francuske, u pograničnom području s Belgijom, još živi nekoliko desetaka tisuća ljudi, koji odrastaju uz zapadnoflamansku varijantu nizozemskoga.