mini|350px|Našice: Dvorac Pejačevića noću Dvorci su oduvijek bili domovi vladara, bogatih plemićkih obitelji i imućnih zemljoposjednika. Uglavnom su bili građeni izvan naselja: kao takvi bijahu sjedišta velikih posjeda s pripadajućim gospodarskim zgradama te raskošnim vrtovima i parkovima.Turizam u Slavoniji: Dvorci i utvrde , pristupljeno 7. travnja 2014. Reprezentativna namjena svakog dvorca uvjetovala je i njegov vanjski izgled te unutarnji prostorni raspored, a naročito urešene i dimenzijama velike oblike – primjerice dekorativna pročelja, impozantna stubišta, svečano ukrašene dvorane s ogledalima i slično – dobivaju u razdoblju baroka.LZMK / Proleksis enciklopedija online: Dvorac, pristupljeno 7. travnja 2014.
Kurije (lat. curia znači dvor) su bile arhitektonski skromnije građevine od dvoraca, a bile su domovi nižeg i seljačkog plemstva, župnika ili kanonika. Često su bile središtem kakva vlastelinskog imanja, pa ih je katkada teško razlikovati od manjih dvoraca.
Tijekom 18. stoljeća na području današnje Slavonije izgrađeni su mnogi barokni dvorci i kurije.
Povijesni kontekst Povijest Slavonije Od 17. stoljeća, Slavonijom se naziva prostor između četiri rijeke: Drave, Dunava, Save i Ilove. Tijekom 17. stoljeća, Slavonija se dijeli na Gornju i Donju (Tursku) Slavoniju. Turci započinju s osvajanjem Slavonije 1526. godine, a prvo osvajaju utvrđene gradove uz, već spomenute, četiri rijeke. Tijekom sljedećih 10 godina, došli su i do središnjega dijela Slavonije da bi 1543. osvojili Daruvar te 1552. Viroviticu. Daljnja su turska osvajanja zaustavljena tek 1593. godine porazom kod Siska. Godine 1606., nakon Trinaestogodišnjeg rata, Turci su se povukli do rijeke Ilove, gdje je bila granica između Hrvatske i Turske (Hrvatske) sve do 1684. godine. Tada se Slavonija počinje dijeliti na Gornju (Slavonia superior), zapadno od rijeke Ilove sve do Hrvatskoga zagorja, i na Donju ili Tursku Slavoniju istočno od rijeke Ilove. Za Gornju Slavoniju postupno se udomaćio naziv Hrvatska, dok je Donja ostala pod imenom pod kojim ju danas znamo, Slavonija. Oslobađanje Slavonije započinje 1683. godine nakon austrijske pobjede nad Turcima kod Beča. Godine 1699. potpisan je Mir u Srijemskim Karlovcima između Austrije i Turske te su tako oslobođene i Slavonija i Baranja.Obad Šćitaroci, Mladen. Dvorci i perivoji u Slavoniji, Zagreb, 1998.,
Od početka 18. stoljeća, nakon Turaka, Slavonija je počela dobivati dvojnu vlast: civilnu i vojnu. Na području civilne ili banske vlasti ubrzo su se počeli utemeljivati brojni feudalni posjedi. Vlasnici tih posjeda bili su i strano i domaće plemstvo. Vojna vlast je bila u dijelovima uz Savu koji su bili uključeni u Posavsku krajinu. Dolaskom carice i hrvatske kraljice Marije Terezije na vlast ujedinjene su Hrvatska i Slavonija te je ustrojena banska vlast, a prostor Posavske krajine postao je Vojna krajina i pripao pod isključivo carsku upravu. Tek ukidanjem Vojne krajine 1881. godine stvoreni su preduvjeti za pripojenje i tih hrvatskih krajeva Hrvatskoj, da bi se konačno 1886. godine i ujedinili.
Plemstvo u Slavoniji Nakon protjerivanja Turaka, trebala su se opet ustrojiti vlastelinstva i urediti odnose kakvi su bili i prije turskog zaposjedanja. No, plemićkih obitelji gotovo više nije ni bilo. Stare plemićke obitelji koje su imale posjede u Slavoniji raselile su se ili izumrle, a njihove plemićke povelje su često bile i uništene, za razliku od plemstva u Banskoj Hrvatskoj koje ima svoj kontinuitet i neprekidnost zemljišnog posjeda. Zbog izrazito loše situacije, Bečki dvor ustvrdio je da je Slavoniju oslobodila carska vojska te da zbog toga vladar raspolaže sveukupnim zemljištem. Budući da nitko nije htio kupiti takvu pustu zemlju, Carski dvor počeo je davati posjede kao donaciju Crkvi. Sva slavonska vlastelinstva u 18. i 19. stoljeću bila su relativno velika (veleposjedi), ali ih je bilo mnogo manje u odnosu na vlastelinstva u Banskoj Hrvatskoj. Bitno je i to da su vlasnici bili uglavnom strano plemstvo, dok u Banskoj Hrvatskoj na tim manjim posjedima živi uglavnom domaće plemstvo. Krajem 19. stoljeća strano plemstvo, uglavnom Nijemci i Mađari, posjeduje više od polovice ukupne površine vlastelinstava.
Druga podjela, osim na domaće i strano plemstvo, podjela je s obzirom na to je li vlastelinstvo pripadalo Carskom dvoru, Crkvi ili svjetovnim gospodarima kao što su vlastelini i plemićke obitelji, što je bio najčešći slučaj. Plemstva se dijele na staro, novije i najnovije plemstvo. Staro plemstvo je ono koje je položaj dobilo između 1438. i 1740. godine. U prvoj fazi do 1527. godine titula se dobivala isključivo na osnovi plemićkog lista ili grbovnice, dok u drugoj fazi - do dolaska Marije Terezije na vlast - plemstvo dodjeljuje kralj iz dinastije Habsburg. Od 1740. godine, dolaskom dinastije Habsburg-Lothringen, Marija Terezija počinje dodjeljivati novije, čisto vojničko plemstvo kao nagradu za ratne uspjehe ili dugogodišnju vojnu službu. Najnovije plemstvo nastaje nakon 1806. godine pa do završetka Prvog svjetskog rata, a dijeli se na austrijsko i ugarsko-hrvatsko. Ta se titula dobivala kraljevskom donacijom (Donatio Regia) kao nagrada za zasluge u obrani kralja i domovine.
Graditeljstvo u Slavoniji Slavoniju karakterizira srednjovjekovno nasljeđe graditeljstva i brojni utvrđeni feudalni gradovi od kojih su neki bili dograđivani i pretvarani u dvorce. Najvažniji obrambeni elementi bili su kula istaknute visine te opkop kojim su bili okruženi, takozvani Wasserburg.Marković, Vladimir. O baroknim dvorcima u Hrvatskoj (dvije skice), Radovi Instituta za povijest umjetnosti, 11/1987., str. 143–157 Početkom 16. stoljeća, a osobito nakon Mohačke bitke 1526. godine, grade se vojne utvrde i zamci, najčešće četverokutnog tlocrta s kulama na uglovima i dvorištem u sredini. U 17. i 18. stoljeću uništava se graditeljstvo iz vremena turskog zaposjedanja i grade se nove crkve, samostani i dvorci. Grade se vojne utvrde, obnavljaju srednjovjekovni feudalni gradovi i utemeljuju novi barokni. Značajniji graditeljski pothvati u 18. stoljeću su izgradnja novih vojnih gradova-utvrda u nizinama zbog blizine Turaka i potencijalne opasnosti, a podižu se i novi barokni gradovi poput Bjelovara. Ipak, većina se razvija na srednjovjekovnoj urbanoj strukturi, kao na primjer Požega.
Najveća vlastelinstva u Hrvatskoj bila su upravo u Slavoniji, gdje je na puno većem prostoru sadržan manji broj velikih posjeda. Jedino na prostoru Vojne krajine nema dvoraca jer tu nije ni bilo plemićkih posjeda. Nakon poraza Turaka kod Beča 1683. godine te nakon oslobođenja Slavonije i protjerivanja Turaka južnije od rijeke Save, krajem 17. i početkom 18. stoljeća započinje gradnja dvoraca i kurija posvuda po sjevernoj Hrvatskoj. Slavonija je u to vrijeme postala veliko gradilište, ali ponajprije skromnih kurija i dvoraca. Osmanlijsko Carstvo je ipak bilo preblizu (na rijeci Savi) te nitko nije htio graditi skupe i velike dvorce. S druge strane, vlasnici feudalnih posjeda u 18. stoljeću su uglavnom bili stranci koji nisu živjeli u Slavoniji pa im nisu bili potrebni reprezentativni dvorci. Slavonski dvorci su reprezentativnost dobili tek početkom 19. stoljeća. Godine 1918., s Prvim svjetskim ratom i raspadom Austro-Ugarske Monarhije, završava značajno razdoblje povijesti Slavonije i Hrvatske, a time i vrijeme kada se grade dvorci.
Pregled najvažnijih dvoraca i kurija u Slavoniji desno|200px Lovački dvorac princa Eugena Savojskog u Bilju pokraj Osijeka Nakon pobjede nad Turcima, Eugen Savojski daje podignuti barokni dvorac u Bilju koji je najstariji dvorac u Slavoniji i Baranji i rijedak primjer dvorca s obrambenim jarkom. Njegovi oklopi podsjećaju na renesansni način obrane, odnosno na kasnosrednjovjekovne i renesansne nizinske burgove. Građen je u razdoblju od 1707. do 1712. godine, odnosno prvoj polovici 17. stoljeća kao lovački dvorac koji je slavni austrijski vojskovođa izgradio na posjedu što ga je dobio 1697. godine za vojne zasluge u borbama protiv Turaka. Smatra se da ga je izgradio austrijski arhitekt Johann Lukas von Hildebrandt, koji je za istog naručitelja radio i bečki dvorac Belvedere. Poslije smrti Eugena Savojskog, Bilje je naizmjenično u vlasništvu austrijskog dvora jer Eugen nije imao nasljednika. Posljednja obnova dvorca bila je 1974. godine, a danas je u njemu smještena Uprava Javne ustanove Park prirode Kopački Rit.
Dvorac Eltz u Vukovaru desno|200px Grofovi Eltz, koji se ubrajaju u njemačko praplemstvo, dolaze u posjed vukovarskog vlastelinstva 1736. godine. Gradnju dvorca započeo je vlasnik vukovarskog feuda grof Anzelmo Kazimir Eltz na mjestu stare kurije. U izvornom obliku izgrađen je između 1749. i 1751. godine kao jednostavni barokno-ranoklasicistički dvor. Već 1781. godine izvršeno je prvo veće proširenje dvorca, a konačan izgled dvorac je dobio krajem 19. i početkom 20. stoljeća te se tako razvio od skromne kurije do reprezentativnoga dvorca srednjoeuropskoga izgleda. Raskošna neobarokna pročelja u doba kasnog historicizma (1895. – 1907.) izveo je bečki arhitekt Viktor Siedek. Središnji dio dvorca tada je nadograđen, izveden je rizalit na tri razine, čime je dotadašnji jednostavni oblik zgrade poprimio dostojanstven i svečaniji izgled. Posljednja veća obnova dvorca bila je između 1968. i 1970. godine, kada je dvorac obnovljen za potrebe Muzeja grada Vukovara koji je bio smješten u dvorcu do razaranja grada u velikosrpskoj agresiji na Hrvatsku 1991. godine.
Dvorac je tlocrtnog L-oblika i sastoji se od dva pravokutna krila. Glavni dio dvorca ima dvostruki niz prostorija, međusobno spojenih središnjim dugačkim i uskim hodnikom. Reprezentativni saloni dvorca okrenuti su prema manjem, romantično oblikovanom perivoju, a ne prema ulici kao što je najčešći slučaj. Stubišta se nalaze uz ulično pročelje, u sredini tlocrta dvorca. Glavna pročelja oblikovana su simetrično s 19 prozorskih zona, s razdjelnim vijencem između prizemlja i kata te s pilastrima između prozora i fasadnim ukrasima iznad prozora prvoga kata. Središnji dio dvorca je rizalitno izbočen i dvokatan, dok je ostali dio dvorca jednokatan. Dvorac se ubraja među najreprezentativnije objekte baroknog razdoblja na hrvatskom tlu.
Dvorac Turković u Kutjevu desno|200px Još u 13. stoljeću (1232. godine), cisterciti utemeljuju samostan na mjestu današnjeg dvorca. Nakon protjerivanja Turaka, kralj Leopold I. 1700. godine dodjeljuje posjed isusovcima koji tu grade svoj kompleks između 1721. i 1735. godine. Izgrađene su crkva, rezidencija i gospodarske zgrade. Isusovci se ukidaju 1773. godine i posjed izmjenjuje brojne vlasnike. Godine 1882. dvorac u Kutjevu kupuje Vjenceslav Turković i to je doba najvećeg gospodarskog uspona.
Dvorac je tlocrtno već bio određen ranijim cistercitskim samostanom. Sastoji se od trokrilnog dvorca, crkve te starih srednjovjekovnih zidova, uz koje su bile smještene pomoćne zgrade i mala okrugla kula na sjeveroistoku, koji zatvaraju unutrašnje dvorište. Bočna krila su srušena 1918. godine kada je dvorac opljačkan.
Sama isusovačka rezidencija je u tlocrtu u obliku slova U i imala je tri razine: prizemlje, kat i potkrovlje. Tlocrt prizemlja i kata pokazuju jednostavnu shemu: na hodnik, koji se nalazi u prizemlju s dvorišne strane zgrade nižu se prostorije s prozorima na vanjskim pročeljima. U dvorac se ulazilo kroz ulaz (vežu) po sredini glavnog južnog krila, a postojao je i stari ulaz na zapadnom krilu. Glavna dvorana na katu je bila refektorij, smješten u osi južnog pročelja i osvijetljen prozorima središnjeg tornja.
Glavno pročelje je simetrično oblikovano s 11 prozorskih otvora. Ima izražen središnji erker u obliku tornja te naglašene kutne rizalite. Kao uzor za takvo pročelje smatra se pročelje matičnog cistercitskog samostana u Citeauxu u Francuskoj. Specifičnost i reprezentativnost glavnom pročelju daje barokna jabučasta lukovica tornja te zvonik crkve koji je također imao lukovicu, u vrijeme historicističke obnove, nakon 1886. godine zamijenjenu piramidalnim krovićem.